DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 15 <-- 15 --> PDF |
Ainsi sur la surface au moins de 1.5 m2 et dans le sol SO cm de profondeur au moins ou arrive ä la porosite avec des pores plus larges non capillaire et par la ou facilite la meilleure conservation de l´humidite dans le sol, puis une meilleure capacite pour l´air et l´aeration ainsi que l´absorption plus forte de l´eau provenant des precipitations avec une diminution d´ecoulement de surface. Par ce procede du travail du sol on arrive ä un choix plus varie des essences et par lä ä Installation des cultures melangees des resineux et des feuillus. L´ A. donne la preference ä la plantation d´automne. Les plants resineux sons les conditions de l´hiver doux deviennent tellement forts de pouvoir resister au secheresses d´ete. La terre sous les plants feuillus s´entasse autour des racines. Des que la temperature s´eleve ä un degre correspondant la feullaison est facilitee ä temps. Par la plantations par touffes recommandee par l´A. on arrive, d´apres son opinion, aux conditious mineropedologique plus favorables surtout si les racines des plants dejä dans la pepiniere ont ete infectees par le mycorhize de l´espece en question. D´une part les racines. des plants plus forts penetrent plus vite dans le sol et de l´autre les plants domines facilitent l´elagage des branches laterales de plants plus forts. Aussi on arrive plus vite ä proteger le sol contre le soleil. Pour les boisements par terraces 100 ä 150 plants son necessaires par luctare. Le succees de boisement varie de 85% ä 95% sous condition qu´ou y applique un desherbage et des labours legers ä des intervalles reguliers. Enfin l´A. conclue que le boisement en terraces doit etre applique sur les sols squelettiques et squelettoides avec un tapis vegetal morcele ainsi qu´ au cas oü on desire que la surface traitee soit boisee dans un delai le plus court par ex. sur terrains exposes ä une erosion forte, aux installations des verdures autour des villes et habitations, pour masquer des objectifs militaires et autres. (I, B.) DOTHICHIZA POPULEA SACC. ET BR. KAO UZROČNIK PROPADANJA TOPOLA S POSEBNIM OSVRTOM NA JAKU ZARAZU U PROLJEĆE 1956. U HRVATSKOJ Ing. Aleksandar Böhm Institut za šumarska i lovna istraživanja, Zagreb U posljednje vrijeme javljaju se u rasadnicima i novoosnovanim kulturama topola velike štete zbog pojave bolesti ugiban ja kore koju uzrokuje gljiva Dothichiza populea Sacc. et Briand. Razmjeri, koje je ova zaraza poprimila kod nas u toku ovog proljeća, pokazuju da bolest može predstavljati ozbiljnu smetnju uspješnom uzgoju topola. U toku posljednjih godina bolest je izazvala opravdanu zabrinutost među uzgajivačima topola i u drugim evropskim zemljama. Procjenjuje se (19) da gubici nastali u proljeće 1955 u Njemačkoj iznose daleko više od milion topolovih biljaka. Epifitocija, koja je buknula ovog proljeća u većim rasadnicima i plantažama glavnih uzgojnih centara u NRH, može se reći da je izazvala ozbiljan-poremećaj u uzgoju topola. Veliki dio rasadničkog materijala morao je biti spaljen, dok su manje zaražene sadnice rezane na čep. Veoma ozbiljne štete nastale su i u nešto starijim kulturama (2—5 god.). Napadnuta stabla u kulturama redovno ne propadaju, ali se štete očigledno odražavaju u sušenju vršnog izbojka, deformaciji stabla, i u smanjenom visinskom i debljinskom prirastu. Česti |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 16 <-- 16 --> PDF |
slučajevi višegodišnjeg uzastopnog napada vode »zastarčivanju« napa dnutih stabala i njihovoj degeneraciji u biološkom pogledu, a čitava kultura u smislu osnovne namjere uzgajivača — proizvodnje kvalitetnog drvnog materijala u što kraćem vremenskom periodu — gubi smisao postojanja. Ma da je teško precizno označiti štete koje nastaju djelo vanjem bolesti u takvim kulturama, posljedice se lako mogu uočiti: na padnuta kultura zaostaje u napredovanju, svake godine potrebno je obaviti obimna popunjavanja, mlada stabla naknadno unesena također poboljevaju i t. d. Štete koje nastaju u kulturama nesumnjivo su veće od šteta koje nastaju gubicima sadnica u rasadniku, jer je i cijena biljke u kulturi nakon obrade i pripreme tla za sadnju, nakon obavljene sadnje i drugih uzgojnih mjera, veća od cijene sadnice u rasadniku. Milionski gubici, koji mogu biti uzrokovani bolešću, primorat će naše uzgajivače topola da dio svojih nastojanja usmjere u pravcu borbe protiv bolesti sa ciljem svođenja šteta u snošliive okvire. Svakako da uspjeh te borbe u mnogome zavisi i o tome, koliko je uzgajivač upoznat sa osnovnom problematikom bolesti i njenog suzbijanja. Dalje, usprkos obimnoj literaturi, koja. obrađuje pitanje bolesti, problem njenog efikasnog suzbijanja nipošto se ne može smatrati riješenim. Uporedo sa upoznavanjem dosadanjih dostignuća dalja se istraživanja, pogotovu za naše uslove nameću kao nužnost. Iz ove se perspektive može i sagledati namjena članka: upozoravanje stručnjaka na terenu s osnovnom problematikom bolesti i njenim suzbijanjem; istodobno originalni podaci, prikupljani u toku godine 1956., predstavljaju prve rezultate zapažanja koja se provode kod nas u okviru dugoročnog plana istraživanja bolesti topola. PREGLED LITERATURE I RASPROSTRANJENOST ZARAZE U literaturi Dothichiza populea spominje se po prvi put godine 1884. u Francuskoj: Saccardo i Briand nalaze gljivu kao saprofita na mrtvim granama topole. Nešto kasnije opisuju jeOudemans u Holandiji (1889) i Krieger u Njemačkoj (1895). Prvu obavijest o njenom parazitizmu daje Delacroi x (1903) na topolama (Populus virginiana i P. deltoides) u dolini Seine (Francuska). Godine 1907 Voglin o utvrđuje bolest u Italiji i smatra vrstu Dothichiza populea konidijskim. oblikom vrste Cenangium populneum (Pers) Rehm. (1910, 1911). Ovu vezu, međutim, nije utvrdio ni jedan kasniji istraživač. U SAD bolest prvi put spominju 1916 god. Hedgcoc k i Hunt , koji u svom radu razmatraju mogućnost njenog unošenja iz Evrope (Francuske). Nakon prvih saopćenja o bolesti i ozbiljnih šteta do kojih je dolazilo njenim djelovanjem, slijedi čitav niz radova na proučavanju biologije gljive, razvoja bolesti i mjera suzbijanja. Tako u Italiji nastaju mnoge studije od čitavog niza autora: Gabotto (1909, 1910), Vi var ell i (1911), Voglino e S avelli (1910—1916), Voglino e Bongini (1919), Voglino (1922), Gabotto (1923, 1924), Br i osi, Goidanich, Petri, Baldacci, Delia Beffa i Servazzi . U Njemačkoj slijedi u godinama od 1931—1936 niz saopćenja i radova: von Kot hoff (1931), Kämpfer (1931), Liese (1931), Babel (1931), Hampfer (1931), Richter (1933), Will (1935), i Bavendamm (1936). Godine 1933. studira detaljno gljivu uzročnika bolesti Kle b ah n i smatra da je prema odlikama točnije determinirana kao Chondroplea populea (Sacc. et Briand) Kleb. Slijede daljnji radovi Klebahna (1937) saopćenja i rasprave Schwerdtfegera (1949, 1950), Regler a (1952), Müller a (1953), te najnovija istraživanja Schönhar- a (1952) i Schmidle-a (1953). 14 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 17 <-- 17 --> PDF |
