DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1959 str. 56 <-- 56 --> PDF |
OMORIKA, SMREKA ILI ŠMRCA? Ing. Đuro Knežević, Zagreb Na jezičnom području Hrvatske žive ova tri naziva istovremenooznačuju istu vrstu drveća. Ponegdje opet drugo ime znači jedno, a ostala dva drugo; drugdje prvi naziv ne znači nijedno od toga troga, nego posebnu vrstu. I ne samo da su se ti lokalizmi održali u narodnom govoru, nego se štaviše i naši lingvisti ne slažu u tome, a što je još gore, razilazi se i naša stručna literatura. Radi toga održala se nepoželjna zbrka sve do danas. Tom neskladu skrivio je mnogo Linn e nazvavši jelu »picea«, a omoriku »abies«. Prvo naučno ime omorik e po Linne-u bilo je Pinu s ab i es (1753. g.) i odonda je ono mijenjano u Abies picea, Pinus picea, Pinus excelsa, Abies excelsa i Picea vulgaris, dok nije konačno prihvaćen današnji naziv. To se odrazilo donekle i u njemačkoj nomenklaturi, gdje se omorika naziva: Fichte, Rottanne i Pechtanne, a zapravo Tann e je ime za j e 1 u, a ne omoriku. , Nije manje čudno i rusko ime za jelu: p i h t a, a za omoriku: j e 1 j . Da bismo dokazali tu pometenost, poslužit će nam najprije naša stručna literatura od sredine 19. vijeka do danas. Franjo S p o r e r, vinkovački šumar, izdaje prvu šumarsku knjižicu štampanu hrvatskim jezikom: »Mali šumarski katekizam« (1848. g.) gdje neavodi »iglasto dervje«: jelu, omoriku , bor i ariš. Dvije godine kasnije štampa se u Beogradu (32 godine poslije Vukov e reforme još uvijek ruskim alfabetom) »Jestestvena povesnica za mladež srpsku« profesora Vuka Marinkovića . U tom se prirodopisu govori i o botanici i navodi smrek a za Juniperus communis, a omo rik a za Pinus picea, Fichte. U Gajevoj tiskari štampa se 1857. Syllabus florae croaticae dr. J. Schlossera i Ludwiga Farkaša-Vukotin o v i ć a i tu je jela — Abies; smreka — Pinus; bor — Juniperus! Bogoslav Su.le k izdaje 1859., svoje Biljarstvo gdje stoji: omor a ili omorik a (Abies pectinata D. C. — Pinus, picea L. — Weiss = oder Edeltanne), a opisuje jel u (?!). Međutim, u istoj je knjizi opisana jel a tankovrh a (Abies excelsa — gem. Fichte, Rothtanne) kao omo rik a (?!). Dakle jelu naziva omorikom, a omoriku jelom tankovrhom. 1859. prevedeno je Bilinstvo bečkog docenta A. Pokornog a u kom je omorik a (Abies pectinata, Weiss — oder Edeltanne — t. j . jela!), a jel a (Abies excelsa, Die gemeine Fichte, auch Rothtanne), smrek, smreka (Pinus Cembra, Zirbelkiefer), borovica (Juniperus communis, Die gemeine Wachholder). Franjo C o r d a š i ć, nastavnik Gospodarsko-šumarskog učilišta u Križevcima, napisao je 1872. Poučnik za čuvare šumah i pomoćno šumarsko osoblje, gdje je smrek a (omorika — Pinus picea — Fichte). Vladoj Köröskenj i u svom opsežnijem radu: Opće šumarstvo za samouke (1873.) već se razilazi sa Šporerom i među »iglavo drveće« ubraja smrek u (Abies excelsa), jelu itd. |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1959 str. 57 <-- 57 --> PDF |
