DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 4-5/1959 str. 63     <-- 63 -->        PDF

Ipak to ime ostaje i dalje za P. excelsu, jer ga upotrebljava J a n d a
(1878.), Korlević (1903.) i Đurašin (još 1915.) a i dalje.


U Šumarskom listu počinje se sa omorikom (1877.), a
kasnije se izmjenjuje sa smrekom , a ponekad se smreka zamjenjuje
sa borovicom. Još 1937. A f a n a s i j e v spominje omoriku, a
1938. Omanović smrekom naziva borovicu, aP. excelsa mu je
omorika. Tako i Fukarek (1941.) kaže da narod imenom omorika
neaziva običnu s m r č u.


Naši rječnici spočetka smatraju smrekom — borovicu Voltiggi
1803., Karadzic 1818., Šulek 1879. i Miklošić 1886.), a P. excelsa im
je omorika . Tek kasnije, vjerovatno i utjecajem iz slovenskog jezika
počinje se uvoditi smrek a za omoriku, a poslije 1918. g. i s m r č a.


Čitav ovaj prikaz imao je zadatak da nas uvjeri o tom, kako se održala
u našoj stručnoj literaturi, a pogotovu u narodnom govoru, još i danas
pometenost u određivanju imena ovom našem četinaru. A svrha mu je,
da u tu zamršenost unesemo reda. Mislim da bi se problem moeao riješiti
ovako: omorikom da se naziva P. excelsa, borovicom ili smreko
m Juniperus communis, a s m r č a da se napusti.


Razlozi su ovi: »omorika« je najblagozvučnija riječ između svih triju,
u literaturi se prva spominje i niie je lako zamjeniti s kojom drugom (kao
smrča. smreka, smrika. smrč i si.) a u narodu još i danas živi. Ništa nas
ne treba smetati što je Pančić uzeo to ime za svoj endem. Njegova se omorika
može zvati »omorikom Pančićev o m« (kao što na pr. i Picea
Engelmannii i dr.), a P. excelsa »omorikom obično m«.


Smrek a je kod nas u mnogim pokrajinama ime za Juniperus, a
smrč a radi svoje nagomilanosti suglasnika zvuči prilično kakofonski uza
sve to što ju je Nazo r upotrebio da nam onomatopejski dočara cvrčanje
cvrčka »na čvoru crne smrče«.


Međutim, taj veliki pjesnik, učesnik Narodnooslobodilačkog otpora,
osjetivši »kako je najveća radost rvat se sa Zlom« bilježi u tom dobu »zanosa
i klonuća« ovaj snažni:


ZOV DREVNOM BOGU


Siđi, troglavi bože najstarijih predaka naših,
S oblačnih vrhova davnih vjekova! Siđi. ko onda,
Kad se na vrhove spusti Karpata, da slavenske puke
Na četir rasiješ strane!
Pozvao tad si nas vatrom OMORIKA, hrašća i jela,
A mi te zovemo sada s vrhunaca južnih planina,
Požarima što bukte iz utroba našijeh, vatrom
Srca neam gnjevnih.


Tu dakle, kad je nesputan formalnom stranom poetskog izraza, naš
tankoćutni esteta i nesumnjivi znalac jezika, uzima narodni naziv »omorika
« koga i mi ovdje preporučamo.


SUMMARY


In the vernacular as well as in technical literature among the Croats and Serbs
have been retained three names for one and the same three species: Picea excelsa
Link Th author points to the sources of the errors and he proposes the following term:
»Omorika«, whereby this linguistic confusion would be done away with.