DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1957 str. 78     <-- 78 -->        PDF

(Pav.). Ima ga i u oblasti Fagetuma, ali
manje. On može da ide i niže od bukve, a
u višim regionama prelazi tu vrstu. U višim
položajima raste od prirode sa smrčom,
običnim borom, limbom, brezom i krivu-
Ijem, a u nižim položajima s bukvom, kestenom,
ob,´čn;m grabom, običnim jasenom
i crnim grabom. Fitocenološki odnosi nisu
obrađeni.


Ariš je vrlo osjetljiv na promjene vlage.
U proučavanom području oborine iznose
od 750—1200 mm. Pluviometrički tip je
kontinentalnog karaktera, jer maksimum
oborina pada u periodu vegetacije. Nema
ga u predjelima gdje su oborine iznad 700
mm, a naročito ako se radi o sunčanim
padinama. Za ariš dolaze u obzir predjeli
gdje dominiraju ljetne oborine i gdje je tlo
svježe.


Morandinijevo djelo najbolje
nam pokazuje, od kolike je važnosti geografsko-
ekološko proučavanje pojedinih
vrsta šumskog drveća. Takvim istraživanjima
stvara se najsigurnija baza
za daljnja proučavanja, koja se odnose na
morfološke i detaljnije ekološke osobine,
kao i na pedološko i fitocenološko proučavanje.
Fitoklimatska razdioba prema P a-
v a r i u dobra je za opsežnija područja,
ali detaljan vegetacijski uvid može se do-
Burek — 18. XI. Šumarski list — Špalta 3
biti samo poznavanjem šumsko-vegetacijskih
tipova.


Dr. M. Anić


Bruno Schmitz-Lenders: MEIN
PAPPEL - TESTAMENT. — Erfahrungsgewinne
und Forschungsergebnisse auf den
Gebiet des Pappel-Waldbaues und der
Pappel-Ertragskunde. — Moj zaveštaj o
topolama. Iskustva i istraživanja na području
uzgoja topola i nauke o prihodima
´topola. Naklada: J. P. Sauerländer Frankfurt
am Main 1956. Str. 188., 93 slike i 4


tabele.


Najnovije djelo njemačke literature o
topolama predstavlja knjigu bogatu sadržajem
i dokumentacijom u kojoj autor,
poznati uzgajač topola daje zbir iskustava
svog 30 godišnjeg praktičnog rada na uzgoju
topola.


Knjiga je zapravo publikacija rezultata
istraživanja prirasta i prihoda Harffske
topole (P. regenerata), koja je autor poslije
izrade svojih prvih tabela o prihodima topola
nastavio. Iz vrlo bogatog sadržaja
knjige iznašamo neke značajnije podatke
koji mogu interesirati naše uzgajače topola.


I. Uzgojni dio
Najboljim sortama topola za širu upotrebu
autor smatra P. serotina, P. marilandica
i P. regenerata. Iskustva i istraživanja
autora odnose se poglavito na iz
Francuske uvezeni, a u Njemačkoj selektirani
klon P. regenerata. koji je
nazvan Harffskom topolom i odlikuje se
osobitim prirastom i kvalitetom. Ta ženska
topola značajna je po tome, što imade usku
metlastu krošnju i tanke grančice. Taj klon


P. regenerata selektiran je decenijama u
rasadnicima veleposjeda Harff, stalnim
odabiranjem najboljega materijala pa je i
dobio po tome svoje ime. Uzgaja se sada u
sastojinama na cea 75 ha i to bi imale biti
jedne od najljepših topolovih sastojina u
Evropi. Po svojoj kvaliteti drva, Harffska
topola se ne razlikuje od P. serotine i P.
marilanđica. Ona se je pokazala vrlo dobrom
i za uzgoj u planinama pa njeni pokusni
nasadi uspjevaju i na višim položajima
(sve do 1.200 m). Prema autoru imaju
glavne sorte P. serotina, P. marilanđica i P.
regenerata dužinu života oko 60 godina.
Debljinski prirast tih sorti iznaša oko 2—3
cm širine goda, a kod Harffske topole i do
6 cm širine. Autor upozoruje na loša iskustva
sa P. robusta koja se je navodno u
Njemačkoj pokazala neotpornom spram
bolesti i štetnika. Ona je osjetljiva na mraz
a njen u mladosti jak prirast, naskoro popušta.
Prema autoru, Dothichiza napada P.
serotina, P. marilanđica i P. regenerata
podjednako. On smatra da je ta bolest
obično posljedica nepravilnog postupka,
loše sadnje ili smrzavanja sadnica.
Autor ukazuje na veliku otpornost Harffske
topole prema suši ali smatra da su i
ostale glavne sorte topola otporne na sušu,
pa i na težim tlima, ako imadu u tlu dovoljno
zraka i zak^učuje: što je tlo teže,
potrebno je da su i veće jame za sadnju
topola.


U pogledu stanišnih zahtjeva topola,
autor smatra da oni još nisu posve razjašnjeni,
te da između P. serotina, P. marilanđica
i P. regenerata u tim zahtjevima
nema većih razlika. On upozorava da kod
uzgoja topolovih križanaca ne bi trebalo
previše forsirati što veći debljinski i visinski
prirast. Prejaki debljinski prirast može
slabiti kvalitetu drva zastanovitu svrhu.
Treba se zadovoljiti širinom godova do 3
cm, a veću važnost polagati na: poboljšanje
forme stabla, punodrvnost, užu krošnju te
od živica čisto deblo. Križanci, umjetni ili
prirodni, morali bi se isprobati kroz 30
godina. Prerane diagnoze su opasne.


Autor posvećuje osobito veliku pažnju
pitanju staništa topola. On ukazuje na to,