U Sjedinjenim Državama rade na proučavanju bolesti Mos s (1922), Hun t i Garratt (1916), Primm (1918), Detmers (1928), Hedgcock (1927), u Francuskoj Delacroix (1906), Foex (1923), Marchal i Foex (1925), Dufrenoy (1930), au Holandiji Van Vloten. Bolest je zabilježena i u Rumuniji (Savulescu, 1980), Belgiji (Q u airier e 1931, Vanderwelle, 1950, 1952 i Breny, 1946), Holandiji (Ter Pelkwijk e Brink, 1941), te u V. Britaniji (Hi ley, 1923). Od vremena prve pojave bolesti zabilježen je čitav niz slučajeva masovne zaraze rasadnika i kultura. Razmah bolesti poprima često perniciozni karakter, pa gubici koji nastaju dostižu nerijetko 90—100% napadnutih biljaka. Tako Boyc e (2) navodi primjer jednog rasadnika u državi Ontario (SAD) u kome je 1921. godine preko 90% biljaka bilo uništeno bolešću. Iste godine velika plantaža u Ohio (SAD) stara 1—6 godina postaje tako zaražena da vlasnik, jedna kompanija za papir, napušta dalji uzgoj topola. Prim m (2) tvrdi, da je jedini zdravi rasadnik u Filadelfiji bio onaj u kome je obavljeno zimsko prskanje sumporno- vapnenom (kalifornijskom) juhom. U Njemačkoj su se gubici javljali neprekidno od 1930 godine, rastući uporedo s povećanjem uzgoja topola. Štete su naročito u toku prošlih godina, dostigle tako velike razmjere, da je dalji uzgoj topola dosadanjim tempom ozbiljno doveden u pitanje. U Francuskoj Marcha l i Foe x spominju 1925 veoma teške gubitke u dolini Garonne. Foe x (1931) navodi, da se u jugozapadnoj Francuskoj može naći 50—80°/o zaraženih biljaka. Pojava bolesti u Italiji zabilježena je nizom ozbiljnih gubitaka u raznim dijelovima zemlje. Tako u Lombardiji (1914—1916 i 1930—1946), u Rimu u više navrata od 1930—1939, u Piemontu i t. d. Gubici kod presađivanja biljaka dostizali su 100%. U našoj zemlji bolest prvi put spominje Krsti ć (1948), koji nalazi gljivu u topolovom matičnjku Šumske uprave Bezdan. Kišpati ć (1951) je spominje kao čestu kod nas na kanadskim topolama. Interesantno je međutim pitanje pojave bolesti kod nas prije 1948 godine. Teško je vjerovati da bolesti nije bilo i da se pojavila tek nakon rata, budući da je u susjednim zemljama zabilježena već odavna (Italija, Rumunija). Vjerojatnije je da se zbog niza uzroka kao što su: mali značaj topola kao uzgojne vrste, tadanja tehnika podizanja kultura (veoma gusta sadnja) i si. nije obraćala pažnja manjim gubicima koji su se povremeno javljali, dok su se štete većih razmjera pripisivale drugim uzrocima (podzemna voda, nepovoljno tlo, suša, poplava, mraz i si.). Upravitelj šumsko pokusne stanice u Osijeku Herpk a zapazio je da ima znakova koji ukazuju na prisustvo parazita u kulturama oko Osijeka unazad nekoliko godina (krivudavi rast osi stabla kao posljedica sušenja vrhova, rak-rane i dr. simptomi). Ista pojava zapažena je i na drugim zaraženim lokalitetima (Limbuš, šum. Pitomaca, Preložnički Bereg, šum. Đurđevac, bara Sitinac, šum. Vrbanja, sastojina Pijesak šum. Remetinec i dr.). Podhorsk i nalazeći u više mahova bolest na pojedinim terenima u Hrvatskoj i znajući za velike štete koje mogu nastati njenim širenjem, 15 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 18 <-- 18 --> PDF |
daje izvod iz jednog njemačkog rada (11), te upoznaje na taj način uzgajivače sa bolešću (»Obavijesti«) 1954). U tom saopćenju prvi put je upotrebljen izraz »ugibanje kore« za označivanje bolesti. Prijevod njemačkog naziva »Rindentod« adekvatan je, jer sadrži u sebi oznaku osnovnog simptoma bolesti, ma da jezično možda ne predstavlja najsretnije rješenje. Krsti ć i Kišpati ć ne daju nazive bolesti u prvim radovima- dok Josifović (6) iKrstić u jednom svom novijem radu (10) upotrebljavaju izraz »Dothichiza rak topole«, vjerojatno prema engleskom nazivu Dothichiza canker. Međutim, izraz »Rindentod« — ugibanje kore ne govori ništa o uzroku pojave, što je pogrešno, jer ugibanje kore može biti uzrokovano i nizom drugih faktora biotske i abiotske prirode, pa je u tom pogledu izraz Dothichizaraz precizniji. Budući da je među stručnjacima na terenu udomaćen naziv Dothichiza rak ili čak samo Dotchichiza kao oznaka za bolest, te da su u većini slučajeva i strani nazivi slični (Dotchichiza canker engl., european poplar canker amer., cankro di Dothichiza ital.) smatramo ga pogodnim za upotrebu. Međutim i ovaj naziv nije lišen prigovora: u slučaju jačeg napada, naročito kod presađivanja, biljka propada u veoma kratkom roku i nikakve se rakaste formacije ne stvaraju. U daljem izlaganju upotrebljavat će se prema tome oba naziva. ZARAZA U PROLJEĆE G. 1956. U HRVATSKOJ Napadnuti objekti, intenzitet zaraze i gubici Može se reći, da je zaraza više ili manje zahvatila čitavo nizinsko uzgojno područje topola u Hrvatskoj. Razlike u intenzitetu zaraze i stupnju propadanja biljaka, međutim, veoma su znatne prema pojedinim rajonima na Osječko-baranjskom području. Prema Podravskoj Slatini štete se smanjuju a dalje u pravcu Virovitice, Križevaca, Varaždina sve više opadaju. U tom području jača je zaraza utvrđena jedino na području Pitomača-Kloštar-Đurđevac. Najmanje su napadnute topole na potezu Vinkovci-Slavonski Brod- Nova Gradiška-Zagreb. U području Zagreba i općenito u priobalnim šumama Save utvrđene su znatne zaraze u prirodnim sastojinama crne topole. Sav rasadni materijal koji je na područje Zagreba stigao iz zaraženih terena propao je ili je unišen spaljivanjem. Štete uslijed bolesti nisu na području Zagreba ovoga proljeća bile velike, ali se mora računati sa činjenicom, da dosad na tim terenima nije bilo intenzivnijeg uzgoja