DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 77 <-- 77 --> PDF |
»Die natürliche Verbreitung der Lärche in den Ostalpen« 1935 (recenzija prof. A. Petračića u Šum. listu 1937., s. 156; upozorenja Ing. A. Š i v i c a na loše geografske slovenske nazive u Šum. listu 1937., str. 330), sadržani su podaci za Austriju, Švicersku, Italiju i Jugoslaviju. Usput spominjemo da je za Jugoslavenske Alpe prikupio podatke prof. Petrači ć u saradnji sa šum. savjetnikom Ing. A. Š ivi com. Prema Fenarolijevom planu u talijanskim se Istočnim Alpama proučava ariš zasebno po pokrajinama: Lombardija, Venezia Tridentina, Venezia Euganea i Venezia Giulia. Poslije njegove obrade ariša u planinama Lombardije prikupljeni su podaci za Venezia Tridentina, gdje je ariš jedna od glavnih vrsta šumskog drveća. Na tom su radili Fenaroli, Pavari i Allegri . Proučavanja je nastavio i poslije rata dovršio R. Morandini. Ispitivano područje stere se sjeverno i sjeveroistočno od Garda Jezera, pa do granice. Proučena su nova nalazišta, a raniji podaci nadopunjeni i korigirani s obzirom na promjene povodom sječa za vrijeme rata. Daden je ujedno dobar prikaz šumsko- geografskih i ekoloških odnosa. Morandin i je proširio geografski opis pojedinih sekcija, kojih ima 26, i dopunio analizu areala geografskim crtežima. U djelu ima 26 kartica u mjerilu 1:200.000, s oznakom ariševih nalazišta raznih stepena učešća, i jedna karta u mjerilu 1:500.000 o učešću ariša u čitavoj pokrajini s oznakama čistih sastojina i sasioiina s učešćem ariša 0.5—0.1 i ispod 0.1. Tabelarno su prikazane oborine i stepen kontinentaliteta, a oborine još i grafički. Na kraju djela nalazi se tabela najvažnijih 70 ariševih sastojina. U djelu imade oko 70 vrlo uspjelih fotografija. Autor je prikupio iz opsežne literature niz interesantnih podataka, od kojih neki potječu iz 11. i 12. stoljeća. Kod obrade pojedine sekcije autor je primijenio istu shemu. Opisan je geografski položaj i prikazan areal ariša s raznim stepenima učešća. Prikazana je geološka struktura i visinske granice. Opisani su vegetacijski odnosi, visinski pojasi, fitoklimatske zone prema P a v a r i u, zone higricnog kontinentaliteta prema G a m s u, pluviometrički tip i oborine. Doneseni su podaci o površini šuma. Specijalni osvrt učinjen je na ariš. U zaključnom razmatranju autor je došao do slijedećih zaključaka: Ariš se stere na površini od cea 200.000 ha (39% od šumske površine). Od te površine otpada na ariš 31% (62.215 ha ili 12% od šumske površine). Površina sastojina u kojima ariš učestvuje s preko 0,7 iznosi 23.620 ha. Areal ariša ne pokazuje u toku zadnjeg stoljeća nikakve promjene. U prirodnim nalazištima on se svuda sam od sebe obnavlja. U vertikalnom smjeru ariševe se prirodne sastojine nalaze uglavnom između 900 i 2.000 m. Većina ih je iznad 1.300 m. Najviša nalazišta su na 2.300 m, a najniža na 300—500 m. Iznad najviših nalazišta je limba. Najniža umjetna nalazišta ariševih sastojina nalaze se u blizini Garda Jezera na 150 m. Umjetne sastojine u nižim položajima potvrđuju veliki plasticitet tog drveta i njegovu mogućnost upotrebe za pošumljavanje nižih predjela, dakle ispod granice prirodnog rasprostranjenja, ali na dovoljno svježim tlima. Ariš preferira sjeverne i sjeverozapadne padine. Međutim, kod ekspozicije odlučne su klimatske prilike i nadmorska visina. U višim položajima, gdje je veći stepen kontinentaliteta, susreću se prostrane ariševe sastojine i na sunčanim padinama. Gornja granica ariša najviša je na zapadnim i sjeverozapadnim padinama. U nižim položajima nalazi se ariš isključivo na svježim terenima. Ariš pokazuje svuda tendenciju odabiranja svježih ekspozicija. Najviše se susreće na sjevernim padinama. Na odveć strmim terenima ariševa su stabla obično jače savinutog pridanka. Duboke uvale imaju odviše vlage u tlu i zraku, što pogoduie razvoju ariševa raka (Dasvscypha Willkommii), pa su nepodesne za ariš. Ariš raste na različitom matičnom supstratu. Na granitnim i gnajsnim tlima ipak je dosta rijedak. U području Alto Adige ima ga najviše na kristalastom kamenju i porfirima, a u Trentino na formacijama vapnenca i dolomita. Prema autoru ne stoji mišljenje da ariš preferira vapnence i dolomite. U ovom pogledu potrebno je — kako i autor predlaže — obratiti veću pažnju pedološkim istraživanjima, kao što je to učinio Douchafour (1952.) u arišicima francuskih Alpa. Važan uslov za opstanak ariša jest svježina tla. Ona treba da je mnogo veća nego što to treba smrča. Ariš najbolje raste u položajima s kontinentalnom klimom. Podnosi i prilično visoke temperature, ako je tlo dovoljno svježe. Najbolje sastojine ariša nalaze se u predjelima sa stepenom kontinentaliteta preko 55° (često do 60, pa i do 70°). Donja mu je granica kod 40°. Ariš je drvo gorja i planina. Ima ga počevši od hladnije zone Castanetuma (Pav.), ako je tlo svježe. Međutim, fitoklimatski pojas optimalnog uspijevanja prirodnih ariševih sastojina jest Picetum |