DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 68 <-- 68 --> PDF |
alepensis Poiret), a ostale borove: brutijski, picundski, eldarski smatraju podvrstama ili varijetetama ili čak geografski izoliranim ekotipovima2). Rusi su bili prvi koji oba reliktna kavkaska bora, koji su u najbližem srodstvu sa alepskim, izdvojili kao posebne vrste: Pinus eldarica Medv. i Punis Pityusa Stev., pronašavši u njima toliko morfoloških i ekoloških specifičnosti da bi »bilo zaista neopravdano smatrati sve te relikte jednom te istom vrstom«. Iz ovih riječi možemo zaključiti da sovjetski botaničari smatraju sve tri vrste (t. j . i Pinus brutia Ten. također) reliktnim vrstama, a za dokaz njihove neistovjetnosti navode jedan veliki broj činjenica. Ono što je njima svima zajedničko to su njihovi neobično čedni zahtjevi na apsolutnu i relativnu vlažnost zemljišta odnosno podloge na kojoj rastu. S druge strane u pogledu relativne vlažnosti zraka te tri vrste donekle se i razlikuju. Picundski bor (Pinus pityusa Stev) raste samo na stjenama okrenutim moru do nadmorske visine 300 m. ili na šljunkovitim nanosima u blizini neposrednih utjecaja morskih struja, dok se jedna lijepa šumica formirala na rtu Picund na samom žalu, na istočnoj (kavkaskoj) obali Crnog mora. Slične terene zauzima taj bor i na Krimu gdje ga ima također u vrlo ograničenom broju i na vrlo malom broju nalazišta. Osamljeni pokušaji njegovog uvođenja u druge predjele nisu dosad uspjeli. Eldarski bor (Pinus eldarica Medv.) raste na nešto većim visinama, u predjelima udaljenijim od mora ali gdje se još uvijek osjećaju maritimni utjecaji. Njegovo glavno nalazište je Eld´jar Bugü, desna obala rijeke Jore i drugih manjih pritoka Kure prema vododjeljnici iza koje počinje sliv Crnog mora. Eld´jar-bor podnosi vrlo suhu podlogu ali su zahtjevi na zračnu vlagu još uvijek relativno veliki. Za brutijski bor (Pinus brutia Ten, Pinus halepensis var. brutia (Ten) Elw. et Hen., Pinus pseudohalepensis Denh.) s potpunim pravom tvrde da podnosi ne samo ekstremno suho zemljište, nego i skoro apsolutno suhi zrak, t. j . uspijeva i u predjelima gdje se postotak relativne vlage po nekoliko sedmica ne diže iznad 10%>. Već sam areal njegovog rasprostranjenja odaje ga kao kserofita. Dok je alepski bor uokvirio čitav Mediteran počev od Alžira i Portugala pa sve do Ankarskih polupustinja, dotle se brutijski bor (ako ne računamo par izolovanih njegovih nalazišta u Kalabriji) prvi put pojavljuje na domaku Egejskog mora, zatim južno od Crnog mora i najzad istočno od Crvenog mora — dakle u područjima minimalne zračne vlage. Nama je svima poznata karakteristika mediteranskog pluvimetrijskog režima, — veliko učešće zimskih padavina naročito uporedo sa količinom koja pada u juluavgustu. Potonja je zaista minimalna, te se i naša Mostarska polja s pravom smatraju (gledano iz perspektive evropskog posmatrača) područjem vrlo nepovoljnog kišnog režima. Nisu rijetki slučajevi kada u ta dva mjeseca (juli i avgust) padne u tri ili četiri navrata toliko kiše koliko može ishlapiti za nepuni ljetni dan. Slučajevi kada po mjesec dana ne padne ni kap kiše kod nas su ipak izuzetni. Ljetni prosjek od 165 m/m nije zastrašavajući. Zato gledano očima sirijskog ili palestinskog šumara padavinski režim Bijelog ili Bišća polja mnogo je povoljniji od njihovog. Znamo da kišomjere meteorološke stanice u Jerusalemu ne okvasi ni jedna kap atmosferskog taloga kroz sva tri a nekad i četiri mjeseca, uzimajući ovo kao prosjek, a ne kao ekstrem. Evo srednjaka za tu meteorološku stanicu po mjesecima a uz te srednjake — radi upoređenja — podataka za Rim, Mostar i Kazan (Kazan je veći grad na Volzi po prilici na pola puta između Moskve i Urala5). Prosjek oborina m m u mjesecu Meteorološka stanica I II III IV V VI VII VIII IX X XI XII Godišnje m m Jeruzalem 162 129 90 44 7 0 0 0 1 10 58 140 641 Rim 73 59 63 59 55 38 16 28 69 104 113 83 760 Mostar 124 127 130 116 92 75 42 47 95 180 177 185 1389 Kazan 13 9 25 22 49 57 62 60 42 29 26 17 392 |