DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 42     <-- 42 -->        PDF

dručje Tivoli, Balsorana, Isola del Liri.
Ovu je ekskurziju organizirala Talijanska
generalna direkcija šuma u Rimu.
Predmet ekskurzije je bio: generalni
problemi iskorišćivanja tla. Talijanski
su šumari pokazali metode pošumljavanja
krša, metode za melioraciju tla i
smirivanje bujica, što je bilo neobično
interesantno i korisno, pogotovu za zemlje
sličnih ekoloških prilika (FNR Jugoslavija.


5. Šumski požarevi. Na temelju izvještaja
prisutnih delegata komisija je utvrdila,
da je broj šumskih požareva bio
u 1954. manji nego prošlih godina uŠvedskoj, Finskoj, Austriji, Jugoslaviji
i Luxemburgu.
6. Insekti i bolesti. S obzirom´ na bojazan
još većeg raširenja DOTHICHI-
ZA-e POPULNA-e i ENDOTHIA-e PARASITIC
A-e skrenuta je pažnja internacionalnoj
komisiji za topolu i kesten,
da vode računa o tim bolestima i da im
posvete punu pažnju.
7. Šumarski filmovi. U toku 1954.
proizvedeno je u Evropi 26 novih šumarskih
filmova. FNR Jugoslavija je
među prvima u Evropi po broju proizvedenih
šumarskih filmova u posljednjoj
godini.
8. Šumarska statistika. Mješovita radna
grupa FAO/CEE u pitanju statistike
šuma i drvne industrije sastat će se u
Genevi u vremenu od 23. do 28. siječnja
1956.
9. Četvrti svjetski šumarski kongres.
Četvrti svjetski šumarski kongres održan
je u DEHRA DUN (Indija) u vremenu
od 11. do 22. prosinca 1954. Na
kongresu se raspravljalo o različitim
problemima među kojima su prvo mjesto
zauzeli: klasifikacija (bonitiranje)
šuma, specijalizacija šumara i šumarska
bibliografija. Osnovana su tri komiteta,
koja su raspravljala po tim problemima.
Zaključeno je, da će se peti svjetski
šumarski kongres održati I9601, u Francuskoj.
(Vidi podrobnije u časopisu
»Unasylva«, Vol. 9, No. 1. mart 1955.).
10. Tehnika rada i formiranje radne
snage u šumi. Mješoviti komitet FAO/
CEE održat će svoje prvo zasjedanje u
Parizu u vremenu od 28. XI. — 3. XII.
1955.
11. Različita pitanja. Na prijedlog delegata
Belgije komisija je zaključila, da
se skrene pažnja zemljama, članicama
evropske komisije za šume F. A. O., da
bi bilo korisno, kad bi svaka zemlja sastavila
listu sjemena, koje dolazi u obzir
za prodaju ili zamjenu, u koliko je —
dakako — provenlencija i kvaliteta tog
sjemena utvrđena.
Evropska komisija za šume je zaključila,
da deveto zasjedanje ne će biti u
1956., nego u proljeće 1957. godine u
Rimu. Prema tome je mandat predsjedništvu
evropske komisije za šume produžen
do mjeseca svibnja 1957.


D. K.
KONFERENCIJA O RAKU
KESTENOVE KORE


Na inicijativu Savezne Uprave za
zaštitu bilja održana je u Ljubljani od


7. do 10. prosinca 1955. god. konferencija
o problemu raka kestenove kore tr
cilju sumiranja dosadanjih rezultata na
suzbijanju bolesti i određivanja daljnjih
smjernica za rad na ovom ozbiljnom i
složenom problemu. Konferenciji su, pored
predstavnika Savezne uprave za zaštitu
bilja ing. Strahinje Atanackovića,
prisustvovali i predstavnici republičkih
uprava za šumarstvo i Uprava za zaštitu
bilja svih narodnih republika,
predstavnici šumarskih instituta i drugih
naučnih zavoda zainteresiranih na
ovom problemu, predstavnici taninske
industrije, inspektori za zaštitu bilja i
predstavnici šumarske operative iz LR
Slovenije. Budući da od 1951. nije do
danas održan ni jedan sastanak međurepubličkog
karaktera po ovom važnom
problemu, bilo je krajnje vrijeme da se
na široj osnovi pretresu mnoga pitanja,
koja su se u toku posljednjih godina postavljala
pred organe koji su rukovodili
radom na suzbijanju endotioze u zaraženom
području i na sprovođenju karantinskih
mjera u cilju sprečavanja širenja
zaraze u kontinentalna nalazišta pitomog
kestena u našoj zemlji.
7. i 8. decembra konferencija je zasjedala
u Ljubljani a 9. i 10. održana je
ekskurzija u zaražena područja Slovenačkog
Primorja. Posljednji sastanak
održan je Solkanu nakon obilaska zaraženih
lokaliteta.
Konferenciju je otvorio ing: Strahinja
Atanacković predstavnik Savezne
uprave za zaštitu bilja. Nakon pozdravne
riječi načelnika Uprave za šumarstvo
LRS ing. Funkela započinje rad
konferencije po usvojenom slijedećem
dnevnom redu:


1. O značenju kestena za privredu
naše zemlje;
2.
Stanje i suzbijanje raka kestenove
kore od 1950. do 1955. godine (referenti
predstavnici republičkih:
službi za zaštitu bilja);


ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 43     <-- 43 -->        PDF

3.
Mjere za suzbijanje raka kestenove
kore (referent Dr. Mihajlo
Krstić);
4. Razno.
Iscrpan referat o značaju kestena za
našu privredu održao je ing. Jakob Sučić,
direktor šumarskog instituta iz Sarajeva.
Koreferate su održali ing. Trajko
Nikolovski (NR Makedonija) i dr. Maks
Wraber (NR Slovenija). Iz referata i koreferata
moglo se u općim crtama izvesti
nekoliko glavnih zaključaka.


a) Mnogostruke koristi koje nam pruža
kesten uz njegova korisna svojstva
(kesten je i šumsko drvo i voćka, rano
rađa plodom, predstavlja odličnu sirovinu
za tanin, ima jaku izbojnu moć iz
panja, otporan je na ozlijede) opravdavaju
njegovo gajenje na postojećim nalazištima
i traže daljnje proširenje areala
pitomog kestena u našoj zemlji.


b) Tereni Jugoslavije ekološki su
predisponirani za uzgoj kestena.
c) Kesten se danas nalazi u degradaciji
u našoj zemlji.


d) Statistički podaci o kestenu, njegovom
rasprostranjenju veoma su nepouzdani
i neujednačeni na razna područja,
te treba prema tome u okviru jedne
savezne komisije prići evidentiranju
postojećih površina pitomog kestena u
šumama i na poljoprivrednim terenima
po jednom jednoobraznom načinu, koji
bi dao točne podatke za cijelu državu.
Isto tako treba raditi i na proširenju kestenovog
areala u horizontalnom i vertikalnom
smislu, pronalaženjem (putem
ekoloških studija) pogodnih terena za
uzgoj ove vrijedne vrste drveća.


U okviru 2. točke dnevnog reda prvo
su o stanju zaraze i mjerama suzbijanja
govorili predstavnici NR Slovenije. Drugarica
Stana Hočevar, asistent Šumarskog
instituta iz Ljubljane, koja kao
član stalne mješovite republičke komisije
za suzbijanje raka kestenove kore,
radi na proučavanju i suzbijanju endotioze
u Slovenačkom Primorju, iznijela
je u svom. referatu rezultate dosadanjeg
rada na suzbijanju endotioze i sadanje
stanje zaraze. Danas se na teritoriji Slovenije
kesten suši na površini od 2.500
ha. Nađeno je ukupno 46 žarišta endotioze
u Goričkom srezu, 4 žarišta u bivšem
srezu Sežana, a ustanovljena su i
3 žarišta endotioze na hrastovima (Quercus
sessilis, Q. sessilis x Q. pedunculata
i Q. pubescens). Zaraza se proširila, od
početne, koja je u I960, god. iznosila 212
ha (u vrijeme kada je bolest konstatovana),
na 1.853 ha u ovoj godini. Kar antenske
mjere sprovede se sa nedovoljnom
strogošću i kestenov plod često od


lazi nedesinficiran na tržišta u unutrašnjost
zemlje. Veliki problem predstavlja
pitanje prodaje i izvoza kestenovih plodova,
budući da dobici ostvareni na taj
način predstavljaju važnu stavku u prihodima
stanovništva tog pasivnog kraja.
Prema postojećim karantenskim propisima
može se izvoziti samo desinficirani
plod kestena. Ova desinfekcija vrši se u
specijalnim bazenima polsatnim kvašenjem
plodova u rastvoru 0,5°/o-tnog formalina.
Prema ispitivanju prof. Janežića
ovaj postupak dovoljan je za uništavanje
spora gljivice. Na taj način desinficirano
je oko 5 tona plodova pitomog
kestena, dok su prema mnogim indicijama
mnogo veće količine kestena izvezene
bez prethodne desinfekcije. Referent
dalje iznosi da veliku prepreku
sprovođenja energičnih mjera uništavanje
zaraženih stabala predstavlja nerješeno
pitanje upotrebe drveta od posječenih
stabala i nedostatak financijskih
sredstava. Nadalje se govori o potrebi
intenzivnijeg rada na uzgajanju otpornih
sorti pitomog kestena. Izvjesne ko>ličine
kineskog kestena (Castanea mollissima)
već su unesene na teren.


U slijedećem referatu inž. Sebenik,
koji radi na zaraženom području, iznosi
teškoće tehničke i materijalne prirode
koje se javljaju pri sprovođenju karantenskih
mjera i u toku rada na suzbijanju
zaraze uništavanjem zaraženih sta-
bala. Energičnije mjere moći će se sprovoditi
tek kada se riješi pitanje naknade
vlasnicima kestenjaka odnosno pitanje
prodaje i izvoza drveta dobijenog sječom
zaraženih stabala, koje bi bilo u
skladu sa postojećim karantenskim propisima.


Poslije ovog referata predstavnici
ostalih narodnih republika iznose rezultate
pregleda kestenovih sastojina u pojedinim
republikama uz konstataciju, da
prema dobivenim izvještajima, nigdje
nije konstatirana zaraza izvan područja
Slovenačkog Primorja.


U referatu »Mjere za suzbijanje raka
kestenove kore« dr. ing. Mihajlo Krstić
iznosi dosadanje rezultate koji su postignuti
u svijetu i daje vrlo iscrpne
podatke o radu na suzbijanju ove bolesti
u svim zemljama u kojima se ona
javlja. Između ostalog iznosi i podatak
da je zaraza endotioze konstatirana i na
Kavkazu (SSSR).


U toku opširne diskusije iznijeta su
mnoga gledišta na problem endotioze sa
biološkog, ekonomskog i socijalnog stanovišta.
Posebno je naglašena potreba
energičnijeg suzbijanja endotione na zaraženom
području i pristupanje rigoroz




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 44     <-- 44 -->        PDF

nijim karantinskim mjerama. Diskusija
se uglavnom kretala unutar problema
iznijetih po referatima. Čula su se mnoga
mišljenja da za sprovođenje karantenskih
mjera treba naći financijska
sredstva iz republičkih i saveznih fondova
kao i od zainteresirane industrije.
U toku diskusije zaključeno je, da -se
pregledu terena u pojedinim republikama
nije prišlo dovoljno ozbiljno i da su
iznijeti podaci nepouzdani pa se prema
tome sa sigurnošću ne može tvrditi da
zaraze nema i u drugim republikama.
Posebno je potrebno obratiti pažnju na
područje Istre, koje se nalazi najbliže
zaraženim lokalitetima.


Pri kraju sastanka u Ljubljani odlučeno
je da se osnuje komisija u koju
će, pored referenata, ući po jedan predstavnik
svake narodne republike. Formirana
komisija na popodnevnim sastancima
sastavila je projekt konstatacija
i zaključaka. Dopuna projekta izvršena
je po obilasku zaraženih lokaliteta.


Nakon dvodevnog savjetovanja u
Ljubljani učesnici konferencije obišli su
u okviru ekskurzije u Slovenačko Primorje
neke zaražene terene. Posjet zaraženom
području i obilazak pojedinih
jako napadnutih lokaliteta mnogo je doprjneo
bližem upoznavanju sa mnogim
problemima na terenu.


Posljednjeg dana održan je u Solkanu
sastanak na kome su nakon utvrđivanja
privrednog značaja kestena u
našoj zemlji i potrebe evidentiranja postojećih
površina pod kestenom te proširenja
njegovog areala, donijeti slijedeći
zaključci koji se odnose na dosadanji
i daljnji rad na pitanju endotioze:


1, Potrebno je do 1. jula 1956. g. izvršiti
detaljan pregled pitomog kestena
na endotiozu u svim narodnim republikama
i osnovati stalnu opažačku služ-
DU. Izvještaje o stanju endotioze dostaviti
odmah završenom pregledu Saveznoj
upravi za zaštitu bilja. U cilju osposobljavanja
stručnih organa za pregled
kestena treba organizirati u Panovcu
Tcod Nove Gorice seminar u toku mjeseca
marta ili aprila 1956. god. U slučaju
otkrivanja novih žarišta van Slovenačkog
Primorja treba odmah pristupiti
njihovoj likvidaciji.


2. Potrebno je u zaraženom području
rigorozno sprovoditi karantinske mjere
prema Osnovnom zakonu o zaštiti bilja
od bolesti i štetočina. U vezi čl. 19 pomenutog
Zakona stručnjaci Republičke
komisije protiv raka kestenove kore NR
Slovenije ispitat će i predložiti će uslove
pod kojima bi se eventualno mogao
dozvoliti promet plodova i drveta iz zaraženog
područja.
3. Ne dozvoliti uvoz kestenovog materijala
iz država u kojima vlada endotioza
osim plodova i sadnog materijala
na naučne svrhe.
4. U zaraženom području treba intenzivnije
nastaviti likvidaciju zaraženih
stabala i izdanaka a gubitke koji nastaju
uslijed sprovođenja tih mjera nadoknaditi
prema postojećim propisima.
5. Za suzbijanje raka u 1956. g. republička
komisija Slovenije treba da izradi
plan borbe u kome će predviditi sva
potrebna financijska sredstva i da ga
dostavi Sekretarijatu za privredu Narodne
Republike Slovenije i Saveznoj
upravi za zaštitu bilja radi obezbjeđenja
financijskih sredstava iz fondova i
od zainteresovane industrije. Ova komisija
treba također do 1. IV. 1956. izraditi
perspektivni plan likvidacije endozioze
u Srezovima Koriškom i Koparskom.
6. Istraživačke ustanove treba da na
širem planu prouče mogućnost introdukcije
i prilagođavanja otpornih vrsta
kestena i raznih hibrida. Financijska
sredstva za ovu svrhu treba da obezbjedi
Savez poljoprivrednih komora
FNRJ.
7. U cilju koordinacije svih radova
na problemu endotioze pri Saveznoj
upravi za zaštitu bilja treba osnovati
saveznu komisiju čiji će sastav i nadležnost
odrediti Savezna uprava za zaštitu
bilja.
8. Cjelokupan materijal sa konferencije
o kestenovom raku održane od 7.
do 10. XII. 1955. sa zaključcima treba
dostaviti do 31. XII. 1955. republičkim
upravama za šumarstvo, šumarskim institutima,
republičkim upravama za zaštitu
bilja, Savezu poljoprivrednih komora
i Zavodu za voćarstvo — Maribor.
A. Böhm


ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 45     <-- 45 -->        PDF

DOMAĆA STRUČNA LITERATURA


Dr. I. Horvat i sarađnici — Karta biljnih
zajednica Zapadne Hrvatske, Sekcija
Sušak, listovi 2a i 2c. Izdanja Privrednog
Savjeta FNRJ i Instituta za šumarska
istraživanja NR Hrvatske


Prije kratkog vremena objavljena je
prva naša vegetacijska kaj-ta izrađena
na savremenim principima biljne sociologije.
Ova karta biljnih zajednica pretstavlja
za jugoslavensku nauku jedan
vrlo značajan datum, jer sve što je ranije
učinjeno da se vegetacija našeg
kopna prikaže kartografskom metodom,
bili su samo pokušaji da se prikažu
krupniji vegetacijski odnosi i njihovo
manje više šematsko pružanje. S H o rva
tovom kartom po prvi put je učinjen
iedan značajan korak u cilju da se
postigne i onaj detalj, koji je nužno potreban
za točno upoznavanje sastava i
potencijalnih mogućnosti i naše prirodne
vegetacije šuma, pašnjaka i livada. Prema
toipe, ova karti biljnih zajednica
nije više samo prilog naučnom upoznavaniu
vegetacijskih odnosa naše zemlje,
nego i prikaz horizantalnog i vertikalnog
rasprostranjeni a pojedinih privrednih
tipova vegetacije, dakle karta koja
će dobro doći i operativi poljoprivrede
i šumarstva.