topola. Povećanjem uzgoja može se očekivati i porast šteta. Iz ostalih krajeva, gdje se topole uzgajaju manje, stizao je na determinaciju u Institut materijal zaražen Dothichizom, ali su ti gubici neznatni u poređenju sa štetama koje su nastale u područjima, gdje je uzgoj topola najintenzivniji. Bez obzira na intenzitet zaraze, napadnute vrste i porijeklo napadnutog objekta (kultura, rasadnik, sastojina) zaraza je utvrđena u ovim mjestima: Osijek (Višnjevac, Topolik, Nemetin, plantaža i rasadnik tvornice »Drava«), Varaždin, Ludbreg, Podravska Slatina, Bilje »Košutnjak« (Darda, Zmajevac, Monjoroš, Tikveš), Zagreb, Karlovac, Slavonska Požega, Slavonski Brod, Vinkovci, Valpovo. Donji Miholjac, Virovitica, Bjelovar, Županja, Pleternica, Novoselec, Đakovo, Vrbanja, Kloštar, Đurđevac i Vukovar. Detaljniji podaci s ostalih područja nedostaju, pa će se potpuna slika o visini gubitaka i šteta moći dobiti tek nakon završene ankete koja se vodi u Hrvatskoj (VIII., IX. 1956). Točni podaci mogu se navesti samo za one terene, koje je pisac 16 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 19 <-- 19 --> PDF |
osobno pregledao, kao i na osnovu izvještaja referenata na konferenciji u Osijeku i izvještaja šumsko pokusne stanice u Osijeku. U rasadnicima naročito su bile napadnute sadnice V2 (jednogodišnji izbojak i dvogodišnji korijen) i 2/2, dok su jednogodišnje biljke bile zaražene neusporedivo manje. Kulture, stare 1—6 godina podizane raznim uzgojnim načinima, na mnogim su terenima bile zaražene 80—100%. Bolest je konstatirana i u prirodnim sastojinama nastalim iz sjemena na aluvijalnim zemljištima oko Save, Drave i Dunava (domaće crne topole). Posebno značajan i interesantan je slučaj pojave zaraze u predjelu Pijesak šumarije Remetinec u Lučkom kraj Zagreba. Na tlu, koje je veoma pogodno za razvoj topola (bonitet I do II), nastala je prirodnim putem sastojina crne topole; danas je stara 10—12 godina, prosječne visine oko 15 metara. Početkom maja zapaženo je jako sušenje vrhova i čitavih stabala. Mnoge su postrane grane i vrhovi potjerali izbojke i listove pa se nakon toga osušili. U vrhovima oborenih stabala nađeni su simptomi tipični za ugibanje kore uzrokovano Dothichizom. U krošnji stabla konstatirano je prisustvo tipičnih elipsoidnih ulegnuća kore. Nekrotirana mjesta bila su neuporedivo veća od onih, koja se javljaju na sadnicama i mlađim partijama stabala. Tipična ulegnuća dostizala su dužinu od 16 cm i širinu od 12 cm i to na četvrtom metru od vrha, gdje je promjer iznosio 8 cm. Napad je nesumnjivo bio tako jak, da je doveo do sušenja gotovo čitavih krošanja. Na uginuloj kori nađen je ogroman broj piknida gljiva. Veoma je značajna činjenica da su uslijed napada bolesti u sastojini stradala pored potištenih i dominantna, zdrava i vitalna stabla. Oboreno kontrolno stablo potjeralo je u proljeće list i formiralo nove izbojke. Sredinom maja, kada je stablo oboreno, krošnja mu je bila sasušena, uvelog lišća a znaci snažne zaraze kore mogli su se opaziti na visini od 12 m i sve do vrha na deblu i postranim granama. Oboljela mjesta oštro su se odvajala od zdrave kore izuzev na visini od cea 14 m, na mjestu najžešćeg napada, gdje je kora bila potpuno uništena, t. j . stablo je ustvari prstenovano na dužini od 1,2 m nizom međusobno spojenih ulegnuća, koja su stvorila veliku ranu. Prošlogodišnji vršni izbojak stabla dug je 2,3 m. Na stablu nema ozljeda drugog porijekla, a početkom proljeća stablo se normalno razvijalo, listalo i prirašćivalo. Starost stabla iznosi 11 godina, visina 18 metara, a prsni promjer 19 cm. U ovom slučaju teško je govoriti o Dotbichizi kao parazitu slabosti, budući da se radi o uništenju jednog dominantnog, zdravog, vitalnog stabla s bujnim visinskim i debljinskim prirastom. Oboreno stablo ne predstavlja usamljeni primjer. Na svim oborenim stablima sa suhom krošnjom, dominantnim i potištenim, zapaženi su simptomi bolesti ugibanja kore i piknide parazita uzročnika. Okularnom procjenom dobijena je približna slika stanja sastojine: na 1,5 ha, koliko iznosi površina sastojine bilo je potpuno osušenih stabala 32%, stabala sa suhom krošnjom kod kojih se uz deblo formiraju bokori novih izbojaka 34%, a zdravih stabala 34%. Prema izvještajima šumsko pokusne stanice u Osijeku samo u rasadnicima na užem području kotara propalo je 60—70.000 sadnica. Naknadne štete, koje su nastale nakon presađivanja, svakako da su još veće. U rasadniku Topolik šumarije Osijek sadnice 2/a i V2 P- e. F. marilandica bile su u potpunosti zaražene bolešću. U rasadniku Monjoroš zaraza se kretala od 15°/o kod jednogodišnjih do 50,74 i 96%> kod V2 pa i do 100% kod sadnica 2/2- U kulturi plantaže tvornice »Drava« u Osijeku staroj 2—5 godina zaraženo je preko 80°/<> stabala, kojima se suše vrhovi i čitave krošnje. U rasadniku plantaže oboljele su također u velikom postotku dvogodišnje sadnice, tako, da je najveći dio materijala morao biti uništen ili stavljen na čep. U rasadniku šumarije Tikveš od 50.000 sadnica P. robusta i P. serotina propalo je do kraja aprila 20%>. Vodnoj 17 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 20 <-- 20 --> PDF |
zajednici Vuka u Osijeku propalo je također mnogo sadnog materijala, koji je nabavljen za potrebe sadnje uz nasipe i druge objekte. 7.000 sadnica dobavljenih iz Bezdana moralo se zbog bolesti staviti na čep. Gotovo sve sadnice dopremljene iz rasadnika Višnjevac u Osijeku, Plandišta u Valpovu i plantaže »Drava« također su propale., Ukupne štete u svim uzgojnim rajonima Hrvatske osjetno su utjecale na plan proizvodnje sadnica topola i podizanje topolovih kultura u ovoj godini (1956). Pokazalo se, da uz određene uslove bolest ugibanja kore može i kod nas, kao što je to bio slučaj i u drugim zemljama, predstavljati ozbiljnu prepreku podizanju topolovih kultura. Obim zaraze i štete koje su na tako očigledan način osjetili ovog proljeća uzgajivači topola doprinijeti će potvrdi mišljenja, da zaštita šuma u uslovima masovne proizvodnje jedne biljne vrste mora u sklopu uzgojnih nastojanja zauzeti jedno od vodećih mjesta. Napadnute vrste Iz grupe uzgojno najvrednijih kanadskih ili euroameričkih topola (sekcije Aigeiros) u podjednakom stupnju bile su napadnute sve vrste odnosno forme koje se kod nas uzgajaju. Tu dolaze prije svega