DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1960 str. 37 <-- 37 --> PDF |
UZROCI DEGREDACIJE SASTOJINA Ing. Ilija Lončar Pojam degradacije sastojina vrlo je širok. Ima naime mnogo komponenata organske i anorganske prirode o kojima ovisi kvaliteta sastojina u raznim ekološkim uvjetima. Svim tim vrlo raznolikim uvjetima nije moguće udovoljiti i postići takav stepen kvalitete sastojina, koji bi bio zadnja riječ uzgoja. To naročito zbog toga što je šuma obično zajednica dugog vijeka, koja se stalno razvija i mijenja svoj sastav pod utjecajem pomenutih raznih komponenata, ne samo cnih koje povoljno djeluju, već i negativnih (kao elementarne nepogode: vihor, mokar snijeg, grom, bolesti, zareznici i t. d.). Na mnoge od tih komponenata ne možemo utjecati, pa ćemo se upoznati samo s onim glavnim uzročnicima degradacije koji se mogu valjanim stručnim radom otkloniti ili bar znatno ublažiti. Poznavanje tih uzročnika je vrlo važno, jer ćemo samo tada moći tražiti i primijeniti sredstva proti degradacije te tako uzgojiti što vrednije sastojine. Najobičniji uzročnici degradacije sastojina, na koje možemo utjecati, su ovi: 1. Loše osnivanje sastojina: a) loša provedba oplodne sječe, b) osnivanje sastojina s vrstama kojima ne odgovaraju stanišni uvjeti i osnivanje monokultura, c) osnivanje sastojina s malim brojem biljaka na jedinici površine, d) pošuml javan je slabim, loše uzgojenim sadnicama i slaba tehnika rada, e) osnivanje niskih šuma, panjača. 2. Zakašnjela njega sastojina. ?. Loša njega sastojina. i. Šikare. 1. LOSE OSNIVANJE SASTOJINA a) Loša provedba oplodne sječe. S uzgojnog gledišta najpovoljnija je prirodna obnova sastojina. Njome se obično osigurava stvaranje nove sastojine s´ vrstama koje prirodno zauzimaju odnosne površine. Te vrste su redovno garancija, da će prirodni uvjeti odgovarati i novim sastojinama. Ali prigodom osnivanja sastojina oplodnom sječom važno je udovoljiti ne samo zahtjevu da se na svježem tlu dobrog boniteta zasiju domaće vrste kojima odgovaraju prirodni uvjeti, već je naročito potrebno s ekonomskog gledišta, da se osigura i učešće raznih drugih vrsta koje imaju znatnu gospodarsku vrijednost, te da se time stvori zajednica vrsta koja će što bolje odgovarati cilju gospodarenja. Taj cilj je prvenstveno proizvodnja što kvalitetnije i veće drvne mase. Oplodna sječa dolazi u obzir u nizinskom području hrasta lužnjaka sa jasenom, brestcm, grabom, klenom, lipom i na višim položajima u sastojinama kitnjaka, bukve sa grabom, kestenom, lipom i t. d. Oplodnom sječom jakog intenziteta u oba pomenuta područja, a na staništima dobrog boniteta, obično se pojavi jak korov, koji često priječi uspješno prirodno zasijavanje. Zato na bogatom i svježem tlu treba ozbiljno računati sa pojavom korova i nikako mu ne dati priliku za jači razvoj prije zasijavanja vrednijih vrsta drveća. To je moguće same tako, da se spriječi jači utjecaj sunčanog svijetla na tlo, postepenim i umjerenim otvaranjem sklopa prigodom provedbe oplodne sječe. No ne samo da korov ugrožava povoljno zasijavanje i razvoj glavnih domaćih vrsta: lužnjaka, 307 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1960 str. 38 <-- 38 --> PDF |