Upoređujući našu prvu kartu vegetacije
sa istim takvim kartama, koje su
već objavljene posljednjih godina u drugim
evropskim državama, možemo bez
pretjerivanja kazati da je naša karta u
mnogome nadmašila i one, koie su ´u
međunarodnom smislu) priznate kao najviše
savremeno dostignuće. Ako uporedimo,
primjera radi, francuske karte
koje ie izradio Prof. Dr. Molinier sa
saradnicima, koje, rjrema našoj ocjeni,
pretstavljaju najviše dostignuće u Evropi,
onda vidimo da je naša karta tehnički
dotjeranija, mnogo detaljnija i
savremenija po tehnici prikazivanja detalja.
Međutim, niie toliko bitno ovo
upoređenje, koliko činjenica, da smo
ovom kartom i mi ušli u red država koje


.su u poslijeratnom rieriodu ozbiljno pristupile
inventarizaciji svoje vegetacije
na bazi naisavremenijih metoda u biljnoj
geografu i.


Mi moramo odmah na počteku istaknuti,
da ova naša orva detaljna karta
biljnih zajednica nije rezultat rada
jednog kratkog perioda, niti jedan na


«crt šeme, koji je nastao poopštavanjem


mjestimičnih detaljnijih istraživanja istaknutijih
bilinih zajednica. To je rezultat
jednog dugog i napornog terenskog
rada koji je trajao pune četiri godine
(1948—1951) i u kojem su uz profesora


I. H o r v a t a, kao »spiritus movensa« i
glavnog rukovodioca radova, sudjelovali
i brojni sarađnici od kojih su trojica —
šumarski inženjeri S. Bertović, L.
Matan i L. Pelcer, sudjelovali od
početka do kraja, radeći na terenskim
snimanjima tokom cijele godine — izuzev
nekoliko zimskih mjeseci. Ostali sarađnici
su sudjelovali ili povremeno ili
sa posebnim naučno-istraživačkim temama.
Izrada karte biljnih zajednica nije bio
samo operativni zadatak jedne grupe
vrlo spremnih kartografa i fitosociologa,
nego istovremeno u područje školovanja
mladih kadrova iz Hrvaske i drugih republika,
te njihovo upoznavanje sa principima
modernog kartiranja vegetacije
na bazi biljnih zajednica. Zbog toga ove
sekcije nemaiu samo svoju realnu vrijednost,
nego su one isto tako i obrazac
po kojemu se vrše (ili treba da se vrše)
kartiranja vegetacije u ostalim našim
republikama. I ne samo to, prilikom
izrade ovih karata vršeni su i obimni
naučno-istraživački radovi iz područja
ekonomije, mikrobiologije, dendrometrije,
livadskih prinosa i drugim temata
iz šumarstva i poljoprivrede. Na
tai način kartiranje je bilo i osnovica
za intezivan naučno-istraživački rad,
koii je već djelomice i objavljen u stručnoi
štampi i naučnim publikacijama.


Što se tiče samih dvaju listova do sada
objavljene karte biljnih zajednica, može
se svakako istaknuti, da je na njima
osnovni topografski detalj izveden prvoklasno.
To ie područje koje je Vojnogeografski
institut predratne Jugoslavije
snimao najpreciznijim postupkom (zbog
granice spram Italije), i svakako je i to
jedan od preduvjeta koji su vegetacijskoi
karti omogućili preciznost i točno
ograničavanje pojedinih biljnih zajednica.
Nažalost, to nije slučaj sa ostalim
našim predjelima u unutrašnjosti, u kojima
su osnovne topografski karte rađene
još i pred više od pola stoljeća.
Izrada vegetacijskih karata u takvim
područjima nije ni iz bliza tako sigurna
kao na području koga je odabrala ova


.prva Horvatova karta.


251




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 46     <-- 46 -->        PDF

Na kartama su dosta dobro odabrane
i reproducirane boje, iako u izvjesnim
tomovima ima i nejednoličnosti. Za šumske
zajednice uzete su pune boje, livade
i vrištine su označene šrafama ili križićima,
a planinske rudine označene tačkastim
crtežem u boji.


Kod izrade karte moralo se je pribjeći
nažalost i označavanju izvjesnih
zajednica slovima. To je učinjeno kod
zajednica visokih zeleni i močvarica,
ali i kod šuma. Tako je na primjer šuma
gorskog javora i jasena označena
istom bojom kao i pretplaninska šuma
bukve samo sa slovom »F«. Ovu zajednicu,
zapravo to slovo, i pokraj detaljnog
traženja na karti našli smo samo na
jednom jedinom mjestu. Sličan je slučaj
i sa šikarom velelisne vrbe i vrištinom
sleča i klečice, ali su ove zajednice manjeg
značaja od šume gorskog javora i
jasena, koja se na području javlja možda
u većoj mjeri samo fragmentarno,
pa je zbog toga zanemarena.


Na kartama je obuhvaćeno 7 nizova
vegetacijskih jedinica koje su razdvojene
na osnovu fizionomskog izgleda i
biljnog sastava u šume, livade i vrištine.
planinske rudine, visoke zeleni, cretove,
vegetaciju močvarica i vodenjara,
te u ruderalnu i nitrofilnu vegetaciju.
Šume su dalje podjeljene u šest skupina,
i pošto nas one najviše zanimaju,
mi ćemo ih ovdje navesti detaljnije.


Prva karta sekcije Sušak (list 2a)
obuhvata u centralnom svom dijelu vrh
planine Risnjaka u sjevernom zahvata
dolinu Kupe oko njenog izvora, okolinu
Gerova, na istok dopire do Crnog Luga
blizu Delnica, na zapadu zahvata vrh
Hrvatskog Sniježnika, a na jugu seže
do blizu Mrzle Vodice. Ona prikazuje
jedno pretežno šumovito planinsko područje
ispresijecano tu i tamo većim
površinama prirodnih livada i vriština,
te vrlo malim plohama planinskih rudina
na Risnjaku i Sniježniku.


Šume su ovdje razvrstane u šest skupina,
koje su istovremeno i biljnosociološke
sveze.


Prvu skupinu sačinjavaju zajednice
»crnogoričnih i bjelogoričnih šuma i šikara
suhih i toplih staništa na vapnencima
i dolomitima«. To su obuhvaćene
zajednice:


1. Seslerieto-Ostryetum — šuma šašike
i crnog graba,
2. Ericeto-Ostryetum — šuma crnjuše
i crnoga graba.
Drugu skupinu sačinjavaju zajednice
»bijelogoričnih i mješanih šuma umjereno
vlažnih, hladnih, bazičnih, neutral


nih ili slabo kiselih staništa«. (Fagion)
sa slijedećim zajednicama:


1. Fagetum croaticum austräte — šuma
bukve sa nizom subasocijacija
a) — montanum — gorska šuma bukve,
b) — seslerietosum — primorska šuma
bukve,
c) — calamagrostidetum — šuma bukve
sa milavom,
d) ;— abietetosum — šuma bukve s
jelom,
e)
— subalpinum — pretplaninske šume
bukve.


2. Acereto-Fraxinetum-croaticum —
šume gorskog javora i jasena.
Treću skupinu sačinjavaju zajednice
»bjelogoričnih šuma močvarnih i podvornih
staništa« (Alneto-Quercion).


1. Salicetum incanae — šuma sive
johe,
2. Alnetum glutinoso-incanae — šuma
crne i bijele iohe.
Četvrtu skupinu sačinjavaju zajednice
»bjelogoričnih šuma ekstremno kiselih
staništa na silikatima ili na dubljoj
naslazi tla povrh vapnenca »(Quercionroboris-sessiliflorae).


1. Fageto-Blechnetum — šuma rebrače
i bukve.
Petu skupinu sačinjavaju zajednice .
»crnogoričnih šuma viših pojasa na silikatima
ili na kiselim tlima povrh vapnenca
« sa dvije grupe: .-


. A. »Crnogorične šume suhih sunčanih,
kamenih staništa povrh vapnenaca
« (Albieto-Calamagrostion).


1, Calamagrostideto-Abietum — šuma
milave i jele.


B.
»Crnogorične šume na silikatima
ili na umjereno vlažnih i sjenovitim
staništima povrh vapnenaca«
(Piceion).


1. Blechno-Abietum — šuma rebrače
i jele,
2. Piceetum croaticum montanum —
gorska šuma smreke,
3. Piceetum croaticum subalpinum —
pretplaninska šuma smreke.
Šestu skupnu sačinjavaju zajednice
»klekovine, pretplaninske šikare i vrištine
na vapnencima« (Pmion mughi).


1. Pinetum mughi croaticum — klekovina
bora,
2. Salicetum grandifoliae — šikara velelisne
vrbe, ,
3. Rhodoreto-Junipereturri — Vriština
sleča i klečice.
Kao što se može vidjeti, već i ova
karta obuhvata i niz posve novih i još
(kod nas) neopisanih vegetacijskih jedinica
nižeg i višeg reda, čije se kate—




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 47     <-- 47 -->        PDF

gorije ne mogu potpuno razumjeti bez
tekstovno-^ tumača i kratkog pregleda
— slično kao što takve stvari iznosi i
poznata Horvatova knjižica i »Šumske
zajednice Jugoslavije«.


Karta obuhvaća zatim i brojne zajednice
livada i vriština, koje ovako
kartografski prikazane, najbolje pokazuju
svoju povezanost (kao sukcesije ili
regresije) sa odgovarajućom šumskom
zajednicom.


Kulture, kojih na ovom listu sekciie
ima veoma malo su izdvojene sa jednom
sivom bojom (i redovno dopunjene
oznakom za određenu ruderalnu vegetaciju).
Voćnjaci i šumske kulture dobili
su također svoje posebne znakove,
kao i pojedine vrste drveća, ukoliko se
nalaze izvan sastojina.


Druga karta sekcije Sušak (list 2c) —
nastavlja se na prvu u donjem produženju.
Ova karta zahvaća područje od
nižih padina Gorskog Kotara preko Primorja
oko Hreljina i Zlobina sve do blizu
morske obale kod Bakra. Na prvi
pogled karta je »punija«. odnosno, na
njoj je jače izražen mozaični raspored
biljnih zajednica. I doista ,ona ima u
legendi označene nove podtipove šumskih
zajednica koji se nisu javljali na
prvoj karti, kao što tu i nema nekih
koji su tamo bili dobro izraženi. Kao
nove šumske zajednice, odnosno subasocijacije
javljaju se tu na prvom mjestu:
šume bjelograba (Carpinetum orientalis)
sa dvije subasocijacije — tipicum
i carpinetosum betuli, te razvojni
stadij sa Fraxinus ornus. Kod šume šašike
i crnograba četiri subasocijacije —


quercetosum pubescentis, quercetosumsessiliflorae, carpinetosum betuli i sorbetosum,
te degradacioni stadij (vjerovatno
također zajednice Carpinetumorientalis) sa Juniperus oxycedrus —
PaUurus spina Christi. Konačno, ovdje
se zajednice šume jele sa milavom javljaju
i sa lipom u subasocijaciji tilietosum
(označenoj slovom »T«). Na ovoj
karti prikazana je i vegetacija točila sa
posebnim slovima.


Sječine u pojedinim šumskim tipovima
označene su sa slovom »S», tako da
karta u izvjesnoj mjeri ne pokazuje samo
pregledne tipove šumskih zajednica,
nego i njihovo stanje za vrijeme izvršenog
kartiranja.


Nažalost, na drugom listu sekcije (2c)


teško se.raspoznaju i razlikuju neke za


jednice uslijed sličnosti upotrebljenih


boja. Moglo bi se možda primjetiti, da


je na štetu preglednosti išlo na primjer


razčlanjavanje šume šašike i crnog gra


ba na četiri subasocijacije, kao i nastojanje
da se prikažu neki drugi detalji,
svakako važni i korisni za onoga, koji
će se praktično poslužit ovim kartama.
Primjećujemo i to, da nije najbolje odabran
naziv »šuma milave i jele«, jer bi
po redosljedu izgledalo da šumu sačinjava
milava (sa jelom), a ne da je ona
u jelovoj šumi tek njezin sastavni dio.
Dakle bolje »šuma jele sa milavom«,
kao što je dobro uzeto — »šuma bukve
sa milavom«. To vrijedi i za »šumu šašike
i crnog graba «odnosno »šumu crnjuše
i crnog graba (možda i bolje crnograba!)
»šumu rebrače i jele«. Ako bi se
htjelo zadržati ovaj redosljed, onda bi
trebalo ostati kod naziva »zajednica«, a
ne šuma. To je čisto šumarska primjedba,
jer je neobično čuti naziv »šuma
milave«, »šuma crnjuše« i slično, iako
pretpostavljamo, da je Horva t imao
posebnih razloga da postupi ovako,
premda se je ranije držao navedenog
redosljeda u nazivima.


Karta biljnih zajednica sekcije Sušak
izrađena je ne samo kao osnovna karta
vegetacije sa potrebnom legendom boja
i znakova, nego su joj pridodate u malom
mjerilu i 3 karte istog područja,
koje pregledno prikazuju a) geološku
podlogu, zatim b) tzv. primitivnu vegetaciju,
kao i c) gospodarske tipove područja
(»gospodarska karta«), Osim toga,
uz kartu (na donjim magmama) dat
je i uzdužni »vegetacijski profil na presi
eku od izvora Kupe preko vrha Risnjaka
do Primorja«, koji, iako donekle
šematski, plastično prikazuju raspored
i izmjenu pojedinih vegetacijskih tipova
(biljnih zajednica) idući od kopnenih
strana — sa oko 350 m nadmorske visine
u pravcu NO-SW preko vrha planine
od oko 1550 m, te dalje u pravcu
N-S preko padina Pliša i Ljubibelja na
Hreljin i u Primorje, zahvaljujući tako
i slijedeću kartu. Na drugom listu nalazi
se komplementarni profil poteza
Ljubibelj — Tuhobić — Brloško — Rogozno
— Srednji Jarak.


Profil na prvom listu prikazuje nizane
vegetacijskih tipova i pravilnost njihovog
pridolaženja u vezi sa orografskim
faktorima, pošto nije istovremeno
označen i karakter geološke podloge
(ali se ona može iz pridodate pregledne
kartice jasno pročitati). Nizanje sa kontinentalne
strane nočimlje sa tipom zajednice
(kontinentalne) bukove montane
šume (Faaetum montanum), odnosno
kontinentalne (specifične) sastojine crnograba
sa crnjušom (Ericeto-Ostryetum)
i ide u nizu visinskih uspona pre




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 48     <-- 48 -->        PDF

ko jelovo-bukove šume (Fagetum abietetosum),
koja uključuje livade tipa
Brometo-Plantaginetum (Assoc. Bruraus
erectus-Plantago media), grupi subalpinske
smrčeve šume (Picetum subalpinum)
u uvalama i sastojini jele sa
travom milavom´ (Calamagrostideto-Abietum)
da bi dostigavši pojas subalpske
bukove šume (Fagetum subalpinum) završavao
u zajednici klekovine najvišeg
planinskog vrha Risnjaka.


Profil na drugom listu dopunjen je i
profilom geološkog sastava podloge —
tako da se biljne zajednice pojavljuju
i izmjenjuju ne samo u vezi sa orografskim
kategorijama, nego i sa geološkom
podlogom. Ovaj profil siječe
kartu od jugozapada spram sjeveroistoka
(okomit je na dinarsko pružanje pla


nina), te tako dopunjuje profil na prvom
listu. Tu je prikazana šuma crnograba
i kitnjaka sa jesenjskom šašikom
i njena smjena na jugozapadnim padinama
sa hrastom meduncem, a u većim
visinama i na glavicama — sa mukinjom.
Dalje su tu prikazani tipovi bukovih
šuma na krečnjačkoj podlozi u
ovisnosti od reljefa, te njihove smjene
— šuma jele i rebrače u ovisnosti od
podloge permokarbonskih. pješčara i
škriljevaca.
Sve ono što je naprijed rečeno, nije
ni blizu onoga što nam prostor ovoga
prikaza dozvoljava da kažemo u smislu
pozitivne ocjene ove naše prve karte
bilinih zajednica. Nije pretjerano kada
se kaže, da možemo sa ponosom gledati
u ovo naše naučno i tehničko dostignuće.


