DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1958 str. 25     <-- 25 -->        PDF

NEKOLIKO MISLI I ORIJENTACIONIH PODATAKA O PRIMJENI
DRAČE (Paliurus aculeatus Lamp.) PRI POŠUMLJAVANJU KRŠA.


Horvat ing. August, Zagreb


Melioracija degradiranih krških površina je poljoprivredno-šumarski
odnosno za veći dio krša stočarsko-šumarski problem. Na tu povezanost
poljoprivrede i šumarstva na ovakvim terenima ukazao je već Wessely (18),
a potom Premužić (13), Bertram (3), Ziani P(17) i mnogi drugi. Unatoč
tim ukazivanjima melioracija krša biološkim metodama vršila se samo
u području šumarstvo. To je proizlazilo iz činjenice, što se najveći dio
degradiranog krša supsumira pod pojam »apsolutno šumskog tla«. Decenije
šumarskog rada neosporno su dokazale, da je postavka spomenutih
autora pravilna. Samo šumarstvo nije moglo — usprkos izvjesnim uspjesima
— efikasno rješavati složenu problematiku melioracije degradiranog
krša. Sječa, požari i ekstenzivno stočarstvo devastirali su u 19. i 20. vijeku
mnogo veće površine, od onih, koje su pošumljavanjem i drugim mjerama
restaurirane. Naročito se to odnosi na ekstenzivno stočarstvo, koje traži
sve veće površine, a time ugrožava opstanak nerezistentnijim vrstama bilja
i pretvara čitave komplekse u potpunu pustoš. Reguliranje načina ispaše
i sječe osnovni je preduvjet za svaku melioraciju. Kako svako ograničenje
u pogledu sječe i paše predstavlja zadiranje u osnovu privrede krškog stanovništva,
ne treba takve zahvate provoditi bez prethodne svestrane studije
i sastava kompleksne osnove dotičnog područja. Studije za takvu
integralnu melioraciju jednog područja zahtijevaju sudjelovanje i usku
suradnju iskusnih stručnjaka onih grana privrede, koje su glavni nosioci
ekonomike tog područja. Izrada integralnih melioracionih osnova je rad,
koji pretpostavlja detaljno poznavanje prilika područja i suvremenih
metoda melioracije, a sama izrada osnove dulji vremenski period.


Život, međutim traži hitno rješenja pojedinih problema na kršu. To
su prioritetni radovi za koje su zainteresirane razne grane privrede. U
okviru šumarstva to su najčešće slijedeći:



podizanje kultura u slivnim područjima bujica u cilju obuzdavanja
njihova štetnog djelovanja;

podizanje kultura u slivu umjetnih jezera hidroenergetskih postrojenja
u cilju sprečavanja donošenja materijala i zapunjavanja
jezera;

podizanje zelenih pojaseva oko naselja i pojedinih objekata u cilju
rekreacije, oblikovanja krajolika odnosno konzerviranja spomenika
prirode;

podizanje vjetrobranih pojaseva za zaštitu komunikacija i stvaranje
povoljnih klimatskih prilika za uspijevanje poljoprivrednih
kultura u izloženim zonama.
Navedeni radovi predstavljaju važne mjere, kojima se osigurava uspjeh grana,
u čiju se korist izvode. Zbog toga, kao i zbog troškova izvedbe, oni se moraju dobro
pripremiti i uspješno privesti kraju. Najčešće su to razni vidovi pošumljavanja.
Uspjeh rada je prvenstveno ovisan o tome, da se sadnice »prime«, a potom da se




ŠUMARSKI LIST 11-12/1958 str. 26     <-- 26 -->        PDF

održe na životu. Primanje biljaka — uz pretpostavku, da je materijalom za sadnju
pravilno manipulirano, te da je odabrana vrsta drveća, kojoj odgovaraju ekološki
uslovi —i ovisi o tehnici sadnje. Tehnika sadnje ne će se ovdje tretirati. O njoj su
posljednjih decenija iznijeli svoja iskustva i opažanja D. Burkalov (4), A. Premužić (13),