kitnjaka, bukve, već im naročita pogibelj prijeti od primiješanih vrsta: graba, klena, brijesta. Ove vrste ugrožavaju uspjeh pomenutih vrednijih vrsta ako se oplodna sječa provodi šablonski i s jakim intenzitetom. Takovom sječom ne sačekavši povoljan urod hrasta lužnjaka u nizinskom području ili bukve i kitnjaka na višim položajima, pomenute vrste sjene — iako kao primjesa vrlo korisne, ali lošije tehničke uporabivosti — često ranije zasiju cijelu površinu sječine skoro svakogodišnjim urodom sjemena, koje uz to vjetar raznosi i zasijava nadaleko. Uz mnogo svijetla — jakim otvaranjem sklopa — ove se vrste naglo razvijaju i tako onemoguće uspjeh vrednijih vrsta čak i onda, ako ove kasnije obilno zasiju površinu ispod svojih krošanja. Takav ponik vrednijih vrsta obično propadne pod zasjencm ranije zasijanog pomlatka vrsta slabije vrijednosti. To naročito vrijedi za hrast i jasen kao vrste svijetla, ali slično strada i bukov pomladak pod gustim pomlatkom ranije zasijanog graba, ako dugo ostane u njegovoj zasjeni. Zbog loše, šablonski provedene oplodne sječe ima od ranije dosta degradiranih sastojina, iz kojih su — pod zasjenom pomlatka pomenutih vrsta slabije vrijednosti — istisnute vrednije vrste. Tako je u nizinskom području hrast lužnjak često ugušen po grabu, klenu, brijestu, a na višim položajima bukva i kitnjak po grabu, ali često i hrast po bukvi. Da se izbjegne pomenutoj degradaciji sastojina treba prigodom provedbe oplodne sječe imati u vidu biološka svojstva i potrebe vrsta koje se nalaze u sastojini. Odnosne vrste treba da tvore na datom staništu harmoničnu zajednicu, koja će odgovarati cilju gospodarenja. Da tehnički manje vrijedne vrste (grab. klen, brijest) skoro svakogodišnjim urodom ne bi upropastile naš cilj: da u pomenutim sastojinama hrast lužnjak u nizinskom području, odnosno bukva i kitnjak na višim položajima, budu obilno zastupani kao glavna stabla, potrebno je imati u vidu da njihov urod, naročito bukve, izostaje i kroz više godina, kao i to, da se njihovo prirodno zasijavanje može uglavnom vršiti samo pod stablima sa kojih sjeme potječe. Poznato je da se ponik pomenutih manje vrijednih vrsta sjene može povoljno razvijati samo uz dovoljno svijetla, a to je u slučaju jakih prcgala. Slijedi, da u cilju priječenja ranog razvoja njihova treba podržavati povoljnu zasjenu tla. To je naročito važno sve do uroda hrasta lužnjaka, odnosno na višim položajima bukve i kitnjaka. Ako bi u oplodnoj sječi lužnjakovog područja ranije vadili pomenute vrste sjene: grab, klen, brijest — kako se to često događalo u lošoj pretpostavci, da će se time bolje osigurati mjesto vrednijim vrstama u novoj sastojini — sigurno je da bi time uglavnom zaprečili lužnjaku učešće u novoj sastojini, a u korist vrsta sjene, što bi značilo jaku degradaciju nove sastojine. Način provedbe oplodne sječe u bukovim sastojinama detaljno je prikazan x Šumarskom listu 1946. god. br. 1, a za nizinske šume u god. 1949. br. 6—7. b) Osnivanje sastojina s vrstama kojima ne odgovaraju stanišni uvjeti i osnivanje nomokultura. Poznato je da razne vrste drveća imaju raznolike zahtjeve prema stanišnim uvjetima, kao i to, da su ti uvjeti često vrlo različiti. Smatramo ekstremno lošim mokra staništa, a kao drugi ekstrem jako suha mršava tla na kakvima uspijeva tek po neka vrsta drveća. Između ta dva loša ekstrema nalaze se razni boniteti staništa. Cim je tlo dublje, svježije, rahlije i humoznije, bogatije na mineralima, tim je ono povoljnije za uspješan razvoj većeg broja vrsta drveća. Prema raznolikim biološkim svojstvima i razne vrste drveća su prirodno |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1960 str. 39 <-- 39 --> PDF |