Oba lista koji su do sada štampani, a
također i slijedeća dva, koja će (nadajmo
se) uskoro izići, čine jednu zasebnu
cjelinu, koja se kasnije može sastaviti
u jedinstvenu kartu područja.


Kad budu objavljene sve četiri sekcije
biće možda potrebno još izraditi i
jednu zajedničku legendu (i zajedničke
dopunske karte i profile), jer se inače
listovi neće moći lako spojiti u jedinstvenu
cjelinu.


Bilo bi od velike vrijednosti kada bi
se za ovu kartu izdao što prije i tekstovni
tumač sa što detaljnijim podacima,
jer se čitav niz zajednica, pa čak i sveza
na ovoj karti pojavljuje po prvi put
samo sa nazicom, a bez opisa.


Prema tome, ostavljamo si slobodu da
i kasnije kažemo nekoliko riječi o ovo
karti i njenom praktičnom značenju za
šumarstvo.


, Fukarek


DOMAC R.: OPATIJA — PARKOVI
(DIE PARKANLAGEN), Zagreb 1955. g


Područje našeg Primorja obiluje
mnogim lijepim i zanimljivim parkovima.
Ti se parkovi međusobno razlikuju,
pored ostaloga, u vegetacijskom i florističkom´
sastavu. Svaki park ima neku,
tipično svoju karakteristiku. Opatijski
se parkovi odlikuju bogatstvom i raznolikošću
svoje flore.


Glavno obilježje biljnom pokrovu
Opatije daje lovorika. Ovu vrstu susrećemo,
ne samo u parkovima i nasadima,
već i u okolici Opatije. Lovorika je simbol
Opatije. Krasne lovorove šumice
daju Opatiji poseban čar, po čemu je
ona poznata i daleko van granica naše
domovine.


Parkovi i nasadi Opatije obiluju mnogim
egzotama, koje su ovamo prenijete
iz raznih krajeva svijeta. Uspješan uzgoj
egzota, pa i onih iz subtropskih krajeva,
najbolji je dokaz koliko je blaga
lokalna klima Opatije.


Brojnost i raznovrsnost egzota otežavale
su upoznavanje flore Opatije čak i
dobro upućenim stručnjacima. Odavno
se osjećala potreba za stručnim djelom,
koje bi -u tom pogledu poslužilo kao rukovođ.
Taj je zadatak preuzeo na sebe
pisac R. Domac. Njegov je rad utoliko
korisniji, što od 1913. g. na ovamo —
kada je Adamović opisao parkove Opatije
— nije izašlo nijedno novije djelo o
njihovoj flori. A izmjene u biljnim
vrstama su u međuvremenu bile velike.


Knjiga ima 101 stranicu, 16 slika u
tekstu i 2 plana važnijih parkova. Tekst
je pisan na hrvatskom (77 stranica) i
njemačkom (21 str.) jeziku. Popis 255
biljaka zaprema 3 stranice. Plan parka
»1. maj« izrađen je u mjerilu 1:1000, a
onaj »Ive Lole Ribara« u mjerilu 1:500.
Prvi je park razdijeljen u 70 parcela,
a drugi u 22. Parcele su na planovima
obrojčane. Na svakoj su parceli pojedine
vrste označene rednim brojem iz
popisa biljaka.


Sadržaj knjige razdijeljen je u 3 poglavlja:
1. Park »1. maj«, 2. Park »Ive
Lole Ribara« i 3. Šetališta (Obalna šetališta
»M. Laginje« i Šumska šetališta).


U poglavljima 1 i 2 autor ponajprije
daje kratak prikaz o smještaju i historijatu
dvaju najvažnijih opatijskih parkova.
Zatim slijedi popis biljaka na pojedinoj
parceli, uz naznaku naziva biljke
na hrvatskom i latinskom jeziku. Za
svaku vrstu dan je i kraći dendrološki
opis. Za neke vrste navedeni su i njeni
ekološki zahtjevi, varijeteti i si.


U trećem poglavlju opisana su šetališta.
Flora pojedinih šetališta prikazana




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 49     <-- 49 -->        PDF

je i opisana na isti način kao kod parkova.
Šetališta nisu unosena na planovima
(nacrtima) parkova.


Na kraju knjige pridodan je zaseban,
skoro potpun, popis biljaka iz opatijskih
parkova i šetališta.


Pored mnogih dobrih strana, ova publikacija
ima i nekoliko manjih nedostataka.
U popisu biljaka, vrste iste porodice
odnosno roda nisu poredane jedna
za drugom, već ispremiješane, što
otežava uvid u brojnost vrsta pojedinog
reda. Tako je na pr. Cedrus libani
obrojčan u popisu brojem 1, G. deodara i
brojem 2, a C. atlantioa brojem 89. Slično
je kod vrsta iz rodova: Buxus, Magnolia
itd. Obrojčavanje parcela u planovima
(tlocrtima) parkova mjestimično je
nepregledno. Bolje bi bilo, da je to
obrojčavanje vršeno po istom kriteriju,
na pr. od lijeva na desno i odozgo prema
dolje ili slično. Tehnička oprema
knjige nije na visini. Pojedine slike su
prilično nejasne.


Uza sve to, ova je publikacija postigla
svoju svrhu. Knjiga će korisno
poslužiti stručnjacima, turistima itd. Pohvalno
je, da je ustanova »Park i´plaže«
iz Opatije omogućila izdavanje ovog vrijednog
djela.


B. Regent
Kovačević Dr. Ivo: UZGAJANJE I SELEKCIJA
LJEŠNJAKA, ZAGREB, 1955.


(str. 183, si. 50, pod. cit. lit. 84).


Kod nas su rijetke monografije uopće,
a naročito poljoprivredne. Ovaj rad,
upravitelja Voćarsko-vinogradarske stanice
u Trenkovu kraj Slav. Požege je


monografija o uzgoju, selekciji lješnjaka.
Ljeskarstvo t. j . uzgajanje lješnjaka na
većini površinama kao voćke je zanemarena
grana, a možemo reći najzanemarenija
grana našeg voćarstva.


Autor u ovom djelu iznio je u
prvom poglavlju važnost lješnjaka u
ishrani čovjeka (hranivost, ljekovitost,
proizvodi ploda lješnjaka i t. d.). U drugom
poglavlju se iznose botaničke osebine
roda i vrsta lješnjaka, sistematiku,,
paleobotaničku prošlost lješnjaka, današnje
areale vrsta roda Corylus.


U poglavlju o kulturi lješnjaka govori
o historiji kulture lješnjaka, o sortama,
o problemu Sortimente, o uzgoja
i selekciji, te o ulozi uzgajanja lješnjaka
u odnosu na poljoprivredu i šumarstvo.


U zadnjem poglavlju iznose se iscrpni
podaci o našem ljeskarstvu, koje je naročito
razvijeno u Istri, te podatke o kemijskom
sastavu i vrijednosti naših sorata.
U zaključku iznosi prijedloge oko
unapređenja kod nas zanemarene i zaostale
grane voćarstva ljeskarstva.


Kultura lješnjaka je najbolje razvijena
u Turskoj i SSSR (Crnomorsko
Primorje, Kavkaz i Armenija). Ovakovih
predjela sa sličnim ekološkim uslovima
ima kod nas mnogo. Uopće uzevši
FNRJ je više manje u cijelosti pogodna
za uzgoj kulture lješnjaka, koja ima cijeli
niz prednosti u usporedbi s ostalim
granama voćarstva, kao na pr. rentabilniji
uzgoj, nema opasnosti od napada
štetočinja i bolesti, velika potražnja na
svjetskoj pijaci za plodovima lješnjaka
i t. d. Kod nas bi bio uzgoj lješnjaka i
značajan i s toga razloga, budući da bi
podizanje nasada s lješnjakom t. zv. ljeskara
u izvjesnoj mjeri mogli poslužiti
kao šume u obešumljenim područjima.


Dr. J. Kovačević


STRANA STRUČNA LITERATURA


Rubner K. — DIE WIEDERANFFORSTUNG
IN BAYERN VON 1948 BIS 1954


(OBNOVA ŠUMA U BAVARSKOJ ZA
VRIJEME OD 1948 do 1954.)


Izdanje: Bayerischer Landwirtschaftsverlag
München 1954 — Str. 135, 75 fotografija,
4 fotografije u boji i 3 preglednekarte


Dr. Konrad Rubner spada sigurno
u stariju generaciju eminentnih


evropskih stručnjaka uzgoja šuma, ali
je kao jedan od rijetkih u svim svojim
radovima zastupnik i propagator naprednih
i savremenih metoda u šumarstvu.
Za razliku od mnogih »konzekventnih
«, a istovremeno konzervativnih
teoretičara i praktičara, koji često apriori
odbacuju, ili, nesvatajući suštinu,
kritiku ju- svaku novu progresivnu misao,
K. Rubner je u svojim najnovijim
radovima prihvatio i praktično razradio


255.


ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 50     <-- 50 -->        PDF

sve konzekvence koje moderno svatanje


o razvojnim (dinamičnim) tipovima biljnih
zajednica unosi u šumarstvo, a posebno
u poglavlja o uzgoju šuma. Tako
i ovog puta Rubnerova nova knjiga namjenjena
je više praksi nego teoriji i
nosi pečat novih gledanja na osnove pošumljivanja.
Jedan eminentno ekološki
pravac kojeg je dobila savremena praksa
uzgoja i obnove šume također je zasluga
K. Rubnera, čija su djela nekada,
a i sada još, značila prava otkrovenja
za praktičare.
Ova knjižica koja, po riječima samog
autora, nema namjeru da bude neki
udžbenik, niti naučno teoretska studija
namjenjena je praktičarima, i nakon
referisanja o uspjesima koji se postignuti
na obnovi šume u posljeratnom
razdoblju u Bavarskoj — u kojem djelu
su sudjelovali i oni kojima je ta
knjižica na pravom mjestu namjenjena
—treba da da izvjesne poduke za budućnost.
Materija je podijeljena u četiri
povezana dijela. Prvi dio govori o uzrocima
i općem značaju pošumljivanja.
Drugi dio, koji govori o sprovođenju
pošumljivanja, podjeljen je na 5 grupa
poglavlja, a ova obuhvaćaju statističke
osnove, prirodne uslove samih pošumljivanja.
njihovo tehničko izvođenje, opasno.-;
i kojima su izložene pojedine kulture,
te troškove kulture, kao i njihova
zaštita od šteta po divljači. Treći dio
obrađuje rezultate pošumljivanja u pojedinim
gospodarskim područjima (raspoređenim
u 7 »Regirungsforstamta« —
slično našim direkcijama) u Bavarskoj.
Na kraju poseban dio govori o podukama
za budućnost izašlim iz dosadašnjim
rezultatu pošumljivačkih radova.


Prije svega treba napomenuti da se
ovdje radi o normalnim pošumljivanjima
šumskih površina na kojima nema
nikakvih problema stvaranja krmne baze
za stoku ili nečega sličnog i arhaičnog,
što provejava većinom kroz naše
predodžbe o pošumljavanjima. Zbog toga
nema ni onog, kod nas obligatnog
poglavlja o ekonomskoj strukturi kraja,


o zaštiti kulture od stoke i sličnog, izuzev
možda, što se ovdje javlja jedan
specifičan problem, a taj je — zaštita
kultura od divljači. Međutim, ide se i
dalje, pa se vodi računa ne samo o požaru,
nepovoljnim klimatskim faktorima,
štetnim insektima i parazitarnim
gljivama, nego i o suzbijanju korovnih
biljaka. Toliko samo kao uzgredna napomena.
Prije rata postojale su veoma zamašne
nepošumljene šumske površine na
području Bavarske, koje se mogu uzeti
da su zaokruženo iznosile oko 100.000
hektara (od ukupne šumske površine
koja iznosi oko 2,2 miliona hektara). Te
su pretežno gole površine vodile svoje
porijeklo iz prethvata vršenih u šumama
još od 1935 godine, zatim iz sječa
vršenih tokom rata i u prvim poslijeratnim
godinama. Od 1948 naovamo prišlo
se je smanjenju ovih prethvata, ali
je još uvijek u šumama privatnih posjednika
dolazilo do golih sječa zbog
konjukturnih cijena drveta. Sve to su
pratili i kalamiteti potkornjaka u smrčevim
sastojinama, zatim štete od ciklona
u 1946 godini, te požari za vrijeme
sušne 1947 godine. Nizom fotografija
prikazane su tipično gole sječine
koje su se trebale pošumiti.


Godine 1949 stvoren je generalni plan
pošumljavanja golih površina, koji jeza
razdoblje od 5 godina predvidio za ove
radova utrošak 112.5 miliona maraka.
I sada, nakon isteka tog razdoblja,
statistički podaci govore, da je od 100
hiljada hektara nekadašnjih golih sječina
ostalo (krajem 1953) još oko 32,500 ha
nenošumljenih starih golih sječina, za-tim
26.128 ha drugih površina za pošumljavanje,
2834 ha površina prekrivenih
pretkulturama, 8364 ha novonastalih
golih sječina i 9768 ha neuspjelih
kultura. U razdoblju od kraja 1952 do
1953 godine (dakle kao prosječni godišnji
program izvršenja »generalnog plana
«), izvršena su slijedeća pošumljavanja:
742 ha pretkultura, 16723 ha četi


, njarskih, 4111 ha lišćarskih kultura,
4720 ha četinjarskih i 1293 ha liščarskih
popunjavanja — dakle ukupno 27.639 ha
pošumljavanja. Te cifre nisu malene,
tim više, što se na tim hiljadama hektara
može utvrditi i stvaran, a ne samo
fiktivan uspjeh, o čemu nam govore i
poglavlja o izvršenom pošumljavanju u
ovoj Rubnerovoj knjižici, na koja ćemo
se još poslije vratiti.


Tom poglavlju pripada i pregledna
karta na kojoj je prikazano rasprostranjenje
pojedinih istaknutih tipova prizemne
vegetacije na golim sječinamatinova
koji su odlučujući na njihovu karakteristiku,
pa onda i za metodiku pošumljavanja,
izbor vrsta i druge specifičnosti.


Mi ćemo se nešto više zadržati na
Rubnerovim izlaganjima o osnovama
pošumljavanja, jer nam se čini, da ona




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 51     <-- 51 -->        PDF

ukazuju na suštinsku razliku između
naših šablonskih radova i radova koji
počivaju na savremenim analizama staništa.


Na prvom mjestu ovdje je detaljno
obrađeno pitanje ekoloških promjena,
koje nastaju na golim sječinama, a to
su izmiene mikroklimatske i mikroeđafske
sredine, dakle stvaranje kvalitetno
novih uslova za razvoj biljke. Tu su
istaknute, na osnovu mjerenja i zapažanja,
sve one promjene u ekstremima
temperature i vlage koje ne dolaze do
izražaja u sklopljenoj sastojini. Ti ekstremi
javljaju se u sve nepovoljnijim
odnosima za biljku, što je gola sječina
veća i izloženija.


Prirodna vegetacija golih sječina pokazuje
poseban sastav. Tu se naseljuju
zeljaste biljke, trave i sitni grmovi, a
njihov sastav i smjesa ovisna je o tlu,
nadmorskoj visini i drugim faktorima.
Prvi stadij naseljavanja vrše takozvane
nitrifilne biljke, koje koriste preostali
sirovi humus stare sastojine. Glavni
pretstavnik ove zajednice je Epilobium
angustifolium, biljka koja se javlja i
kod nas nasječinama i na požarištima.
Djelovanje ovih prvih razarača sirovog
humusa stvaraju se uvjeti za naseljavanje
drugih vrsta zeljastih biljaka i
polugrmova. Sliiede obično grmovi crvene
bazge, ive, uhorkaste vrbe, a na
boliim tlima breze i jasike. Posebno
značenje imaju vrste koje su prilagođene
polusjeni, a javljaju se već u prorijeđenim
sastojinama. Tu se zatim navodi
uloga raznih vrsta, pretežno gramineia.
i njihovo dejstvo na sprečavani
e razvoja drvenastih biljaka. Postoje
posebni tipovi ovih prelaznih zajednica
(koje autor navodi i po njihovom rasprostranjenju
ü Bavarskoj), i njihova
uloga u sprečavanju razvoja buduće sastojine
može biti i mehanička i biološka.
Ta uloga ne može biti posmatrana
samo kao negativna, jer je važno, u pojedinim
slučajevima, i zaštitno značenje
zeljaste vegetacije protiv procesa
erozije, koji su vrlo jaki na svježe obezšumljenim
tlima.