I. Oraš (12), A. Krpan (9), V. Veltram (2), M. Obradović (10 i 11), P. Ziani [16), A.
Horvat 7, M. Simunović (14) i drugi.
Posebno je pitanje održanje biljaka. U degradiranom dijelu krša izmijenjeni
su stanisni faktori. Degradirana tla krša, koja su bez ili s iskudnom
vegetacijom, nisu pogodna za podizanje šume — najsloženije biljne zajednice
— koja se u prirodi razvija u posebnim, za sebe, povoljnijim uslovima.
Na devastiranom kršu, gdje su degređacijom vegetacije i tla uslovi
temeljito izmijenjeni, podizanje šuma izravno sadnjom sadnica a napose
sjemenom često je neuspješno. To potvrđuju mnogobrojna bezuspješna
pošumljavanja kao i veliki broj uginulih biljaka na radilištima gdje je
pošumljavanje uspjelo. Ukratko dosadanja pošumljavanja možemo uporediti
s bitkom, u kojoj do izvojevanja pobjede ima u većini slučajeva
daleko više mrtvih, nego živih. Primjenom agrotehničkih mjera broj održanih
biljaka danas je daleko veći, ali još uvijek ne zadovoljava.


Fitocenologija je u tom pogledu unijela više svijetla. Vegetacija izvjesnog područja
može se kretati u progresivnom i regresivnom pravcu. Regresija je redovno
posljedica utjecaja antropozoogenih faktora. Stadiji progresije i regresije su sigurni
indikatori stanisnih prilika, pa nam zbog toga stanje biljnih zajednica pokazuje put,
kojim valja poći pri zaustavljanju regresije i obnovi vegetacije — odnosno pri rneliorativnim
zahvatima. Iz stadija progresije i regresije dolazimo do zaključka, da se
pošumljavanje degradiranih terena treba prema intenzitetu degradacije vršiti u sukcesijama
. Ova postavka je teoretski pravilna. Praktički se trebaju izvršiti još mnoga
istraživanja, da se ona može egzaktno primijeniti. Na području fitoceneologije izvršena
su uglavnom istraživanja, a njihova primjena je tek u začetku razrade, koja
predstavlja dugotrajan posao.


Posebno je pitanje, koliko razvojnih faza treba primijeniti pri melioraciji
u sukcesijama, prije nego počnemo s unošenjem vrsta drveća. To je
važno pitanje, na koje je vezano trajanje melioracije, a time i obim financijskih
sredstava. Da se prijeđu sve faze sukcesije, trebalo bi prema ocjeni
Wraber a (20) 50—100 godina. To je predugačak period. Danas je već
utvrđeno, da se može skratiti primjenom pionirskih vrsta i tehničkim
zahvatima. Pionirske vrste mogu biti prizemno rašće, grmlje i drveće. Na
najjače erodiranim terenima treba u pravilu početi prizemnim rašćem,
zatim unošenjem grmlja i konačno drveća. Najčešći je slučaj na degradiranim
površinama krša, da njihovo stanje dopušta započinjanje melioracije
rezistentnim vrstama grmlja, a kad ono izvrši svoju zadaću, da se
unose pionirske vrste drveća (obično borovi) ili rezistentne vrste drveća iz
šumskih zajednica tog područja.


Primjena grmlja kao pionirske vrste uspješna je, kako to potvrđuje
rad Č o lic a (5), a ekonomski je opravdana, jer se troškovi njegova unošenja
refundiraju smanjenjem izdataka kod popunjivanja biljkama drveća,
kojima je na taj način već pri prvoj sadnji osiguran daleko veći postotak
primanja i održanja.


Na primjenu grmlja pri melioraciji upućuju razni autori. F u k a r e k


(6) preporuča tilovinu (Petteria ramentacea). Povoljnu ulogu borovice pri
melioraciji serpentinskih erozivnih područja obradio je Ć o 1 i ć (5). Tre


ŠUMARSKI LIST 11-12/1958 str. 27     <-- 27 -->        PDF

gubo v (15) govori o praktičnoj važnosti smrike, vrijesa itd. pri pošumljavanju
krškog područja. Z i a n i (18) spominje, da pri melioraciji
površina, gdje je tlo veoma degradirano treba upotrebiti pionirske vrste
kao smriku, draču, glog, kadulju, vrisak itd. Direktnu sadnju biljaka
drveća preporuća samo na bolje usčuvanim tlima.