Dr. Josif P a n č i ć izdaje u Beogradu 1876. monografiju: »Eine Conifer e in den oestl. Alpen«, gdje prvi puta piše o svojoj omorici. Na str. 5. veli: »Razlike između tri drveta: jele. smrč e i omorike su dosta očite ...« Josip Jand a (prof. zagr. gimnazije) sastavio je »Počela botanike 1878. Tu je jela ili čamić (Abies pectinata D C.) i omorika (A. excelsa D C). Isti je autor 1889. preveo Prirodopis A. Pokornoga gdje je omo rika, omora ilismrča (Die Fichte). Prof. A. Korlevi ć 1903. prevodi 21. izdanje Prirodopisa bilinstva Pokornoga gdje stoji slijedeće: omorik a vitk a (omora ili smrča, die Fichte, Picea excelsa); jel a češljast a (čam ili luč, die Tanne, Abies pectinata), smrek a borovic a (kleka, venja, der Wachholder, Juniperus communis). Dr. Stj. Đu r a ši n prevodi isti taj Prirodopis bilja 1915. g. u kom su ovi nazivi: omorika obična (P. excelsa), jela vita (A. pectinata) i borovic a obična (J. communis). Poslije Svjetskog rata I. udžbenici u Hrvatskoj i Sloveniji pisali su o s m r e k i, u Srbiji i Bosni uglavnom o s m r č i, pa nije potrebno navoditi ih. Ipak, da bismo se uvjerili o nekonsekventnosti naše nomenklature, koja se održala sve do najnovijeg vremena, spomenut ćemo »Priručnik za šumarske inženjere« (izdanje Sum. društva NR Srbije 1957.) gdje isti autori jednom pišu smrča , a drugi put s m r e k a (u istom članku!). * * * Drugim važnim pomagalom poslužit će nam Šumarsk i list . Šumarsk i lis t u prvoj godini svog izlaženja (1877.) na str. 167 piše: »Glavne vrste gore na krajiško-hrvatskom gorju jesu bukva, jela i omorika« . U dopisu (Prvi izlet šumarskog društva) (188*) veli se: »Zatim posjetismo .. . rasadnik, gdje smo lijepe i bujne rasline omorike , bora i ariže našli«. Slijedeće godine (1878.) u članku Slapničara : »Pretvorba naših čistih bukovih sastojina u mješovite sastojine«, spominje se smjesta sastojine: jela sa smre k o m. 1879. (19) navodi se omo rika , a tako i u članku: Šumski odnošaji u Bosni, kaže se: Među crnogoricami je prva omorik a .. . Međutim, u bilješci (153) piše: Nasad trogodišnje smreke, nabavljene iz donje Austrije ..., aD. Laskar (201): U gorah imademo bor, omorik u i jelu. 1881. piše E. Slapničar (16): »Kora omorike dolazi jedino do unovčenja, kada kolaju sokovi...« — V. Cerma n (240) u »iglavo drveće« ubraja smreku , a u bilješkama (314) opet je spomenuta omo rika . Šumar otočke I. O. Dušan 11 i č 1882. g. piše članak o stanju šuma pa navodi: »Najbolje tu uspjeva prosta bukva, jela i. omorika« . Tako i prof. VI. Kiselja k u izvještaju o poučnom putovanju u Gorici i Trstu, veli: »Vladajuće su vrste drva: jela. omorik a i bukva...« — Isti taj naziv upotrebljava i M. Radošević . U iskazu o cvjetanju šumskog drveća (204) Josip E 11 i n g e r spominje smreku ili borovicu (J. communis) i omorik u (smreku — Pinus picea. 1883. (94) navodi se omorika . 1884. u članku: »Pošumljenje krasa u Kranjskoj« spominju * Brojkama u zagradama označene su stranice Šumarskog lista. |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1959 str. 58 <-- 58 --> PDF |
1 se smrekove biljke, a (228) površine zasijane omorikom. U članku »O potrebi vode šumskog drveća« (329) navedena je također omorika . 1885. (157) govori seo omorikovu prelcu, a (424) stoji smreka, pa i (496) F. Kesterčane k 1886. (107) u drvno gromadnim skrižaljkama rabi naziv smreka, a Simeon P j e r o t i ć (207) omorika. Prof. V. Kiselja k ponovo i ovdje upotrebljava (511) naziv omorika . 1887. god. na 8 mjesta spominje se o m o r i k a, a na 3 s m r e k a. Tu se po prvi puta pojavljuje i smrča . 1888. govori se o smreki i omorici. 1889. navedena je 10 puta omorika i 3 puta smreka. 