zauzimale raznolika staništa. Ali svojstva staništa nisu uvijek nešto stalnog, već se ona negdje mijenjanju pod raznim i promjenljivim utjecajima. Za svaku vrstu drveća postoje prilike koje njenom razvoju najbolje odgovaraju. Odnosno stanište se smatra njihovim optimumom. Čim se neka vrsta drveća nalazi na staništu po kvaliteti udaljenijem cd svog optimuma, tim se ona slabije razvija, prema tome je i proizvodnja njenog drva slabija i obrnuto, čim je bliža svom optimumu njen uzgoj će biti korisniji. Na tlima koja ne pripadaju ekstremno lošima, bilo u pogledu vlažnosti ili u pogledu oskudice na vlazi, dolaze razne vrste miješano i izvan svoga optimuma. Općenito vrijedi da na tlu boljeg boniteta veći dio vrsta drveća nalazi svoj optimum. Zato se na najboljim staništima nalaze najurednije mješovite sastojine, kako na nizinskim, tako i na brdskim položajima. Tu razne vrste u smjesi ne samo da bolje iskorišćavaju dobre ; tanišne uvjete, već je i njihovu njegu lakše provađati u pravcu veće i vrednije proizvodnje drvne mase, pa i veće otpornosti proti raznih nepogoda. Pcšumljavanje s vrstama kojima odnosni statusni uvjeti ne odgovaraju imat će slabiji uspjeh od onog, koji bi se postigao s vrstama za koje su ti uvjeti povoljniji. Već samo osnivanje ovakove sastojine nosi u sebi klicu degradacije, uslijed koje ne samo da je slabija produkcija drvne mase, već obično tlo slabi uslijed lošije zaštićenosti. Kao primjer može se navesti pošumljavanje ispranih mršavih površina sa hrastom kitnjakom ili sa kojom drugom vrednijom listačom, pogotovu vrstom svijetla. Na takove površine korisno je primijeniti crni bor; on će bolje štiti tlo svojim iglicama, koje vjetar ne odnosi, te ga time popravlja, a dat će i vredniju drvnu masu. Jaku klicu degradacije često nose u sebi sastojine koje se osnuju na povoljnim staništima kao monokulture, makar to bilo i sa vrlo vrijednim vrstama, pogotovu ako odnosna vrsta pripada vrstama svijetla. Dobar primjer su za to cni naši čisti hrastici lužnjaka u nizinskom području, u kojem manjkaju, za povoljan uzgoj hrasta kao glavne, vrlo korisne pomoćne vrste: grab, klen, brijest, a i vrlo vrijedan jasen i lipa, te na vlažnijim tlima još joha i vrba. U čistim hrasticima je tlo zakorovljeno, obraslo travom i raznim grmljem. Stabla njihova često obiluju adventivnim izbojcima, uslijed česa je njega vrlo otežana. Ako se usporedi ove hrastike s onima u kojima su obilno zastupane pomenute vrste, naročito sjene, vidi se da su u potonjima hrastova stabla lijepog uzrasta i čistog debla, bez živica. Tu je udovoljeno onom poznatom pravilu za uzgoj hrasta lužnjaka da je u povoljnom razvoju ako mu je žilje u svježem tlu, deblo u zasjeni, a krošnja u punom svijetlu. Znajući ove uslove, kao i sredstva kojima se oni stvaraju, nikad se ne bi smjelo osnivati čiste hrastove sastojine na staništima na kojima mogu uspijevati još razne druge vrste, naročito one koje podnese zasjenu hrasta. U cilju bar djelomičnog sprečavanja degradacije hrasta smatramo vrlo korisnim da se naknadno umjetno podsade postojeći mlađi čisti hrastici sa vrstama sjene, uglavnom sa grabom i klenom, naravno na staništima koja nisu mokra. Na najboljim brdskim staništima često nalazimo prirodno osnovane čiste bukove sastojine, osobito na svježim hladnijim ekspozicijama. Na tim površinama su i ranije bile takove čiste sastojine prašumskog tipa. Bukva je tu prirodno prevladala uslijed svojstva da debro podnosi zasjenu i, što je još važnije, da na svježem humoznom tlu postiže veću visinu nego li ostale autohtone vrste listača, naročito hrast kitnjak. Uslijed tih svojstava ona je u stanju da ne samo izdrži zasjenu, na pr. kitnjaka kao vrste svijetla, već i da ga tokom vremena — |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1960 str. 40 <-- 40 --> PDF |