Upotreba grmlja pri pošumljavanju degradiranog krša u sukcesiji ne
će ublažiti sve nepovoljne elemente poremećenih ekoloških uslova, ali će
smanjiti nepovoljno djelovanje mikro i mezoklimatskih faktora, koji su
od vitalne važnosti za održanje biljaka.


Praksi je već odavno poznato, da biljke mnogo bolje odolijevaju, ako su sađene
pod zaštitom grmlja. To se saznanje gotovo redovno koristilo na radilištima, gdje su
postojali takvi elementi vegetacije. Međutim, ono se nije koristilo, u svrhu stvaranja
zaključka, da zbog boljeg uspjeha na jako degradiranim terenima treba prethodno
pristupiti podizanju grmlja. Vjerojatno je tome uzrok to, što nije postojala prava
predodžba o važnom utjecaju grmlja na uspjeh pošumljavanja. Tek u najnovije vrijeme
njegova je uloga uočena i objašnjena.


Korisnost upotrebe grmlja, kako je već napomenuto spominju mnogi autori.
Međutim, na to pitanje se posve određeno osvrnuo već klasik krša Wessel y (18),
koji kaže: »Istina je, da ove dvije vrste grmlja (Juniperus i Paliurus) ne daju stvarno
nikakve osobite koristi, ali uspjevaju na najlošijim kamenjarima, gdje su gotovo
neuništive. Tamo, gdje se iz bilo kojeg razloga u dogledno vrijeme ne će ništa drugo
unositi, bilo bi poželjno i korisno i ovo bijedno grmlje. Ono bi zaslužilo, da se u
izvjesnim prilikama i vještački uzgaja, što sigurno nije ni teško ni skupo«. Wessel y
ne polazi sa gledišta, da mu te vrste služe kao zaštita, iako bi se i to moglo zaključiti
iz njegovih imisli. Njemu je prvenstveno bio cilj, da se krš »zazeleni«.


Iz izloženoga slijedi:



da upotreba grmlja nije nova i da se odavna preporuča, a praksa
je pokazala, da je njegova upotreba korisna, iako se malo primjenjuje;

da se tek u najnovije vrijeme njegova upotreba ponovo pokreće.
Osim navedene primjene grmlja postoji i druga mogućnost njegova
korištenja. Kad su svojevremeno razmatrani svi uzroci neuspjeha pošumljavanja,
došlo se do zaključka, da je među ostalim jedan od uzroka to,
što pošumljenje površine nisu dovoljno zaštićene od ugona stoke. Najefikasnija
zapreka ulasku stoke u branjevinu je suhozid. Međutim, podizanje
suhozida je veoma skupo. Prema cijenama, koje je Sekretarijat za
šumarstvo NRH primjenjivao pri razradi planova za period 1957.—1960.
god. za krško područje, troškovi podizanja 1 tm suhozida visine 1,30 i
širine 0,40 m u kruni planirani su s 165 dinara. Tu je računana samo radna
snaga bez doprinosa zajednici. S doprinosom taj se iznos penje gotovo na
dvostruko, pa je očito da se podizanjem suhozida troškovi pošumljavanja
znatno po visu ju.


Zadnjih godina odustalo se uglavnom od podizanja ogradnih zidova,
pa se branjevine samo označuju kamenim humkama. Ta mjera nije uvijek
dovoljno efikasna, zbog toga treba naći jeftiniji način ograđivanja. U obzir
dolazi živa ograda od materijala, koji se može uzgojiti iz sjemena na
terenu, dakle od vrsta koje mogu uspijevati pod najnepovoljnijim uslovima.
Među takve vrste spada drača. Toj svrsi ona odlično odgovara, jer
je zbog stvaranja trnja neprolazna. Osim toga drača se koristi:




ŠUMARSKI LIST 11-12/1958 str. 28     <-- 28 -->        PDF

— iako je bodljikava pri prehrani stoke, naročito u proljeće kad
izbiju mladi listovi;



za t. zv. »dračenje« ogradnih zidova, da se na najefikasniji način
spriječi ulaz stoke i ljudi u ograđene prostore. Negdje se površine
povremeno ograđuju sa suhom dračom i bez zidova.

