DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 67     <-- 67 -->        PDF

Konačno su napisani mnogi snažni dojmovi
posjetilaca izložbe u knjizi utisaka.


Šumarsko društvo Hrvatske kao i šumarski
klub -Zagreb, obradovan; i pono-


STRANO ŠUMARSTVO


KUDA IDE ŠUMARSTVO?


Na skupštini austrijskog Šumarskog druištva
u Bregenzu održao je 22. rujna proišle
godine njemački šumar Hubert Rupf
ff(Stuttgart) predavanje pod naslovom: Qu o
oovadi š Forstwirtschaft? Osterr. Vierteli-
-jahressohrift
f. Forstwesen u 1. ovogođ.


:0


broju donosi ga u cijelosti. Mi ćemo sažeto
prikazati taj toliko važan problem, kogta
aaautor tretira sa četiri gledišta.


I. Proizvodnja drva
re


Nema primjera u prošlosti, da bi sve
evropske zemlje, a i zemlje čitavog svijetataulagale tolike napore u nastojanje kako bdi
iipovećale količine drva. Spomenut ćemo naj


j_
prije zemlje čija šumoprivreda nij ei_,


ni-.
ka d znatno utjecala naj


snabdijevanjeeEvrope drvom.
Š p a n i j a će za 50 godina proširiti svo


3ju
šumsku površinu sa 5 mil. ha na 20 milil.
..
To će odgovarati trostrukoj površini šumla
aaSavezne repub. Njemačke. U Španiji ćče
eese očitovati povoljan utjecaj nai


poljoprivredna
zemljišta, a Evropa će povisiti svo


o


je drvne zalihe.
Italij a se već decenijima trsi, da b
bbi
iipovećala šumski fond. Rad talijanskih šu


tt


1


mara vidi se ne samo po južnim okrajcima


a


Alpa, po rubu Apenina i riječnim dolina


a-


ma, nego i van šume. U tom su smislu na


a-


ročito impresivne plantaže topole u ravnici


ici


rijeke Po-a.
Englesk a je znatno pošumljavala i


i


prije, i za vrijeme, i poslije Svjetskog ra


a


ta I., a i danas nije to zanemarila.
Francuska je zemlja u kojoj postoje
široke mogućnosti, da se uveća drvna masa


^a


njezinih šuma. Prirast srednjih šuma (u
rukama općina i privatnika) može sez a


*-ukratko vrijeme povisiti na 2—4 kub. m po
hektaru. Na tisuće hekara u centralnom


za


*Z


na pošumljenje. Francuzi su pokazali da


platou i po drugim mjestima željno čekaju


jja


znaju i mogu riješiti i teške probleme (po


0_


šumljenje 900.000 ha »Lanđima«). Danas


uas


Već mnogi inostrani šumari posjećuju nji


ji


hove plantaže topola.
Sada ćemo spomenuti zemlje, koje su j a
aa-
-če
utjecale na drvarsko tržište.
Skandinavske zemlje poznate s
ssu
uupo svom nastojanju, da se povisi proizvod


d


sni su na velikom uspjehu svoga člananjegove drugarice. Uz tople drugarske čestitke
žele im i nadalje plodan umjetnički
rad. P


nja drveta, a naročito su značajni radovi
oko uzgajanja šumskih sadnica, izmjeni
vrsta i nove metode za ubrzanje prirasta.


Jugoslavija.je prava izvozna zemlja
drva i ne želi da zaostane u staranju oko
poboljšanja svog šumarstva.


Cehoslovačka. O njoj manjkaju podaći.
Sigurno je da se može ubrojiti u tevozne
zemlje. Naročito je za Njema´%u važan
čsl. izvoz omorikove oblovine sad se
ostale zemlje ustežu od tog izvoza.


