DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 67 <-- 67 --> PDF |
ALEPSKI I BRUTIJSKI BOR Prošle je godine naučnim saradnicima Instituta za šumarstvo i drvnu industriju NR BiH stavljena u zadatak izrada projekta podizanja poljezaštitnih šumskih pojaseva na području Bijelog i Bišća Polja kod Mostara. Kod rješavanja jednog od osnovnih pitanja: izbora vrsta i smjese odustalo se od tendencije da se proširi asortiman s unošenjem vrsta za koje još nema vlastitih iskustava. Izbor je ograničen na već oprobane, četinarske vrste. Četiri vrste sačinjavaju okosnicu čitave poljozaštitne mreže projekta: domaći čempres, crni, alepski i brutinski bor. Možda forsiranja brutiskog bora pretstavlja jednu novinu koja se još ne može dokumentovati vlastitim ogledima na samom terenu, iako se ta vrsta već dosta dugo uzgaja u rasadniku Eksperimentalne stanice u Bijelom Polju. Njegova otpornost protiv niskih temperatura, prema mišljenju francuskih šumara (Rol, Pourtet, Turpin), osjetljivo je manja nego što je otpornost brutiskog bora. Kod alepskog bora temperatura od —12° C može biti kritična dok se za brutiski bor smatra da temperaturu od —15° C još može podnijeti1). Svakako da to nije jedina prednost brutiskog bora, o čemu će još biti govora, ali tu prednost naglašavamo kao prvu jer se bojimo da ćemo morati postepeno uzmicati sa alepskim borom a ne pomicati njegov areal prema sjeveru kao što bi to svakako željeli budući nam je ta vrsta pogodna a ponekad i zaista nezamjenljiva u uslovima trajne suše. Neosporno je da bi se putem novijih metoda, uz primjenu novih postignuća u šumarskoj genetici, koja nažalost kod nas tako sporo i teško krči sebi put situacija još mogla popraviti. Mislim na individualnu selekciju otpornijih i prilagodljivijih jedinki. Ali to je još stvar budućnosti. Postepena preorijentacija na brutiski bor čija je otpornost protiv suše jednaka otpornosti alepskog, uzrast ljepši, rastenje u visinu brže, a otpornost protiv studeni veća, jeste stvar koja nam mnogo obećava u bližoj (iako ne u sasvim bliskoj) perspektivi. Ne u sasvim bliskoj, jer ima ipak zapreka o kojima će još biti govora. Budući naši šumari vrlo dobro poznaju al epski bor a brutijski je za njih u dosta slučajeva nepoznanica, htio bi o njemu dati iscrpne i vjerne podatke i to u jednom širem aspektu imajući u vidu njegov sistematski položaj, njegove ekološke osobine i njegovo prirodno rasprostranjenje, povezano sa nalazištima nekih drugih — često reliktnih — vrsta borova koje su mnogi autori sve do nedavno svrstavali u jednu zajedničku sistematsku jedinicu: alepski ili — kako su ga još ranije zvali — jeruzalemski bor. Čak ako eliminiramo, izdvojimo u poseban rod — Dukampopinus — vijetnamske borove, preostaje nam još uvijek 98 vrsta roda Pinus. Preko dvije trećine toga roda svrstano je u poseban podrod Eupitys. To su uglavnom dvoigličavi borovi čija je oblast rasprostranjen ja ogromna, veća nego i jednog roda te porodice i reda*). Od najsjevernijih predjela daleko za polarnim krugom pa do Sumatre i Jave imamo svih mogućih prelaza od jedne vrste ka drugoj, tako da je ponekad zaista teško odlučiti hoćemo li neku morfološki odvojenu sistematsku grupu smatrati jednom vrstom sa nekoliko podvrsta ili ćemo, naprotiv, svaki oblik — pogotovo kad je on praćen različitim geografskim arealom — smatrati odvojenom vrstom. U takvoj su se situaciji našli botaničari kad su se prvi put sreli sa raznim tipovima borova evropskog jugoistoka i zapadne Azije. Mnogi (na pr. pokojni A. B. Jackson) smatraju ih sve pretstavnicima jedne vrste: Pinus halepensis Mili. (Pinus *) Red Coniferales ima 55 rodova. |