DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 1-2/1958 str. 36 <-- 36 --> PDF |
proba bušenja) oko 2.5 mm. Debla omorike su vitka i prava, na njima su prosječno dvije trećine dužine obrasle živim, dosta jakim granama. Prema informacijama koje je autor dobio od šumarskih inženjera — drvo omorike mnogo cijene stanovnici sela jer se lako cijepa i dobro služi za izradu šindre i dužica za kace za sir. »Stanovnici se ne plaše nikakvog truda, da bi došli u posjed baš ovog drveta«. Skupljanje sjemena omorike vrlo je teško zbog tankih vrhova na kojima se nalaze češeri, ali ipak trušnica u Višegradu proizvodi godišnje oko 30 kg sjemena. Prodaju sjemena vrši državno uvozno preduzeće u Sarajevu. Trušnica je »drvena« u kojoj se nakon 14.to dnevnog sušenja češera kod cea 45fl C vrši trušenje. Čišćenje se vrši otstranjivanjem krilašaca struganjem i vjetrenjem. Glavna količina sjemenja išla je god. 1952 u Australiju, a za Njemačku postojale su narudžbe za 35 kg. To su tačno prenesene riječi autora. Autor u nastavku govori o Pančićevoj omorici u raznim nasadima i parkovima u Njemačkoj. Posebno opisuje kulturu kod Oldenburga u kojoj postpji 2300 četrdesetogodišnjih stabala Pančićeve omorike, prosječne visine od 13,5 m, srednjeg promjera od 14 cm i srednje temeljnice od 35,5 cm2 Tu je obična smrča iste dobi prosječno iste visine, ali manjeg promjera (i temeljnice), pa stoga daje i manju masu. Pančićeva omorika odgovara ovdje II. prihodnoj klasi smrče. ali masu daje veću za 20<,/», jer ima uže krošnje, zato i gušći obrast. Druga kultura nalazi se u pobrđu oko rijeke Weser (Reichenberg bei Barn trup). Tu postoji dvadeset jedno godišnja sastojina Pančićeve omorike, s jednom prugom duglaske »koja je podbacila u očekivanju«, i sa jednom prugom obične smrče« koja je pokazala da za njom naša omorika ništa ne zaostaje«, čak šta više, da daje bolje prinose. Promjeri omorike u prosjeku su tu oko 10 cm, a obične smrče 8,2 cm, a osim toga broj stabala na jedinici površine mnogo je veći kod oonorike. Omorika je tu imala nešto oboljele, žute iglice na donjim granama. Izgleda da je posljedica napada jedne pljesni kao posljedica vlažne 1954 godine. Ta se bolest još proučava. Na kraju autor govori i o nekoliko manjih grupa stabala Pančićeve omorike koje su uzgojene u Njemačkoj, zatim prenosi i podatke o njenom uspjehu kojeg je postigla u Finskoj. To bi bilo sve ono što autor smatra da spada medu važne osobine koje posjeduje Pančićeva omorika kao šumsko drvo. Zbog toga je on preporučuje za pošumljavanje na »sunčanim položajima« u njemačkom sredogorju « i to posebno kod konverzije sastojina »u donjoj visinskoj stepenici«, i tu u smjesi sa »bosanskom rasom, bukve, zatim kod pošumljavanja goleti i slabih pašnjaka zajedno sa »bosanskom rasom« smrče.2 2 Iz citirane literature na kraju ovog rada vidimo da je u posljednje vrijeme objavljeno još nekoliko kraćih izvještaja o Pančićevoj omorici i njenim kulturama u inostranstvu. Do ovih izvještaja, nažalost, još nismo mogli doći, a radi upotpunjavanja bibliografije o našim vrstama drveća, mi ćemo ih ovdje notirati, a kasnije možda i prikazati nešto opširnije. To su slijedeći članci: Holverseheiđt : Nochmals »Die Omoricafichte« »Forst u. Holz« 1952. S. 30 Wobs t A. — Nepoznati naslov. — Allgemeinee Fortzeitschrift 1953. S. 21. Schmi d t-C olin e t: Die Omoricafichte in Finland. — Deutsch. Forst- und Holzwirt 1955. S. 248. „..; ,; r , U \ |