Njemačka, Austrija i Švicars
k a. U tim se zemljama provodi posumljavanje
degradiranih poljoprivrednih površina,
nastoji uvećati prirast šuma pomoću
odabranih tipova sastojina, njihovom njegom,
đubrenjem tla i si. Šumska se površina
povećava iz godine u godinu.
Poljska, Madžarska i Rumunjs
k a, prema objavljenim publikacijama,
statistikama, prema potrebi sadnica i pošumljenim
površinama, može se zaključiti


o porastu proizvodnje.
Rusij a je važna utoliko, što u tajgi
krije najprostranije područje crnogoričnih
šuma u svijetu, koje čekaju na poboljšanje
pomorskog saobraćaja na Sjevernom moru
i na rješenje problema električne energije
(atomskog pogona željeznica), koje je već
na dohvatu ruke. S obzirom na uvoz iz država
Istočnog Bloka valja držati na
umu, da uslijed tamošnjeg privrednog sistema
nije neophodno nužno da se prodajna
cijena izvodi iz troškova proizvodnje,
nego se kalkulira i sa drugih gledišta.


Radi pojeftinjenja parobrodarske vozarine
(veća ponuda od potražnje) došlo je
dotle, da se i Sjeverna Amerika
pojavila na drvarskom tržištu i da znade
djelovati na srednjeevropski prostor, na što
se prije ni pomisliti nije moglo. I ma da te
zemlje dolaze odmah iza SSSR-a bogatstvom
četinara ipak one nisu dovozile do
nas preko Atlantika velike količine industrijskog
drva. To drvo jedino zato podnosi
transport, jer kanadsko šumarstvo
nije osnovano na potrajnosti, nego na slobodnom
iskorištavanju uz neznatne proizvodne
troškove na osnovici kojih se onda
kalkulira cijena.




ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 68     <-- 68 -->        PDF

Tropske šume igraju sve veću ulogu.
Nekad se iskorišćavalo tek 1—3°/o drvne
mase, jer se je rentiralo izvoziti samo prvorazredna
stabla vrijednih vrsta drva i najvećih
promjera. Danas međutim, brza izgradnja
cesta najmodernijim postupkom,
stalan porast i upotrebe tropskih vrsta drveća
i tovarnog prostora trgovačke mornarice,
a s tim u vezi pojeftinjenje prevoznih
troškova, omogućili su u nekim šumama i
10—20 puta veće iskorišćavanje tehničkog
drva.


Uslijed tako velikog povišenja proizvodnosti
šuma na područjima, koja su važna
za šumarstvo Centralne Evrope i uslijed
dugog vremena proizvodnje, mnogi šumari
danas postavljaju pitanje hiperpro dukcije
drva. Može li to uopće doći u
pitanje ? Kako se to odnosi prema tezi o
»golemom vakuumu u 2.000-toj godini« koji
prijeti šumoprivredi? Treba li neobrađivana
i degradirana poljoprivredna zemljišta
bezuslovno pošumljavati? Ima li drugih
načina osim pošumljivanja, da se te površine
»stave u rezervu«? Moramo li i dalje
forsirati vanšumska pošumljavanja? Da li
je svrha uzgajanja postizavanje najveće
drvne mase ili šuma treba da služi u prvom
redu javnom dobru? Takva nam se pitanja
postavljaju sa svih strana. Ne iznose ih
samo agrarni stručnjaci, drvari, narodni
zastupnici itd., nego i seljaci kad se nađu
pred pitanjem, da li će oskudan pašnjak
pošumiti ili meliorirati. Ta su pitanja glavna
tema šumarskih skupština, a bave se
njima i čuvari šuma.


Danas, međutim, možemo sigurno ustvrditi,
da proizvodnja drva raste. A raste li
istim tempom i potrošnja? Postoji li opasnost
hiperprodukcije? Te probleme valja
temeljitije ispitati, a mi ćemo njihovom
rješenju posvetiti nekoliko redaka.