1890. piše Kesterčanek (89) tank ovita jela (Picea excelsa Link), a Milan Obradović — Ličanin (317) piše o mikorizi na omorici . 1891. u članku »Šumska presadnja « jednom je smreka, drugi puta omorika. Milan Obradovi ć (563 i 564) ovdje rabi naziv smreka. 1892. M. Đ. P a n č i ć srp. drž. šumar (220) u članku: »Trgovina sa drvi u Srbiji« drugi put unosi u 5. L. naziv smrča. Josip E 11 i n g e r (262 i 263) piše s m r e k a, a (264) omorika! 1893. isto tako B. Karakaš (187) spominje korijen i stablo omorika, a (223) govori o smreki i o omorikovu likaru. E 11 i n g e r (228) ovdje rabi naziv omorika. Obradović opisuje (311) Pančićevu omoriku tvrdeći da je baš to ona vrsta, koja se spominje u narodnoj pjesmi, a Picea excelsa je u čitavoj Srbiji smrča . Međutim 1894. u bilješkama i člancima (193, 213 i 331) pa i (341) Josip K o z a r a c pišući o uzgajanju šuma Borggrevea navodi omoriku . Tako i Franjo Č o r d aš i ć (478) i Bosanac J. M a r h u 1 a (484) pišu o omorici. 1895. O b r ad o v i ć (57) u članku: Kako se proizvodi katran u Srbiji — piše smreka . Tako isto iBaličević, Kosović i Đureković (81, 83, 87, 88, 96, 142, 274, 477]. Godine 1896. Josip K o z a r a c preuzima uredništvo S. L. i (199) piše »O volumenu omorikovi h četinja« a tako i u prijevodu članka Guttenberga (224) spominju se omorikov e sastojine. Članak: Bosansko šumarstvo na milenijskoj izložbi (524) spominje omoriku . 1897. g. naročito je zanimljiva, jer se te godine nijednom ne spominje smreka, već se konstantno piše o omorici. Te godine prof. Kesterčanek u svom napisu »Kroz Bosnu i Hercegovinu« spominjući Pančićevu omoriku (425) veli: »Drvo ove omorike odlikuje se prema onome običn e omorik e mnogo većom pravilnošću i finoćom u građi godova ... a drvo još svježe ugodno miriše...« Kozara c u bilješci Kavkaska konkurencija (458) piše također o omorikovim stablima. Čak i E t ti n g e r (449) govori o sadnicama omorike. 1897. Kesterča nek navodi (486): čiste omorikove šume. B e n ak u članku »Okresivanje« (552): omorika. I te godine nema naziva smreka. 1898. pišu svi o omorici, samo Dragutin Hir e usvom članku »Iglasto drveće i grmlje hrvatske flore (275) pledira na naziv smreka . 1899. pod utjecajem H i r c a pišu svi saradnici S. L. s m r e k a, a (558) veli se smreka (omorika). Isto tako 1900. g. svi dopisnici iz Hrvatske pišu samo o smreki . 1901., 1902., 1903., 1904., 1905., samo u oglasima dražbe spominje se omorika , dok se u člancima navodi smreka. Napose ističemo, da M. Obradović (436) god. 1902. prvi puta piše o s m r č i (a u zagradi navodi smre k u). 1906. u bilješci se također spominje smrčev prelac. A. Kauders u članku (316) govori o smreki a (317) o omorici. God. 1907. na |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1959 str. 59 <-- 59 --> PDF |
vode se oba imena: smreka (119 i 447) i omorika (80., 311 i 373). 1908. N en a d i ć (187 i 189) smreka, dok u članku Dianovskog (378 i 383) nalazi se ime omorika, a tako i (223 i 229). 1909. Pleša-Kosinjk o v i ć (24, 25) smreka, a isto B. K o s o v i ć (91) i A. Ug r e n o v i ć (140). Jedino u oglasu dražbe u Delnicama (479) navode se omorikov a stabla. (Te je godine počeo izlaziti Šumarski Glasnik u Beogradu, koji svuda konstantno piše o smrči). 1910. Pleše-Kosinjković ovdje (475) piše o omorikovim biljkama, a Gašo Vac o smreki (437). 