DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 71 <-- 71 --> PDF |
predavanjima znao spomenuti, da bi šuma bila neophodna čak i onda, kad bi čelik, cement, plastične materije dovele dotle, da ne bi više trebalo drva. A tako bi zaista i bilo! Važan je utjecaj šume na režim voda u zemlji, na filtraciju atmosfere od štetnih primjesa, na sprečavanje poplava, erozije tla, lavina, oluja, osiguranja saobraćajnih putova, stvaranje klimatskih uslova koji najbolje odgovaraju i nama i poljoprivredi i sprečavanje stvaranja pustoši. To su sve funkcije šume bez kojih je nemoguća narodna privreda. Točna je francuska uzrečica: »Umre li šuma, umrijet će i narod! « Ne treba sumnjati u to, da će šumoprivreda uvijek postojati. Današnje su naše brige samo ekonomski računi. Mi smo se s njima toliko srasli, da se iz te mreže ne znamo iskobeljati. Ali mi imamo pravo da apeliramo na državu i narod. Stoljećima je šuma blagotvorno utjecala na narodno gospodarstvo i njegovo blagostanje. Uza sve to, nikad nije šumski posjed ni dinara dobio ni tražio. A sada, kad je opstanak šume ugrožen, treba da se i mi odučimo slijepog »gledanja kroz dinar«, a upravljači države, javne korporacije i privatnici valja da pokažu razumijevanje i zahvalnost spram šume, koja je svijetu kroz vjekove služila. Rezimirajmo: Šumarstvo je bez sumnje krenulo na trnovit put. Nažalost, nije to prvi puta. Autor ne misli da će doći do hiperprodukcije drva, ali se valja prilično uznojiti, da bi se dosadašnja područja upotrebe održala i proširila, a nova otkrila. Pored toga neophodan je naučni rad. I ma da se na potrošnju drva može gledati prije optimistički nego crno, ipak se to ne može reći o ekonomskoj strani šumoprivrede. Tu smo nemilosrdno konfrontirani sa cijenom koštanja finalnih proizvoda. Težište je u tome, da svaka kubik koji šuma daje, industrija preradi tek polovicu. Iz toga nužno slijedi: proizvoditi više i jeftinije! A što ako to »više« postane manje? Vjerujemo, da će našim zajedničkim naporima i naučnim istraživačkim radom naše drvo naći prođu i odgovarajuću cijenu, jer će ljudski zdrav razum riješiti i te probleme kao što je i teže riješio. Đuro Knežević PO ŠVEDSKIM ŠUMAMA Jeseni 1958. posjetila je delegacija sovjetskih šumara Švedsku, gdje se upoznala s njihovim šumarstvom. Zadržala se u području sjeverne i centralne Švedske i to u revirima (šum. gospodarstvima): Hallen u rajonu Ostersund, Solleftea, Huddiksvall i Skinskatteberg (vidi kartu!). Posjetili su i školu za obrazovanje radničkih kadrova; u rajonu Malmo — bukove i hrastove šume i rasadnik, u štokholmskom, šumarsku školu za radnike, a u Ostermalmu školu za jegere. (Njihova su zapažanja iznesena u Lesnom hozjajstvu 2.-1959. kako slijedi). Više od polovine površine čitave Švedske zauzimaju šume. Uporedo sa željeznom rudom šume su glavno prirodno bogatstvo zemlje. Po vrstama drveća prilično su jednoličnog sastava; prevladava omorika (42*>/o) i bor (40,5´°/o). Breze je 13,5»/i>, a ostalih lišćara (johe, jasike, hrasta i bukve) tek 4,(,/o. Bukve ima samo na jugu, hrasta na jugu i u centralnom području, a ostali lišćari rastepeni su po čitavoj zemlji, ali spram sjevera sve su rjeđi. Tek 1/5 svih šuma su državne, a više od polovine je u rukama privatnika i dioničarskih društava. Danas vode švedsko šumarstvo dvije uprave, koje su u sastavu Ministarstva poljoprivrede i to: Uprava državnih šuma pod imenom Generalne direkcije drž. šuma, na čelu s gener. direktorom — i Centralna uprava privatnih šuma. Državne su šume razdijeljene na 10 okružja. U svakom je 8—14 revira (šum. gospodarstava). Ukupno ih je 106. Površine revira variraju od 7 do 10 tisuća ha na jugu, pa do 70 do 100 tisuća na sjeveru. Revirima upravljaju jegmester i (stručnjaci sa višim šum. |
ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 72 <-- 72 --> PDF |
obrazovanjem). Reviri se dijele na šumarije, kojima upravljaju kronjegeri (šumari). Tih je šumarija 480. Lugara u Švedskoj n e m a. Centralnoj upravi na čelu je glavni direktor sa 5 članova. Uprava ima 4 odjela. Značajka je šumarstva u Švedskoj — nastojanje za ravnomjernim iskorišćavanjem drva i očuvanjem šumske površine. U državnim se šumama dosta strogo drže tih načela, a u privatnim ima i skretanja. Vođenje šumskog gospodarenja i u državnim i u privatnim šumama određeno je zakonom od 1903. sa izmjenama 1923. i 1948. g. Uređajne radove u državnim šumama vrše 2 ureda, koji spadaju pod Generalnu direkciju. Godišnje se uređuje 350 do 450 tisuća ha. Ti radovi idu ovim redom: godinu dana prije početka uređivanja vrši se aerofotosnimanje u mjerilu 1:25.000 ili 1:35.000, a obavljaju ga drž. aerofotoorganizacije. Te se snimke povećavaju u mjerilo 1:20.000. Na osnovici tih fotografija uređivači određuju granice revira iskorišćavajući postojeće kartografske materijale. Prije polaska u šumu obavi se na fotografijama podjela na šumarije i označe mjesta za primjerne plohe (oko 2.000 u svakom reviru). Te su plohe krugovi sa radiusom od 5 m. Na primjernim plohama određuje se kao osnovni elemenat tekući prirast sastojine pomoću svrdla. Sva izlučivanja sastojina vrši taksator, određuje im granice i sastavlja taksaoijski opis. U pravilu u svaku izlučenu sastojinu postavi se primjerna ploha. Po aerofotosnimoi i radovima obavljenim na terenu sastavljaju se taksacijski opisi i planovi pošumljavanja. Onda se to litografski umnoži. Svakoj izlučenoj sastojim upiše se na planu broj, bonitetni razred, smjesa, dobni razred, drvna zaliha po hektaru i sječna dob. Na osnovici tako dobivenih podataka sastavlja se kratak perspektivni plan onih mjera, koje će se poduzeti prvih 10 godina. Prilozi su: tablice dobnih razreda, podaci o drvnim masama po vrsti drveća, bonitetima, debljinskim razredima i razdioba površina po sječnim dobama. Osim toga sastavlja se tablica za određivanje tekućeg prirasta za svaki dobni razred. Svi se podaci sastavljaju po pojedinim kompleksima odijeljenim prirodnim granicama, a onda i za čitav revir. Kvartalne mreže nema u Sumama . U švedskim se šumama bonitiranje vrši doneke originalno. Kao i u sovjetskoj praksi, i oni razumijevaju pod bonitetom kvalitet uslova staništa. Taj kvalitet oni karakteriziraju srednjim prirastom u kub. m, polazeći iz ukupno proizvedene drvne mase stojine u dobi od 100 godina (po prijedlogu prof. Jonsona). Najslabiji bonitetni razred ima poprečni prirast u odosu na čitavu proizvedenu drvnu masu 1—1,5 kub. m, a najveći 10—12 kub. m. Tako na pr. ako u dobi od 100 god. u određenim uslovima staništa ukupna masa borove sastojine ima 500 kub. m, to se bonitet staništa karakterizira srednjim prirastom od 5 kub. m. Dobni razredi za sve četinare uzeti su sa 20 godina. U poredbi sa našom praksom, Šveđani su uveli novi pojam sječnih razreda kojim karakteriziraju svaki odsjek šumske površine. U svemu je uzeto pet razreda »sječa«. U I. se razred ubrajaju nepošumljene sječine, u II. — dovoljno izrasle kulture i prirodni pomladak, u III. — mladik i srednjedobne sastojine kojima su potrebne prorede i u kojima još nije završeno čišćenje od grana, a drvna se masa treba povećati; IV. razred su stare sastojine u kojima se već završilo normalno čišćenje od grana, ali se sastojine mogu proređivati, da bi dale zadovoljavajući prirast; V. klasa — to su sastojine koje ne daju dovoljan prirast i koje zato valja posjeći da bi se obnovile. Osim starih, amo