Grmlje na golim sječinama ima pre"
težno pozitivnu ulogu i o njegovom značenju
govori autor dosta iscrpno. Isto
tako izlaže detaljno promjene koje nastaju
u tlu nakon sječe šume.


Iz ovih razmatranja proizlaze i metode
ponovnog zašumljavanja golih sječina,
a posebno izbor i postepenost upotrebe
pojedinih vrsta drveća koje tre


baju da rezultiraju u budućoj, stabilnoj
šumskoj sastojini. U mnogim slučajevima
radi se i o tome ,da se na mjestu
ranijih čistih sastojina smrče ili bjelog
bora stvore mješovite sastojine lišćara
i četinjara. Značaj listopadnog drveća,
obzirom na njihovo duboko zakorijenjavanje
kao i na stvaranje blagog humusa,
ističe se posebno kao važna mjera
na pojedinim vrstama tala koja treba
regenerirati. Pojedini tipovi, bolje
reći facijesi i stadij vegetacije naseljavanja
golih sječina ,mogu nam (uz
uzimanje uvida u oklnu prirodnu šumsku
vegetaciju, historijske i polenanalitičke
podatke) poslužiti kao najbolji
putokaz u radu.


Kod pristupanja tehničkim mjerama
za Donovno pošumljavanje većih golih
siečina- potrebno je prethodno postaviti
detaljne planove u pogledu na:


1. eventualno potrebne pretkulture
(»Vorwald«),
2. vrste obrade tla i kulture (sjetva
ili sadnja),
3. postavljanje puteva, prosjeka, zaštitnih
obruba i pojasa,
4. izbor staništa odgovarajuće vrste
drveća, te konačno na
5. vremenski razvoj kulturnih radova.
Centralno pitanje je izbor staništu
odgovarajuće glavne vrste drveća i o
tome autor govori detaljno, navodeći
osobine i zahtjeve nekih vrsta, kao što
su: smrča, bijeli bor, jela, ariš, duglazija,
vajmutovac i neke druge, koje u
Bavarskoj pretstavljaju glavne vrste
budućih sastojina. I o ostalim važnim
predradnjama nrilikom postavljanja detaljnog
plana pošumljavanja autor govori
detaljno, da bi prešao na izlaganja


o pitanju nabavke sjemenja ili sadnica,
osvrćući se tu i na problem izbora rasa
šumskog drveća (na izbor odgovarajućih
provenijencija). Tu se vrlo detaljno govori
o karakteristici i biološkim osobinama
bijelog bora, ariša, crne johe,
smrče, hrasta i bukve iz raznih predjela
Bavarske, odnosno šire Njemačke.
Daljnja poglavlja posvećena su pitanju
rasadnika, obradi tla i odvodnji terena
namijenjenih pošumljavanju, zatim
umjetnom gnojenju kultura, podizanju
pretkultura sa tzv. pomoćnim biljkama
(među koje spadaju: breza, crna i bijela
joha, jasika, a izvjesnim slučajevima i
bijeli bor, smrča, ariš, javor mlječ i razni
grmovi), te o poljoprivrednim međuiskorišta
vani ima pojedinih biljnih površina
golih sječina.


257




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 52     <-- 52 -->        PDF

Naročito se mnogo govori o glavnim
vrstama koje dolaze u obzir kod pošumljavanja
golih sječina i detaljno se
opisuju metode njihove kulture. Iskustvo
sa uzgojem smrče pokazuje da ne
valjaju čiste kulture, nego da treba odabirati
odgovarajuće smjese, (vremenskeprelazne
i trajne), a i to nipošto šematski,
nego tek nakon poznavanja mikroklime
i mikroedafskih odnosa na površini
buduće kulture. Od Vrsta kojima se
posvećuje naročito pažnja .a koje su se
u bavarskim prilikama pokazale najpovoljnije,
treba istaći bijeli bor, jelu,
ariš, duglaziju, vajmutovac, japanski
ariš, hrastove (kitnjak i lužnjak), crveni
hrast, bukvu, zatim još i brojne domaće
lišćare o kojima su dati bar najznačajniji
podaci.


Od metoda pošumljavanja spominje
se kratko i prenos sadnica »sa hljebom
«, kao i sadnja biljaka uzgojenih u
posudama, o čemu još ne postoji dovoljno
iskustava. Detaljno ie izloženo
pitanje pošumljavanja ispod krošanja,
zatim melioracija zakržljalih šuma, kao
i pitanje daljnjeg razvoja (»budućnost«)
podignutih kultura.


Poglavlje o opasnostima koje prijete
podignutim kulturama i o mi erama za
njihovo sprečavanje je dosta kratko,
ali dovoljno da se istaknu svi vidovi
šteta nastalih naročito od divljači i
sredstva, odnosno mjere zaštite, koje su
se nokazale efikasne. Na kraju govori
se još i o troškovima podizanja kultura
i njihove zaštite od divljači.


Iza ovog općenitog dijela, autor obrađuje
i detaljne rezultate uspjeha i neuspjeha
pošumljavanja golih sječina u
pojedinim bavarskim privrednim područjima.


Knjižica je opremljena sa vrlo uspjelim
i dobro odabranim fotografijama,
od kojih su neke reproducirane i u prirodnim
bojama. Kniižici su priložene i
tri pregledne geografske karte, ođ kojih
jedna daje pregled tipova prirodne
vegetacije na golim sječinama, prema
stanju od 1. I. 1954 godine.


Ovu knjižicu, obzirom na aktuelnost
teme koju obrađuje, kao i zbog metodike
kojom se u njoj prelazi riješavanju
vrlo značajnih evropskih šumsko uzgojnih
problema, treba preporučiti svakom
našem stručnjaku, koji se bavi pošumljavanjima,
jer će iz nje (izbjegavajući
šematično prenošenje rezultata), dobiti
potstrek za izbor savremenijih metoda
i ´kod svojih radova.


(Dr. ing. Pavle Fukarek)


SPOMENICA POVODOM SEDAMDESETGODIŠNJICE
Dr. JOSIAS BRAUN-
BLANQUET-a — »VEGETATIO« (ACTA
GEOBOTANICA)


Vol. V—VL Den Haag 1934.


Prije kratkog vremena izašla je iz
štampe spomenica-Zbornik radova posvećen
proslavi sedamdesetgodišnjice života
(i sigurno i pedesetgodišnjica naučnog
rada) Dr. Josias Brau n-B 1 a n-
q u e t-a poznatog osnivača ciriškomontpelierske
škole u biljnoj sociologiji,
današnjeg tehničkog direktora internacionalne
stanice zi alpinu i mediteransku
geobotaniku (»Sigma«) u Montpellieru
u Južnoj Francuskoj.


U kratkom predgovoru koga su, kao
pismo jubilarcu, uputili Švicarac W.
Koch, Holanđanin W. C. de L e e u w
i Nijemac R. Tüxen , istaknute su zasluge,
koje za savremeho shvatanje biljnih
zajednica kao osnovnih jedinica
kopnene vegetacije ima škola kojoj je
na čelu stajao i stoji starina J. Braun -
Blanquet. Tim mislima i reminiscencijama
pridružio se je i Francuz J.
Pa,v,illard posebnim sjećanjima na
vrijeme kada ie Brau n tek došao u
Francusku i kada se je upoznao sa svojim
budući saradnicima i suprugom također
poznatom botaničarkom G.
Blanquet. Tim sjećanjima na kraju
se nridružuie i Englez A. G. Tahsley,
te je na taj način simboličnp prikazana
internacionalna veza ove zanadno-evropske
naučne škole, koja bi se u pravom
smislu riječi mogla nazvati i ~>okretom
u novovremenoj biljnoj geografiji
i ekologiji.


U ovoj spomen svesci objavljeno je
72! naučna rada i saopštenja na ukupno
606 strana teksta. Radovi su opremljeni
sa brojnim tabelama i analizama koje
ilustruju floristički sastav i ekološke karakteristike,
pojedinih opisanih zajednica
ili vegetaciiskih područja. Veliki
broj autora koii su se pojavili u ovoj
spomen svesci dokazuju na prvom miestu
veliku afirmaciju koju je postila
biljna sociologija, a posebno tzv,. »ciriško-
montpelierska« škola, kojoj je osnivač
J. B r a u n-B 1 a n qu e t. Od autora
koji su zastupljeni u ovoj svesci najveći
broj je iz Zapadne Njemačke (12),
zatim dolaze redom autori iz Švaj carske
(8), Holandije (7), Belgije (6), Francuske
(samo 4). Španije (3), Austrije (3),
Portugala (2). Danske (2), Finske (2),
Jugoslavije (2), Izraela (2), Japana (2) ´i




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 53     <-- 53 -->        PDF

Kanade (2), te sa po jednim radom zastupljeni
su autori iz Engleske, Švedske,
Norveške, Istočne Njemačke, Cehoslovačke,
Mađarske, Turske, USA, Indije,
Indonezije, Novog Zelanda, Zlatne Obale
i Britanske Gijane. Od toga 30 radova
obrađuju biljne zajednice i vegetaciju
Evrope, a 20 vanerovpskih područja
6 radova posvećeno je autekoloskim
razmatranjima pojedini biljnih vrsta. 13
radova tretiraju principielna i teoretska
pitanja, a 3 su različitog sadržaja.
Većina radova pisana su na francuskom
i njemačkom jeziku, a izvjestan broj i
na engleskom.


Ovako veliki broj radova u ovoj spomensvesci
oneogućava nam da se na
svaki od njih osvrneo detaljnije. Svi radovi,
referati i izvještaji govore o iscrpnim
i detaljnim geobotaničkim studijama
obavlienim širom svijeta, ali
manie više, po iednom jedinstvenom
gledanju na problema deskripcije i sistematike
bilinih zajednica. Mi smo
stoga prisiljeni da ih navedemo samo
prema naslovu, koji istovremeno govori
donekle i o njihovom sadržaju.


Radovi koji su objavljeni u spomenici
su slijedeći:


1.
H. des Abbayes. (Rennes, Francuska)
Hrast crnika (Quercus ilex L.) i
njegova mediteranska floristička
pratnja na jugoistočnom primorju
armorikanskog masiva (Na Atlanskim
obalama Biskajskog zaljeva u
Francuskoi) Str. 1—5 (Franc.)
2.
H. Walte r (Stuttgart-Hohenhein)
Zaraštavanje šikara, iedna pojava u
subtropskim savanskim područjima
i njeni ekološki uzročnici. Str. 6—10
(Njem.)
3.
H. S. C. Conard (Iowa-USA),
Filogenija i ontogenija u biljnoj sociologiji.
Str. 11—15 (Engl.)
4.
A. P. Pinto da Silva. (Sacaven,
Portugal),
Da li je moguće mehanizovati obradu
fitosocioloških tabela?
Str. 16—17 (Franc.)


5.
M. G u i n o c h e t. (Algir),
Osvrt na stanje današnjeg našeg poznavanja
.fitosociologije Sjeverne
Afrike.
Str. 18—22 (Fran.)
6.
P. Mülle r-S c h n e i d e r. (Chur,
Švajcarska),
O endozoohornom rasprostranjenju
sjemenja po domaćim životinjama
na paši.
Str. 23—28 (Njem.)
7.
A. S. Wat t (Cambridge),
O cjelovitosti faktora vode. —
Str. 29—35 (Engl.)
8.
J. Suspluglas (Montpellier),
Biologija vrste Artemisia verlotorum
Lamotte.
Str. 36—40 (Franc.)
9.
H. Birand (Ankara),
Skupni pogled na vegetaciju Turske.
— Str. 41—44 (Franc),
10.
O. de B o 1 o s (Barcelona),
Rasprava o geografskom rasprostranjenju
»klimaksa« u Kataloniji.
Str. 45—49 (Franc.)
11.
Ka l el a (Helsinski),
O položaju šumskih tipova u sistemu
biljnih zaj«dnica. —
Str. 50—62 (Njem.)


12.
W. Lohmeyer (Stolzenau, Njemačka),
O porijeklu nekih nitrofilnih korova
Srednje Evrope.
tSr. 63—65 (Njem)
13.
R. Bovillenne (Liege, Belgija),
Uloga »Sphagnetalia« u životu cretova
(tresäva) područja Hautes-
Fagnes- (Belgija).
Str. 66—71) (Franc.)
14.
J. Phillips (Achimota, Zlatna
Obala. Afrika),
Ekologija u službi čovjeka u britanskim
teritorij ama Afrike. Izabrani
aspekti i primjeri.
Str. 72—32 (Engl.)
15.
J. L. Lut z (München),
Krivulja učestalosti srednjih vodenih
brojeva (nrema Elle n.b ergu)
kod nekih mezikolnih zajednica iz
okolice München-a, kao indikator
staništa.
Str. 83—87 (Njem.)
16.
E. Ob er dor fer (Karlsruhe, —
Njemačka!.
Sjeverno-egejske zajednice tratine,
ledine, zeljastih biljaka i niskih grmova
u "oređenju sa odgovarajućim
vegetacijskim cijelinama zapadro-
medite´-anskog područja. —
Str. 88—96 (Njem.)
17.
J. Leonar d (Bruxeles, Belgija),
iPonirska vegetacija suhih pješčanih
padina na području Yangambi-Stanleyville.
(Belgijski Kongo).
Str. 97—104. (Franc.)
18.
D. M. d e V r i e s, u saradnji Miss J.
P. Baretta i G. Hamming-a)
(Wageningen. Holandija),
Raspored učestalosti zeljastih biljaka
osnovan na njihovoj slučajnoj
korelaciji.
Str. 105—111. (Engl.)


ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 54     <-- 54 -->        PDF

19.
W. M u 11 e n d e r s (Louvain, Belgija),
Biljnogeografski položaj belgijskih
visoravni.
Str. 112—119. (Franc.)
20.
V. Westhoff, (Wageningen),
Neka zapažanja u sinekologiji. —
Str. 120—128. (Engl.)
21.
F. R. Bharucha i J. S a ty a nar
a va n (Bombay, Indija),
Kalcikolne zajednice u državi Bombay
(Indija).
Str. 129—134. (Engl.)
22.
P. Fo n t-Q u e r , (Barcelona),
Festucetum hystricis jedna planinska
zajednica, nova za Španiju). —
Str. 135.
23.
A. B o d e u x (Bokrijk-Genk, Belgija).
Šuma hrasta kitnjaka područja
Haute-Campine (Belgija) i njen substitucioni
»Land« (Calluneto-Genistetum)
Str. 136—141 (Franc.)
24.
J. H e i m a n s, (Amsterdam),
»rPistupačnost«, novi termin u biljnoj
geografiji.
Str. 142—146. (Franc.)
25.
Guinea (Madrid),
Kantabrijski podsektor Ibero-atlanskog
sektora.
Str. 147—156, (Engl.)
26.
J. Lebrun , (Louvain, Belgija),
O vegetaciji primorskog sektora
Belgijskog Konga.
Str. 157—160, (Franc.)
27.
W. Lüd i (Zürich),
Spuštanje šumske granice na Oberalp-
sedlu u Švajcarskoj za vrijeme
t»oplog doba«. —
Str. 161—169. (Njem.)
28.
L. E m b e r g e r (Montpellier),
Razmatranja o učestalosti u ekvatorialnoj
gustoj šumi (Cote d´ Ivoire).
Str. 169—176, (Franc.)
29.
A. V a a r a m a, (Piikkiö, Finska),
O ekologiji i fenoskandijskom arealu
vrste Chara strigosa A. Br. —
Str. 177—184. (Engl.)
30.
H. Wagner, (Wien),
Travne zajednice na »Joherwiese«
kod Ebensee-a na Traunskom jezeru
u Gornjoj Austriji.
Str. 185—193, (Njem.)
31.
F. F i r b a s (Göttingen, Njemačka),
O nekim odnosima između historije
šuma novijeg doba i biljne sociologije
u Njemačkoj. —
Str. 194—198. (Njem.)
32.
H. Ellenber g (Stuttgart-Hohenhein),
O nekim napredovanjima u kausalnoj
nauci o vegetaciji.
Str. 199—211, (Njem.)
33.
A. Löv e (Winnipeg, Kanada),
Cito-taksonomička vrijednost podudarnih
»taksa«.
Str. 212—224. (Engl.)
34.
D. A. de Vries i H. J. V e n e m a
(Wageningen),
Neka razmatranja o očitovanjima
Pic h e-ovog evaporimetra.
Str. 223—234, (Engl.)
35.
J. Klika (Praha),
Dvadesetpet godina fitocenoloških
istraživanja naše kserotermne vegetacije.