U mnogim krajevima ona je često jedino gorivo. Drača se siječe
posebnim alatom — sličnom kosiru — iza čega se suši. Osušena se
prije upotrebe krši i drobi drvenim batom.
Pri pošumljavanju kamenjara na kojima nije vidljiva uslojenost kamena,
a obrasle su dračom, ona pokazuje mjesta gdje je moguće prodiranje
korijenovog sistema u tlo vrste kojom pošumljavamo.


Na kamenjarama ekstremne degradacije može drača korisno poslužiti
za podizanje dvorednog zaštitnog pojasa slično živicama u pravcu okomitom
na smjer bure ili insolacije, koji pojasevi stvaraju zaštitu biljkama
šumskih vrsta drveća ili grmolikih leguminoza.


Zbog tih njenih svojstava pristupilo se njenom istraživanju.


PoZ/i/rus accf/eafus jCam. (prema W.-Z/e/rppf-tr}


Drač a ili dirak a (Paliurus aculeatus Lam. ili po najnovijoj nomenklaturi
P. spina Christi Mill., porodice Rhamnaceae) je naročito rustikalna,
rezistenta i kserofilna vrsta. Nalazimo je među posljednjim ostacima
drvenaste vegetacije kamenjara. Prema Horvatić u (8) je vjero




ŠUMARSKI LIST 11-12/1958 str. 29     <-- 29 -->        PDF

jatno tercijarnog podrijetla, a u širem (ili transalpinskom) smislu ona je
ilirski florni elemenat. Raste u oblasti mediteranske i toplije submediteranske
vegetacije. Najsjevernije nalazimo je u Južnoj Švicarskoj i Južnom
Tirolu. Ona je listopadni do 5 m visoki grm. Prema An i ću (1) dolazi
kao elemenat gariga i razbitih šikara toplijega submediteranskog područja.


Trebalo je istražiti mogućnost njena uzgoja, jer u literaturi nema o
tome podataka. Praksa također nema o tome iskustva. Zato se pristupilo
orijentacionim istraživanjima, da se prikupe osnovni podaci za daljni rad.


Orijentaciona istraživanja vršena su u rasadniku Špinut u Splitu.
Istraživanja su trebala utvrditi procenat klijavosti, procenat i vrijeme
nicanja, te razvoj biljaka. Takvi podaci nužni su za daljnji rad u rasadniku.
Podaci i iskustva, dobivena u rasadniku, koristila bi se za rad na terenu.


U tu svrhu sabrani su u februaru 1951. godine plodovi s grmova na
kamenjarima oko Klisa.- Ustanovljeno je, da u kilogramu ima oko 4.500
plodova. U plodu su uglavnom po dvije sjemenke. Plod je okružen žutocrvenim
krilom. Veoma je tvrd, gotovo koštunjav. Sjemenke imaju tvrd
ovoj kao kod rogača.


Sjeme prije sjetve nije močeno, jer se htjelo draču uzgojiti pod što
prirodnijim uvjetima. Sjetva je izvršena početkom marta 1951. godine u
redove, koji su međusobno udaljeni 20 cm i u istom razmaku izvršena je
sjetva u redovima. Sijanje je vršeno na dubini od 1 cm. Posijano je 600
plodova i 300 sjemenki. Nicanje je počelo 15. maja. Uspjeh nicanja pri
sjetvi plodova utvrđen je sa 0,66%, a pri sjetvi sjemena s 1,33%. Mali
procenat nicanja je zbog toga, što sjeme vjerojatno preleži." Osim toga
treba sjeme vjerojatno zbog tvrdog ovoj a prije sjetve močiti. Tvrdi ovoj
je zapravo zaštita protiv nepogoda. On štiti sjeme od propadanja do momenata,
kad ne nastupe povoljni uslovi za nicanje. Nepovoljne prilike, u
kojima drača uspjeva, donekle objašnjava obilan urod sjemena. Zbog nepovoljnih
ekoloških uslova najveći dio sjemena propada. Da bi se vrsta
održala, potrebna je velika količina plodova. Vrsta je dakle adaptirana, da
kvantitetom i kvalitetom osigura svoj opstanak.