1911. spominju se (samo u oglasima) oba naziva. 1912. M. Mari nović (8): omorika, a Pleše-Kosinjković opet prelazi na smrek u (341). 1913. i 1914. dominira smreka . 1915. Prof. M. Urbani (255 i 256) uzima naziv omorika, a isto i O. A g i ć (274). 1917. M. Marinović (173): smreka, a prof. Petracić u Lugarskom Vjesniku (16): smreka . 1918., 1919., 1920. i 1921. stalno je smreka , a 1922. prof. Drag. Vesel y (Sarajevo) (303) spominje o m o r u. 1923. (iza str. 64) u oglasima dražbe Ogulinske I. O. i Dir. Š. Sarajevo navodi se o m o r a, a tako i (iza 122) oglas iz Foče. Sarnavka (556): omorika. 1924. tri su oglasa iz Bosne za omoriku, a Langhofer (328) i 2. Miletić (351) pišu o smreki. 1925. oglasi iz Bosne (šest) navode om oru ili omoriku, aJekić (Beograd) i Petrović (Aleksinac) spominju smrču . Takva situacija ostaje 1926., 1927., 1928., samo što K a ud er s piše također smrča (109). 1929. Salih Omanović (Nevesinje) veli: smreka, o m o r i k a ili smrča! 1930. Batić (Kosinj): smreka v (345), a Bambulović (Sarajevo): smrča (446) 1931. P a n o v (Bos. Petrovac); smreka (18), Kolaković (Olovo); smrča, Anić (232): smreka, Omanović (241): omorika, Petrović (Beograd): smrč a (569). 1932. Jeki ć (433) u članku: Uvod u šumarsko poljoprivredni rečnik, kaže da je u Južnoj Srbiji smreka , smrdelika ili somina: J. S a b i n a. 1933. Fazlija A 1 i ka 1 f i ć (70, 71, 72): omorika; Vajda (217): smreka. 1934. Orestije Krstić (170) piše smrča, a (411) smreka. Drag. Petrović (457) u članku: O šumskom drveću u Južnoj Srbiji piše: »Četinare, upravo smrču, jelu i borove, naziva narod u gornjem delu Ibra krstato m gorom . U nekadašnjem Novopazarskom Sandžaku čuje se još i ime o m a r ili h o m a r, ali mi se čini, da se ovdje prvenstveno misli na smrčevu goru. Pice a excels a je poznata u narodu uglavnom pod imenom smrča . Međutim lokalno ima i drugih naziva. Tako je u vrhu Sirinićske Župe u selu Sevcu ispod Ošljaka nazivaju murikom, u gornjem delu Ibra oko Rožaja smrčom ili o m o r o m, a kod Gusinja 1 u b o d e r o m. Međutim u selu Vuči nedaleko Rožaja nazivaju je smrčom, a omor a je četinasta šuma. Juniperus oxycedrus, crvena smreka, ali je narod zove smreka, a kod Carevog sela ženska smreka. Ima u Južnoj Srbiji veliku rasprostranjenost, ali ne opštu. J. communis, smreka, oko Berova s m r i k a, kod Carevog sela m u š k a s m r e k a, ima u južnoj Srbiji opštu rasprostranjenost.« |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1959 str. 60 <-- 60 --> PDF |
1935. isti autor (382) piše osmrči, a smreka mu je J. com. V es e 1 i (335) piše smrča, a tako i 1936. pišu Vajda (350) i B a 1 e n (91, 229), dok je A n i ć (703) naziva smrekom. 1937. (650) Afanasijev: omorika. 1938. (11) Omanoviću je smreka Juniperus, a za Pančićevu omoriku veli da je posebna vrsta omorike! Afanasijev (221) omorika, Milan Knežević (Sarajevo) (367) o m o r a, aFrančišković (437) smreka. Dr. S. P 1 a v š i ć (694) kustos sarajevskog muzeja piše članak: »Staništa Pančićeve omorike« i u završnom dijelu govori o nomenklaturi predlažući za P. omorica Panč. naziv omo rika, a za P. excelsa — smrča. Hrvatski naziv smreka za P. excelsu ne čini mu se zgodnim, jer tom riječju narod u Bosni naziva J. Communis. 1949. Vajd a (189) piše: smreka . 