Str. 235—237. (Engl.)
36.
J. I v e r s e n (Charlottenlung, —
Danska),
.
O korelacijama između biljnih vrsta
u jednom dolinskom području Grenlanda.
Str. 238—246, (Njem.)


37.
G. Wendelberger (Wien),
O zadružnosti nekih vrsta roda
Taraxacum iz Istočnog Tirola —
(Austrija).
Str. 247—256, (Njem.)
38.
R. M o 1 i n i e r (Marseille),
Pogled na vegetaciju litoralne zone
u Provansi. (Južna Francuska).
Str. 257—267, (Franc.)
39.
L. B. Moor e (New Zealand),
Neke zajednice Rumex Acetosella u
New Zealand-u.
Str. 268—278, (Engl.)
40. O c h s n e r F. (Muri, Aargau,
(Švajcarska),
Značaj mahovina u alpskim biljnim
zajednicama. —
Str. 279—291. (Njem.)
41.
H. Z e i d 1 e r (Würzburg, Njemačka).
Alopecurion utriculati nova sveza
livadskih zajednica Balkana. —
Str. 292—301 (Njem.)
42.
P. Meye r (Langenthal, Švajcarska),
Piceeto-Abietum praealpinum Oberdörfer
1950, asperuletosum — nova
subasocijacija u švajcarskom Sredogorju.

Str. 302—308 (Njem.)
43.
H. Boyk o (Jerusalem),
»Jedan novi biljnogeografski pododjeljak
Izraela«. —
Str. 309—318 (Engl.)


ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 55     <-- 55 -->        PDF

44.
P. W. Richards (Narth Wales,
Bangor),
Bilješke o zajednicama mahovina
tropskih kišnih šuma Lowland-a, sa
posebnim osvrtom na Moraballi
Creek (Britanska Guiana).
Str. 319—328 (Engl.)
45.
P. D a n s e r e a u (Michigan),
Istraživanje vegetacije Centralnog
Baffin-a (Arktik) I. Ostrvo Bray.—
Str. 329—340, (Engl.)
46.
M. Zohary i G. Orshan (Jerusalem),
Ekološka izučavanja vegetacije pustinja
Blislfog Istoka V. Zajednica
Zugorihvlletum dumosi i njena hidroekologija
u pustinji Negev —
(Izrael).
Str. 341—350 (Engl.)
47.
T. H o s o k a w a (Fukuoka, Japan),
O Campnosperma šumama Kusaie
u Mikroneziji. Sa specijalnim osvrtom
na zajednice epifita.
Str. 351—360, (Engl.)
48.
S u z u k i-T o k i o (Kobe, Japan),
Sveza Shiion Sieboldi. —
Str. 361—372, (Franc.)
49.
K. Höller, (Wien),
O aspektima gljiva. —
Str. 375—380, (Njem.)
50.
R. Nordhagen (Oslo, Norveška),
Istraživanja vegetacije slanih i
brakičnih močvara »marši« u Finmark-
u (Norveška).
Str. 381—394 (Engl,)
51.
V and en Berghen (Bruxelles),
Škriljaste padine sa Potentilla rupestris
L. na Chooz-Roncennes (Departman
Ardenne, Francuska),
Str. 395—398, (Franc.)
52.
M. Schwickerath (Aachen, —
Njemačka),
Geografske rase zajednice Sphagnetum
medii i S. rubelli u brdovitim
predjelima na lijevoj obali Rajne.
Str. 399-^10, (Njem.)
53.
R. v. S o o (Debrecen, Mađarska),
Cretovi Mađarske u biljnosociološkom
sistemu. —
Str. 411—421, (Njem.)
54.
O. H. Vol k (Wüzburg, Njemačka),
Klima i rasprostranjen je biljaka u
Afganistanu. —
Str. 422-^33, (Njem.)
55.
I. H o r v a t (Zagreb),
Biljnogeografsko razčlanjenje Jugoistočne
Evrope. —
Str. 434—447 (Njem.)
56.
S. H o r v a t i ć (Zagreb)
Fimbristylion dichotomae, — nova
sveza reda Isoetalia. —
Str. 448—453 (Njem.)
57.
R. Tüxe n (Stolzenau, Njemačka),
O prostornom ,od reljefa i podloge
ovisnom rasporedu prirodnih šumskih
zajednica na sjevernom rubu
Harz-a.
Str. 454—478 (Njem.)
58.
J. Schmithüsen (Karlsruhe, Njemačka),
Šumske zajednice sjevernog dijela
srednjeg Cile-a (Južna Amerika). —
Str. 479—486. (Njem.)
59.
W. Koc h (Zürich),
Biljnosociološke skice iz rižinih polja
Piemonta (Ravnica rijeke Po).
Str. 487—493. (Njem.)
60.
M. J. A d r i a n i (Rotterdam, Holandija),
O osmotskom tlaku (transpiracija) i
bilanci vode kod nekih Salicornia vrsta
u Heraultu (Južna Francuska).
Str. 494—499. (Franc.)
61.
H. Etter (Zürich),
Osnovna razmatranja uz opis i raspoznavanje
biohora. —
Str. 500—510 (Njem.)
62.
J. Berse t (Marsens, Svajcarska),
Zajednice vrsta Avena pratensis i
Peucedanum austriacum doline
Mortheys (Friburške Alpe, Svajcarska).
— Str. 511—516. (Franc.)
63.
E. M e i j e r D r e e s (Bogor, Indonezija).
Minimalni areal u tropskim kišnim
šumama sa posebnim osvrtom na
neke tipove u području Bangka —
(Indonezija). — Str. 517—523. (EngJ.)
64.
J. L. von Soest (Den Haag, Holandija),
Taraxacum Braun-Blanqueti i neke
druge vrste Taraxacum u Francuv
skoj. — Str. 524—533, (Franc.)
65.
G. Leme e (Beni-Ounif, Alžir),
Ekonomija sa vodom kod nekih gramineja
trajnica sjeverne Sahare. —
Str. 534—541, (Franc.)
66.
M. Moo r (Basel, Svajcarska),
Smrčeve šume Švajcarske Jure. —
Str. 542—552 (Njem.)
67
W. Si n\ o n i s (Hannover, Nje


i
mačka),
Osmatranja o ekologiji nekih terofita
u dvije mediteranske biljne zajednice.
— Str. 553—569, (Njem.)


68.
T. W. B ö c h e r (Copenhagen, —
Danska),
Istraživanja evropskih fiksativnih
zaiednica krečnjačkih dina. —
Str. 562—570, (Engl.)
69.
G. E. du R i e t z (Uppsala, Švedska),
Granica pokazatelja vode mineralnih
tala kao osnova za jednu prirod


ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 56     <-- 56 -->        PDF

nu dvojnu podjelu sjeverno i srednjo-
evropskih cretova. —
Str. 571—585, (Njem.)


70.
W. H. Diemont, G. Sissingh
i V. Westhoff, (Holandija),
Značaj biljne sociologije zä zaštitu
prirode. — Str. 586—592, (Njem.)
71.
W. Rothmaler (BreMswald, I.
Njemačka),
Vegetacijske studije u Sjeverozapadnoj
Španiji. —
Str. 395—601. (Njem.)
72.
J. Malato-Beliz (Elvas, Portugal),
Fitosociološki pogled na prirodne
pašnjake okoline Castelo de Vide
(Portugal). — Str. -602—606. (Franc.)
Među ovim objavljenim radovima većeg
interesa za šumarstvo imaju: «


1.
H. des A b b a y e s-a, koji govori o
zajednici šuma hrasta crnike na području
francuske Vandeje (atlanska
obala) kao novoj zajednici Quercetum
ilicis atlanticum u kojoj se javlja
uz crniku i niz posebnih elemenata
Quercus pubescens, Acer monspesullanum,
Davhne gnidium itd.),
ali zajednica pokazuje jasno osiromašenje
u vrstama spram srodne
mediteranske Quercetum ilicis galloprovinciale
Br. BI.
2.
H. Walt e r-a, koji govori o posebnim
sukcesijama afričkih savana u
kojima se postepeno naseljavaju grmolike
vrste iz roda Accacia i druge,
a to u vezi sa većom ili manjom
pašom. Tu su također navedene
mjere — bolja organizacija paše —
koje mogu spriječiti ovaj proces
pretvaranja travnih površina u šikare.
9.
H. B i r a n d-a, koji govori iscrpno
o vegetaciji Turske i tu se naročito
osvrće na vrste drveća i grmlja
Male Azije.
1Ö.
O de Bolo s-a, koji govori o klimaks-
područjima Katalonije u koje
spadaju — u najvišim visinama
planina pojas Rhodoreto-Vaccinion-
a, kojeg okružuju šume bijelog
bora, zatim na sjever, i ist. padinama
i na sredozemnim planinama
pojas Fagiona. Niže brdski pojas
zauzimlje Querceto-Buxetum, te posebni
Violeto Quercetum i Quercetum
mediterrane o -m.ontanum. Uz
primorsku obalu sredozemnog područja
u sjevernom dijelu pruža se
Quercetum ilicis galloprovinciale, a
u južnom Querceto-hentiscetum, dok
u unutrašnjosti pruža se široko po


dručje klimaksa Rhamnaeto-Cocci


fereturn-a. a manje Ouerceto rotun


dijoliae.


11.
A. K a 1 e 1 a-e, koji opširno izlaže
teoretske postave finskog svatanja
(C a j a n d e r) o tzv. šumskim tipovima
i o njihovom položaju u sistemu
biljnih zajednica. Ovo je jedan
značajan teoretski rad koji pokazuje
da su se nekad, na prvi
pogled, divergentna gledanja različitih
»škola« sastala i progovorila
jednim jezikom.
16.
E. Oberdorfe r-a, koji, iako ne
govori o šumskim zajednicama, ipak
obuhvaća
jedno područje na Balkanskom
Poluotoku (okplicu Soluna)
i tu ističe kamenjare i vegetaciju
niskih grmova na terenima, koji dolaze
u obzir za pošumljavanje. Tu
su obrađene dvije biljnosociološke
skupine i to: sveza Romulion (pašnjačke
zajednice teröfita) i red Cisto-
Micromerietalia (»Phrygana«).


23.
A. B o d e u x-a, koji govori o biljnom
sastavu i karakteristikama zajednice
hrasta kitnjaka na kiselim
tlima Belgije (Quercetum sessiliflorae
medioeuropeum) i o degradaciji
ovih zajednica u vrištine (Calluneto-
Genistetum).
27.
W. Lu d i-a, koji. na osnovu rezultata
polenanalitičkih mjerenja, prikazuje
promjene na gornjoj granici
šuma u švajcarskim Alpama u jednom
razdoblju »toplog vremena«,
koje je nastupilo iza diluvijalnih
glacijacija.
31.
F. F i r b a s-a, poznatog njemačkog
»polenanalitičara« (koji je nedavno
objavio jednu veoma zanimljivu
knjigu o historiji šuma u Njemačkoj),
koji i ovdje govori o međusobnim
vezama koje postoje između
izučavanja ^nedavne) prošlosti šuma
i današnjeg istraživanja biljnih zajednica.
35.
J. Klike, isto tako nama dobro
poznatog češkog botaničara (dendrologa
i biljnog sociologa), koji daje
pregled dosadašnjih rezultata na
istraživanju vegetacije kserotermiiih
travnih zajednica u Cehoslovačkoj.
41.
H. Zeidler-a, koji obrađuje (i
proširuje
analizu za) nekoliko travnih
zajednica, koje je već opisao S.
Horvatić sa našeg krša, te za
jednu novu, koje sve svodi u novu
svezu Alopecurion utriculati Zeidler .
i daje k tome i detaljnije analize
svake od pojedinih zajednica.


\




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 57     <-- 57 -->        PDF

42.
P. M e y e r-a, koji obrađuje biljni
sastav, sinekologiju, karakteristike
tla i šumarsko značenje jedne nove
subasocijacije asperuletosum zajednice
Piceeto-Abietum praealpinumOberdorfer u švajcarskom sredogorju.
57.
R. T ü x e n-a, koji govori opširno
o prirodnim šumskim zajednicama
sjevernih padina gorja Harz u Njemačkoj
i o njihovoj prostornoj uslovljenosti
kroz reljef i. geološku
podlogu. Tu su obrađene zajednice
hrastovih šuma: Querceto petreae-
Betuletum, bukovih šuma: Luzuleto-
Fagetum (sa 4 subasocijacije), Fageto
Melicetum, te mješovitih šuma
plemenitih listača: Ulmeto-Acereto-
Fraxinetum i Querceto-Carpinetum.
Posebno su obrađene i incijalne zajednice
i analize stanišnih uslova.
Uz članak je publicirana i jedna
biljnosociološka karta vrlo male razmjere
u kojoj su došli do izražaja
i unutarasocijacijske diferencijacije.
Na kraju, našu posebnu pažnju treba
obratiti i na dva rada koja u ovoj spomensvesci
dostojno zastupaju i biljnosociološku
nauku Jugoslavije. To su radovi
naših zaslužnih fitosociologa I.
Horvata i S. Horvatića.


Rad Dr. I. Horvata o biljnogeografskom
razčlanjenju Balkanskog Poluotoka
je rezultat dugogodišnjih autorovih
istraživanja na planinama Hrvatske,
Bosne i Hercegovine, Crne Gore,
Makedonije i Bugarske, a u novije vrijeme
i upoznavanju vegetacijskih odnosa
u Grčkoj. Radu je priložena precizno
izrađena karta u kojoj su unesena potpuno
nova, veoma značaina svatania o
vegetacijskim područjima ovog dijela
Evrope.


I. Horva t je područja balkanske
vegetacijskim -odručjima ovo-f dije´a
kih, geografskih (geoloških i klimatoloških)
karakteristika i detaljno razradio
horizontalno i vertikalno razčlanjenje
poiedinih tikova. Ovaj, ionako skraćeni
prikaz ne dozvoliava nam detaljnije zadržavanje
na ovom, za nas veoma značajnom
radu. pa ćemo to učiniti drugom
prilikom.
Jednako tako dostoino mjesto u ovoj
internacionalno! mučnoj reviji zauzirnlje
i rad Dr. S. H or vat i ć a., o-novoj
svezi Fimbristylion dichotomize, zajednica
močvarnih i poplavnih područja rijeka
Neretve. Tu su sažeta posljeratna
istraživanja autora na području Dalma


cije i južne Hercegovine, gdje se namjeravaju
izvršiti opsežne hidrotehničkj
melioracije. Ovaj rad ima veće značenja
za poljoprivrednike, pa bi se trebao opširnije
prikazati i u jednoj odgovarajućoj
agronomskoj reviji.


P.
Fukarek
Scharfetter Dr. Rudolf: BIOGRAPHIEN
VON PFLANZENSIPPEN


Wien, Springer Verlag 1953


Pred ovim, nešto neobičnim naslovom
(koji bi u doslovnom prevodu glasio:
»Životopisi biljnih svojti«) autor, nama
šumarima vrlo dobro poznat po botaničkim
radovima o nekim šumskim vrstama
(Ostrya carpinifolia) i o vegetaciji
istočnih Alpi, objavio je jednu zamašnu
knjigu koja obuhvata 546 stranica
i 80 slika u tekstu. Slike su pretežno
arealkarte pojedinih biljnih vrsta, a među
ovim nalaze se i gotovo sve značajnije
vrste šumskog drveća i grmlja.


U predgovoru autor ističe, da su se
već mnogi botaničari* bavili pitanjem historiie
razvoja flore i pojedinih biljnih
vrsta Srednje Evrope, ali se ni jedan od
njih nije priklonio samoj biljci, tj. nije
iz njenih osobina nokušao pročitati historiju
njenog razvoja. Autor u ovoj
knjizi polazi od pojma svojte, bez da
posebno ističe kategorije kao što su vrsta,
rod itd. To je dakle jedna historija
botanike, razrađena kao historija svakog
roda nanose, te kao cijelina — historija
razvoja sadašnje flore Srednje
Evrope.