nadvisi i time istisne iz sastojine. Vrste svijetla mogle su se održati uglavnom samo u onim dijelovima sastojine gdje bukva, uslijed slabijeg boniteta tla. nije mogla nadvisiti vrste svijetla, pogotovo ne cne koje su mogle postići veću visinu, uslijed njihovog žilja koje dublje prodire u tlo. Među ove spada od domaćih vrsta kitnjak. javor, kesten. Ali i na najboljim staništima za bukvu treba uzgajati mješovite sastojine sa što većim brojem raznih vrijednih vrsta. Tako od domaćih naročito dolazi u obzir hrast kitnjak, na svježim tlima i lužnjak, zatim kesten, lipa, javor gorski, a od četinjača jela, smreka, ariš. pa strane vrste: borovac. duglazija . . . Pomenute domaće vrste bile su i ranije zastupsne u nekim bukovim sastojinama, ali — osim na pomenuti prirodni način — bile su često istisnute i po čovjeku kao rijetke, ali vrijedne i vrlo tražene, naročito javor. No osobit je. a i dosta čest slučaj degradacije kada najbolja staništa, pretežnim dijelom ili kao čiste, zauzmu grabove sastojine, koja staništa je ranije prirodno zauzimala bukva i hrast kitnjak, a u nizinskom području staništa lužnjaka i jasena zauzeo je grab, klen, brijest. Da se osigura učešće kitnjaka, kestena kao vrsta koje bukva ugrozi na svježim tlima postizanjem veće visine, potrebno ih je osnivati u grupama. c) Osnivanje sastojina s malim brojem biljaka na jedinici površine. Poslije oslobođenja želilo se čim brže pošumiti što veće šumske površine koje su ležale neiskorištene ili slabo iskorištavane. Pošto se radilo o znatnim površinama na teritoriju NRH htjelo se postavljeni zadatak izvršiti primjenom rjeđe sadnje, uz veći razmak biljke od biljke. Taj razmak je u praktičnoj primjeni često iznosio čak 2 m, pa i više. Tehnika rada oko same sadnje tada je bila obično slaba; tlo slabo obrađeno, jame plitke i tijesne. Ni upotrebljene sadnice često n´su bile kvalitetne, naročito one koje su vađene, bolje reći čupane iz prirodnih mladika. Mnoge sadnice su propale već u prvoj godini. To propadanje je naročito pospješivala suša,, koja se opetovala kroz više uzastopnih poratnih godina. Suša je upropastila u prvom redu plitko posađene biljke. Sve pomenuto uzrokovalo je da su nove rijetko osnovane kulture postale još rjeđima, nego li su bile zasnovane. Rijetke sadnje, pogotovu one na mršavom i zbijenom tlu, sporo se razvijaju, tim sporije čim je obrada tla bila slabija, površnija, a i sadnice slabije. Od rijetko osnovane kulture nikako se nije moglo očekivati sastojinu povoljne kvalitete. Stabla u takvoj kulturi razvijaju jake krošnje već od zemlje, grmolikog su oblika i kasno stvaraju sklop. Tlo ostaje dugo vremena znatnim dijelom nezaštićeno. Posljedica je takvog stanja đa se deblo stabala kvalitetno loše razvija, jer, uslijed kasnog stvaranja sklopa i još kasnijeg sušenja, donjih debljih grana, obiluje sljepicama. Jedino čim ranijim i gustim popunjavanjem raznim vrstama, naročito vrstama sjene, može se djelomično predusresti jača degradacija pomenutih loših kultura. Gdje su biljke vrlo rijetke bilo bi korisnije gusto ih popuniti, a rijetke biljke iz ranije sadnje smatrati samo kao pomoćne, te ih, kao predrast, postepeno iskoristiti za