DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1956 str. 64 <-- 64 --> PDF |
tima). U mješovitim sastojinama sa jelom i bukvom ona zaostaje za ovim dvjema vrstama, a u mnogim predjelima preborna sječa joj je smanjila još i onaj, ionako mali udio u sastojinama. Pogoršavanje tla u čistim smrčevim stastojinama dešava se jedino izvan optimalnog područja njenog razvitka. Prema tome izlazi, da smrči ne odgovaraju mješovite sastojine niti preborno gospodarenje, nego čiste sastojine i gole sječe. To je praksa u Sedmogradskoj potvrdila, ali za Dinarske planine ne vrijede isti uslovi, pa prema tome ni iste šumsko gospodarske metode. Frohlich govori još i o hrastovima, koji su u prošlosti Bosne imali mnogo veće značenje nego danas, pošto su potisnuti poljoprivredom. Kitnjak, koji dopire u Bosni još i do 1100 m nadmorske visine, nekad se mnogo sjekao za dužice i te sječe su dale šumama neki naročiti preborni oblik. Prirodni podmladak u hrastovim sastojinama bio je zadovoljavajući, jedino na mršavom tlu serpentina teško se razvijao uslije gustog saga crnjuše (Erica carnea). Tamo gdje su hrastove šume sječene golom sječom, a to se događalo tamo gdje je prodrla željeznica, one se više nisu mogle obnoviti u cijelosti, pa su na njihova mjesta prodrle sastojine graba ili bukve. Prema mišljenju Frohlich a, a na osnovu iskustva u Sedmogradskoj, biološkim osobinama hrasta kitnjaka nije odgovarala metoda uzgoja u tzv. »oplodnim sječama«, jer to nisu bile pravilno vođene oplodne sječe, nego se hrast sjekao svake godine, pa i one, kad nije rodio žirom. Sablonskim propisivanjem »naknadnog sijeka« nakon 5 godina došlo je redovno do izostajanja prirodnog podmlađivanja i čitava se stvar kompromitovala. Samo tamo gdje je žir sijan ili hrast sađen u većim skupinama, imamo još i danas hrastove u bukovim i grabovim sastojinama, koje su prodrle u nekadašnje hrastovo područje. Kao mjeru koja bi riješila ovaj problem, predlaže povećavanje razdoblja podmlađivanja na 10 godina i povećavanje broja sjekova 2 nâ 3, premda se ni time ne će riješiti pitanje u svakom konkretnom slučaju. Frohlic h je mišljenja, da treba ići za uzgojem čistih hrastovih sastojina, te navodi primjere iz područja između Save i Drave, gdje su bukove šume (sječene u jeseni i zimi) prevođene (sjetvom hrasta u proljeće i daljnjom njegom) u hrastove satojine. Na kraju, ovdje je vrijedno podvući i napomenu, prema kojoj je zadatak šu mara u jugoistočnoj Evropi da sačuvaju sadašnje i da vrate na svoja stara mjesta nekadašnje hrastove sastojine. I borovima Frohlic h posvećuje odgovarajuću pažnju. Sto se tiče crnog bora, on ima svoje pravo područje na južnim i jugozapadnim padinama sredogorja. Tu, na plitkim kamenitim terenima vjerovatno postoji i posebna stanišna rasa sa ravnim deblom, zaravnjenom krošnjom, težim sjemenom i većim sadržajem smole u drvetu. Interesantna je konstatacija, da se crnom boru na boljem tlu pridružuje bijeli bor kao vrsta boljih staništa. Osim toga, kod bijelog bora postoje i staništa rase sa boljeg . slabijeg tla. Ovdje je Frohlich dodirnuo i pitanje prirodnog podmlađivanja borova u prašumama, aktuelni problem naše današnje prakse. Ono se tu odvija u skupinama ili grupama, na mjestima gdje se sruši po koje staro stablo, ali tu se radi o prašumama, a ne o šumama — pašnjacima kakvih imamo danas. Bosanski bijeli bor je izrazita vrsta svijetla, a ne vrsta »polusjene«, kao što se smatra onaj iz Istočne Pruske. Ovdje treba spomenuti i izlaganja Frohlich a o pretvaranju kultura crnog bora na našem kršu u mješovite sastojine. Bor je kod pošumljavanja krša uzet samo kao pionirska vrsta koja je trebala u toku 3 do 4 decenija pripremiti tlo za bukvu i druge vrste. To je međutim spriječio Prvi svjetski rat i druge okolnosti, pa je sada »dužnost jugoslavenskih šumarskih stručnjaka sprovesti na svrsishodan način, pretvaranje ovih borovih šuma na kršu u mješovite sastojine jele i bukve koje, odgovaraju staništu«. Iako se ne radi uvijek i isključivo o pretvaranju borovih kultura u sastojine jele i bukve, nego više u druge sastojineske tipove kraških lišćara i ovaj posao bit će prilično težak jugoslavenskim šumarskim stručnjacima, jer je od nekadašnjih kultura crnog bora na kršu (a i izvan njega), poslije ovog Drugog rata preostalo neznatno malo površina. Mi smo se zadržali nešto više na izlaganju ovih poglavlja u kojima Froh lic h govori o pojedinim vrstama drveća jugoistočno-evropskih šuma i prašuma, a to smo učinili i zbog toga, što su ta izlaganja vrijedna da se o njima povede računa kod naših programa za buduću obnovu šuma. U nastavku izloženi su rezultati istraživanja uzrasta i starosti pojedinih stabala u prašumama. Frohlich je u |