P. euroamericana forma robusta, P. e. f. marilandica i P. e. f. serptina. Premda su zapažene izvjesne neznatne razlike u stupnju zaraženosti, ne može biti govora o nekoj izrazitoj otpornosti na bolest kod bilo koje od spomenutih formi. Prema zapažanjima, vršenim u vrijeme proljetne zaraze, one se sve mogu smatrati kao veoma osjetljive. Isti je slučaj sa domaćom vrstom Populus nigra, koja je bila u rasadnicima, kulturama i sastojinama napadnuta bolešću u visokom stupnju bez ikakvih znakova koji bi nagovještavali otpornost prema zarazi. Vrsta P. nigra var. pyramidalis stradala je mnogo od mraza, tako da su čitavi drvoredi u doba vegetacije izgledali kao posušeni. Međutim, u toku proljeća i ljeta jablani su se oporavili, ozelenili a primjeri potpunog ili jačeg sušenja stabala bili su rjeđi. Na sasušenim granama i grančicama crnih topola, koje su stradale od mraza, najčešće smo nalazili plodišta gljiva Cytospora chrysosperma a u mnogo manjoj mjeri Dothichize. Na mlađim pak stablima iz rasadnika i novih nasada, drvoreda i si. utvrđen je na jablanu i domaćim crnim topolama napad Dothichize u istoj mjeri kao i na ostalim napadnutim vrstama. U grupi američkih i azijskih balzamastih topola (sekcije Tacamahaca) u usporedbi sa vrstama iz prve grupe (Aigeiros) slabije je napadnuta vrsta Populus trichocarpa, dok je Populus candicans jedina vrsta topola koja uopće nije napadnuta i koja se prema tome pokazala otporna prema bolesti. Može se pretpostaviti, da je u ovom slučaju otpornost ove vrste prema bolesti u vezi sa njenom otpornosti prema mrazu i niskim temperaturama. Azijska vrsta Populus Simonii pokazala se sasvim neotporna na velike hladnoće i može se reći da ie potpuno stradala u toku zime 1955/56. U proljeće na uginuloj kori nađeni su u većini slučajeva plodni organi vrste Cytospora chrysosperma a piknide Dothichize samo na jednoj mladici u okolini Zagreba. 18 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 21 <-- 21 --> PDF |
Vrsta Populus berolinensis (P. n. var. itdlica x P. marilandica) također je bila napadnuta bolešću, ali nešto manje. Konačno, vrste iz grupe bijelih tonola i trepetijika (sekcija Leuce) najmanje su ili gotovo nikako bile zahvaćene zarazom. Na pojedinim grančicama vrste P. canescens i P. tremula nađene su manji dijelovi uginule kore sa piknidima Dothichize, ali su rane već u rano proljeće pokazale znakove brze cikatrizacije (zarašćivanja), tako da kod ovih vrsta bolest praktično nema nikakvog gospod. značenja. Diskusija Dothichiza populea smatra se parazitom slabosti, pa treba prije svega sa tog gledišta promatrati odnos između načina uzgoja topola i pojave bolesti. Prema svim dosadanjim pa i najnovijim istraživanjima (14, 16) nakon ostvarene infekcije i prvih znakova bolesti da bi došlo do propadanja biljaka potrebno je da nastupe određeni spoljašni uslovi koji djeluju u smislu slabljenja biljke domaćina. Međutim izgleda da ova postavka vrijedi samo u uvjetima Evrope: Mülle r navodi (prema Gravatt-u) da je gljiva u SAD mnogo virulentnija i da napada zdrava stabla, vitalna i bujnoga rasta. Među čitavim nizom uzoraka, koji mogu biljku dovesti u stanje smanjene otpornosti, najznačajniji su: presađivanje, loše stanište, pretjerana vlaga, suša i mrazovi. Gubici, koji su uslijed bolesti nastali ovog proljeća u Hrvatskoj ne mogu se nipošto objasniti samo jednim uzrokom. Stoga ćemo na primjerima ovogodišnje zaraze razmotriti utjecaj pojedinih negativnih faktora na stupanj propadanja topola. Veoma niske temperature u toku zime 1955/56 predstavljaju nesumnjivo značajan uzrok pojave bolesti u tako katastrofalnim razmjerima. Međutim bilo bi pogrešno pripisati nastale štete isključivo oštroj zimi. Polazeći samo od ove pretpostavke bilo bi teško objasniti činjenicu da su mnogi rasadnici (Vrbanja, N. Gradiška) i kulture (Županjski Poloj, Brčke Bare, plantaže na Vijušu u Slavonskom Brodu) unatoč velike hladnoće ostali gotovo potpuno sačuvani. Dok su na primjer topole na području osječko-baranjskom stradale najviše, na području Vinkovaca i Slavonskog Broda nije bilo gubitaka. Podaci Hidrometerološke službe NRH pokazuju, da (unutar ovih područja) nema osjetljivih razlika u temperaturi zraka u toku tromjesečja decembar 1955 — januar — februar 1956 (vidi tabelu). U vrijeme najnižih zimskih temperatura (februar) srednje minimalne temperature za stanice Osijek i Slav. Brod razlikuju se samo za 0,4° C, a toliko iznosi i razlika u srednjoj mjesečnoj temperaturi tog najhladnijeg mjeseca zime 1955/56. Razlika apsolutno minimalnih temperatura za obje stanice iznosi 1,2° C. Isto tako je i opći izgled vegetacije, nakon ekstremno niskih temperatura u veljači ove godine, bio gotovo jednak na čitavom području na kojem se uzgajaju topole. Stabla oraha, šljiva, platane, paulownije, simonijeve topole i dr. stradala su podjednako od velike hladnoće. Teško je nasuprot tome objasniti, već navedenu činjenicu, da su topole unutar područja koje je bilo zahvaćeno ekstremno niskim temperaturama u pojedinim rajonima stradale katastrofalno a u drugima ostale gotovo netaknute. Jedini mogući 19 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 22 <-- 22 --> PDF |
odgovor nalazimo u analizi čitavog niza uzroka, koji su bilo svaki posebno, bilo svojim simultanim djelovanjem uzrokovali naglo širenje zaraze u ovoj godini. Podac i Decembar 1955 Osijek SI. Brod. Januar Osijek SI. Brod Februar Osijek SI. Brod Apsolutno maksimalna temperatura zraka 13,8 17,6 15,7 17,0 5,1 4,5 Apsolutno minimalna temperatura zraka —4,5 —3,0 — 10,7 — 14,0 —26,0 —24,8 Srednja maksimalna temperatura zraka 7,9 7,3 5,8 6,5 —4,4 -4, 4 Srednja minimalna temperatura zraka 0,5 1,2 —0,4 -1, 5 — 13,9 —13,0 j Srednja mjesečna temperatura zraka 4,2 4,2 2,7 2,3 — 9,1 | — 8,7 Nasuprot mišljenju, da su niske temperature odigrale presudnu ulogu u pojavi bolesti, moram napomenuti da smatram veoma blagu klimu prve polovine zime u velikoj mjeri odgovornom za razvoj bolesti u ovakvom opsegu. Toplo vrijeme prve polovine zime stvorilo je kritički vremenski interval u kojem je bio moguć razvoj gljive uzročnika bolesti, a da istodobno topole, budući van vegetacionog perioda, nisu mogle reprodukcijom sekundarnog staničja zaustaviti razvoj bolesti. Prema podacima Hidrometerološke službe NRH u decembru 1955 zabilježena