DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 74 <-- 74 --> PDF |
ishrane mlazova, ali i pritica.j tvari mlade podloge ima na to utjecaja. 4. Na listovima mladin i starijih stabala iste vrste postoje anatomske razlike: sa starošću su partije između sitnih rebara sve manje. Benedict je to prvi konstatirao kod Vitis vulpina. Ta se karakteristika zadržava i kod cijepljenja t. j . stare plemke zadrže i dalje jaku nervaturu i malo zelenih partija. Osim toga utvrđene su i druge promjene anat. i morfol. karaktera u tkivu starijih i mlađih stabala. 5. Postoje i fiziološke razlike između starijih i mlađih stabala. Benedic t je utvrdio da sa starošću pada asimilacija i disanje. Willstätter i Stoll su utvrdili da mladi listovi jače asimiliraju. Harde r je to utvrdio kod algi. Međutim, tu se radi o već izgrađenom tkivu, bez meristema, a nas interesira, dali se je meristem kroz stoljeća s vegetativnim umnažanjem promijenio (degenerirao). Proti v teorije starenja govore ove činjenice i opažanja: 1. U prirodi ima mnogo vrsta, koje se isključivo (ili gotovo isključivo) vegetativno umnažaju (Poa sp., Festuca sp, Vinca minor, Ranunuculus ficaria, Elodea canadensis i t. d.). 2. Mnoge se kulturne biljke stoljećima umnažaju nespolno, a da nema pojave starenja (Banana, datula, loza bez sjemena — grožđica — smokve, Acorus calamus i t. d). Ipak, moguće je da kod biljaka, koje se prirodno veget. umnažaju, koje dakle uopće nemaju organa za spolni rasplod, leže odnosi posve drugačije nego kod biljaka, koje se normalno sjemenom umnažaju. Molisc h je na to detalnjo upozorio. Pretpostavlja se, da kod biljaka sa prirodnim veget. umnožavanjem može doći do degen. pojava nakon mnogo dužeg perioda, nego kod biljaka, koje se prirodno sjemenom umnažaju. — Tko zna, dali ćemo za kojih lO.O-OO godina brati banane — kaže pisac. 3. Propadanje kulturnih sorti nije degenerativna pojava, nego su gljive i virusi uzrokom propadanja. 4. Neke sorte, koje degeneriraju u određenom kraju, ne degeneriraju u drugom, što govori protiv općeg starenja te sorte. 5. Mnoge su sorte kulturnog bilja pokazale degen. pojave radi toga, jer su cijepljene na neodgovarajuću podlogu. 6. Cim ugine matično stablo od degeneracije, morali bi uginuti i svi potomci, ako konzekventno prihvatimo teoriju degeneracije. Međutim tom se opet može prigovoriti, jer i uzimanje reznica predstavlja jedno pomlađivanje. 7. Kod jednog drveta — strogo uzevši — ne možemo govoriti o stogodišnjoj starosti. Kod 300i-godišnjeg drveta star je 300 g. samo minimalni dio drvne mase na bazi debla (koji odgovara volumenu biljke u prvoj godini), a svi su ostali dijelovi mlađi (299 do 1 g..). K tomu, kod stogodišnjeg drveta živu samo vanjski godovi i zrake srčike. Vegetacioni vrhovi na završcima grana su mlađi, njihov meristem stvara stalno nove stanice, tako da drvo nije staro 300 g., nego živi od mladih grana sa asimilacionim organima. Kad ne bi bilo vanjskih faktora (gljive, kukci, vjetar), drvo bi teoretski moglo živjeti neograničeno. Drvo je, dakle »potencijalno besmrtno«, te prema tomu ne može doći do starenja. Primjeri potencijalne besmrtnosti navode se često u botanici (bakterije, jednostanične alge, mahovine i t, d.). Budući da sve stanice i organi biljaka stare od časa kad se više ne mogu dijeliti, to se problem starenja kod klonova postavlja da li vegetativni vrhovi ostaju uvijek u nepromijenjenom svježem stanju ili i oni podliježu nakon izvjesnog vremena promjenama i starenju. Na ovo nam pitanje daje odgovor, prema autorovom shvaćanju, nauka o stadijnim fazama. Navode se primjeri za tu pojavu. Kod mnogih vrsti drveća nalazimo razlike između listova i izboja, koji su se razvili u mladosti i u starosti. Te su razlike morfološke i anatomske. Bršljan razvija u mladosti puzajuće izboje sa peterolapnim listovima, a u starosti rastu izboji uspravno i imaju jajolike listove. Obje se forme mogu vegetativno umnažati. Samo »stari« izbojak cvjeta. Kod Ficus pumila isto postoje razlike u lišću. Kod Cupressacea su odavna poznati »mladi«, »prelazni «i »stari« razvojni stadiji. Kod rodova Chamaecyparis, Biota i Thuja mladi razv. stadiji imaju lisne organe poput iglica, a stari kao ljuske. Cijepljenjem možemo obje vrste lisnih organa fiksirati. Schaffalitzky (1954.) je pokazao da i kod bukve ima razvojnih stadija. Mladi razvojni stadij je karakteriziran i tim, da mlade forme zadržavaju preko zime lišće, a starije ga u jesen odbacuju. To se lijepo može opaziti kod solitarnih starih bukava, «koje imaju mnogo mlazova, jer oni nose lišće i zimi (mlazovi su »mlađi« stadij). Schaffalitzky je cijepio »mlade« i stare« plemke, te su one i dalje zadržale svoja svojstva t. j . na mladim ie plemkama ostalo zimi lišće, a na starim je otpadalo (iako ie cijep |