DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 66 <-- 66 --> PDF |
(pojedinosti koje su više manje lokalnog terenskog karaktera). Kod doznake, razmjeravanja i primopredaje potrebna je u prvo vrijeme česta prisutnost rukovodioca. Ovako sistematski osposobljenom i uvedenom tehničaru poslije se na terenu može povjeriti da svaki posao samostalno obavlja. U djelokrug rada šumarskog tehničara spadaju još neki poslovi taksacije. Napr. unutarnje i vanjske izmjere šuma, izračunavanje prirasta, mjerenje visina, polaganje primjernih pruga, a u uredu izrada grafikona visina drvnih masa i t. d. Mjesto šumarskog tehničara podjednako je i u šumariji i u šumskim rajonima. Obično bi u šumariji trebali ostajati mlađi tehničari, a na rajonima stariji i iskusniji. Podjela rada na tehničare i ostalo osoblje unutar šumarije mora biti organizaciono i stručno dobro raspoređeno. Kad se rad tako podjeli onda će vladati sklad između inženjera, tehničara i ostalog osoblja. 3. Šumarski rajoni kao sastavni dio šumarije i preduvjet za intenziviranješumske privrede U sadašnjoj organizacionoj formi naše šumske privrede osjeća se praznina unutar podjele šumarije direktno na lugarije. Tu nedostaje kako sam već naprijed naveo posrednik između šumarija i lugarija. To bi po našem mišljenju trebao biti šumski rajon na čelu sa šumarskim tehničarom, što bi se naročito povoljno odrazilo u šumskim predjelima koji su udaljeni od sjedišta šumarija. Stručna kontrola suzila bi se na manji teritorij, a pri tome se ne bi povećalo administrativno! poslovanje. Osnivanjem šumskih rajona unutar šumarija naše šumarstvo učinilo bi vrijedan korak ka intenziviranju šumske privrede i konačno postiglo ono, što se kod nas već odavno pokazalo kao nužna potreba. Stvaranje rajona uslovljava intenzivniji rad na manjoj površini a ujedno se postiže i veća operativnost u radu šumarije. Rajon bi sačinjavalo više lugarija obično na području jedne gospodarske jedinice. Kod osnivanja rajona ne treba gubiti iz vida ekonomičnost površine koju on obuhvaća. Mišljenja sam da površina ne bi smjela preći granicu od 2.500 ha, jer bi preko te granice trpjela kvaliteta radova koji se na tom području izvode. Svaki rajon bi bio pod stručnim nadzorom šumarije, njime bi upravljao šumarski tehničar sa dužom praksom. Kod upravlja nja rajonom on bi morao biti potpuno samostalan u izvođenju svih radova s tim da glavne smjernice u radu dobiva od uprave šumarije. Šef rajona, šumarski tehničar, sastavljao bi sve planove i dostavljao ih šumariji na uvid, učestvovao u njihovu izvršenju uz pomoć lugarije tog rajona, vodio svu potrebnu administraciju za svoj rajon i ostalo. Da bi mogao izvršavati sve te radove šumarski tehničar morao bi biti stručno osposobljen i visokih moralnih kvaliteta. Za šefa rajona ne bi mogao doći šumarski tehničar početnik. On bi se u šumariji najprije trebao osposobiti za to mjesto. Dobro organizirani rajoni bili bi u smislu stručne samosalnosti malene šumarije a to je preduvjet za ostvarenje veće operativnosti i bolje ekonomike. Kod nas je u nekim pokrajinama sprovedena takova rajonska organizacija, koja je imala i ima i te kako lijepih rezultata (državno dobro Belje). Ti su rajoni potpuno osposobljeni za vršenje svih zadataka koje pred njih postavlja šumarija na dotičnom terenu pa bili oni većeg planersko administrativnog, uzgojnog, eksploatacionof ili drugog karaktera što dnevna operativa traži. U novije vrijeme bilo je pokušaja za osnivanje šumarskih rajona na pr. na području Ni O. Kotara Karlovac. Međutim tu se je stvar pokazala preuranjena u toliko što nisu izvršene potrebne predradnje materijalnog karaktera: stanbene prostorije, uredi, lugarije itd. Osim toga izgleda da je bila izostala sistematska priprema tehničara za to mjesto, kako u stručnom tako i u psihičkom smislu. Mnoge zemlje u Evropi koje stoje na vodećem mjestu u šumarstvu (Švicarska, Francuska, Austrija, Češka i dr.) takvo su rajoniziranje već davno sprovele. U Francuskoj po Dr. Klepcu (Šumar, list 10-11/1952) šumarije se dijele na distrikte (rajone) a ovi opet na lugarije. Na čelu svakog rajona nalazi se šumarski tehničar koji je završio srednju školu (šumarsku). Kako vidimo pitanje organizacije rada po podsumarskom sistemu već je odavno kod nas postalo aktuelno. Međutim do sada je nedostojalo zato potrebno osoblje. Sada pak imamo i tu stvar riiešenu barem djelomično, pa bi trebalo pristupiti masovnij em i bržem provođenju toga u život. |