1940. miješa se smreka i smrča, a R o s i ć (Beograd) (535) naziva J. com. smrekom, a Piceu smrčom . 1941. (28) Fukare k piše O trećem arealu Pančićeve omorike u Drobnjacima. »Prof. N. A. Muravje v također je istraživao vegetaciju Durmitora ... ali nije našio P. omoriku Panč. Navodi o tom, da je ona bila u tim šumama, a sada posječena, mogu se objasniti time, što narod, po njegovu mišljenju, imenom »o m o r i k a« naziva običnu s m r č u (P. Excelsa). Isto tako misli i K. M a 1 y (Sarajevo). Od 1942.—1952. saradnici iz Hrvatske pišu smreka, a iz Srbije i Bosne smrča, dok od 1953. do danas dominira u S. L. opći naziv smrča. * * * Kako treći izvor za rješavanje postavljenog problema poslužit će nam rječnici — naši i ostalih Slavena. Prvi-naš trojezični rječnik ilirsko-talijansko-njemački bio je »Ricsoslovnik « Jose Voltigg i j a, Istranina, štampan u Beču 1803. g. Tu se spominje smrek a — ginepro — Wachholder; bo r — ginepro — Wachholder; jela — abeto — Tanne. Omoriku ne spominje. Vuk Karadzi c u prvom izdanju Srpskog rječnika (1818. g.) navodi ova imena: smrek a — der Wachholder — Juniperus communis Linn.; smrekovin a — Wachholderholz — lignum juniperi; omo rik a —die Fichte. Šulek : Njemačko-hrvatski rječnik, I860.: Fichtenbaum, Fichte (Pinus picea) omora, omorina. omorik a; (coll) omorje. Fichtenhain: omorik, omorje Fichtenholz: omorikovina Đuro Daniči ć (Korijeni s riječima od njih postalijem u hrvatskom ili srpskom jeziku. Jug. Akad. Zagreb 1877.) ima smark , postalo od s m a r, a znači u sanskritu: mazati, kvasiti, gladiti i sijati . Od ovog |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1959 str. 61 <-- 61 --> PDF |
posljednjeg značenja smatra da su postale riječi: smr č (smreka) smrčev, smrčevina, smreka, smrekinja, smrekov, smrekovina i smrekovača. Bogosla v Šule k (Jugoslavenski imenik bilja. Zagreb 1879.) ispravlja (Biljarstvo 1859.) Abies pectinata u jelu (ili jelu vitu) preuzev naziv od Mijata Sabljar a (čiji se rukopis nalazi u Jugosl. Akademiji), a omorom ili omorikom zove pravilno Abies e xc e 1 s u D C, što je opet primio iz rukopisa bosanskog biskupa O. V u j ič i ć a, koji je po Bosni sabrao množinu imena bilja i predao svoju zbirku kanoniku Mihovilu Pavlinoviću, a ovaj Šuleku, a služio se je njome i Vuk Karadzic. Isto je tako naziv smrek a (za Juniperus communis) uzet iz zbirke kanonika Mate V o d o p i ć a, koji je »osobitom pomnjom nastojao doznati za ondašnja, narodna imena bilja, što mu kao malo kome za rukom pođe«, veli Sulek i nastavlja: »Ova je zbirka riječi osobito znamenita, jer je Vodopić ne samo vješt biljar, nego i hrvatski pisac, te se možeš u njega uzdati«. F. Mikloši ć (Etymologisches Wörterbuch, 1886.) izvodi sve slavenske nazive od riječi smerk u (sanskr.) iz kojih je nastala staroslavenska riječ s m r e č, a značila je borovicu. Kasnijim razvitkom riječ se prilagodila jezičnim zakonima pojedinih slavenskih naroda i ne samo da se je izmijenio njezin izgovor, nego i značenje. Negdje je značila omoriku, drugdje jelu, a kod nekih i borovicu. Gustav Šamšalović : Njemačko-hrvatsko-srpski rječnik primio je od Šuleka naziv omorik a (Fichte), kako sam veli u predgovoru. Ristič-Kangrga : Nemačko-hrv.