su znatnija pozitivna odstupanja od normale, naročito u predjelima istočne Slavonije. U Osijeku je maksimalna temperatura u januaru iznosila čak 15,7° C a u Slav. Brodu 17,0° C, što je veoma blisko optimalnoj temperaturi za razvoj gljive koja se nalazi oko 18° C. Srednja maksimalna temperatura decembra za stanice Osijek i Slav. Brod iznosila je gotovo 8° C. Preko ljeta kada vladaju povoljni uslovi za razvoj gljive nemoguć je razvoj bolesti budući da biljka intenzivnim stvaranjem kalusnog tkiva oko mjesta infekcije zaustavlja taj razvoj a zaraženo mjesto ostaje izolirano i uskoro, ozlijeđeni, po gljivi razoreni dio kore, prerašćuje. Otpornost biljke je u ovom slučaju u direktnom razmjeru sa potencijalom mogućnosti reprodukcije novog tkiva, odnosno sa brzinom diobe i stvaranja novih ćelija. Schmidl e je vršio pokuse vještačkim infekcijama topola svakog mjeseca u toku čitave godine; rezultati ovih pokusa nedvomisleno ukazuju na točnost navedenih činjenica. Postotak uspjelih infekcija u pojedinim mjesecima jasno pokazuje otpornost biljaka u vrijeme vegetacije (vidi grafikon). Nakon prestanka tog kritičnog perioda, kada su vremenski uslovi i stanje napadnutih topolovih biljaka (vrijeme mirovanja vegetacije) stvorili vanredno povoljne uslove za razvoj bolesti, dolazi oštra zima. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 23 <-- 23 --> PDF |
Ekstremno niske temperature koje nastupaju u toku veljače djeluju svakako u pravcu fiziološkog poremećaja, kako zaraženih tako i nezaraženih biljaka. Konačno u vrijeme prestanka hladnoća u periodu neposredno prije nastupa vegetacije dolazi do naglog širenja bolesti kod zaraženih i hladnoćom fiziološki ozljeđenih biljaka. Uskoro se na uginuloj kori stvaraju reproduktivni organi parazita — piknide sa piknosporama i tako stvaraju bazu novi masovnih infekcija: fiziološki oštećeni, ma da ne i smrzli dijelovi topola, predstavljaju sada veoma pogodan objekat za širenje parazita i pojavu bolesti. Ukupnost ovih pojava daje konačnu sliku zaraze ovog proljeća. 70 60 50 «0 30 20 *pr. Maj Juni Juti Aug. Sept OM. Nov. Dec. Jon. Febr. Mdrt ISSt ´953 Prikaz uspjeha vještačke infekcije topola sporama i veg. micelijom parazita po pojedinim mjesecima, od apria 1952. do 1953. (po Schmidle-u) (Crno — infekcije sporama; crtkano — micelijem) Na ovo se sada logično nadovezuje pitanje primarnog izvora infekcije, budući da su opisani klimatski uslovi postojali i na području gdje do epifitocije unatoč tome nije došlo. Na razjašnjenje navodi činjenica da je stupanj zaraženosti rasadnika i novoosnovanih kultura u direktnoj vezi sa: a) prisustvom starijih kultura topola (koje su mahom sve zaražene ma da većinom bez letalnih posljedica, budući da se radi o starijim stablima) i b) dužinom vremenskog perioda u toku koga se na pojedinim terenima radi na uzgoju topola. Razlog zaraženosti starijih kultura leži najvećim dijelom u načinu njihova uzgoja — pregustoj sadnji i propuštenim proredama (13). U gustom sklopu takovih kultura postoje idealni uslovi za razvoj čitavog niza saprofitnih i parazitskih gljiva pa među njima i Dothichizae. Na stablima, koja se u svojoj 18 godini nalaze na rastojanju od 2—3 metra, krošnja je gotovo potpuno piramidalna sa elastičnom osovinom pa je u-takovim slučajevima i vjetar jedan od značajnih uzroka ozljeđivanje kore i. stvaranja uvjeta za infekciju. Pod djelovanjem vjetra vrhovi se savijaju i zbog malih rastojanja među stablima sudaraju međusobno te se na taj način ranjavaju, lome, oštećuju i tako postaju izvrgnuti zarazi. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 24 <-- 24 --> PDF |
Nepobitno je utvrđeno nizom primjera u Hrvatskoj da su topole u rasadnicima i mladim kulturama u predjelima gdje nema starijih kultura i sastojina topola ostale pošteđene od bolesti. Isto se tako može sa sigurnošću utvrditi da i na onim terenima gdje se uzgoju topola prišlo tek unazad godinu ili dvije dana, nije u toku 1956 godine bilo ozbiljnih gubitaka. Za uzgoj topola još se uvijek može reći da se nalazi u fazi traženja najpovoljnijeg riješenja u sklopu obimne problematike. Često su u toku dosadašnjeg rada kao rezultat takvog traženja nastale slab e kultur e koje su bile krajnje neotporne prema bolesti. Takovih kultura može se naročito mnogo naći na Osječko-baranjskom području — dakle, upravo tamo gdje je zaraza 1956 bila najjača. — Izboru tla i staništa za topole poklanjala se premala pažnja pa su se topole sadile i na onim terenima, gdje su uvjeti sredine daleko izvan raspona onih ekoloških faktora unutar kojih je moguć uspješan uzgoj topola. Pored toga .često se nije poklanjala pažnja na porijeklo i kvalitet reprodukcionog materijala. Posljedica je bila da su iz takovog materijala nastale loše sadnice a zatim loše biljke u kulturama koje su lako podlegle bolesti. Nadalje ,dešavalo se da se u rasadnike unosio već zaraženi materijal. Bolest se je na taj način postepeno uvlačila u rasadnike i .kulture. Bilo je potrebno da dođe do jednog ovakvog jačeg poremećaja, kao što je to bio slučaj ove zime, pa da zaraza bukne i dovede do propadanja i onih kultura i biljaka u rasadnicima, koje bi inače, da baza infekcije nije bila tako snažna, zbog svoje otpornosti i vitalnosti ostale pošteđene. Mogu se nabrojiti i dalji razlozi koji su svi djelovali u pravcu slabljenja biljaka i stvaranja neotpornosti prema bolesti: napadi insekata, loša manipulacija rasadničkim materijalom, preterano okresivanje i skidanje priperaka, pretjerano vlažno stanište, kasni proljetni mrazevi, dugotrajnije poplave i si. Nekim od ovih momenata nemoguće je u prirodi izbjeći niti se pak topole mogu uzgajati u sterilnim uslovima. Međutim, suvremeni plantažni uzgoj topola, gdje po ha dolazi 400—500 biljaka, zahtijeva krajnju intenzifikaciju rada na uzgoju i zaštiti. Unutar ovih problema posebno mjesto zauzima pitanje manipulacije sadnim materijalom, pogotovo pitanje presađivanja biljaka iz rasadnika u kulture i druge objekte na terenu. Na uzgajivačima ie da nađu takve načine vađenja biljaka, njihovog transporta i sadnje koji će svesti na najmanju mjeru mehaničko i fiziološko ozljeđivanje biljaka. Na ovom mjestu potrebno je spomenuti preporuku Müllera (11) da se topole prije sadnje osvježe jednokratnim potapanjem u toku 24 sata u svježu, najbolje tekuću