se ubrajaju i mlade sastojine koje ne daju vrijednog prirasta, jer su ili suviše rijetke i zato čvorugave, granate, ili što nas ne zadovoljavaju vrste drveća. A kakvi su načini sječa? Glavne vršite drveća na koje se orijentira švedsko šumarstvo jesu bor i omorika. Značajno je nastojanje koje ide za tim da uzgoji jednodobne i čiste sastojine. To daje pečat svim zahvatima, koje vrše šumari: načinu eksploatacije, proređivanju, odnosu spram podrasta, sistemu kultura i t. d. Osim na skrajnjem sjeveru, prirodn a obnov a bora i omorike uglavnom je uspješna. Švedski šumari ne nastoje da uzgoje pod zastorom stare sastojine porast koji bi bio stariji od 10—15 g. i bio raznodoban. Oni smatraju najefikasnijim da podrast počinje nicati 4—5 g. prije konačne — čiste sječe. Takav se podrast bolje zaštićuje prilikom sječe i izvoza drva. Nema li tog podrasta ili ga je malo, ostavljaju se sjemenjaoi bora (do 70 po ha). Kad je potrebno, pomaže se prirodnoj obnovi: rahli se tlo i pale ostaci na sječini. U slučajevima kad prethodna i naknadna prirodna obnova ne uspije, pomaže se sadnjom. Šumari se rano počinju miješati u život šume. To se zbiva između 8. i 12. g. (što ovisi o bonitetu stojbine i stanju mlad´ika). Pri prvom čišćenju iz mlade se sastojine odstranjuje breza i jasika (sječa, paljenje |
ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 73 <-- 73 --> PDF |
uglja i primjena kemijskih sredstava) koje su u smjesi s borom i omorikom. Istoremeno vodi se briga o ravnomjernom razmještaju bora i omorike i osiguranju dovoljne hranljive površine pojedinoj biljci. U starosti 8—10 g. smatra se da treba biti na hektaru 2,5—3 tisuće strukova; sve što je više od toga, sasiječe se, pa ma bio bor ili omorika. Nastojanje oko slobodnog razvitka strukova, neodloživo se provodi i dalje. Pri periodički ponavljanim proredama nastoji se onemogućiti uzajamno prigušivanje stabala. Zato se osim breze i jasike uklanjaju stabla loše krošnje, iskrivljena i bolesna. Čišćenja i prorede vrše se i onda, kad dobiveni materijal ne pokriva troškove. Česte i razmjerno ubrzane prorede, koje se periodički ponavljaju sve do konačne sječe, uzrokuju prilično rijedak sklop; obrast je većinom 0,6—0,7. Zato nema u sastojini tzv. prirodnog izlučivanja (sušaca), a čitav proredni materijal iznosi oko 60% ukupno proizvedene drvne mase sastojine. Težnja k uzgajanju jednodobnih sastojina i zapostavljanje pod´rasta izraslog davno prije konačne sječe, jako pojednostavnjuje sistem klasifikacije i nomenklature svih sječa. Prorede koje se vrše u dozrijevajućim i zrelim sastojinama, nemaju zadatak da stvore povoljne uslove budućem pođrastu i njegovom daljem rastenju. Uslijed toga te sječe ne treba nazivati postepenim, oplodnim, prebornim i t. d. Sve te sporedne, međusječe, u osnovi nose eksploataoijski karakter, ali ipak se one koordiniraju sa zadatkom ostavljanja, u sastojini najvrednijih stabala i stvaranja povoljnih uslova za svjetlosni pojačani prirast. Takvo prilaženje uzgajanju i iskorištavanju sastojina, daje Šveđanima mogućnost brzog obrtanja kapitala, a u sastojini postiže se visok procenat tekućeg prirasta i velik prihod po ha. Ukupno i s k o r iš ć a v a n j e drvne mase u svim šumama iznosi oko 50 mil. kub. m ili u srednjem 2,2 kub. m po ha. Od toga je 5,8 mil. pub. m u državnim šumama (1,3 kub. m po ha) i 44,2 mil. kub. m u šumama ostalih vlasnika (sa 2,4 kub. m po ha). Međutim, ukupan tekući prirast u svim šumama računa se sa 63 mil. kub. m ili 2,7 kub. m po ha. U razdoblju od 1935. do 1945. g. sjeklo se više od godišnjeg prirasta, pa se drvna zaliha smanjila. Posljednjih se godina povisio fond drvne mase smanjenjem obujma sječa, isušivanjem