-srp. rečnik (1936.): Fichte: smrč, smreka, smrč a, omorika Fichtenhain: omorik, srhr čik. Akademijin rječnik sadržaje slijedeće: Omorika , postanje tamno: u drugim slavenskim jezicima nema srodnih riječi. Najstarije su potvrde iz 19. vijeka. O m o r i t i, crno obojiti. Govori se u Lici, na pr. Pošto ćeš mi omoriti ovu kapicu? Smrča, smrč, smreka. Između rječnika u Mikaljinu (jelica, dub; pezzo, albero, picea), u Stulićevu (giunipero, ginapro, albero, juniperus) i u Ivekovićevu (juniperus). Smreka , juniperus (drvo i rod), borovica, borovnica, smrč. Smrekar , ptica, vidi borovnjak, bravenjak, branjug, venjar. Turdus pilaris. Wachholderdrossel. Tu valja spomenuti i »Etimologičeski i pravopisen rečnik na blgarskij knižoven jezik« Stefana Mladenov a (Sofija 1941.) u kom su navedeni slavenski nazivi za s m r e k u . (bugarski, srp.-hrv. i slovenački); poljski: swierk, smrek; češki: smrč; a korijen je u indoevropskom »smer«, što znači mazati (i nešto smolasto). Smrč je u vezi s grčkim myromai, što također znanci mazati; myro n je mirisna tekućina; gotski »smairthr« označuje mazivo; staro |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1959 str. 62 <-- 62 --> PDF |
skandinavski »smjör« je maslo; engleski »smear« znači mazati kao i njemački »schmieren«. Blgarski tolkoven rečnik (Sofija 1955.) ima riječ smrik a za borovicu i ariš. Time bismo završili sa slavenskim rječnicima. U njima smo našli analogije za našu riječ smreka i smrča, a omoric i nigdje ni traga ni u jednom slavenskom jeziku. Zato nije čudo što je Panči ć zaključio da je onaj njegov endem, koji se održao samo u nas i u Albaniji, a i tu je rijedak, da je baš to omorik a koju spominje narodna pjesma. Međutim, nema nikakva dokaza za tu tvrdnju. Pančić misli da je Picea excelsa dobila kriv naziv omorika , jer ju je narod zamjenio s njegovom omorikom. A nije li možda obratan slučaj? Nije li logičnije pretpostaviti da narod radije zaključuje iz velikog u malo, nego li protivno? Sada još ostaje otvoreno pitanje: otkuda nam ta riječ? Akademijin rječnik veli da joj je postanje tamno i da najstarije potvrde potječu iz 19. vijeka. (Ali to ne znači da se prije toga nije govorila). Osim toga Akad. Rječ. pravilno konstatira da te riječi ne pozna nijedan drugi slavenski jezik i zato joj postanje treba tražiti u jeziku onih naroda, koji su s nama živjeli na ovoj zemlji ili narn bili susjedi, a može biti i onih koji su ostavli tek tragove svog bitisanja među nama. Najvjerovatnija bi bila pretpostavka da su nam Turci ostavili tu riječ ili da smo je prenijeli od susjeda Grka. Međutim ni u jednom od tih jezika nema joj ni spomena. Posljednja mogućnost ostao bi nam još ilirski jezik (čija su se imena Durmitora i Pirlitora do danas održala u Crnoj Gori). I zaista, naša m o1 i k a (Pinus peuce) prema Rečniku srpskog ili hrvatskog i albanskog jezika (Dr. H. B a r i ć, izd. Jug. Akad. Zagreb 1950.) navodi se: omorika (P. omorika Pančić) — m o 1 i k a; omorikovina — dru ni m o 1 i k e. Nije manje zanimljiv Najden Gerovl j ev: Rečnik na blgarskij jezyk (1904.) gdje ćemo naći: smreka ili smrika — Juniperus communis smrč, smrčja = Picea excelsa molika = Pinus peuce m o r i k a = Pinus peuce. Prema tome čini nam se vjerovatnim da je riječ omorik a izvedena od ilirske molike (koja je kako vidimo u bugarskom jeziku prešla i u ni o riku) i da se je počela govoriti najprije u Bosni, gdje molike nema (i ba š zat o što je n e m a). Odatle je po svoj prilici prenesena i u druge naše krajeve. Da sve ovo bude jasnije i preglednije rezimirat ćemo ukratko što je bitno u iznesenom materijalu. Iz naše stručne literature vidimo, da se naziv omorika isključivo upotrebljavao od početka 1848. g. pa sve do 1872., kad Čor dašić prvi spominje smreku ili omoriku. U to vrijeme pronalazi Pančić svoju omoriku (1876.) i tim imenom želi označiti samo taj relikt. * 140 |