vodu. U zavisnosti od toga da li postoji opasnost od smrzavanja ili ne, preporuča se potapanje cijelih biljaka ili samo korijena. Pri intenzivnom uzgoju i pored sporadične pojave bolesti, ne može doći do šteta ovakvog karaktera, kao što je to bio slučaj ove godine. Kao primjer suvremenog načina rada na uzsoju topola neka nam posluži plantaža na Zupanjskom Poloju. Kultura je podignuta na dobro obrađenom tlu sa zdravim reproduktivnim materijalom, dobrih uzgojnih svojstava. Prskanjem motornom prskalicom u potpunosti je riješen problem štete od insekata (izuzev Saperde i si. štetnika). Svako pojedino stablo omatano je pri osnovi sa prućem, radi zaštite od divljači. Stabla su dva puta u toku godine premazivana jačim rastvorom bordoške juhe. U doba sušne periode biljke su zalijevane. Opći izgled i zdravstveno stanje te kulture je izvanredno. Provođenje određenih zaštitnih mjera u cilju zaštite protiv bolesti i štetnika mora postati normalan sastavni dio rada na uzgoju topola. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Još neki problemi u sklopu ovih razmatranja zahtijevaju da budu spomenuti. Tu spada prije svega pitanje selekcije i dobijanja sorti i klonova sa izraženom otpornošću prema bolesti. U tom pravcu neophodno je potrebno usmjeriti jedan dio nastojanja u daljem radu na uzgoju topola. Nadalje, kao nužno nameće se i riješenje pitanja unutarnjeg i vanjskog karantena u okviru još uvijek nepostojeće organizacije zaštite šuma a u skladu sa Zakonom o zaštiti bilja od bolesti i štetnika. Problem stručnog pregleda zdravstvenog stanja materijala, koji se iz rasadnika upućuje u druga područja, još uvijek je neriješen. O njegovom značenju, međutim, jedva da treba govoriti. Veoma blisko tome je i pitanje dobrog poznavanja bolesti od strane uzgajivača i uopće stručnjaka, koji su na bilo koji način povezani sa radom na uzgoju topola. Opasnost od krive diagnoze u slučaju sušenja i propadanja topola mora se što više smanjiti. Konačno ne bi smjeli zaboraviti, da brzina daljnjeg uzgoja topola mora biti u skladu s našim mogućnostima u pogledu kadrova, našim općim znanjem o uzgoju topola i tehničkim mogućnostima. Čini mi se da unutar ovih razmatranja leži odgovor na pitanje odakle ovakav razmah bolesti u rasadnicima i kulturama topola u proljeće ove godine. Jedva da treba napomenuti kako su ova izlaganja daleko od tog da budu konačna: tek daljnja zapažanja, novi pokusi, te pojava i drugih rasprava u ovakvom ili drugačijem vidu, pomoći će nam da problem obuhvatimo u cijelosti i nađemo što prije put njegovom rješenju. OPĆENITO O BOLESTI, UZROČNIKU I SUZBIJANJU Simptomi i tok bolesti Parazit napada koru mladih stabala (donje dijelove sadnica, grane, grančice i vršne izbojke) u rasadnicima, kulturama i matičnjacima. Gljiva prodire i u drvo sve do srži, gdje izaziva posmeđenje tkiva uslijed stvaranja gumoznih tvari u stanicama drveta. U rasadniku napad je lokaliziran naročito u donjem dijelu sadnica do visine 60—70 cm. Najčešće se patološke promjene sreću pri osnovi pupova, priperaka i mladih grančica. Vršni izbojci pokazuju znakove bolesti najčešće u predjelima granice godišnjih izbojaka. Prema tome, pri pregledu sumnjivog materijala treba naročitu pažnju obratiti upravo tim dijelovima. Kod jačeg, napada do patoloških promjena može doći na bilo kom mjestu na kori napadnuto dijela biljke. Oplutavljela kora starijih partija stabala mnogo je manje izložena napadu parazita. Tipični simptomi bolesti mogu se zapaziti već pod kraj zime i u najranije proljeće (februar, mart). Napadnuti dio kore ulegne, na granici bolesnog i zdravog dijela kore pojavljuje se jasno izraženi rub, koji nastaje kao posljedica razlike u nivou zdrave i razorene kore. Opisana ulegnuća obično su eliptičnog oblika sa dužom osi koja je paralelna osi stabla, odnosno grane. Ako se nožem skine sloj kore zapaža se oštra granica zdravog i oboljelog dijela: zdrava kora je svijetlozelena, dok je oboljeli dio tamno smeđe do crne boje, veoma sličan talogu crne kave (si. 1, 2, 3). Postoje slučajevi, da se odvojena ulegnuća ne pojave. Biljka koja je u rasadniku tek neznatno bila zaražena s jedva primjetnim znacima bolesti oko pupova i osnova grana, može nakon presađivanja uginuti. Zaraza u ovom slučaju veoma 23 |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 26 <-- 26 --> PDF |
brzo zahvaća čitavu biljku, pa se kod skidanja kore posmeđeno tkivo može opaziti gotovo na čitavoj dužini biljke. Pojedini zdravi dijelovi u ovakvom slučaju mogu se razlikovati po tome što nakon skidanja kore zdravi dio ima normalnu boju (svijetlozelenu ili svijetlosmeđu u vrijeme početka sušenja), a zaraženi dio je intenzivno tamne, gotovo crne boje. Dalje, kora ovakovih biljaka veoma se lako skida, ako je zaparamo noktom na zdravom dijelu, a veoma teško na bolesnom. SI. 1. SI. 2. U vrijeme prvih toplih dana u proljeće na uginuloj kori formiraju se reproduktivni organi parazita — piknide sa piknosporama. U početku oni se javljaju u vidu sferičnih nabreklina epiderme, veličine 1—3 mm. često u ogromnom broju rasuti po čitavoj površini zaražene biljke. (SI. 4). Ove okruglaste formacije pucaju nakon nekog vremena na vrhu nepravilnom pukotinom, čija veličina ponekad odgovara čitavom promjeru piknida. Iz pukotine izbija sluzasta masa sastavljena od spora prljavo sive do crne boje koja najčešće poprima oblik trna sa proširenom osnovicom (kao trn divlje ruže), a dostiže visinu od 2—3 mm. (za razliku od Cytospore chrysosperme, gdje nizovi međusobno slijepljenih spora obrazuju tanke crvenkaste, kovrčave niti, dugačke i do nekoliko centimetara). Nakon pražnjenja |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 27 <-- 27 --> PDF |