Neke hiperprodukcije ne treba se
bojati , jer se čovječanstvo tako naglo
množi, da čak i pri smanjivanju potrošnje
drva po glavi, potreba će mu toliko rasti,
da će se višak proizvodnje ne samo s lakoćom
"utrošiti, nego ne će izmoći ni da pokrije
potrebe. Kolijevka današnjeg snažnog
množenja pučanstva daleko je 15.000 km od
nas, tako da se ne rentira ni trasport polufabrikata
kao celuloza, papir, pokućstvo.
Mislimo da je pravilno da najprije
analiziramo ona područja koja mogu utjecati
na šumoprivredu i drvarsku industriju
Srednje Evrope. A u tom se području
stanovništvo slabo množi.


S druge strane znamo da će nakon 30—
40 godina, kad današnja akcija pošumljavanja
dade prvo industrijsko drvo, proda
će mu biti olakšana. Razvitak transporta
riješit će i one probleme, koji su danas u


pitanju. S obzirom na takav razvitak u budućnosti,
nemamo razloga da naše napore
pošumljavanja pustoši i degradiranih tala
smanjimo, pa makar i radi same indirektne
koristi koje šuma daje ljudima.


II. Drvarska privreda
Taj se problem ne može rješavati, a da
se ne zagleda na buduće potrebe u drvu.
A o tom je teže suditi nego o hiperprodukciji.
Jedno je sigurno: potreba u drvu
srednjeevropskih zemalja po glavi stanovništva
smanjila se za 15—25´°/o, a padat
će i dalje. Čelik, laki metali, plastične mase,
betonske konstrukcije, istisnule se »prirodno
drvo« u nevjerovatno kratkom roku
i u zapanjujućem opsegu. Već se i neboderi
grade bez klipice drva. Brdske željezničke
pruge čuva doduše besplatno dobra
šuma od odronjavanja terena, ali su zato
šliperi iz čeličnog betona zamijenili drvene.
A što ćemo tek reći kad vidimo da jedno
savezno udruženje drvarske industrije
ima u svojim društvenim prostorijama čelično
pokućstvo. Osobito se mučno doima
šumarstva stanje kod ugljenokopa, gdje se
ruđničko_ drvo zamjenjuje čeličnim potpornjima.
(Čelična je industrija jedna od najvećih
potrošača ugljena, pa nije čudo da
prave uzajamne poslove i da rudnici napuštaju
drvo). A ima li smisla jadikovati?
Nije li bolje da objektivno promotrimo razvitak
drvarskog tržišta i da ocijenimo njegov
dalji tok, a onda izvedemo zaključak


o njegovu utjecaju na razvitak šumarstva.
Razne šumarske ustanove, instituti i savjeti
bave se temeljitim istraživanjem drvarskog
tržišta. Iz toga nesumnjivo slijedi,
da drvo velikih dimenzija ne će u budućnosti
trebati; zamjenjivat će se šperovanim
drvom, lijepljenim pločama, a konačno
i čelikom, betonom, lakim metalima
i sintetičnim masama. Ipak to ne znači da
se ne će dovoziti na tržište i deblje sortimente
,ali ih se ne će plaćati mnogo skuplje
od tanjih klasa kao danas.


Obično se misli, da ukoliko prirodno drvo
kao materijal ili ogrev gubi područja
upotrebe, da u istoj mjeri nalazi primjenu
kao sirovina u prerađivačkoj industriji. Ali
nažalost to se ne izjednačuje. Čak i da se
potrošnja papira utrostruči (dakle izjednači
s američkom), ni onda se ne bi uspostavila
ravnoteža. U Njemačkoj je smanjenje
potrošnje drva išlo na račun uvoza.


Iz toga slijedi, da se politika drvarskog
tržišta ne smije posmatrati sa nacionalnog
gledišta, nego sa stanovišta čitavog područja
u koje su politički integrirane određene
zemlje. Tako je na pr. politika drvarskog
tržišta u okviru Evropske privredne zajednice
drukčija nego u Zoni slobodne trgo




ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 69     <-- 69 -->        PDF

vine (gdje je i Austrija kao izričito izvozna
zemlja naročito interesirana).