Primjećeno je, da je najveći dio posijanog sjemena istrunuo. Trulenje
je uslijedilo vjerojatno zbog toga, što drača uspijeva u najaridnijim uslovima
pa ne podnosi trajnu vlagu rasadnika, koji je bio češće zalijevan.
Njoj je izgleda potrebna i kroz vrijeme nicanja tek minimalna količina
vlage, te minimalna svježina tla za uspijevanje. Ugibanje ponika nije
primjećeno.


Iako je nicanje bilo veoma s]abo, ipak je broj uzgojenih biljaka omogućilo,
da se dođe do nekih orijentacionih podataka. Konstatirano je, da
drača u prvoj godini brzo raste i da se neobično živo grana. Dužina nadzemnog
dijela biljke kreće se između 18 i 65 cm. Dužina najveće žile varira
od 57—58 cm. Ukupna duljina žila, duljih od 10 cm, iznosi po biljci 3, 77 m.
Broj žila duljih od 10 cm kreće se po biljci oko 8 komada. Iz ovih podataka
se vidi, da je sistem žila veoma razgranat. To je razumljivo, jer drača
treba za svoj opstanak na skeletnim tlima iskoristiti sve mogućnosti, koje
joj pruža oskudno tlo, a to može samo ako ima razvijeni sistem korijenja.




ŠUMARSKI LIST 11-12/1958 str. 30     <-- 30 -->        PDF

Po biljci broj grančica varira od 6 do 26 komada, a duljina grančice
kreće se u prosjeku od 40 do 50 cm. Međutim, ima grančica, koje su dugačke
samo 8 do 10 cm.


Ovi podaci ukazuju, da je bujni rast drače moguć već prve godine.
Naravno, da ovi podaci dobiveni u rasadniku, nisu mjerodavni za rast na
terenu, gdje su nepovoljniji uslovi. Ipak, ovi orijentacioni podaci ukazuju,
da — uz podesnu tehniku uzgoja na terenu — podizanjem drače 2 do 3
godine prije pošumljavanja možemo dobiti potrebnu zaštitu za sadnice
drveća. Jednako tako zaključujemo, da njome možemo razmjerno brzo
podignuti žive ograde oko kultura. Ovdje napominjemo, da je podzemni
dio sadnice do mjesta, gdje počinje raščlanjen je žila, to jest 6 do 7 cm ispod
površine, bio na promatranim primjercima približno za jednu trećinu
deblji, nego stabljika na najdebljem dijelu. To nema praktične vrijednosti,
ali je zabilježeno radi interesantnosti. Jednogodišnje biljke imaju habitus
odraslog grma sa karakteristično zavinutim i trnovitim grančicama. Habitus
jednogodišnje biljke i njena veličina utvrđuje mišljenje, da se drača
zbog teškoće pri manipulaciji vađenja, sortiranja, otpreme i sadnje mora
uzgajati direktno na terenu.


Ovdje su izneseni samo neki orijentacioni podaci, jer su daljnja istraživanja
napuštena zbog premještaja obradivača. Trebalo je na osnovu
ovih podataka nastaviti s radom u rasadniku još jednu sezonu, da se dobiju
precizniji podaci, a potom prijeći na ispitivanje uzgoja na terenu.
Time bi se dobili korisni podaci za operativu.


Ovaj kratki prikaz iznesen je s namjerom, da se stručnjaci operative
zainteresiraju za draču i da sami nastave ovim radom. Pošto čitav daljnji
postupak traje dvije do tri sezone, a ne iziskuje neki naročiti trošak, smatram,
da će se netko naći, tko će nastaviti radom.