U daljnjem tekstu mi ćemo se osvrnuti
samo na neke za šumarstvo značajne
biljne svojte, a iznijet ćemo zaključke
do koiih je autor došao na osnovu
dugotrajnih proučavanja.


Na prvom mjestu to su četinjače. Njihovo
porijeklo zamračuju dvije činjenice,
a te su, da su u one danas rasprostraniene
u sjevernoj umjerenoj zoni i
da im je list kseromorfna prilagodba na
vjetrove koji isušavaju biljku na smrznutom
tlu. Prema fosilnim nalazima
četinjače su nastale u tropskoj zoni, ali
one danas nisu kserofiti. Kod njih građa
i razvitak rasplodnih organa pokazuie
tendencu produženja vegetacione
periode s time, da se ili cvijetovi stvaraju
već u prethodnoj se?.oni, ili plodovi
sazrijevaju tek u slijedećoj. I razvijanje
dvovrsnih izbo jaka — kratkih u proljeće
i dugih u ljeto — pokazuje izvjesnu


263




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 58     <-- 58 -->        PDF

prilagodbu na nove klimatske uslove u


umjerenoj zoni. I ostale odlike uzrasta


i razvoja pokazuju jasno njihovo ranije


tropsko porijeklo i sadašnju prilagodbu


na nove prilike.


Autor u daljnjem izlaganju detaljno


izvodi filogeniju i prirodni sistem poje


dinih rodova sa posebnim osvrtom na


razvoj areala kroz pojedine geološke pe


riode.


U nastavku "osvećuje svakom rodu detaljno
razmatranje. Tako rodovima Taxus,
Juniperus, Abies, Picea, Larix i
Pinus. Za jelu smatra da joj je razvojni
centar u Mediteranu i da se je u postglacijalu
uselila u Njemačku sa tri strane:
iz Francuske, kroz Alpe i iz Austrije.
Za crni bor smatra daje bez sumnje bio
već i u tercijeru stanovnik Srednje Evrope,
ali_ u diluviju potisnut ledenim dobom
u Južnu Evropu, gdje se je razčlanio
na više formi.


Drugu interesantnu skupinu čine Betulaceae-
Corylaceae. Pretstavnici ove
porodice bili su već u tercijeru rasprostranjeni
cirkumpolarno. Kod roda Carpinus
se vidi, da su pojedini dijelovi
skupnog areala centri u kojima su se
održale stare vrste, ali ujedno i centri
iz kojih su se širile nove mlade vrste.
Centri raširenja su Kavkaz, Sjeverna
Kina i atlanski dio Sjeverne Amerike.
Ovdje su detaljnije opisani rodovi Betula,
Alnus, Carpinus, Ostrya (kod kojeg
ima 9 vrsta!) i Corylus.


Kod joha — siva je starija od crne,
osim toga kontinentalnog, dok je crna
oceanskog područja. Crnograb ima glavno
rasprostranjenje u Americi, jer tamo
raste 5 vrsta. To su vrste velike starosti
sa brojnim srodnim fosilnim vrstama.


Porodica Fagacea ima veći broj rodova,
a unutar ovih veliki broj vrsta.
One su vrlo stare. Fosilni tragovi potječu
još iz donje krede. Da li je ova porodica
u razvoju primitivna ili ne, ne
slažu se pojedini autori, pa ni Schar f
e t e r tu ne zauzimlje određeniji stav.
Bukve su prema fosilnim nalazima nekad
bile raširene i na južnoj polukugli.
Pretpostavlja se da je prethodila jedna
tropska vrsta roda Fagus, a spram juga
vrste roda Nothofagus. Formiranje areala
bukve u Evropi, kroz useljavanje iza
ledenog doba, je već od ranije dosta detaljno
proučeno i teoretski osnovano raznim
argumentima. Tome autor ovdje
posvjećuje priličnu pažnju. Rod Castanea
ima oceanski pečat u formiranju
areala, i to ne samo U širem nego i u
užem prostoru areala u pojedinim predjelima.


Kod bukve, hrasta, oraha i kod ke


stena postoji oblikovanje današnjeg are


ala kroz tri faze. Jedna je tercijerno


rasprostranjenje koje je išlo daleko na


sjever, druga, povlačenje na jug za vri


jeme glacijacija i treća je faza današnjeg


»kulturnog areala«. Kesten kao i orah,


nije se više iz svojih refugija za ledenih


doba vratio u Srenju Evropu.


Kod hrastova obraćena je pažnja samo
na važnije srednjeevropske vrste, dok su
brojne (još neraščišćene) južnoevropske
svojte izostale.


Za porodicu Ulmaceae nalazimo u
knjizi mnogo zanimljivih podataka, ali,
nažalost, uslijed ograničavanja na »standardne
« vrste, slika nam nije data potpuno.
Porodica Salicaceae obrađena je
vrlo detaljno i ona u knjizi zauzimlje
najviše prostora. Tu su detaljno opisane
osobine i razvoj areala svih onih brojnih,
pa i grmolikih planinskih vrsta.


Kod formiranja areala šimšira došlo
je do izražaja i kasno dizanje kopna
Apeninskog Poluotoka, da se današnji
areal ove vrste nalazi raskomadan u
tri veće skupine — u atlanskom dijelu
Zapadne Evrope, na Balkanu i na Kavkazu
(sa malim otocima u Sjevernoj
Africi i Maloj Aziji).


Sa šumarske tačke gledišta niz porodica
koje slijede iza Ulmacea nemaju
većeg značenja, pa ćemo ih izostaviti uz
napomenu, da se i tu nalazi mnogo zanimljivih
zaključaka o porijeklu i razvoju
nekih naših karakterističkih šumskih biljaka.


Zadržaćemo se još kratko na porodicama
Tiliaceae, Aceraceae, Hipocastana´
ceae, Rhamnaceae i Oleaceae..


Rod Tilia sastoji se isključivo iz drveća
sa izrazito arktotercijarnim (dakle


— tropskim) srodničkim vezama. Najviše
ih ima danas u Istočnoj Aziji, pa´
se to područje smatra centrom razvitka
cijelog roda. Autor ovdje iznosi niz značajnih
karakteristika i historijat formiranja
areala svake od triju evropskih
li-a. Malolisna lipa je danas eurosibirski,
a velelisna evropskokavkaski florni
elemenat. Malolisna je vjerovatno ranije
obuhvatala cijelo područje EvropeAzije, na što nas navode srodne svojte
u Kini i Centralnoj Aziji.
Rod Acer, sa velikim brojem pretstavnika
koji su svi danas rašireni u
sjevernoj umjerenoj zoni, također je
arktotercijernog porijekla, a početak razvitka
pada mu u miocen. Evropsko područje
je danas najsiromašnije, sa pretstavnicima
samo triju sekcija, dok" su
pretstavnici ostalih nađeni u fosilnim




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 59     <-- 59 -->        PDF

oblicima, ali su danas izumrli. I ovdje se
uzima zapadna Kina kao centar rasprostranjenja.
Autor se nadalje zadržava na
historijsko-razvojnim karakteristikama
svih poznatih evropskih vrsta, za koje
ističe i posebne atavizme u formama i
fenološkim pojavama.


Za porodicu Hippocastanaceae neki
autori (Irmscher 1922) smatraju da je u
sjevernoj umjerenoj zoni prilagođena
varijanta tropskih Sapindales. U tercijeru
su vrste ove porodice (koja danas
obuhvata samo dva roda i to Billia i
Aesculus) bile šire rasprostranjene i u
sjevernim krajevima. Rod Aesculus
obuhvata danas vrlo disjunciran areal
kojeg tvore pojedine vrste razbacane na
vrlo uskim područjima od Japana preko
Kine, padina Himalaja, Kavkaza sve do
Balkana.


Na Balkanu je prava domovina divljeg
kestena i tu se nalazi njegov reliktni,
prirodni areal u priobalnim šumama
Albanije, Grčke, Bugarske i naše
Makedonije.


Na kraju, da kažemo nešto i o opširno
obrađenim rodovima porodice Oleaceae.
Ovdje su data ne samo detaljna tumačenja
filogenije porodice nego i roda
Fraxinus, koji nas kao rod šumskog drveća
i posebno interesuje. U ovom rodu


autor smatra za tip crni jasen, sa submediteransko-
montanim recentnim arealom
u Južnoj Evropi. Jaseni su se već
pojavili u eocenu i bili su brojno rašireni
u oligocenu, da bi u miocenu postigli
kulminaciju. Međutim, glacijacije
za vrijeme diluvijuma su potisle ovaj
rod na jug, i vrste su se tek recentno
vratile na stara nalazišta, ali ne u punom
broju. Kao rod, koji je tropskog geološkog
porijekla, on je zadržao mnogo atavizama
i danas se može smatrati da postoje
šest razvojnih centra vrsta i svih
šest južnije od granice diluvijalnog zaleđivanja
kopna. Jedan od tih centara
je Sredozemlje sa podsekcijama Euornus
i Bumelioides, drugi u jugoistočnoj Aziji«
za potsekciju Ornaster, treći na padinama
Himalaja sa podsekcijom Sciadanthus
i t. d.


Osim jasena ovdje je detaljno i vrlo
zanimljivo obrađen i rod jorgovana (Syringa)
sa posebnim osvrtom na njegove
balkanske pretstavnike, te rod Ligustrum
— kaline.


U drugom dijelu knjige autor ulazi u
općenito razmatranje o historijatu razvoja
biljnih vrsta i formiranja njihovog
areala u današnjici. Tu postavlja temelje
za posebnu disciplinu u botanici koja
bi se trebala nazvati »historija biljaka«,


i detaljno govori o metodici njenog istraživanja.
Kao o sastavnim dijelovima te
nove discipline govori o rasprostranjehju
svojti počam od nekadašnjih centara
areala, preko svih mogućih razvojnih
faza do formiranja njihovog današnjeg,
recentnog areala, a kroz to, i do
formiranja samih svojti. Zanimljivo je
poglavlje o t. zv. »geografiji oznaka«,
gdje se govori o mogućnosti utvrđivanja
sa najvećim brojem vrsta jedne skupine
svojti i sa najvećim brojem istaknutih
oznaka, kao što su dlakavost, odebljala
kutikula i t. d.


U vrlo detaljnom izlaganju obrađeno
je pitanje »životnih formi« biljaka, njihovo
značenje, te razvoj i promjenljivost.
Kratka su poglavlja o »biologiji
cvjetanja« i o »biologiji rasprostranjenja
«. Veći prostor zauzimlju poglavlja u
kojima se rasmatraju pojedine fenološke
pojave i njihovo značenje za rasprostranjenje
pojedinih svojti. Na kraju,
još i jedno poglavlje o genetici, i to specijalno
o poliploidiji, zatim i poglavlje


o apogamiji daju ovoj vrlo zanimljivoj
knjizi zaokružen karakter jednog savremenog
priručnika, ako ne i udžbenika
nove discipline o historiji biljaka.
Pavle Fukarek


ATOMSKA ENERGIJA Ü SLUŽBI


PRIMIJENJENE ENTOMOLOGIJE


Radioaktivni izotopi spominju se već
dulje vremena u raznim entomološkim
studijama, osobito u fiziološkim i ekološkim
pokusima sa radioaktivnim insekticidima.
1954. godine atomska radijacija
je prvi puta upotrebljena za
suzbijanje insekat a*. Pokusno
suzbijanje izvršeno je u sjevernom dijelu
Južne Amerike na otoku Curacao,
velikom 170 četvornih milja, a predmet
suzbijanja bio je opasni stočni i čovječji
parazit muha Callitroga hominivora
x Cqrl. Pokus je vrlo dobro
uspio i štetnik je uništen. S tim- u vezi
napisao je E. F. Knipling, šef odjela
za entomološka istraživanja poljoprivredne
istraživačke službe U. S. D. A.
članak o mogućnostima suzbijanja insekata
pomoću spolno sterilnih mužjaka.
(POSSIBILITIES OF INSECT CONTROL
OR ERRADICATION THROUGH


* Screw-Worm Control Through Release
of Sterilized Flies, Journal of Economic
Entomology, August 1955.


ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 60     <-- 60 -->        PDF

THE USE OF SEXUALLY STERILE


MALES, Journal of Economic Entomolo


gy, August 1955.).


Studije Bushland-a o tom problemu
(1951.) potvrđivale su ranije pretpostavke
genetičara i citologa da mužjaci
spomenute vrste mogu postati sterilni
bez štete po sposobnost kopulacije
ako se njihove kukuljice izlože zračenju
x ili v zraka. Istraživanja su također
pokazala, da ženke normalno kopuli


Generacija


I.
n.
m.
IV.
1,000.000 2,000.000


333.333 2,000.000
47.619 2.000.000
1.107 2,000.000
Kod ovakvog teoretskog toka populacije
pretpostavljeno je da je omjer
spolova u prirodnoj populaciji približno
jednak i da sterilni mužjaci uspješno
konkuriraju fertilnim mužjacima u kopulaciji
sa neoplođenim ženkama. Također
je pretpostavljeno, da se u toku
slijeda generacije na taj način postizava
maksimum redukcije, a da je prirodna
populacija stabilna. Nije dakle uzeto u
obzir djelovanje parazita, predatora, bolesti
i drugih reducirajućih faktora. Za
vrijeme perioda povoljnih za porast populacije
odnos od 2 sterilna prema 1
fertilnom mužjaku" može biti nedovoljan
da uzrokuje depresiju populacije u
nizu generacija. Zato će u većini slučajeva
biti vjerojatno potreban veći omjer.
Autor misli, da bi omjer 9:1 bio dovoljan
za suzbijanje kod većine insekata.
Optimalni bi omjer svakako varirao s
obzirom na vrstu i porast normalne populacije
između dviju generacija. Zato
bi se u tu svrhu prije početka suzbijanja
morala utvrditi gustoća i tok populacije
štetnika. U pokusima na otoku
Curacao rezultati su se veoma točno poklapali
sa teoretski predviđenom depresijom
populacije. U toku tri mjeseca nakon
početka pokusa ili otprilike u trećoj
generaciji muha je bila suzbijena. Točan
odnos sterilnih prema fertilnim
mužjacima u početku eksperimenta nije
poznat, ali se vjerojatno kretao između
2 i 4 : 1.


Faktori, koje treba uzeti u obzir kod
prosuđivanja izvodljivosti suzbijanja in


raju samo jednom u toku života i ako
se pare sa seksualno sterilnim mužjacima,
njihov reproduktivni potencijal se
potpuno uništi. Ako se na pr. sterilni i
fertilni mužjaci unesu u insektarij sa
neoplođenim ženkama u omjeru 4 : 1,
80°/o odloženih jaja je sterilno. Princip
redukcije populacije unašanjem sterilnih
mužjaka može se matematički veoma
jednostavno predočiti slijedećim hipote


tičkim brojkama:


Prirodue popuOmjer
sterilnih Postotak ženki,
lacije neoplo-Broj sterilnih i fertilnih muž´ koje kopuliraju
denih ženki u mužjaka jaka za svaku sa sterilnim
nekom biotopu oplođenu ženku mužjacima


2: 1 66,7
6: 1 85,7´
42: 1 97.7
1.807: 1 99,95


Teoretska populacija
fertilnih
ženki


333.333


47.619


1.107
manje od 1 i
sekata uzgajanjem sterilnih mužjaka su
slijedeći: ´


1. Mora biti poznata ekonomična metoda
uzgoja velikog broja štetnika, koji
se suzbija.
2. Uzgojeni i sterilizirani mužjaci moraju
biti podesni za brzo rasprostranjenje
u prirodi kako bi mogli uspješno
konkurirati fertilnim mužjacima u kopulaciji
sa još neoplođenim ženkama.
3. Zračenja ili druge metode sterilizacije
moraju uzrokovati sterilnost bez
ozbiljnih posljedica po sposobnost kopulacije
ili trajanje života mužjaka.
4. Ženke smiju normalno kopulirati
samo jedanput. Ako kopuliraju češće,
sterilni mužjaci moraju producirati bitno
istu količinu spermija kao i fertilni
mužjaci.
5. Štetnik koji se suzbija mora imati
slab porast populacije, ili se populacija
mora pod prirodnim ili umjetnim,, uslcvima
toliko smanjiti, da bi uzgoj dovoljnog
broja sterilnih mužjaka bio ekonomski
izvodi jiv.
Metoda sterilizacije mužjaka prikladna
je osobito za suzbijanje opasnih štetnika,
koji su normalno zastupljeni u
malom broju, zatim importiranih štetnika
prije nego se zaražena površina ili
gustoća populacije znatnije povećaju,
kao nadopuna drugih metoda suzbijanja.
U ovom posljednjem sluöaju ove bi
metode služile za redukciju populacije
štetnika na niski nivo i tako omogućile
metodu sterilizacije. Redovno rasprostranjivanje
velikog broja sterilnih mu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 61     <-- 61 -->        PDF

zjaka kroz nekoliko generacija, nakon
što se populacija štetnika znatno smanjila,
uništilo bi reproduktivni potencijal
malobrojnih ženki, koje su još preostale.
Metoda bi se mogla znatno poboljšati,
ako bi se sterilizirali sojevi otporni
protiv kemijskih preparata. Tada
bi bilo moguće suzbijanje kemijskim
sredstvima kombinirano sa sterilizacijom.
Bilo bi naprotiv vrlo nepraktično
provoditi ovakav postupak sa insektima,
koji su štetni u stadiju imaga ili imaju
dugački životni ciklus.


