DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 17     <-- 17 -->        PDF

V.
Principi sukcesivne bio melioracije jako podzoliranih
degra diranih šumskih zemljišta
Videli smo, da je progresivna uloga naseljavanja breze, jasike i johe
u historiji vegetacije bila u pripremi uslova za naseljavanje drugih vrsta
sa većim zahtevima na tlo a manjim na svetio. Istu progresivnu ulogu
vrše ove vrste i danas. Videli smo također da se proces naseljavanja
ovih vrsta vrši u svetskim razmerama sa velikom dinamskom snagom
na veoma različitim tipovima degradiranih površina i sastojina. Sve nam
te činjenice pokazuju da se u procesu naseljavanja breze, jasike i johe
krije ogroman meliorativni potencijal, koji se može iskoristiti za biomelioraciju
takvih degradiranih površina, na kojima su dosada rezultati pošumljavanja
sa raznim drugim vrstama bili vrlo slabi ili sasvim negativni.
To su kod nas, kako smo videli, mahom jako podzolirane zamočvarene
kao i neke erodirane površine u kontinentalnom bregovitom i
brdovitom području hrasta kitnjaka, ali i izvesne slične površine u području
bukve, jele i smreke.


Kod rešavanja problema šumske melioracije takvih površina držali
smo se sledećeg biološkog principa koji važi za biomelioraciju jako degradiranih
površina uopšte (47):


U najvećoj meri primenjiva\ti -prirodni proces obrašćivanja degradiranih
površina u progresivnoj sukcesiji meliorativnih vrsta. Stadije sukcesije
triebet odgovarajućom i celishodndm intervencijom ubrzati i usmeriti
u pravcu formiranja jednog ekonomski najvrednijeg šumskog tipa,
koji relativno najduže održava proizvodnu snaigu tla. To je prvi i osnovni
princip biomelioracije degradiranih površina.


Sukcesivna biomelioracija degradiranih površina sve se više primenjuje
u šumarskoj praksi radi izvanrednih rezultata koji se njome postizavaju.
Poznavanje sukcesije i njenih stadija u dinamici vegetacije jednog
područja jeste, kako kaže američki ekolog Clements, jedan neophodno
potreban instrumenat za kontrolu celokupnog našeg korištenja vegetacije
i zemljišta. Ako se naime posmatra izvestan tip biljnog pokrova u
njegovom sukcesivnom odnosu, onda se on uvek pojavljuje kao indikator
sadanjih fizičkih uslova te površine i njene prošlosti. Međutim, a to je
za praksu najvažnije, posmatranje sukcesije u kojoj taj tip biljnog pokrova
predstavlja jedan određeni stadij, pruža nam mogućnost da utvrdimo
i najcelishodnije načine budućeg korištenja te površine (6). Iznoseći
iskustva Hessa jednog od najpriznatijih praktičara iz oblasti pošumljavanja
Leibundgut smatra, da je uspeh pošumljavanja potpuno osiguran
samo na onim degradiranim površinama, koje bi se u toku vremena
i same u prirodnoj sukcesiji pošumile. U Švicarskoj se sukcesivno
obrašćivanje degradiranih površina naročito primenjuje u planinskim
predelima. U nekim mestima ono počinje sa zatravnjivanjem, a na nekim
opet sa kulturama Aln\us sp., Betula verrucosa, Sorbus aucupa´ria, Populus
tremula i Salix sp., ali nikad sa t. zv. klimaksnim vrstama (24). Mnogi
naši stari šumari na Kršu (Malbohan i dr.) primenjivali su također sukcesivno
obrašćivanje sa niskim leguiminozama i grmljem.


Međutim primena prirodne sukcesije za šumsku melioraciju degradiranih
površina ne znači da se proces obrašćivanja tih površina u celosti


183