vrijeme mirovanja vegetacije, nakon česa će listače, izbojcima iz panja moći još privremeno dati korist zaštitom tla, a kasnije rani prinos za ogrev. Odnosne rijetke kulture obično su osnivane sa borom, hrastom kitnjakom i lužnjakom kao čiste sastojine. Te vrste su ranije najčešće primjenjivane u cilju lakšeg i bržeg svladavanja velikih zadataka u pošumljavanju, jer je nabava sjemena i sadnica ovih vrsta bila najlakša. Baš za ove 3 vrste rijetka sadnja općenito daje slab uspjeh, naročito za bor. Razmak njihovih biljaka ne bi smir biti veći od 1 m, na mršavom tlu još manji. 310 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1960 str. 41 <-- 41 --> PDF |
Rijetke monokulture ne samo da ne zadovoljavaju u pogledu kvalitetnog razvoja, već ni u pogledu količine drvne mase koja bi se mogla postići uz gušću sadnju, a pogotovu zaostaju za onom drvnom masom koja bi se dobila osnivanjem mješovitih sastojina vrsta sjene i svijetla. Naravski da ne zadovoljavaju pcmenute rijetke monokulture ni u pogledu čuvanja i popravka tla. One su više izložene i raznim oštećivanjima od stoke, divljači, zareznika i t. d. te se uopće sporije i lošije razvijaju, nego li mješovite sastojine. Upotreba slabih i loših uzgojnih sadnica, te slaba tehnika pošumljavanja. Naročito je važan uzgoj dobro razvijenih sadnica ne samo u svrhu pošumljavanja čistina i goleti, već s obzirom i na prostrane sječine u kojima često treba kompletirati praznine nastale uslijed štete prigodom eksploatacije ili su posljedica, nepotpunog prirodnog pomlađenja. Dobro uzgojene sadnice su pogotovu potrebne i u svrhu, da se u sastojinu unesu razne vrijedne vrste kao i one brzog rasta, kojih u njima nema, a stanišni uvjeti su povoljni za njihov uzgoj; to naročitim obzirom i na očetinjavanje naših šuma vrstama kao što su jela, smreka, bor, borovac, ariš, duglazija i t. d. U području pojedinih šumarija je potreba sadnica velika. Ali je i u području skoro svake šumarije potreban rasadnik. Iznimku čine pojedina područja sa prebornim gospodarenjem. Nabava sadnica od drugud često ne može zadovoljiti, pa je valjan uzgoj u vlastitom rasadniku korisniji. Za uspjeh sadnje odlučna je kvaliteta sadnica. Ta se očituje u dobr o razvijenom žilju i stabljici. Biljke slabo razvijene: slabog žilja i stabljike u našim prilikama rijetko gdje mogu dati povoljan uspjeh u pošumljavanju. Takove sadnice se obično sporo razvijaju, jer u tankom korijenju i tankoj stabljici raspolažu s malom količinom rezervne hrane, koja im je neophodno potrebna za povolajn razvoj nakon presadnje. Povoljnu količinu rezervne hrane mogu sadržavati samo dobro razvijene, jake sadnice. Takove sadnice se ne mogu uzgojiti u pregustom poniku, a ni na mršavom i slabo obrađenom tlu. Naročito je slab uspjeh u pošumljavanju sa slabim sadnicama ako u prvoj godini iza sadnje nastupi dugotrajna suša. No ne samo da je suša velik neprijatelj slabih sadnica, već je takovo i kišno ljeto. Uz mnogo vlage bujno se razvija korov, koji obično upropasti slabe sadnice, pogotovo na boljem tlu. Jake sadnice sa duljim korijenjem sižu dublje u zemlju do svježeg tla i ne samo da time lakše odole suši, već uslijed obilnije zalihe rezervne hrane brže razvijaju korijenje i prodiru još dublje u tlo. Kao takove one snažnim prirastom u vis, lakše odolijevaju jakom korovu za kišovitog proljeća, a i ljeta. Pošumljavanje sa slabim sadnicama često jedva ima kakovu vrijednost. Ako se i gusto obavi sadnja uslijed propadanja