DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1957 str. 75 <-- 75 --> PDF |
sam po sebi mlad). To znači, ´da se karakteristike razvojne faze prenose na potomstvo kod vegetativnog umnažanja. Passecker je tu nauku razvio kod voćaka, davši ovu shemu: pupovi, koji »u najbliži korjenu pripadaju »mladom« razvojnom stadiju, nakon toga slijedi »prelazna« i zatim »staračka« faza. Po njemu nije važno, kako je staro jedno drvo, nego s kojeg je dijela stabla (voćke) uzeta plemka. Sa ovog gledišta je moguće, da jedan klon topole zadržimo vrlo dugo u mladoj fazi, uzimamo li uvijek reznice sa mladih razvojnih stadija, dakle mlazove blizu baze stabla, ili jednogodišnje mladice mladih matičnih stabala. Naprotiv, uzimanjem grana iz vrha reznice, .mi prenosimo »staračku« fazu. Prema tome, nije važno, dali je jedan klon umnožen 5Ü ili 250 god., nego kak o je umnožen t. j . da li su uvijek uzimane reznice mlade ili stare razvojne faze. Dakako da vanjski faktori utječu na brzinu starenja, na pr. trajnim zasjenjenjem možemo mladu fazu duže zadržati, obratno puno svjetla dovodi brže do starenja. Tipično je za mladu razvojnu fazu, da većinom ne daje cvjetove, a za staru fazu je obratno. Tu ima i izuzetaka. Prikazane razvojne faze ne treba smatrati kao vremenski točno utvrđene stadije razvitka. S eh rock je utvrdio kod P. beralinensis da se reznice to teže zakorjenjuju što su uzete sa starijih dijelova stabla. I nove biljke dobivene iz tih reznica, razvijale su se različito, one iz »mladih« reznica (sa 4—5 m visine) mnogo brže. Fran k-u i Renne r-u je uspjelo šokovima (hladnoćom, rentg. zrakama) promijeniti faze t. j. iz stare dobiti mla du. Vjerojatno dolazi do promjena ke mijskog sastava meristema. Pomišlja se upoznati kemizam tih tvari, tako. da bi mogli utjecati na promjene razvojnih faza. To je pitanje budućih istraživanja. Nakon što je dao opširan prikaz pro blema degeneracije, kojeg smo ovdje kratko prenijeli, iznosi autor svoje po kuse sa topolom. I njih ćemo ukratko prikazati. A) Odumiranje P. serotinae u 30 god. plantaži. Blizu Dunava posađene su g. 1924. topole (27X9m), 244 stabla, radilo se je o različitim euroam. klonovima. 8 stabala P. serotinae nalazilo se ie pomi ješano s ostalim. Bez simptoma bolesti ili kojeg drugog uzroka, stabla su se osušila. Od ostalih klonova nije se osušio nijedan. (Možda su se osušili radi nepo znate viroze ili od hladnoće!). Ipak je upadljivo, đa se osušila samo P. serotina, dakle najstariji klon, a sva su ostaia stabla dalje rasla. B) Sušenje P. serotina u 5 g. nasadu. Na 4,6 ha dignuta je 1951. plantaža od 5 klonova (P. regenerata, vernirubens, marilandica, bachelieri i serotina). U jesen 1953. stabla P. serotinae su bila najniža i najtanja ,odmah za njom P. marilandica. e. G. 1954. nastupilo je kod P. serotinae a u 1955. i kod P. marilandicae ikržljanje, te se u toku 2. g. osušilo 50% stabala P. serotinae a nađeno je Dothichiza i Cytospora. Ostali su se klonovi dalje razvijali. U 1956. bile su razlike u visini i debljini još veće, a sva stabla jedne i druge topole bila su jako napadnuta od Dothichizae, tako da će doskora propasti. Jasno da ovi primjeri još nisu dokaz za starenje klona, ali je upadljivo daše radi baš o klonovima, koji su najstariji. C) P. canescens se dosta teško umnaža reznicama iz grana. Ispitao je zakorjenjivanja reznica sa 85 starih stabala. Us"^esi su bili slabi, niti jedna reznica nije dala zakorjenjenu biljku. Tih 85 stabala bilo je oboreno i oko panjeva razvio se veći broj izdanaka. Uzete su reznice iz izdanaka od 11 stabala, te je dobiveno zakorjenjivanje 24-82°´„. Tim je dokazano staro iskustvo vrtlara, da se reznice »mladih« razvojnih stadija (a to su izdanci) zakorjenjuju mnogo lakše nego reznice iz krošnje. D) Cijepljene su plemke smreke, te su se plemke sa 16—18 g. stabala mnogo lakše i više primile nego one sa starih (80—100 g.). E) Slično, kao što je Benedict utvrdio za Vitis vulpina, utvrdio je i autor, da kod različito starih klonova postoje razlike u nervaturi lista. Uspo redio je 8 klonova, 2 posve nova, 4 sred nje stara i 2 vrlo stara. Mjerenjem »oto ka« između nervature biljaka dobivenih iz reznica pod jednakim uslovima, utvr dio je, da oba najstarija klona (P. ser. i P. mar.) imaju znatno užu nervaturu i sitnije zelene otoke nego mlađi klo novi. F) Istražio je asimilaciju i disimilaciju mladog klona J. 214 i P. serotinae i utvrdio, da P. serotinae slabije asimili ra, a jače disimilira. Na temelju svih ovih pokusa autor ovako zaključuje: Ne treba shvatiti, da istovremeno sa odumiranjem Dolazne biljke klona i nje zini potomci moraju istovremeno odu mrijeti, jer i veget. umnažanjem dolazi bez sumnje izvjesno pomlađivanje. Bu 241 |