Put ka evropskoj integraciji išao je preko
OEEC (Org. za evrop. ekonomsku saradnju),
Evropsku platnu uniju, GATT
(General Agreement of Tarifs and Trade)
i Mcntanu uniju pa do Evropske privredne
zajednice (EPŽ) koja obuhvaća Beneluksdržave.
Francusku, Italiju i Njemačku.
Druge OEEC-zemlje (pa i Austrija) treba
da stvore sa Evropskom privrednom zajednicom
Zonu slobodne trgovine. U EPZ postepeno
bi bile dokinute carine i ograničavanja
uvoznih i izvoznih kontingenata, ali
bi bila utvrđena zajednička carinska tarifa
prema ostalim zemljama. Među EPZ i ostalim
zemljama u Zoni slobodne trgovine
ipak treba da postoji carinska sloboda, pa
ove zadnje mogu zadržati svoje nacionalne
carinske sisteme. EPZ teži da uskladi privrednu,
stambenu i socijalnu politiku i da
stvori jednake uvjete takmičenja prilagođene
troškovima izradbe i porezima.


Već smo o tom govorili, da je sadašnja
potrošnja drva uslijed veće potrebe i povoljne
konjunkture veoma živa, ali ipak
pokazuje tendenciju padanja. A kako će
biti tek kad konjunktura splasne i građevna
djelatnost pane na normalu? Ma da je
to mučno pitanje, ono se mora postaviti želimo
li stvoriti sliku o razvitku šumarstva
i poduzeti potrebne mjere na dugi rok. Ne
smijemo zanemariti dvije suprotne razvojne
tendencije koje zaoštruju situaciju, ma
da su suprotnog smjera: s jedne strane neviđeno
naprezanje da se digne proizvodnja
drva u svim šumskim područjima koja
utječu na srednjeevropsko drvarsko tržište,
a na drugoj nesumnjivo padajuća tendencija
utroška prirodnog drva i ogrevnog, i
nesigurnost da će upotreba drva kao industrijske
sirovine moći začepiti tu rupu. Nije
li to razvitak koji nas obavezuje na pažljivo
ispitivanje uslova i opravdava stvaranje
odgovarajućeg odbora eksperata.


Sada se postavlja pitanje, šta da u toj situaciji
radi šumarstvo? U agrarnoj se politici
u tom slučaju djeluje u dva pravca:
smanjivanjem proizvodnje s jedne i nastojanjem
da se raznim sredstvima povisi
potrošnja s druge strane. U šumarskoj politici
mogu se doduše utvrditi neke paralele,
ali tu u suštini vrijede druga pravila
igre.


Da li mi možemo ograničiti produkciju?
Tekuću proizvodnju svakako ne možemo.
Isto tako ni budući višak proizvodnje uslijed
sadašnjeg vala pošumljavanja ne ćemo
moći spriječiti bar budućih decenija. Kasnije
će se ionako morati pronaći nova područja
upotrebe, ukoliko se ne pobrine za
ujednačenje sam porast stanovništva.
Izraz »tržno usklađena šumoprivreda«
lijepo zvuči. Ali nažalost mi ne znamo da
li će to gospodarenje koje je orijentirano
na današnje stanje tržišta biti »tržno usklađeno
« u doba zrelosti sadašnjih mladih sastojina,
dakle nakon 60—100 godina. Te
su prognoze nesigurne, da bi se iz njih
mogli izvesti pouzdani zaključci. Da li da
sada sve picetiramo ili duglasiramo, jer
bukva momentano nema prođe? Ne bi li
se moglo dogoditi da nakon 50 godina ne
bude važan volumen drva, nego njegova
specifična težina i da bukvi opet poraste
vrijednost? Tako rezonira i dr. Kostle r
u svojoj knjizi o uzgajanju šuma. Tu on
navodi primjere, kako se 1800. g. nije mogla
predvidjeti potreba rudničkog drva i
željezničkih podvlaka, da se 1850. g. nije
ni sanjalo o tolikom porastu drvarske industrije
i da se još 1900. g. nije mogla
predvidjeti potreba drva za industrijsku
preradu.


