DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 4-5/1959 str. 63 <-- 63 --> PDF |
Ipak to ime ostaje i dalje za P. excelsu, jer ga upotrebljava J a n d a (1878.), Korlević (1903.) i Đurašin (još 1915.) a i dalje. U Šumarskom listu počinje se sa omorikom (1877.), a kasnije se izmjenjuje sa smrekom , a ponekad se smreka zamjenjuje sa borovicom. Još 1937. A f a n a s i j e v spominje omoriku, a 1938. Omanović smrekom naziva borovicu, aP. excelsa mu je omorika. Tako i Fukarek (1941.) kaže da narod imenom omorika neaziva običnu s m r č u. Naši rječnici spočetka smatraju smrekom — borovicu Voltiggi 1803., Karadzic 1818., Šulek 1879. i Miklošić 1886.), a P. excelsa im je omorika . Tek kasnije, vjerovatno i utjecajem iz slovenskog jezika počinje se uvoditi smrek a za omoriku, a poslije 1918. g. i s m r č a. Čitav ovaj prikaz imao je zadatak da nas uvjeri o tom, kako se održala u našoj stručnoj literaturi, a pogotovu u narodnom govoru, još i danas pometenost u određivanju imena ovom našem četinaru. A svrha mu je, da u tu zamršenost unesemo reda. Mislim da bi se problem moeao riješiti ovako: omorikom da se naziva P. excelsa, borovicom ili smreko m Juniperus communis, a s m r č a da se napusti. Razlozi su ovi: »omorika« je najblagozvučnija riječ između svih triju, u literaturi se prva spominje i niie je lako zamjeniti s kojom drugom (kao smrča. smreka, smrika. smrč i si.) a u narodu još i danas živi. Ništa nas ne treba smetati što je Pančić uzeo to ime za svoj endem. Njegova se omorika može zvati »omorikom Pančićev o m« (kao što na pr. i Picea Engelmannii i dr.), a P. excelsa »omorikom obično m«. Smrek a je kod nas u mnogim pokrajinama ime za Juniperus, a smrč a radi svoje nagomilanosti suglasnika zvuči prilično kakofonski uza sve to što ju je Nazo r upotrebio da nam onomatopejski dočara cvrčanje cvrčka »na čvoru crne smrče«. Međutim, taj veliki pjesnik, učesnik Narodnooslobodilačkog otpora, osjetivši »kako je najveća radost rvat se sa Zlom« bilježi u tom dobu »zanosa i klonuća« ovaj snažni: ZOV DREVNOM BOGU Siđi, troglavi bože najstarijih predaka naših, S oblačnih vrhova davnih vjekova! Siđi. ko onda, Kad se na vrhove spusti Karpata, da slavenske puke Na četir rasiješ strane! Pozvao tad si nas vatrom OMORIKA, hrašća i jela, A mi te zovemo sada s vrhunaca južnih planina, Požarima što bukte iz utroba našijeh, vatrom Srca neam gnjevnih. Tu dakle, kad je nesputan formalnom stranom poetskog izraza, naš tankoćutni esteta i nesumnjivi znalac jezika, uzima narodni naziv »omorika « koga i mi ovdje preporučamo. SUMMARY In the vernacular as well as in technical literature among the Croats and Serbs have been retained three names for one and the same three species: Picea excelsa Link Th author points to the sources of the errors and he proposes the following term: »Omorika«, whereby this linguistic confusion would be done away with. |