dijela sadnica pošumljavanje postaje rijetko. Popunjavanje tih sadnja malo se gdje može temeljito obaviti, pogotovu je to teško u našim često prostranim sječinama. Slabe sadnice uslijed raznih nepogoda obično zaostanu u razvoju, pa ih preteku i zasjene druge vrste lošije kvalitete. Iznimka bi bila samo sadnja na čistinama koje bi se duboko preorale prije sadnje. Okopavanje biljaka moglo bi doći u obzir samo na manjim površinama i za stanovite rijetke i naročito vrijedne vrste. Takovi radovi na velikim površinama bili bi preskupi. Dobro razvijene sadnice daju i u pomenutim lošim stanišnim prilikama (korov, suša, kišovito proljeće) povoljan i siguran uspjeh. Naravski da je za takav uspjeh važna još i valjana tehnika rada na obradi tla, koji uvjet se kod svake sadnje pretpostavlja: dovoljno duboke i široke jame, dobra obrada ze 311 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1960 str. 42 <-- 42 --> PDF |
mije i valjana sadnja. Na zakorovljenim površinama visina sadnica treba da približno odgovara visini korova. Što se tiče dimenzija jame kao općenito pravilo vrijedi, da su one tako prostrane, da korijenje pravilno posađene biljke ne dotiče stijene iskopane jame ni u dubinu, ni u širinu. U takovim jamama bit će žilje posađene biljke u rahlom tlu, u kome će se moći već prve godine povoljno razvijati, pa i u slučaju suše. Uz lošu obradu tla i lošu sadnju uspjeh rada ne može biti povoljan. Primjećuje se, da su dosta česte sadnje koje ne vode dovoljno računa o tehnici rada, pa je tada i uspjeh obično slab i prema tome rad skup. Stanišne prilike su često vrlo raznolike počam od onih na čistim površinama rahlog tla, do onih vrlo zakorijenjenih i zbijenih tala. O tome stanju, uz valjanu tehniku rada, ovisi i radni učinak koji će biti veći ili manji. Ali u svakom slučaju kod postavljanja normi treba da one odgovoraju mogućnosti valjanog rada; nikako ne smije da se ta mogućnost žrtvuje postavljenoj normi i time umanji uspjeh rada. Tako ima površina teških ili jako zakorovljenih tala na kojima, uz valjan i težak rad, 1 radnik ne može dnevno posaditi niti 50 sadnica, dok na rahlom i nezakorovljenom tlu posadi mnogo više. Slab uspjeh sadnje je na štetu povoljne kvalitete. Takova sadnja nosi u sebi jaku klicu degradacije nove sastojine. 2. ZAKAŠNJELA NJEGA SASTOJINA Mnoge su naše sastojine kvalitetno znatno nazadovale prepuštene dulje vremena prirodnom toku razvoja. One su često postale toliko degradirane, da se ni najsmišljenijcm njegom ne može postići neko značajno unapređenje njihova kvalitetnog razvoja. U ovom slučaju degradacija napreduje potpuno prirodnim putem, bez uplitanja čovjeka u tok razvoja sastojine, ali obično njegovom krivicom: neskretanjem prirodnog razvoja u kolotečinu povoljniju po uspjeh gospodarenja. Uslijed pomanjkanja pravovremene njege često je prevladao u mladićima zastarčeni štetni predrast. Taj predrast, koji je krošnjat i loše kvalitete, dugo trpljen u sastojini, uništi svojom zasjenom uzgojno vrednija stabla iz sjemena, koja su nikla uglavnom u doba oplodne sječe. Ali, često ima štetnog predrasta koji nastaje u doba oplodne sječe. Takov je naročito opasan predrast graba, brijesta, klena ako ugrožava pomladak, hrasta, bukve, jasena. Spomenut ćemo neke najobičnije i vrlo štetne slučajeve degradacije ove vrste, a povodom zakašnjele njege. U nizinskom području — kako je već spomenuto pod 1 a — najvrednije naše vrste, hrast lužnjak i jasen, iako su bile povoljno