Prirodnom drvetu treba spasti područja
upotrebe gdje nisu beznadno izgubljena


t. j . gdje ih nije još istisnuo čelik, laki metali,
beton i staklo. Ali nije probitačno
uočavati samo prednosti, nego i mane drveta.
Kad postoje bolji materijali od drveta,
ono ne će moći izdržati konkurenciju.
Materijali koji izađu iz upotrebe moraju
tražiti nova tržišta i nova poručja primjene.
Ne smijemo zaboraviti i na napredovanje
nerazvijenih zemalja u kojima je sadašnja
potreba u drvu minimalna. Kad
Crnci počnu tražiti više papir, mnogo će se
toga izmijeniti.
Međutim, ima čitavih oblasti iz kojih je


uklonjeno prirodno drvo, a da to nije ko


risno potrošačima. Nama se čini da je te


žište problema u istraživačkom ra


du i to s obzirom na upotrebu drva i kao


prirodnog drveta i kao industrijske sirovi


ne. Mi trebamo bolje i jeftinije drvene


konstrukcije za gradnje, usavršavanje dr


venih podova najrazličitijih vrsta, ploča


iverica, vlaknatica i šperovanog drva, iz


radbe pokućstva i t. d. Treba nam uspje


šnija zaštita od raznih opasnosti koje ugro


žavaju prirodno drvo i si.


Veoma je opsežan istraživački program


o upotrebi drva kao sirovine u drvarskoj
prerađivačkoj industriji. Tu se ne radi samo
o tom da «se tradicionalne upotrebne
mogućnosti održe i da se postupak modernizira,
nego i da se pronađu nova područja
primjene. To i jest životno pitanje šumarstva
u budućnosti.
Istraživačka djelatnost u šumarstvu
i drvarskoj industriji ne da se vi- še
odlagati. U šumarska istraživanja koja
su u vezi sa provobitnom proizvodnjom drveta
investirano je mnogo, a u istraživanje
proizvoda, drveta, tu je naprotiv uloženo


235


i




ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 70     <-- 70 -->        PDF

veoma malo. I sada nam se to gorko osvećuje!
Ail još nije kasno, ma da je već 5
minuta prije 12. Drvarski institut košta
nekoliko puta više od na pr. instituta za
uređivanje šuma, pa ga je radi toga teško
osnovati.


Međutim, valja misliti i na to, da šumarstvo
i drvarska industrija sjede u istom
čamcu. Kavženje škodi zajedničkim interesima,
a račun plaća sirovina o koju se vodi
bitka, a to je drvo. Naravno da među tim
takmičarima na tržištu postoje suprotni
interesi. To leži u naravi stvari i mora da"
bude tako, ali to ne smije ići tako daleko
da škodi općim interesima. Došlo je vrijeme
kad pitanje prestiža, bacanja klipova
pod noge, ali i kratkovidne sebične politike
pred interesom općenitosti i obostrane koristi.
Šumari i drvari treba da sjednu za
isti stol. To ne vrijedi samo za jednu zemlju,
nego za sve srednjoevropske zemlje.


III. Troškovi proizvodnje
U Njemačkoj se u posljednje vrijeme pojavljuju
napisi, koji upozoravaju na opasnost
koja ugrožava šumoprivredu neprekidnim
rastenjem troškova proizvodnje s
jedne i snižavanjem cijene drvu s druge
stvirane. Tvrdi se, da će uslijed tih dviju
tendencija uskoro doći ne samo do privredne
nulte točke, nego da je ona ponegdje
već i prekoračena.


Pogibelj od minus-bilance mnogo je ozbiljnija
nego što se misli. Nulta je točka
već često premašena. Uzmimo na pr. bukovinu;
njezina je prodajna cijena (čak i
kad se zanemare kamate) nesumnjivo ispod
proizvodnih troškova. Iza bukve odmah
slijedi hrast i bor. Relativno dobro stoje
zasada omorika i jela.