Masovno uzgajanje i širenje parazita
kao jedan od najpoznatijih načina biološke
borbe protiv štetnika postizava zadovoljavajući
učinak samo ako domadara
ima u velikom broju. Ako je domadara
malo, paraziti postaju neefikasni.
A baš to vrijeme je najpogodnije
za primjenu metode sterilizacije. Sterilni
mužjaci zbog jakog nagona za sparivanjem
sa sigurnošću pronalaze malobrojne
ženke vršeći na njima svoj destruktivni
utjecaj. Ovi se mužjaci prema
tome s obzirom na svoje djelovanje mogu
smatrati u neku ruku parazitima, samo
što postizavaju veći učinak nego paraziti.
Metoda se dakle može uspješno
kombinirati i sa biološkom metodom.


Osim sterilnosti uzrokovane x ili yzrakama postoje i druge mogućnosti u
tom pogledu. Ako bi na pr. kemijsko
tretiranje moglo izazvati sterilnost a ne
smrt štetnika, ono bi ne samo razorilo
biotički potencijal tretirane generacije,
nego bi sterilni mužjaci uništili i plodnost
onih ženki, koje su eventualno izbjegle
trovanju. Ove mogućnosti su do
sada još posve neispitane.


Nužni je preduvjet za primjenu ove
metode u praksi temeljito poznavanje
ekologije i fizologije štetnika. Osobito je
važno proučiti dinamiku populacije i
faktore, koji utječu na biotički potencijal
štetnika, zatim oplodnju, učinak
radijacije na aktivnost spermija insekata
i t. d.


Sto se tiče ekonomske strane problema,
pokus na otoku Curacao pokazao je,
da su troškovi suzbijanja za tamošnje
prilike dovoljno niski da se može govoriti
o rentabilnosti metode. S obzirom
da je to prvi pokušaj ovakvog načina
borbe protiv štetnika, može se u budućnosti´očekivati
znatno usavršenje metode.
Rezultati pokusa mogu ujedno poslužiti
i kao baza za slična istraživanja
kod ostalih štetnika insekata.


I. Mikloš
Lindauist Bertil: ŠUMARSKA GENETIKA
U UZGOJNOJ PRAKSI ŠVEDSKE


(Njemački prijevod: Forstgenetik in der
schweidischen Waldbaupraxis, II. prerađeno
izdanje, 1954. god. Knjiga ima 156
str. Zaglavak za njemačko izdanje napisao
dr. E. Rohmeder. Knjiga je izašla na
švedskom jeziku 1946. god.)


U prvom poglavlju autor iznosi historijat
rada na ispitivanju oblika stabala
kod raznih vrsta šumskog drveća. Na
osnovu tih istraživanja došlo se do zaključka,
da je oblik debla i krošnje nasljedan.


Autor razrađuje pitanje o negativnoj
selekciji putem sječe. Obični bor se unekim oblastima Švedske od godine 1600.
pa dalje jako iskorišćavao. To je u stvari
bila sječa najboljih stabala. Tako se ravnoteža
između dobrog i lošeg genotipa
jako poremetila na štetu dobrog genotipa.
To je moguće popraviti prema mišljenju
autora, oplemenjivanjem toga bora i
unošenjem bora s područja gdje je on
bolje kvalitete. Kod smrče nisu bili zahtjevi
za visokom kvalitetom, niti za jakim
asortimanom, pa je pojava degeneracije
mnogo rjeđa. Breza je također
sječom najboljih stabala stradala,a pored
toga naginjala je od prvotnih populacija
k manje vrijednim i lošim stablima.
Postoji opasnost, da elitni tipovi breze
potpuno izumru, a time bi se izgubio
najbolji materijal za selekciju. Za hrast
u Švedskoj zasada ne postoji opasnost
degeneracije.


Kritički osvrt je dat na sabiranje sjemena.
Sa sabiranjem borovog sjemena
do nedavno velika je griješka činjena.
Sjeme je sabirano bez kontrole. Ono je
sabirano sa soliternih stabala, koja imaju
veliki urod. Pored toga sjeme je sabirano
i iz degradiranih šuma. Sjeme se
ne smije sabirati s onih fenotipova, koji
su loši, jer su mnoga vrijedna svojstva
stabla nasljedna. Isto tako je prema autoru
vrednije fenotipsko stablo iz dobre
populacije, nego dobro fenotipsko stablo
iz manje vrijedne populacije. Provedivost
tih načela kod sabiranja sjemena u
praksi nije jednostavna. Sve sastojine
trebaju se kartirati, a to zahtijeva jedan
brižljivi studij. Od godine 1942.. radi se
na kartiranju borovih sastojina. Borove
sastojine su klasirane u tri grupe:


1. Plus — sastojine
2. Normalne — ili nul sastojine
3. Minus —´ sastojine
U plus sastojinama, prema autoru,
prevladavaju stabla s uskom krošnjom,
dok su ona sa širokom krošnjom rijetka.
Proredom se odstrane stabla sa širokom




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 62     <-- 62 -->        PDF

krošnjom, na taj način se sklop prekine
i od takve sastojine se onda dobije prvoklasno
sjeme. U normalnim sastojinama
prevladavaju borovi sa širokom krošnjom,
ali tamo ima još relativno velik
broj stabala s uskom krošnjom. Kod minus
sastojina stabla su sa širokom krošnjom
i granata su. Pojedinačno se nađe
stabala s uskom krošnjom ili prelaznih
oblika. Sabiranje sjemena od takvih sastojina
treba izostaviti. Autor je iskartirao
više od 200 plus sastojina i on veli
da se rijetko nađu takve sastojine i one
su površinski male. Donesena je i karta
Švedske s plus, normalnim i minus sastojinama
običnog bora.


Osim toga što se sjeme dobija od običnih
sastojina, ono se, prema autoru,
može dobiti 1 putem sjemenskih plantaža.
Na taj način na jednoj manjoj površini
može se dobiti za ne dugo vrijeme
željena količina dobrog sjemena. Da bi
se dobilo sjeme što prije i što veća količina
vršeno je prstenovanje stabala,
omatanje debla žicom, obrezivanje korijenja
i kalemljenje.


Švedskoj je, prema autoru, potrebno
godišnje 60 tona sjemena četinjara. Sjemenske
plaže bora i smrče treba da daju
50 kg. sjemena po hektaru. Znači, s 1200
hektara takvih plantaža zahtjevi na sjemenu
bi bili udovoljeni. Na jednom hektaru
plantaže treba da bude 1000 stabala.
Ophodnja kod plantaža treba da je 60
godina. Švedskoj je potrebna jedna sjemenska
plantaža hrasta od oko 15 ha s
6—7000 stabala, a otprilike i plantaža
breze treba da je te veličine. Značaj sjemenskih
plantaža osnovanih putem kalemljenja
je i u tome, što se mogu osnovati
male grupe stabala, koje će biti
umjetno oprasivane. Na taj način će se
iz sjemena dobiti elitna stabla. S takvog
elitnog stabla za 10 godina bi se dobilo
oko 10 000 sadnica, a od 10 stabala bi
dobili bez ikakvih poteškoća 60 000 —
100 000 stadnica. 100 elitnih borovih stabala
bi opskrbili čitavu Švedsku s najkvalitetnijim
borovim sjemenom. Ovakav
rad mora biti koncentriran na jednom
ili na nekoliko mjesta.


U Švedskoj su postavljene klimatske
zone za pojedine vrste šumskog drveća.
Sabiranje sjemena od sjemenskih sastojina
se vrši unutar klimatskih zona. Kod
osnivanja sjemenskih plantaža na istom
principu treba odabirati elitna stabla,
koja treba da su određene provenijencije
onog područja u kojem će se potomstvo
tih stabala saditi. Na tom principu autor
je donio karte provenijencije bora i
smrče u Švedskoj, a što se koristi kod
osnivanja sjemenskih plantaža. Ovakve


sjemenske plantaže trebaju biti pod državnom
kontrolom. Treba osnovati jedan.
arhiv za njih i Arboretum kao i herbar
od svih elitnih stabala. Od sjemenskih
plantaža osnovanih na ovaj način, Lindquist
veli, možemo očekivati sjeme kod
bora i smrče za 25 god. a kod hrasta,
jasena, breze i drugih listača za 10—12
godina.


Elitna stabla su, prema autoru, ona
koja u finoći grana, tehničkim svojstvima
drveta i prirastu su plus varijante
tamošnjih šuma. Autor smatra, da je
vrlo važno ustanoviti elitna stabla za
pojedine vrste, jer se tim trud na oplemenjivanju
šumskog drveća može skratiti
za mnogo godina.


Kod selekcije elitnog stabla treba paziti,
da je ono bolje u svim navedenim
svojstvima od tri najbliža i najbolja susjedna
stabla. Često se pomišlja, da je
odabrano stablo uslijed vanjskih faktora
(tlo) bolje od ostalih. No autor smatra,
da promjene u tlu na jednoj maloj površini
ne mogu utjecati na rast jednog
stabla nego na grupu stabala. Zbog toga
je ispravno na taj način odabirati elitna
stabla.


Kod elitnih stabala smrče zahtjevi na
prirastu su mnogo veći nego kod borovih
stabala. Od smrče se traži produkcija
mase a kod bora prednost ima kvaliteta.
Izbor elitnih stabala breze je mnogo
kompliciraniji nego kod smrče i bora.
Treba razlikovati različite tipove elitnih
stabala breze s obzirom na upotrebu drveta
na pr. drvo za sportske potrepštine,
za namještaj, različiti furniri i t. d. Odnosi
između svojstava drveta i oblika
stabla nisu još dovoljno ispitani. Kod
izbora elitnih stabala breze treba odabirati
brzorastuca stabla, koja su pravnog
debla i željenih tehničkih svojstava drveta.
Betula verrucosa ima 26 kromosoma
a Betula pubescens 56, ali se često
nađu i križanci s 42 kromosoma, koji su
većinom sterilni. Zbog toga kod izbora
elitnih stabala breze treba odrediti za
svako stablo kroj kromosoma, ispitati
plodnost kao i procent klijavosti sjemena.
Autor je opisao morfološke karakteristike
kao i karakteristike drveta pojedinih
tipova od Betula verrucosa.


Kod hrasta (Q. robur i Q. sessiliflora)
elitna stabla treba da imaju ravno čisto
deblo, dobar smještaj grana, kut između
debla i grana ne treba da je oštar. Grane
ne smiju biti previše jake. Sa svrdlom
se može ispitati boja srži kao i veličina
pora, što je također od važnosti kod izbora
elitnih stabala. Tanka kora s jednakim
duguljastim brazdama je tipična za
drvo dobre kvalitete. Prema autorovim




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 63     <-- 63 -->        PDF

4-godišnjim istraživanjima u Švedskoj je
našao samo 30 elitnih hrastovih stabala.
Za jasen Lindquist veli, da obojađisana
srž nije nasljednog karaktera, nego. je
"uslovljena vanjskim faktorima. Elitnih
stabala jasena je u Švedskoj veoma malo.
Triploidna Populus tremula pokazuje
brži rast od diploidne. Hibrid između P.
tremula x P. tremuloides pokazuje veliki
prirast i dobar oblik. Značenje za
Švedsku može imati hibrid nastao između
Larix europea i Larix leptolepis. Isto
tako putem kalemljenja razmnoženi su
L. dahurica, L. Koreanensis, L. leptolepis
i L. Sukachewii. Duglazija je na isti
način razmnožena i smatra se da može
doći u južnoj i zapadnoj Švedskoj.
Elitna stabla treba da se putem kalemljenja
razmnože i na taj način ne postoji
velika opasnost da će se uništiti.
Pored toga to je, kako autor kaže, živi
arhiv, koji stoji na raspolaganju za daljnja
istraživanja.


Ispitivanje svojstava kod potomstava
od elitnih stabala nije isto kao kod poljoprivrednog
bilja. Ovdje je potrebno
ispitivati potomstvo kroz više godina, jer
se pojedina svojstva pojavljuju ranije a
druga kasnije. Da bismo ispitali sva
svojstva potrebno je često više decenija.
Ta ispitivanja treba da dadu rezultate o
broju grana, veličini i kutu njihovom
kao i o njihovoj pravilnosti. Isto tako
treba biti ustanovljen prirast, osržavanje,
čišćenje debla od grana, urod sjemena,
pravnost debla, otpornost prema bolestima
i struktura drveta. Takva ispitivanja
treba da se vrše na jednoj površini veličine
najmanje Vi ha.


Autor iznosi i novčane podatke o pošumljavanju
sa sjemenom od plus sastojina
i od elitnih stabala. Sabiranje
sjemena od plus sastojina košta više nego
s normalnih, ali se isplati, jer će se
kasnije kompenzirati. Kod običnog bora
cijena sjemena od plus sastoji je dvostruka,
kod smrče je po kg. za 100 Šv.
kruna viša, a kod bukve i hrasta cijena
je ista kao i od normalnih sastojina. Sabiranje
sjemena s pojedinih elitnih stabala
s ekonomskog gledišta nije rentabilno
i ono se vrši za naučna istraživanja.
Stabla su udaljena jedna od drugih i
zbog toga su troškovi veliki. To naročito
vrijedi za bor. Kod smrče poskupljenje
nije tako veliko, dok je kod breze kao


ostalih listača još manje.


Dobijanje sjemena od sjemenskih
plantaža bit će koji put i do 50% jeftinije
nego sabiranjem sjemena na običan
način. Lindquist iznosi, da se prema nekim
autorima, ophodnja može sniziti za
5—25 godina upotrebom visokovrijednog


sjemena. S povišenjem prirasta i poboljšanjem
kvalitete putem umjetnih sastojina
promijenit će se i šumsko ekonomska
struktura.


U zaključnom poglavlju autor iznosi
historijat šumarske genetike u Švedskoj.
U godini 1986. osnovano je Udruženje za
šumarsku genetiku iz kojeg je izrastao i
centralni Institut u mjestu Ekebo u blizini
Svalöv-a. U zadnjih 12 god. oplemenjivanjem
šumskog drveća obuhvaćeno
je oko tri milijuna hektara šuma. Elitna
stabla se putem kalemljenja razmnažaju,
tako da svake godine imaju novih
100 000 individuuma čistih linija pojedinih
vrsta, koje će služiti kao sjemenske
plantaže.


Ovo je prva šumarska genetika na
svijetu i ona je važna kako za šumarsku
nauku tako i za praksu.


Dr. M. Vidaković


ŠUMARSTVO NR KINE


Gospodarenje šumama u Kini spada
među najstarije šumarstvo u svijetu.
Niz ukaza o zaštiti šuma, o zabrani
masovnih sječa i paljenja šuma za proširenje
oranica, o poboljšanju vrsta i o
pošumljavanju, bio je izdan 1122 g. prije


n. e. Predviđale su se prorede u prirodnim
šumama, da bi se pomoglo vrednijim
vrstama, ukazivalo se na primjenjivanje
vegetativnog razmnažanja, zabranjivalo
se krčenje, nalagala zaštita
od požara i pošumljavanja tehničkim
vrstama: tungovim i lakovim drvećem.
U to se doba uobičajila i sadnja »spomen-
stabala« na grobovima. O društvenom
položaju pokojnika ovisilo je koja
će se vrst i koliko drveća zasaditi. Na
to se naročito strogo pazilo. Na mogili
imperatora sadio se bor i tuja, na grobovima
knezova - tisa, visokih činovnika
- sapunika, inteligencije - sofora,
a na grobnim humcima običnih ljudi —
topola.