zasijane, često stradaju, jer ih preteku u razvoju i uguše tehnički manje vrijedne vrste sjene: grab, klen, brijest. U svakom slučaju prirodne obnove nizinskih sastojina, u kojima se nalaze u smjesi pomenute vrste, potrebna je već od početka zasijavanja naročita kontrola razvoja nove sastojine i, prema potrebi, primjena njege u pravo vrijeme, bez zakašnjenja. Naime, treba imati u vidu da se hrast i jasen, ka o vrst e svijetla , ne mogu dugo održati u zasjeni pomenutih vrsta sjene, kao i to, da se mogu povoljno razvijati samo ako prirastom u vis prednjače pred vrstama sjene. Zato je važno već u prvoj mladosti ukloniti, odnosno prikratiti predrast vrsta sjene tamo gdje su vrednije vrste ugrožene, te im time osigurati obilno svijetlo. Gdje osiguravanje obilnog svijetla kasni, o hrastu i jasenu često nema ni traga u sastojini ili su ove vrste zastupane tek sa po ko 312 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1960 str. 43 <-- 43 --> PDF |
jim primjerkom, koji se slučajno nalazio u povoljnijim prilikama. Tako degradirana sastojina, na vrlo bogatom tlu, znači naročitu štetu sa ekonomskog gledišta, to tim više što pomenute tri vrste sjene daju manju i manje vrijednu masu. -Takove sastojine treba u nekom skraćenom razdoblju iskoristiti provesti konverziju sa vrednijim, vrstama, uz koje će važnu ulogu, kao pomoćne, imati i pomenute vrste sjene. U brdskim predjelima, gdje se u mladićima nalazi u smjesi bukva sa hrastom kitnjakom i grabom, također se može često ustanoviti da je kasnom njegom hrast kitnjak stradao u zasjeni bukve i graba, ali je često istisnuta i bukva po grabu, ako je uz jaku progalu bukva kasnije zasijala površinu nego li grab. Smjesa kitnjaka i bukve vrlo je povoljna s ekonomskog gledišta, jer kitnjak daje tada vrednije sortimente, negoli u čistoj sastojini hrasta. Na bogatim hume znim, svježim staništima važno je da se kitnjaku osigura grupimična primjesa, jer na takovima bukva postiže veću visinu, pa bi ga, uz pojedinačnu primjesu, ova nadvisila i potisla. Naročito je jaka degradacija ako obje pomenute vrijedne vrste istisne grab, koji je ne samo po kvaliteti, već i po veličini prirasta znatno slabiji. Ovaj slučaj degradacije, prevladavanjem graba, čest je u sastojinama prigorja, na svježim položajima. Svakako rad na njezi, gdje ona kasni, ne valja još i odgađati, već treba čim prije spašavati što se još može spasiti. Da ne nastupi slična degradacija i u najmlađim sastojinama valja razvoj njihov budno pratiti i bez odlaganja, već početkom njihova osnivanja, uklanjati i potiskivati ono što smeta njihovom kvalitetnom razvoju. Johine sastojine i grupe njihove — uglavnom u jarcima i svježim dolinama uz potoke, na bogatom tlu — često nisu uopće njegovane i pretežno su iz panja. Crna joha je do nedavno smatrana vrstom malene vrijednosti i zbog toga se njenoj njezi često nije obraćala potrebna pažnja, a negdje se ne obraća još ni danas, premda bi ona, njegovana rano, dala vrijedne sortimente na odnosnim prirodnim nalazištima. Degradacija johinih sastojina nije samo u tome što su obično zanemarene, nenjegovane, već u tome, što često, kao panjača slabog obrasta, same zauzimaju vrlo dobro svježe stanište, na kome bi se mogao postići naročit gospodarski uspjeh sa mješovitom sastojinom, u kojoj bi uz crnu johu mogao vrlo uspješno učestvovati još i hrast lužnjak, jasen, k. topola, platana, borovac, potonji u grupama. Ranom njegom johina panjača bi se postepeno iskoristila i mjesto panjače bi uz pomenute vrijedne vrste umjetno unesene, uzgajali johu uglavnom iz sjemena dok bi joha iz panja rano davala vrijedne proredne prihode. 