močvara i kultiviranjem loše pošumljenih sječina. U državnlim šumama reviri {gospodarstva) izvršuju sve radove oko uzgajanja i iskorišćavanja. U tu svrhu služe stalni ka drovi radnika, ali se pomaže i sezonskom radnom snagom. Većina je radnika snabdjeveno benzinskomotornim pilama i dobrim ručnim alatom (sjekirama, alatom za okoravanje stabala) — uglavnom vlastitim. Na sječinama neposredno pored panja obavlja se čišćenje od grana i vrši prikrajianje. Drvo se odvozi već sortirano. Izvoz do ceste ili do splava vrši se obično konjskom vučom, a samo ponekad traktorima. Okorava se neposredno na sječini i to ili ručno ili pomoću pokretnih ili stacionarnih mašina na skladištima. Pokretna mašina za okoravanje mont´rana je na traktoru sa 35 HP koju poslužuju 4 radnika (mašinist i 3 radnika). Okoravaju se okrugli sortimenti s promjerom 5—35 cm, čisto, u drvo se ne zadire, a mašina okori 70 kub. m u jednoj smjeni, a radi i zimi i ljeti. Konačne sječe (čiste) ne provode se na velikim površinama (najveća je površina 10—15 ha). U sjevernim se područjima dopušta čak do 100 i više ha. Neiskor´šćena drvna masa (na sjeveru sve tanje od 7 cm, u centralnom području do 5 cm, a na jugu do 3 cm) ostaje na sječini i ne spaljuje se. Uslijed toga prve 2—3 godine sječine izgledaju neuredne i zatrpane otpacima. Švedski šumari smatraju da ne bi bilo korisno čistiti sjeeinu, jer ogranci sprečavaju razvitak trava i time stvaraju bolje uslove za prirodnu obnovu. Osim toga uslijed velike vlažnosti većine rajona u Švedskoj ne prijeti šumi opasnost od požara. Posječena drvna masa racionalno se iskorišćuje u svrhe kojim je namijenjena. Smolarenja u švedskim šumama nema. U slučajevima kad ne uspije prirod no pošumljenje ili kad nije dovoljno, pomaže se sadnjom. U svrhu pomaganja prirodne obnove bora (komu se uvijek daje prednost) i omorike primjenjuju se ove mjere: borba s korovom i izbojcima iz panja kod lišćara prskanjem otrovima, sadiranje i spaljivanje debele naslage pokrova od mahovine pomoću mlazova vatre (iz aparata koji se nosi na leđima) i djelomično rahljenje tla. Pripravljanje tla za kulturu uglavnom je sporadično. Sadnja se vrši: kod bora sa 3-godišnjim, a omorike sa 4-godišnjim sadniicama (po hektaru 3,5—4 tisuće biljaka). Kulture se njeguju prvih 3—4 g. svake godine, a sastoji se u paljenju ili jesenjem košenju trave oko biljčice. Veliki su rasadnic i koncentrirani na jugu i u centralnom dijelu Švedske. Uzoran je rasadnik 50 km sjeverno od Malmo- a sa površinom od 37 ha. Kao gnojivo upotrebljava se treset i mineralna đubriva. Ono se nanosi jednom u 4 godine i to: tre 239 |
ŠUMARSKI LIST 6-7/1959 str. 74 <-- 74 --> PDF |
seta 200 kub. m i mineralnih đubriva 300 kg po ha. Isti zadatak ima j sijanje lupine, koju zaoravaju prije cvatnje. Sjetva se obavlja sijačicom sa 4—5 redova u razmaku od 25 cm i to u pomno obrađeno tlo, a pojedine pruge redova udaljene su međusobno 60 cm i položene strogo u pravcu. Specijalni kultivatori služe za uklanjanje korova i rahljenje tla. Svi su radovi mehanizirani, osim »školovanja« biljčica. To se vrši jeseni druge godine, jer u proljeće manjka radna snaga. Prije iskapanja prskaju se DDT-jem, da ne bi oboljele, ali se prethodno pređe »čistačem « (traktornim pogonom) preko biljčica, koji ih četkama očisti od prašine. Sa 2 kg DDT razređenog u vodi oprska se 15 tisuća sadnica. Ponekad se i zalijeva. Do rasadnika je i ledenica za pohranu i alat. Zaštitom šuma (i drugih objekata) od požara bavi se Centralna inspekcija pri Departmanu unutrašnjih poslova i to na državni račun. U svakoj leni (okružju) postoji protivpožarna inspekcija, koja primjenjuje sve protupožarne mjere na svom teritoriju. Borbu