Godine 968 prije n. e. počeli su radovi
sadnje bora u brdske rajone. Kasnije,
sve do 557 g. prije n. e. velik je mah
zauzelo haračenje šuma čitavom Kinom.
Tokom slijedećih 200 g. ponovo se posvećuje
briga pravilnom iskorišćavanju
šuma, zabranjuje se sječa u nekim područjima
i uvode se sječne periode. Pooštrene
su i prinudne mjere za pošumljavanje.
Bilo je objavljeno: »tko sadi
stabla i obezbjeđuje im opstanak u sklopu,
dobiva novčanu i materijalnu nagradu
«. Ta je mjera dala neke pozitivne


269




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 64     <-- 64 -->        PDF

rezultate, koji ipak nisu bili dovoljni.


Zato je naređeno građanima i seljacima


da posade što više šumskog drveća i vo


ćaka. Tako su nastale prostrane šume i


voćnjaci.


Moramo napose istaći, da je već u


davna vremena (3000—2700 g. prije naše


ere) tehnika pošumljavanja u Kini bila


na dosta visokom nivou i da se tom pi


tanju posvetila velika pažnja, o čem


svjedoče ove vrijedne knjige: »O poljo


privredi« i »Važna pravila u životu na


roda«. Metode pošumjavanja koje se


spominju u ovoj drugoj knjizi nisu ni


do danas zastarjele.


Tu su potanko opisana pravila za sabiranje
šumskog sjemenja, njegova čuvanja
i pripreme za sjetvu. Detaljno se
izlažu upute sjetve i sadnje šumskih vrsta
i voćaka obzirom na pedološko-klimatske
uslove i biološke osebine mnogih
četinjača i listača. Navedene su i metode
vegetativnog razmnožavanja. Mnogo
je mjesta poklonjeno uzgajanju mladika,
a tako i odgoju sadnica u rasadniku.
Kako znamo, u Evropi su takva uputstva
izdavana oko 2000 g. kasnije.


Sve to svjedoči o visokoj kulturi kineskog
naroda još u dubokoj davnini.


Ipak između 400 i 200 g. prije n. e.
počelo se ponovo sistematski haračiti
šume u Kini, naročito u doba ratova za
ujedinjenje.


To ie uništavanje šuma napredovalo
kako je napredovao i porast stanovništva,
a stim u vezi i potreba obradive
zemlje.


Tokom stoljeća paljene su prostrane
površine šuma, da bi se oslobodile za
poljoprivredu. Od polovine 14 do polovine
17 vijeka n. e. u provincijama Jugocentra
i Istoka bilo je sasječeno više
od oolovice šuma.


Ustanički pokret Taj-ping (t. j . -Opći
mir) revolucionarnih seljaka proti omražene
mandžurske dinastije počeo je 1851
g., a dvije godine kasnije bio je osvojen
Nanking. U provincijama Kiangsu na
sieveru i Čekiang na jugu Nankinga, taj
je pokret prerastao u velik rat. Plaćen
je sa 20 miliona ljudskih žrtava i opustošenjem
prostranih šuma Istoka i Sjeverozapada.


Šume duž kineske istočne željezničke
pruge, eksploatirale su ruske kapitalističke
haramije, a na međi Koreje —
japanski imperijalisti.


Osobito se intenzivno haračilo po najboljim
šumskim masivima poslije 1931. g.
kad su šumska područja Sjeveroistoka
zauzeli Japanci. Tako je bilo i za vrijeme
gazdovanja reakcionarne vlade Čang


kaj-šeka, kad je Japan eksploatirao


tzv. »Šumsko more« na sjeveroistoku


Kine. Od 1931. do 1947. g. odvukli su Ja


panci više od 90 miliona kub. m drvnog


materijala i to samo najvrednijih tru


paca, a drugo su ostavili u šumi da


trune i posluži kukcima i požarima. Tako


je većina vrijednih šumskih masiva uz


plovne rijeke i željezničke pruge bila


uništena ili obezvrjeđena neurednim


sječama.


Posljedica je tog stoljetnog razaranja


i pustošenja, da je danas na teritoriju


Kine 277 miliona hektara goleti.


Do pobjede Revolucije nije bilo u Kini
pravog gospodareja šumama, uprava je
bila tek formalna, a iskorišćavanje šuma
bilo je prepušteno stihiji. Kotarske i provincijske
vlasti gledale su na šumu kao
na izvor novca i dopuštale sječe kad im
se prohtjelo. Žiteljstvo je pljačkalo šume
i prodavalo drvo.


Zaštite od požara gotovo nije ni bilo.
To pokazuje činjenca, da je u zadnjem
deceniju (1940—1950) samo na sjeveroistoku
Kine izgorjelo više od 50 miliona
kubnih metara drveta.


Šume se nisu uređivale, pa nije bila
poznata ni drvna zaliha, niti se moglo
voditi gospodarenje po planu. Prorede
se također nisu vršile.


Do apsurda bio je neznatan broj šumarskih
stručnjaka školovanih u zemlji.
Ono par šumarskih fakulteta davalo je
godišnje svega 2 do 3 apsolventa. Osnovni
kontingent malobrojnih specijalista
šumara školovao se u Engleskoj,
Francuskoj, Kanadi, USA i u drugim
zemljama. Međutim i tako malom broju
šumara nije. bilo omogućeno da rade u
struci.


Takvo je bilo stanje šumarstva u Kini
do 1949. g. t. j . do dolaska na vlast
Centralne Vlade Kineske NR.


Danas šumski fond Kine (s otocima)
zaprema 66,806.000 ha. Od toga je
48,738.000 ha (72%) državni šumski fond,
a 18,068.000 ha (28%) su privatne šume
(zemljišne zajednice, vlasništvo nacionalnih
manjina, seljačkih kooperativa, općina
i t. d.). To nisu točni podaci, jer
nije gotova inventarizacija koja se sada
obavlja.
Procenat je šumovitosti 6,8%, ali je
zemlja veoma nejednoliko pošumljena
(vidi tablicu).


Najšumovitija je Sjeveroistočna Kina
(18,7%) i Unutrašnja Mongolija (14,9%).
U tim su rajonima usredotočeni znatni
šumski masivi industrijskog značenja u
kojima prevladavaju četinari, napose
tjenšanska smrča. Najslabije je posu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 65     <-- 65 -->        PDF

Raspored šumskog fonda i njegovih zaliha na teritoriji NR Kine


Površina šuma u


Upravni rajoni držav. privat,
fond fond


Sjeverna Kina 641 428
Unutrašnja Mongolija 9.835 99
Sjeveroistočna Kina 14.918 1 658Sjeverozapadna Kina 5.618 775
Istočna Kina 593 6.268
Jugocentralna Kina 1.478 6.302
Jugozapadna Kina 15.592 2.538


Svega 48 738 18.068


mijena Sjeverna (1.5°/o) i Sjeverozapadna
Kina (2%).


Značajno je za kineske šume da su
skoncentrirane u brdima i to tamo. gdje
ne uspijevaj« poljoprivredne kulture,
kao na pr. u Unutrašnjoj Mongoliji po
padinama Velikog Hingana, u sjevernom
duelu Sjeveroistoka Kine rebrima Malog
Hingana, a u Sieverozapadnoi Kini
po obroncima Tjen-Šana i drugdje. Iz
ravnica je nestalo šume, a po visokim
planinama zbijeni su znatni šumski masivi.


Devastacija šuma u prošlosti vršena
oko izvora velikih rijeka i potoka, dovela
je do proširenja erozionih procesa
ispiranja i odnošenja golemih pješčanih
masa. S time su u vezi poznate katastrofalne
poplave u Kini. Radi ozbiljnosti
te stihije Vlada je stavila na dnevni red
grandiozne radove za regulaciju riječnih
slivova.


Šumski je fond Kine veoma raznolik
i bogat vrijednim vrstama. U šumama
Unutrašnje Mongolije i u istočnom dijelu
Sjeveroistoka Kine prevladavaju
bjelogorične šume s učešćem breze i topole,
a u ostalim područjima Sjeveroistoka
raste Pinus koraensis, bor, ariš,
smrča, iela, Phelodendrön amurense
(barhat amurski), mandžurski orah,
breza, topola, klen, vez, lipa, jasen, joha
i iva. U srednjem pojasu Kine prevladava
hrast.


Vrijedne su sastojine u centralnim,
istočnim i južnim područjima, naročito


je proširen bambus, a tu je i jela, ariš,
smrča, cuga, Cunninghamia sinensis,
hilj. ha D.vna zaliha u
Drž. Šumo-milionima kub. m


sume vitost


svega od toga je


0 ´ /o čitava


/o četinjača


1.069 60 1,5 30 —
9.934 99 14,9 986 758
, 16.576 99 18,7 2.008 1354


6.456 88 2,0 215 —
6-861 9 6,3 272 —
7.780 19 6,9 272 —
18.130 86 7,1 737 —
66.806 72 6,8 4.620 2.112
tuja, borovica, tisa, ketelerija, libocedar.,
kesten, zimzelena bukva, eukaliptus,
pterokarija, a u nizinama smokva koja
postizava goleme razmjere. Na otoku
Hajnan rastu banane, kokosove palme,
kriptomerije, manjolije, libocedar i druge
vrijedne vrste. U provincijama Sjeverozapada,
Jugocentra i Jugozapada rasprostranjen
je hrast plutnjak, a iz eukomije
dobiva se gutaperča i medikamenti.


U južnim rajonima rastu vrste, koje
daju vrijedne biljne masti: tungovo drvo
(Aleurites cordata), folikula i niz drugih.
Plod takvog drveća daje lak visokog
kvaliteta. Na stablima Rhus succedanea
uzgajaju se kukci koji proizvode biljni
vosak. Tu je i kamforovac, cimetovo
drvo, čajevac, kakaovac i kininovac. Na
krajnjem se jugu kultivira hevea, koja
daje lateks iz kojeg se pravi naravni
kaučuk.


Drvna zaliha NR Kine iznosi 4.620 miliona
kub. m, a to je oko 70 kub. m po
hektaru šumske površine. Međutim, ta
srednja zaliha po, hektaru, jako varira
po administrativnim područjima: Sjeveroistočna
Kina ima 120 kub. m po hektaru,
Unutrašnja Mongolija 100, Istočna
Kina 86, Jugozapadna 41, Jugocentralna
35 Sjeverna 28, a Sjeverozapadna 27
kub. m.


Podaci naravno nisu točni. Tako isto
i cifre o šumskim površinama ne odnose
se na novršine pokrivene šumom, nego
na ukupno šumsko tlo.


I o starosti šuma nije se vodilo računa.
Međutim, u Šang-Bej-Šangskom
rajonu u Sjeveroistočnoj Kini, gdje je


271




ŠUMARSKI LIST 7-8/1956 str. 66     <-- 66 -->        PDF

1951—1952 g. provedeno uređivanje šuma,
utvrđen je ovaj raspored po grupama
starosti: mladici 6%, srednjodobne
sastojine 21,2%, dozrijevajuće 15,6°/o,
dozrele 15°/o i prezrele 42,2%. To očito
pokazuje da prevladavaju stare sastojine
72°/o. Isto takvo stanje je na Sjeveroistoku
Kine i u Unutrašnjoj Mongoliji,
gdje je skoncentrirano 64,7% drvnog
fonda zemlje. Te se šume prema tome
moraju intenzivno eksploatirati.


Tako se i o prirastu šuma može suditi
samo po podacima spomenutog rajona,
a oni pokazuju da je poprečni godišnji
prirast 2,1 kub. m po hektaru. Na jugu,
gdje su uslovi bolji i gdje su vrste s većom
energijom rastenja, prirast je nesumnjivo
znatno veći.


Uzmemo li srednji godišnji prirast za
sve šume u zemlji sa 1 kub, m po hektaru,
to je ukupni godišnji prirast šuma
u Kini najmanje 66,8 miliona kub. m.
Međutim, maksimalna je godišnja sječa
planirana za 1957. g., a iznosi samo 25
miliona kub. m, a to je tek 37,5% godišnjeg
prirasta. Iz toga slijedi, da bi se
intenzitet eksploatacija šuma morao
udvostručiti spram plana za 1957. g.


Bez obzira na relativno ograničen šumski
fond zemlje, Centralna Vlada računajući
s velikim značenjem šuma u narodnoj
privredi, organizirala je još 1950.


g. Centralno ministarstvo šumarstva,
koje obuhvaća i drvnu industriju. Ono
je za kratko vrijeme provelo niz nužnih
mjera i povećalo obim eksploatacije.
Da bi se ustanovio drvni fond, provodi
se uređivanje šuma u prvom redu
u šumama industrijskog značenja Sjeveroistoka.
Uređivački su radovi tu dovršeni
na 9 miliona hektara, a šumske
su površine snimljene na 30 miliona
hektara. Računa se da će 1957. g. biti
gotovo 50% svh uređivačkih radova. Istovremeno
vrše se aerofotosnimanja i aerotaksacija
šumskih masiva na površini
od 20 miliona hektara. Počelo se i s proredama,
a 1952.—53. obuhvatile su površinu
od 292.000 ha.


Za zaštitu šuma od požara, organizirano
ie više od milijuna ljudi u dobro


voljne brigade. Primjenjuje se aviopatruliranje.
Zato se je smanjivala šteta od
šumskih požara posljednjih godina za
nekoliko puta.


Za 4 godine (1950—54) pošumljeno je
4 miliona hektara. Tokom budućih 30
godina misli se pošumiti polovica svih
obešumljenih planina.


Uvelike se pripremaju radovi na pošumljavaju
pijeska i zaštitnih pojaseva
na izvorima velikih rijeka i njihovih
pritoka. Organzirani su radovi na zaštiti
šuma od kukaca (na 2,2 mliona ha).


Osobita je pažnja posvećena izobrazbi
kadrova specijalista-šumara. U 3 šumarske
akademije i na 11 šumarskih fakulteta
na poljoprivrednim akademijama i
univerzitetima studira oko 3.000 studedenata,
a u 34 tehnikuma, šumarskim
školama više je od 12.000 đaka. Osim
toga od 1950—52. g. prošlo je kroz kratke
kurseve´ više od 34.000 učenika kursista.


Danas ima Kina 2956 specijalista-šumara
(od toga 1.716 sa višom i 1.240 sa
srednjom naobrazbom).


Počela su radom 2 naučno-istraživačka
instituta i 6 pokusnih stanica.


Ministarstvo šumarstva ima 33 provincijske
uprave za gospodarenje sa šumama,
21 upravu za pošumljavanje, 219
stanica za zaštitu šuma, 104 stanice za
uzgajanje šuma, 315 stanica za pošumljavanje,
48 za sabiranje sjemena i


1.062 rasadnika sa površinom od 30.000
ha. Osim toga 45 brigada radi na uređivanju
šuma.
U onim rajonima, gdje je dovršeno
uređivanje šuma, uvode se šumarije koje
su neposredno podređene provincjskim
upravama za gospodarenje sa šumama.
Tamo gdje nije gotovo uređivanje šuma,
tu upravljaju šumarski odjeli kod kotarskih
uprava pod istim rokovodstvom kao
i šumarije.


Od 1951. g. pa do danas, Kina se preobrazila
iz zemlje uvoznice drva u zemlju
koja zadovoljava svoje potrebe
vlastitim sirovinama.


(Iz Les. Hozj. br. 1-1955)


Ing. Đ. Knežević


ŠUMARSKI LIST — glasilo Šumarskog društva NR Hrvatske — Izdavač: Šumarsko društvo NR
Hrvatske u Zagrebu. — Uprava i uredništvo: Zagreb, Mažuranićev trg br, 11, telefon 36-473 —
Godišnja pretplata: za članove Šumarskog društva NRH i članove svih ostalih šumarskih društava
Jugoslavije Din 600.—, za nečlanove Din 840.—, za studente šumarstva i učenike srednjih šumarskih
i drvno-industrijskih škola Din 200.—, za ustanove Din 1.200.—. Pojedini brojevi: za članove
studente šumarstva i učenike srednjih šumarskih i drvno-industrijskih škola Din 50.—, za nečlanove
Viv. 7 0.—, za ustanove Din 100.—. Za inozemstvo se cijene računaju dvostruko. — Račun kod NB
Zagreb 401-T-236. — Tirak: Grafički zavod Hrvatske, Zagreb