LITERATURA


1. Ani ć dr. M.: Dendrologija, Šuma. priručnik I, Zagreb 1946.
2.
Bel tram ing. VI: Za bolše in uspešnije delo, Obnova .gozda na Slovenskom
krasu, Gozđ. vestnik, br. 9/10, Ljubljana 1954.
3.
Bel´tra n ing. VI.: Šumarsko pitanje krša Jadranskih obala i otočja, Šum. list
br. 10/11, Zagreb 1946.
4.
Burlako v ing. D.: Način »suhih kultura« pri pošumljavanju krša i golijeti u
Crnoj Gori i Boki Kotorskoj, Šum. list, br. 6/7, Zagreb 1929.
5.
Čoli ć ing. D.: Ispitivanje uloge kieke (Juniperus communis L.) na serpentinskom
erozivnom području, Naučne osnove borbe protiv erozije, Akademski Savjet
FNRJ Beograd 1957.
6. Fukare k ing. P.: Nekoliko podataka o tilovini, Šum. list, br. 9, Zagreb 1947.
7.
Horva t ing. A.: Tehnika pošumljavanja, Rukopis za šumarsku enciklopediju,
Zagreb 1954.
8. H o r v a t i ć
dr. Stj.: Karakteristika flore i vegetacije krša, Šum. list, br. 10,
Zagreb 1929.
9. Krpa n ing. R.: Goli krš, Šum. priručnik I, Zagreb 1946.
10.
Obrad o vi ć ing. M.: Prednosti saditive v zgodni jesen, Obnova gozda na slovenskem
krasu´ Gozdarski vesnik, br. 9/10, Ljubljana 1954.


ŠUMARSKI LIST 11-12/1958 str. 31     <-- 31 -->        PDF

11.
Obradovi ć ing. M.: La fin de Tete, saison propice au reboisement dans les
regions arides, Rev. for. franc, br. 8-—9, Nancy 1957.
12. Or aš ing. I.: Problem pošumljavanja krša u Dalmaciji, Šum. list, br. 10, 1939,
br. 8, 1940.
13 Premuži ć ing. A.: Seljačko gospodarstvo na kršu, Zagreb 1940.


14.
Simunovi ć ing. M.: Pošumljavanja na terase u degradiranoj zoni krša, Šum.
list, br. 1—2, Zagreb 1957.
15.
Tregubo v dr. V.: Primjena nauke u biljnim zadrugama kod pošumljavanja
krša, Šum. priručnik I, Zagreb 1946.
18.
Zian i ing. P.: O pogozdovalni tehniki na krasu, Obnova gozda na slovenskem
krasu, Gozd. vestnik, br 9—10, Ljubljana 1954.
17.
Zian i ing. P.: Organizacija službe u oblasti biljne proizvodnje na degrađiranom
krškom području, u rukopisu (Institut za šumarska i lovna istraživanja),
Zagreb 1957.
18.
Zian i ing. P.: Izbira vrst za gozdno melioracijo degradiranih kraških površin,
Obnova gozda na slovenskem krasu, Gozd. vestnik br. 9—10; Ljubljana 1954.
19. Wessel y J.: Das Karstgebiet Militär-Kroatiens, Zagreb 1876.
20.
W r a b e r dr. M.: Pomoć fitocenologije u borbi protiv erozije, Naučne osnove
borbe protiv erozije, Akademski Savet FNRJ, Beograd 1957.
QUELQUES IDEES ET DONNEES d´ORIENTATION SUR l´AFPLICATION
DU PALIURUS ACULEATUS AU REBOISEMENT DU KARST


RESUME


L´ A. appelle attention ä la creation des cultures sous la protection des essences
pionnieres d´arbrisseaux sur les terrains karstiques degradees. Dans son argumentation
F A, s´sppuye sur le developpement des Stades progressifs et regressifs de la
vegetation sur le Karst. II attire l´attention au Paliurus aculeatus Lam, ä ses propriety´s
en le recommandant comme une espč-ce tout particulierement resistente pouvant
bien servir comme une plante pionniere sur le Ka-rst degrade.


L´ A. presente les resultats des recherches đ´orientation sur la culture de Paliurus
aculeatus par semis ä la pepiniere qu´il a effectuees lui-meme.