DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1958 str. 26 <-- 26 --> PDF |
održe na životu. Primanje biljaka — uz pretpostavku, da je materijalom za sadnju pravilno manipulirano, te da je odabrana vrsta drveća, kojoj odgovaraju ekološki uslovi —i ovisi o tehnici sadnje. Tehnika sadnje ne će se ovdje tretirati. O njoj su posljednjih decenija iznijeli svoja iskustva i opažanja D. Burkalov (4), A. Premužić (13), I. Oraš (12), A. Krpan (9), V. Veltram (2), M. Obradović (10 i 11), P. Ziani [16), A. Horvat 7, M. Simunović (14) i drugi. Posebno je pitanje održanje biljaka. U degradiranom dijelu krša izmijenjeni su stanisni faktori. Degradirana tla krša, koja su bez ili s iskudnom vegetacijom, nisu pogodna za podizanje šume — najsloženije biljne zajednice — koja se u prirodi razvija u posebnim, za sebe, povoljnijim uslovima. Na devastiranom kršu, gdje su degređacijom vegetacije i tla uslovi temeljito izmijenjeni, podizanje šuma izravno sadnjom sadnica a napose sjemenom često je neuspješno. To potvrđuju mnogobrojna bezuspješna pošumljavanja kao i veliki broj uginulih biljaka na radilištima gdje je pošumljavanje uspjelo. Ukratko dosadanja pošumljavanja možemo uporediti s bitkom, u kojoj do izvojevanja pobjede ima u većini slučajeva daleko više mrtvih, nego živih. Primjenom agrotehničkih mjera broj održanih biljaka danas je daleko veći, ali još uvijek ne zadovoljava. Fitocenologija je u tom pogledu unijela više svijetla. Vegetacija izvjesnog područja može se kretati u progresivnom i regresivnom pravcu. Regresija je redovno posljedica utjecaja antropozoogenih faktora. Stadiji progresije i regresije su sigurni indikatori stanisnih prilika, pa nam zbog toga stanje biljnih zajednica pokazuje put, kojim valja poći pri zaustavljanju regresije i obnovi vegetacije — odnosno pri rneliorativnim zahvatima. Iz stadija progresije i regresije dolazimo do zaključka, da se pošumljavanje degradiranih terena treba prema intenzitetu degradacije vršiti u sukcesijama . Ova postavka je teoretski pravilna. Praktički se trebaju izvršiti još mnoga istraživanja, da se ona može egzaktno primijeniti. Na području fitoceneologije izvršena su uglavnom istraživanja, a njihova primjena je tek u začetku razrade, koja predstavlja dugotrajan posao. Posebno je pitanje, koliko razvojnih faza treba primijeniti pri melioraciji u sukcesijama, prije nego počnemo s unošenjem vrsta drveća. To je važno pitanje, na koje je vezano trajanje melioracije, a time i obim financijskih sredstava. Da se prijeđu sve faze sukcesije, trebalo bi prema ocjeni Wraber a (20) 50—100 godina. To je predugačak period. Danas je već utvrđeno, da se može skratiti primjenom pionirskih vrsta i tehničkim zahvatima. Pionirske vrste mogu biti prizemno rašće, grmlje i drveće. Na najjače erodiranim terenima treba u pravilu početi prizemnim rašćem, zatim unošenjem grmlja i konačno drveća. Najčešći je slučaj na degradiranim površinama krša, da njihovo stanje dopušta započinjanje melioracije rezistentnim vrstama grmlja, a kad ono izvrši svoju zadaću, da se unose pionirske vrste drveća (obično borovi) ili rezistentne vrste drveća iz šumskih zajednica tog područja. Primjena grmlja kao pionirske vrste uspješna je, kako to potvrđuje rad Č o lic a (5), a ekonomski je opravdana, jer se troškovi njegova unošenja refundiraju smanjenjem izdataka kod popunjivanja biljkama drveća, kojima je na taj način već pri prvoj sadnji osiguran daleko veći postotak primanja i održanja. Na primjenu grmlja pri melioraciji upućuju razni autori. F u k a r e k (6) preporuča tilovinu (Petteria ramentacea). Povoljnu ulogu borovice pri melioraciji serpentinskih erozivnih područja obradio je Ć o 1 i ć (5). Tre |