Nama, međutim, drvari predbacuju, da
manipuliramo sa sječinama tako, da siječemo
uvijek samo toliko, koliko možemo
skupo prodati. Ali to besmisleno pređbacivanje
već je toliko puta opovrgnuto. U
državnoj se šumi svake godine siječe propisani
etat bez obzira da li su cijene drvu
visoke ili niske. U općinskim je šumama
situacija ista, jer im je financijsko stanje
nezavidno. Razumljivo je da to nije pravilno
s ekonomskog gledišta, jer razuman trgovac
prodaje više od svojih zaliha kad su
cijene visoke, a manje kad su niske, da bi
izravnao bilancu za slabih godina sabranim
rezervnim fondom iz doba konjunkture.


Što nam onda preostaje? Na cijene drvu
možemo utjeucati samo ako uspijemo
sniziti troškove proizvodnje. Ali
tu su se ispriječile velike zapreke i teškoće.


Na uprav ni m troškovima jedva
da se može išta uštedjeti, a na materijal


nim izdacima isto tako. Znatno je poskupila
izradba drva u šumi, zatim gradnja
i održavanje putova , a visoki su i troškovi
k u lt ura. Potrebno je racionaliziranje
svih tih radova.


Ipak, uza svu štednju na svim linijama,
ne ćemo nažalost moć: spriječiti negativnu
bilancu, bude li i dalje znatno padala
cijena drvu, a to se može sigurno očekivati
radi istiskivanja drva sa sektora upotrebe
kao prirodnog drva na sektor industrijske
sirovine.


Naš uspjeh ili propadanje ovisi o tom, da
li će nam uspjeti da drvo i dalje ostane u
upotrebi tesara, stolara, u umjetnom obrtu,
da se pronađu nova područja njegove upotrebe
i da se snize troškovi polufabrikata i
finalnih proizvoda, jer je to jedini način
da se drvu osigura proda. Uzmimo samo
jedan primjer za ilustraciju ovog posljednjeg.
Hrastova oblovina za parkete je preniska,
a cijena gotovih parketa tolika je,
da koči njihovu širu upotrebu. Dakle, troškovi
izradbe povisuju cijenu, a ne samo
drvo. Svaka mjera racionaliziranja u interesu
je i proizvođača sirovine.


S obzirom na put kojim kreće šumoprivreda,
moramo ponovo naglasiti nasušnu
potrebu naučnog istraživanja i s
tim u vezi zahtjev, da i šumoprivreda i
drvarska privreda u tu svrhu pruže višestruko
veću novčanu pomoć od one koju
su dosad davale. Osim toga, privredni račun
traži da se ubuduće pokloni veća pažnja
ekonomičnosti planova, koje valja sastavljati
u smislu pravih gospodarskih
osnova. Ne smijemo više misliti parcijalno,
samo na pojedinačna područja (plan
kultura, izgradnje putova, njege sastojina
i t. d.) nego valja postaviti plan sviju troškova
i čitavog gospodarenja.


IV. Količina rađa i kraj
Utrošak radne snage u šumoprivredi spomenut
ćemo što je moguće sažeti je. Predavač
govori na pr. za Baden-Wurttemberg
gdje se nije mogao ponegdje izraditi ni
etat radi pomanjkanja radne snage (a ne
novčanih sredstava). Iz istih se razloga
moralo prijeći na primitivno gospodarenje
kod njege sastojina i radova u kulturama.


Pođemo li dalje u našem rasuđivanju,
zapitat ćemo se: šta će se dogoditi s onom
državnom šumskom upravom čiji čisti prihod
padne na nulu ili čak ispod nje? Privatnik
može utjecati na upravne troškove;
država ne može ili može neznatno, a i to
bi se odrazilo tek nakon niza godina, jer su
državni namještenici osigurani s pravom
na službu i otkazati im nije lako.


U vezi s tim problemom sjeća se autor
svog profesora D i e t r i c h a, koji je u


236