s požarima vode požarne komande, koje su u svakoj općini i snose odgovornost za sve požare, pa i za šumske. Gašenje je požara znatno mehanizirano. U svakoj su općini specijalni automobili sa šmrkovima akeionog radiusa od 500 m. Kako u švedskim šumama ima dosta vode i dovoljno rijeka, to se šumski požari lako gase. U šumama je i 300 osmatračnica sa priborom za ustanovljivanje lokacije požara i s telefonskom vezom. Osim toga uvedeno je i avionsko patruliranje. Primarni štetnic i ne igraju veliku ulogu; kornjaši su opasni samo kao raznosači bakterijskih oboljenja. U borbi s njima prskaju se otrovi kao suspenzije i emulzije u ulju, koje stvara tanku kožicu. Otrov drži 2 godine, a da se ne ispere. U vezi s tim Institut za naučna istraživanja u šumarstvu, preporuča mjesto okoravanja prskanje kemijskim sredstvima na stovarištu. Izgradnji šumskih putova pridaje se veliko značenje. Za transport drva ne grade se privremeni putovi, nego stalni za trajnu upotrebu, jer je podloga iz kamena. Postupak je ovakav: najprije se planira, onda presijeca trasa, minira, izbacuje i usitnjuje kamen, poravna buldožerima i nabija teškim valjcima. Putovi su obično 3,5 m široki sa pokrovom od 10—15 cm. Istovremeno se načine i stovarišta za drvo i raskrsnice za kamione. Tri su tipa šumskih putova u Švedskoj: l.-razredni s debelim pokrovom frekventirani tokom čitave godine, 2.-razredni kojima se vrši trans port zimi i ljeti, a nisu rabljeni u doba proljetne i jesenje bljuzgavice, i konačno 3.-razredni, koji su u upotrebi samo zimi. Plan o izgradnji putova u državnim šumama postavlja Generalna direkcija, koja daje svake godine sredstva u tu svrhu u visini do 15—17´°/o svih izdataka u reviru, a tako i za održavanje i popravak postojećih putova. Pitanju radničkih kadrova i specijalista poklanja se velika pažnja. Obrazovanje radnika uglavnom vrši Uprava privatnih šuma, koja obučava vlasnike šuma (seljake) koji žele da steknu osnovno znanje o gospodarenju sa šumama. U zemlji ima 30 škola za obrazovanje šumskih radnika sa 30—40 učenika u svakoj. Učenici se primaju iz apsolvenata sedmoljetke, a obuka traje 3—4 mjeseca. Kroz to vrijeme učenici moraju svladati sve načine pripremanja alata za sječu i uzgoj (oštrenje i razvođenje pila, popravljanje držalica, spremanje alata za rad u kulturama), a tako i potpuno vladanje radom motornih pila. Polovina se vremena utroši na teoriju. Posljednje godine u sedmoljetkama, naročita na sjeveru, predaje se i opće upoznavanje sa šumarstvom. Specijalisti sa srednjom kvalifikacijom obrazuju se u šumarskim školama sa 1,5 godišnjim studijem, ali moraju prije toga završiti staž od najmanje 1,5—2 godine rada u šumi. Stalni se revirski radnici dijele u 3 kategorije: izvlakači koji imaju vlastitog konja, stan i od države do 5 ha zemlje. Ta je kategorija dužna da odradi 100 dana godišnje, a ostalo vrijeme iskorišćavaju u poljoprivrednom radu. Druga kategorija ima isto tako svog konja, a livadu i stan dobije od države. Dužni su da odrade 150 dana u godini. Prva i druga kategorija radnika naziva se »torparima«. Treća kategorija — to su drvosječe bez konja, a žive u državnim* zgradama i moraju raditi u šumi tokom čitave godine. Kadrovi s visokom kvalifikacijo m obrazuju se u Visokoj šumarskoj školi u Stokholmu (studij traje 4 godine). Studenti se primaju nakon završene srednje škole i jednogodišnje prakse u šumi. Apsolventi V. š. šk. prvih su godina »asistenti «. Godišnje se upisuje 30—40 studenata. Uporedo sa obrazovanjem kadrova, V. š´. šk. ima zadatak .da pomaže razvitak šumarske nauke (uglavnom teorijskih problema). Međutim Šumarski naučno-istraživačkf institut rješava konkretne zadatke u proizvodnji. V |