DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1960 str. 23 <-- 23 --> PDF |
ŠUMSKA TAKSA ZA SMOLU I EKONOMSKA OPRAVDANOST SMOLARENJA Ing. Branko Bićanić, Hvar U posljednje vrijeme kod nas se pojavila tendencija, da se razdoblje smolarenja kod svih borovih stabala, bez obzira na vrstu bora i uporabnu vrijednost deblovine po mogućnosti što više produlji upotrebom stimulatora (sumporne kiseline, zatim solne kiseline i kalcium klorida). Tako na pr. ing. D u d i ć M. (2) smatra kao najracionalnije smolarenje ono, koje bi trajalo oko 60 godina. U Dalmaciji se sada smatra, da je najpovoljnije smolarsko razdoblje 28—32 godine (1). Općenito se misli, da se smolarenjem »na živo« mnogo manje oštećuje stabla nego smolarenjem »na mrtvo«. Prvi, koji je kod nas javno iznio suprotno mišljenje jest ing. S. Nikoli ć (4), ali i pored toga on smatra, da smolarsko razdoblje može trajati do 36 godina, dočim smolarsko razdoblje od 60 godina označava kao predugo i štetno. Nešto preciznije mišljenje o štetama od smolarenja »na živo« iznio je prof. H. Leibundgu t kao ekspert organizacije FAO na seminaru o gajenju šuma putem femelšlaga (8), koji je održan 1957. godine u Jugoslaviji, kao i u svom završnom izvještaju podnesenom povodom toga 18. X. 1957. godine u Savezu poljopr. šumarskih komora u Beogradu, gdje iznosi, da »smolarenje (»na živo«) trebamo obustaviti svuda, gdje je potrebno da se proizvodi drvo visokog kvaliteta. Za 1 kg smole, kako se navodi, upropašćujemo mnogo kubika drveta, pa ekonomski račun ne može to da opravda.« Ovo je mišljenje donio prof. Lei bundgu t nakon pregleda izvjesnih smolarenih područja u Bosni i Makedoniji, gdje su smolarena borova stabla uglavnom sposobna za proizvodnju kvalitetnog drveta. Međutim, ni mi u Dalmaciji ne možemo olako preći preko ovog upozorenja, iako smo se ovim problemom djelomično i donekle možda površno bavili. Ovo upozorenje od eminentnog stručnjaka stavilo nas je u dilemu, i prinudilo na ponovno razmatranje ovog problema, da bismo na taj način došli do što ispravnijeg zaključka, koje sastojine i koja stabla se sa gledišta ekonomskog računa smije smolariti, a koja ne. Smatramo, da bi ovo razmatranje barem djelomično moglo pomoći kod utvrđivanja pravilnog cilja gospodarenja u borovim šumama, kao i kod uvođenja naprednog gospodarenja u tim šumama na temelju uređajnih elaborata, koje bi trebalo što prije izraditi (1). I. Ekonomska opravdanost smolarenja odrazuje se u odnosu između ostvarene i iskalkulirane šumske takse za smolu. »Trošak sastojine za dobivanje smole« (6), ili bolje reći »šumska taksa za smolu«, predstavlja zapravo trošak, što ga stvara smolarenje prouzrokujući smanjenje prirasta drvne mase i smanjenje prinosa od pojedinih sporednih šumskih proizvoda, čemu treba dodati odgovarajući dio troškova obnove smolarenih sastojina. Prema tome, šumska taksa za smolu treba da predstavlja naknadu vlasniku smolarene sastojine za troškove sastojine, koje uzrokuje smolarenje, i to: |