piknid se raspada a na kori ostaju njegovi tragovi u vidu većih okruglastih ili nepravilnih jamica, što kori daje boginjav izgled. Pikniđe sam na zaraženim terenima oko Save na crnim topolama nalazio od ranog proljeća sve do kraja juna u velikoj masi. U julu sreću se plodišta gljive veoma rijetko a potkraj mjeseca i u toku augusta gotovo potpuno nestaju. U toku augusta našao sam piknide samo u jednom slučaju i to na kori topole koja je bila zaražena ali se sasušila tek sredinom ovog mjeseca. Piknide su bile nešto izmiienjenog izgleda (sitnije, rjeđe) ali su spore stavljene na klijanje normalno klijale nakon 14 sati, u veoma visokom procentu (85%) SI. 3. S.l 4. Nakon razaranja tkiva kore uključujući i kambij, te prodiranja gljive u drvo mogu nastati različite posljedice po biljku, što zavisi od njenog uzrasta i stepena zaraženosti. Kod jačeg napada na mladim biljkama dolazi do njihova sušenja prije ili ubrzo nakon izbijanja lista (SI. 5). U većini pak slučajeva ako je napad ograničen samo na nekoliko mjesta na stablu ili ako razaranje nije zahvatilo čitav obim biljke, kao i kod starijih otpornih stabala slika bolesti razvija se dalje. Već sredinom maja počinje snažno bujanje sekundarnog tkiva na rubovima ozljeda. Ozlijeđeno mjesto postaje na taj način izolirano od susjednog zdravog |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 28 <-- 28 --> PDF |
tkiva formacijom novog staničja. Bolesna uginula kora unutar novog kalusa suši se, puca uzdužnim pukotinama i kako drvo deblja, sve se više podiže i odvaja od ogoljelog drveta ispod nje. Sredinom juna bolesno mjesto već poprima konačni izgled koga će zadržati sve do idućeg proljeća. Kod manjih ozljeda završeno je prerašćivanje i bolesno mjesto sada izgleda kao prerasla rana u vidu jače ili slabije hipertrofije. Kod jačih ozljeda, gdje je često bila razorena kora na 2lz obima i na dužini SI. 5. od 5—6 cm, slika izgleda nešto drugačija: snažna hipertrofija koja može dostići dvostruki promjer normalnog dijela oivičava ogoljelo drvo. Od stare razorene kore ostali su samo otporni elementi lika, koji sada stoje poput struna razapeti preko ozljede. (SI. 7). Dubina rane, t. j . razmak između nivoa likovnih vlakana i površine ogoljelog drveta, odgovara veličini prirasta te godine. Budući da je u toku ljeta teško razlikovati rak rane nastale djelovanjem parazita od preraslih ozljeda drugog porijekla, opisani znaci mogu korisno poslužiti determinaciji bolesti u toku vegetacije. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 29 <-- 29 --> PDF |
U toku kasnog ljeta ponovno se suše jače napadnute biljke. Vjetar lomi vršne izboljke koji su jače ozlijeđeni (nerijetko ogoljelo drvo dostiže 4/s obima izbojka! (si. 6). Mlade biljke, koje nose na sebi veći broj ozljeda — rak rana, teško podnose sušni period zbog velike redukcije provodnog sistema za vodu (sušenje ogoljenog drveta), pa gornje partije asimilacionog aparata postepeno gube na turgoru, venu i konačno se takva biljka, u toku 2—3 tjedna, potpuno osuši. Na tako sasušenim biljkama našao sam piknide krajem augusta. Prema literaturnim podacima dalji razvoj bolesti miruje sve do idućeg proljeća, kada prezimi jeli micelij nastavlja svoje razorno djelovanje: kalusno tkivo, nastalo oko rane si. 6. SI. 7. biva i samo razoreno a na početku vegetacije dolazi ponovo ili do propadanja i sušenja biljke ili do obrazovanja novog sekundarnog staničja, što ima za posljedicu dalje uvećavanje rak rane. Starija, vitalna stabla sa debljom korom i velikom krošnjom preboljevaju relativno lako uzastopne napade bolesti dok slabije, mlađe biljke podležu, ako ne prve, onda druge ili treće godine napada. Način i vrijeme infekcije Pitanje načina i vremena infekcije nije još dobilo konačan odgovor. Prema svim dosadanjim istraživanjima zaraza može nastati isključivo putom ozljeda na kori odrvenjenih izbojaka. Hedgcoc k je na temelju svojih istraživanja ustvrdio da je zaraza moguća preko lista. Međutim, dalji radovi, uključujući i najnovije pokuse koji su obav |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 30 <-- 30 --> PDF |
ljeni posljednjih godina u Njemačkoj nisu potvrdili ovu pretpostavku. Sudeći po mjestima gdje se bolest najčešće javlja (oko pupova i lisnih peteljki) izgleda da ovi dijelovi biljke igraju značajnu ulogu pri ostva renju infekcije. Spore se raznose kišnim kapima dok su sluzave i međusobno slije pljene, a dozvoljava se i mogućnost propagacije vjetrom nakon njihova sušenja. Daljni vektori zaraze mogu biti insekti, ptice i čovjek. Egzaktni ciklus razvoja bolesti (vrijeme infekcije, dužina inkubacije i dr) nije poznat. Značaj studije ovih problema bez dvojbe nije potrebno posebno naglašavati u vrijeme kada uzgoj topola poprima sve veće razmjere. Parazit Dothichiza populea spada u grupu nesavršenih gljiva, Fungi imperfecta, red Sphaeropsidales, porodicu Excipulaceae. Voglino (1910) smatra, da je Dochichiza populea nesavršena plodna forma vrste Cenangiura populneum. Niti jednom u toku daljih istraživanja ova veza nije potvrđena. Kasniji istraživači, Cifferri, Baldacci u Italiji, kao i Klebahn u Njemačkoj nedvojbeno ukazuju na nesigurnost podata Voglina. Dothichiza populea stvara piknide u tkivu (ispod epiderme) kore koji pucaju pri vrhu nepravilnim pukotinama. Spore su jajaste, eliptične, najčešće oblika kišnih kapljica, hialine, jednostanične, veličine 8,2 do 9,3 X 10, 6 — 13,3 mikrona. U kulturi na malc-agaru gljiva razvija bijeli zračni micelij, koji je bujnog izgleda ali prilično sporo prirašćuje. Optimalna temperatura za razvoj gljive nalazi se oko 18° C. Suzbijanje Kada parazit jednom prodre u tkivo kore topole, nema više načina da se zaustavi razvoj bolesti. Prema tome, jedino preventivne mjere mogu spriječiti propadanje biljaka. Budući da se direktne mjere suzbijanja sastoje samo u uništavanju zaraženih topola, na raspoloženju imamo uglavnom dva osnovna načina sprečavanja pojave bolesti: — uzgoj topola pod optimalnim uvjetima, izbjegavajući ori tom sve uzgojne zahvate koji bi mogli negativno djelovati u smislu oslabljenja biljke tdomaćina i stvaranja predispozicije za pojavu bolesti. — upotreba kemijskih sredstava s fungicidnim svojstvima, čijom primjenom možemo biljku zaštititi od infekcije. O vezi između uslova sredine, uzgojnih zahvata i pojave bolesti diskutirano je u članku, pa nam ovdje ostaje samo da nabrojimo mjere direktnog suzbijanja bolesti, te vrste i način primjene kemijskih sredstava. 1. Uništavanje zaraženih biljaka u rasadniku spaljivani em. Bolesne sadnice rezati na čep i to tako, da rez bude najmanje 8—10 cm ispod posijednieg zaraženog mjesta na stablu. Ako to niie moguće, onda treba spaliti čitavu biljku. Prerez dezinficirati otopinom Skawinskij. Važno |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 31 <-- 31 --> PDF |
