DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 73 <-- 73 --> PDF |
STRANA STRUČNA LITERATURA Rohmeder E. : DAS PROBLEM DER ALTERUNG LANGFRISTIG VEGETATIV VERMEHRTER PAPPELKLONE. (Problem degeneracije klonova topola radi dugotrajnog vegetativnog umnožavanja). — Forstwiss. Centralblatt, 75 jg., Heft 9/10, 1956. U ovoj je radnji autor obradio u naslovu navedeni problem. Međutim, u radnji je autor dao i opširan pregled literature o problemu degeneracije radi dugotrajnog vegetativnog umnožanja. Smatramo da je ovo pitanje od interesa za šumarske stručnjake, pa ćemo prikazati detaljnije sadržaj ove interesantne radnje. U uvodu autor konstatira, da se euroamt. topole umnažaju isključivo vegetativno reznicama, a u prirodi dolazi do takovog umnažanja vrlo rijetko. Generativno umnažanje je i kod topola u prirodi pravilo. Naprotiv u rasadnicima se primijenjuje isključivo veget. umnažanje. Prednost je veg. umnažanja što prenosimo sva svojstva na potomstvo nepromijenjeno, jer se radi o klonu. Kako se dugo može vršiti to neprirodno umnažanje bez posljedica? Ne nastupa li tim slabljenje otpornosti, ne postaju li klonovi manje otporni na bolest i slabije vitalni? Pitanje senilnosti klonova često je postavljeno. Botaničari su za i protiv, a mnogi praktičari smatraju degeneraciju kao stvarnu činjenicu. To pitanje ima i za uzgoj euroam. tooola veliko značenje. Stoga autor prvo daje prikaz problema, a zatim rezultate svojih pokusa. Nabraja opširnu literaturu o problemu starenja klonova. Za degeneraciju govore ove činjenice: 1. Mnogobrojne kulturne vrste po lij. bilja, uzgajane mnogo godina vegetativno, pokazale sü tokom vremena znakove degeneracije, te su izbačene iz uzgoja. Primjer: Sorta jabuka »Crveni štetinac« — umnažana 500—600 g. isključivo vegetativno, bila je u Njemačkoj, kao vrlo kvalitativna i rodna sorta raširena prije ISO god. Prije nekih 75 g. pokazala je degenerativne pojave i nema je više u uzgoju. (Autor zaboravlja na činjenicu, da danas znamo, da jabuke podliježu viroznim bolestima i da je moguće, da je virus uzrokom »degeneracije« te sorte). Slične poiave poznate su kod sorata (klonova) krumpira. Sa područja topola navodi se Populus nigra italica (jablan), koji je preko Italije donesen u Njemačku iz Orijenta, te se veg. umnaža već preko 2O01 i više godina. Povremeno brojno ugibanje iablana navodi se kao pojava degeneracije. U Sjev. Americi je jablan od 18401. gotovo izumro, a i u Njemačkoj nalazimo na mnogo mjesta odumrle ili suho vrh e jablane. Međutim, protivnici degeneracije smatraju propadanje jablana kao posljedicu jakih zima i, u manjoj mjeri, suše odn. napada gljiva. Navodi se, da u toplijoj klimi — oko Rajne — jablani nisu propali. Tako stoji mišljenje protiv mišljenja. Autor ne smatra jablan kao dobro izabran primjer za degeneraciju. 2. Reznice starog drveća zakorjenjuju se slabije od reznica, uzetih sa mladih stabala. M o 1 i s c h je to prvi utvrdio na Ficus pumila. Mnogobrojni šumarski instituti proučavaju pitanje veget. umnažanja šumskog drveća, te je općenito poznato i utvrđeno, da se reznice sa mlađih stabala bolje i brže zakorjenjuju. Heitmüller je preveo niz pokusa zakorjenjivanja reznica i drveća sa hormonalnim. sredstvima i zaključio: »Reznice sa mlađih stabala zakorjenjuju se bolje i lakše od onih sa starijih«. R u nquist i Stefansson su to utvrdili kod smreke i bora. Japanski istraživači su to utvrdili kod eukaliptusa. K o m i s a r o v je to utvrdio kod hrasta, bora i ariša. S a t o o i saradnici su kod Cryptomeriae utvrdili (uzimajući reznice sa više stabala različite starosti, ali koje potječu od jednog klona), da se sa mlađih stabala i sa donjeg dijela stabla reznice bolje zakorjenjuju. Seve r o v a je to utvrdila za bor. Schröck je utvrdio kod P. berolinensis da 0/o ožiliavanja reznica pada sa visinom stabla; reznice sa 12,5 m visine uopće ne zakorjenjuju. Važno ie, da su se reznice, uzete sa ožiljenih reznica (biljaka), i u narednim godinama slabo zakorjenjivale. ako su uzete reznice potjecale sa viših dijelova stabla. 3. Isto kao i reznice, olemke sa mladih stabala bolje se primaju na podlogu, nego one sa starih. To osobitoi dolazi do izražaja kod inkopatibilnosti plemke i podloge. Interesantna je činjenica, da se »mlazovi« sa plemki, uzetih sa starih stabala, (ako su se primile na podlogu i ako mlazovi izbiju) dobro primaju. Vjerojatno je to uslijed bolje 239 |