| ŠUMARSKI LIST 4-5/1959 str. 63 <-- 63 --> PDF |
Ipak to ime ostaje i dalje za P. excelsu, jer ga upotrebljava J a n d a (1878.), Korlević (1903.) i Đurašin (još 1915.) a i dalje. U Šumarskom listu počinje se sa omorikom (1877.), a kasnije se izmjenjuje sa smrekom , a ponekad se smreka zamjenjuje sa borovicom. Još 1937. A f a n a s i j e v spominje omoriku, a 1938. Omanović smrekom naziva borovicu, aP. excelsa mu je omorika. Tako i Fukarek (1941.) kaže da narod imenom omorika neaziva običnu s m r č u. Naši rječnici spočetka smatraju smrekom — borovicu Voltiggi 1803., Karadzic 1818., Šulek 1879. i Miklošić 1886.), a P. excelsa im je omorika . Tek kasnije, vjerovatno i utjecajem iz slovenskog jezika počinje se uvoditi smrek a za omoriku, a poslije 1918. g. i s m r č a. Čitav ovaj prikaz imao je zadatak da nas uvjeri o tom, kako se održala u našoj stručnoj literaturi, a pogotovu u narodnom govoru, još i danas pometenost u određivanju imena ovom našem četinaru. A svrha mu je, da u tu zamršenost unesemo reda. Mislim da bi se problem moeao riješiti ovako: omorikom da se naziva P. excelsa, borovicom ili smreko m Juniperus communis, a s m r č a da se napusti. Razlozi su ovi: »omorika« je najblagozvučnija riječ između svih triju, u literaturi se prva spominje i niie je lako zamjeniti s kojom drugom (kao smrča. smreka, smrika. smrč i si.) a u narodu još i danas živi. Ništa nas ne treba smetati što je Pančić uzeo to ime za svoj endem. Njegova se omorika može zvati »omorikom Pančićev o m« (kao što na pr. i Picea Engelmannii i dr.), a P. excelsa »omorikom obično m«. Smrek a je kod nas u mnogim pokrajinama ime za Juniperus, a smrč a radi svoje nagomilanosti suglasnika zvuči prilično kakofonski uza sve to što ju je Nazo r upotrebio da nam onomatopejski dočara cvrčanje cvrčka »na čvoru crne smrče«. Međutim, taj veliki pjesnik, učesnik Narodnooslobodilačkog otpora, osjetivši »kako je najveća radost rvat se sa Zlom« bilježi u tom dobu »zanosa i klonuća« ovaj snažni: ZOV DREVNOM BOGU Siđi, troglavi bože najstarijih predaka naših, S oblačnih vrhova davnih vjekova! Siđi. ko onda, Kad se na vrhove spusti Karpata, da slavenske puke Na četir rasiješ strane! Pozvao tad si nas vatrom OMORIKA, hrašća i jela, A mi te zovemo sada s vrhunaca južnih planina, Požarima što bukte iz utroba našijeh, vatrom Srca neam gnjevnih. Tu dakle, kad je nesputan formalnom stranom poetskog izraza, naš tankoćutni esteta i nesumnjivi znalac jezika, uzima narodni naziv »omorika « koga i mi ovdje preporučamo. SUMMARY In the vernacular as well as in technical literature among the Croats and Serbs have been retained three names for one and the same three species: Picea excelsa Link Th author points to the sources of the errors and he proposes the following term: »Omorika«, whereby this linguistic confusion would be done away with. |