je da sav zaraženi materijal bude spaljen prije no što počne oslobađanje spora iz piknida, to jest prije no što se oni otvore. Nove kulture treba redovito pregledavati pogotovo od sadnje pa do kraja juna i u slučaju pojave zaraze postupiti na isti način kao u rasadniku, da se bolest ne bi raširila u kulturi. U rasadnicima kao i u novim kulturama spaliti sve slabe i kržljave biljke, koje bi mogle postati zaražene. 2. Preventivno prskanje bordoškom juhom (1—3°/o), u vrijeme listanja (l°/o) i kasnije poslije svake jače kiše a najmanje svakog mjeseca. Preporuča se da se premazuju stabla u kulturama s 2—3% bordoškom juhom bar dva puta u toku ljeta i to sve do njihove starosti od 3—4 godine; premazivati od zemlje pa do visine koju radnik može doseći rukom. U rasadnicima i u kulturama redovito suzbijati napade insekata. 3. U toku zime, naročito ako nastupi topli period (bilo u prvoj ili drugoj polovici zime), prskanje biljaka sumporno vapnenom (kalif ornijskom) juhom (1 : 40). 4. Dezinfekcija reznica prije sadnje kratkotrajnim potapanjem u bordošku juhu. 5. Dezinfekcija oruđa, kojim se obavljaju radovi u rasadniku (škare, noževi i si.) 1% formalinom ili 5°/o fenolom (karbolna kiselina). Poželjno je da se dezinfekcija obavlja više puta u toku samog rada na izradi reznica i okresivanju biljaka. 6. Dezinfekcija rana kod okresivanja upotrebom tečnosti Skawinski, koja se sastoji od 50°/o otopine zelene galice (ferosulfata) zakiseljene 1% koncentrirane sumporne kiseline. Summary In the spring 1956 all over the P. R. of Croatia different kinds of euroamerican and domestic black poplars were attacked by parasitic fungus Dothichiza populea Sacc. et. Briand. The disease was found on the following species of poplars planted in this country: P. e. f. marilandica, P. e. f. serotina, P. e. f. robusta, Populus berolinensis, P. nigra, P. nigra var italicum and P. trichocarpa. No indication of resistance to disease on above mentioned species of poplars was observed. The only species which showed explicit resistance to disease was Populus candicans. There was found no plant of this poplar infected by fungus. The author gives a list of infested localities in Croatia. Especially heavy losses were observed in the district of Osijek the (East Slawonia) where more than 70.000 plants in nurseries were destroyed by this fungus. In several cases the Dothichiza populea was found attacking´ poplars in good condition and in best stands for as to the the vigour of growth and development. Ahe author considers relative high temperature in first half of winter 1955/56 (December, January) to be responsible for damages occured in the following spring. At the temperature od 14—170 c in December 1955 the parasitic fungus had agreat importance for its spread. At the same time the poplars beeing out of vegetation Were unprotected and susceptible to fungus attack. After this critical period there occured an extremly low winter temperature which caused further damages on the infested as well as on uninfested trees. The author considers that the coincidence of the above mentioned as well as the other factors disscussed in this article (the mistakes made in poplar planting during several last years) were responsible for the disease spreading in such a degree. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1957 str. 32 <-- 32 --> PDF |
LITERATURA 1. Baxter , D. V.: Pathology in Forest Practice, II ed., New York, 1952. 2. Boyce , J, S.: Forest Pathology, New York, 1948. 3. Cifferri, R., Baldacci, E.: Le malattie crittogamiche e disfuzionali del pioppo (Populus spp) — La seconda sessione della commission internationale du peuplier, Roma, 1953. 4. Ferraris-, T.: Trattato di patologia e terapia vegetale, Milano, 1938. 5. Herpka , I.: Ugibanje kore topola (u rukopisu). 6. Josifović , M.: Šumska fitopatologija, Beograd, 1951. 7. Kišpatić , J.: Prilog poznavanju parazitne mikoflore Hrvatske, Zagreb 1950, Glasnik biološke sekcije Hrvatskog prirodoslovnog društva, ser. II/B. 8. Kleb ahn, H: Untersuchungen über Chondroplea populea (Dothichiza populea Sacc. u. Br. (Zeitschrift für Pflanzenkrankheiten 47/1, januar 1937. 9. Krstić , M.: Bolest topolovih biljaka u matičnjacima, Izvještaj Instituta za naučna šumarska istraživanja, Beograd, 1948. 10. Krstić , M.: Dothichiza — rak ozbiljno ugrožava topole, Šumarstvo 6/7, Beograd, 1956. 11. Müller , R.: Zur Frage des Pappelrindentods, Schweizerische Zeitschrift für Forstwesen Nr. 9, septembar 1953. 12. P o d h o r s k i, I.: Uzgoj topola, Zagreb 1951. 13. Podhorski, I.: Razvoj uzgoja topola u NRK, Šumarski List 11/12 1955. 14. Schmidle , A.: Zur Kenntnis der Biologie und der Pathogenität von Dothichiza populea Sacc. et Briard, dem Erreger eines Rindenbrandes der Pappel, Phytopathologische Zeitschrift 21/2 decembar 1953. 15. S c h w e r d t f e g e r, F.: Pappelkrankheiten und Pappelschutz, im Hesmer, H. »Das Pappelbuch«, Bonn, 1951. 16. S c h ö n h a r, S.: Untersuchungen über de Biologie von Dothichiza populea (Erreger des Pappelrindentodes), Forstwissenschaftliches Centralblatt 1953. 17. S o r a u e r, P.: Handbuch der Pflanzenkrankheiten, Bd, III., 2. Teil, Berlin, 1932. 18. Viennot-Bourgin , G.: Les Champignons parasites des plantes cultivees, Paris, 1949. 19. Z y c h a, H: Die Pappel — Dothichiza r-2- Kalamität, Allgemeine Forstzeitschrift Nr. 40/41, 1955. 20. Z y c h a, H und Schmidle , A.: Pilzkrankheiten der Pappel, Biologische Bundesanstalt Braunschweig, Flugblatt M 14, Maj, 1953. 21 Materijali sa konferencije o pitanju bolesti topola, Osijek maj 1956. 22 Izvještaji šumsko pokusne stanice Osijek iz god. 1955 i 1956. NOVI PODACI O POLJSKOM JASENU (Fraxinus angustifolia Vahl) Dr. P. Fukarek, Sarajevo U nekoliko skorašnjih svezaka naših stručnih časopisa: »Šumarski list«, »Šumarstvo« i »Narodni šumar«1 pisali smo o poljskom jasenu (Fraxinus angustifolia Vahl = Fr. oxicarpa Willd.) kao jednoj značaj 1 P. Fukarek — Poljski jasen (Fraxinus angustifolia Vahl.) Šumarski list 1954. Br. 9/10. Str. 433—453; — Dodatak članku »Poljski jasen« Šumarski list 1955. Br. 1. — Prilog poznavanju šumskih zajednica u kojima se javlja poljski jasen. — Šumarski list 1956. Br. 1/2.. Str. 30—40. — Poljski jasen i neke njegove šumske uzgojne osobine. »Šumarstvo« IX. 1956. Br. 6—7. Str. 331—345. — Razlike između običnog i poljskog jasena. — »Narodni šumar« 1956. Br. 1/2. Str. 27—38. |