3i LOŠA NJEGA SASTOJINA Degradacija sastojina je često bila uzrokovana lošom njegom koja je vršena prema principima nauke o niskim proredama. Ti principi su ranije primjenjivani u naprednom svijetu odakle su se i kod nas bili udomaćili. Prema njima i prema tadanjem osnovnom pravilu o čuvanju sklopa, nije se moglo voditi računa o njezi krošnje i kvalitetnom unapređenju sastojine. U smislu te nauke proredom se sjeklo samo potišteno, dok se krošnjati predrast — zbog očuvanja sklopa — nije smio kod nas uklanjati. Naročito je nepovoljno stanje u onim srednjodobnim sastojinama, u kojima je bilo mnogo štetnog predrasta. |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1960 str. 44 <-- 44 --> PDF |
Posljedice takvog rada jasno se vide u mnogim bukovim i hrastovim srednjcdobnim sastojinama kao i u onima koje se primiču sječnoj zrelosti. U tima se često jedva može naći koje vrednije stablo, jer pretežan dio stabala. naročito u bukovim sastojinama, pripada nekadanjem lošem predrastu. koji ranim razvojem jake krošnje nije mogao razviti kvalitetno deblo; ono je obično kratko i sljepičavo. Odnosna stabla su, jakom zasjenom krošnje, tokom svog razvoja uništavala zasjenjena stabla između kojih su se, valjanom njegom, bila mogla uzgojiti kvalitetno vrednija stabla. Takovo stanje je naročito karakteristično za ocjenu štetnosti niskih proreda. Degradacija je napredovala i u onim hrastovi m sastojinama, naročito lužnjakcvim, koje nisu imale krošnjatih stabala, štetnog predrasta, ili ga ie bilo malo, već su se razvile iz lijepog prirodnog mladika, ali su sve do 60-ih godina starosti, pa i dalje, često držane u pregustom sklopu, u nadi, da će se time polučiti što vredniji tehnički sortimenti: dugačko i čisto deblo. Predpostavka da će odnosne sastojine, sa vrlo visokim i razmjerno tankim deblima. te sa slabo razvijenim uskim krošnjama, dati naročito vrijedne sortimente, nije u skladu sa biološkom potrebom hrasta. Naime vrste svijetla, među koje spada i hrast, trebaju mnogo direktnog svijetla, prema tome i više prostora da mogu razviti veću krošnju. S obzirom na to potrebno je osiguravati više svijetla onim članovima sastojine, koji su što ljepšeg uzrasta. Krošnja je u pomenutom gustom sklopu — dugotrajno jako stiješnjena — abnormalno malena, zapravo zakržljala. Bez dobro razvijene krošnje ne može biti povoljne transpiracije. pa ni asimilacije, takove kojom bi se proizvela dovoljna količina organske materije za izgradnju snažnog kvalitetnog debla, makar ono bilo ravno i bez sljepica; eno ostaje tanko. Vrlo je teško dalje uopće njegovati čiste sastojine hrasta, ako se nalaze u navedenom stadiju razvoja: sa visokim tankim deblima, abnormalno malene krošnje, kad se prirast u vis već znatno usporava i približuje maksimalnoj visini. Debla takovih stabala, makar su u gustom sklopu, redovito su jako osuta adventivnim izbojcima. Razmicanjem njihovih krošanja proredom razvijaju krošnju prema dolje, jačim razvojem adventivnih izbojaka, što je i sasvim prirodno. Time izbojci postaju sve snažniji, kvaliteta debla slabija. Uslijed jačeg razvoja živica vrh proređenih stabala dobiva manje vede, jer tu vedu sve više koriste adventivni izbojci. U doba suše vlagom se često mogu snabdjeti samo živici, jer su bliže žilju. Posljedica takvog stanja se katkad vidi na suhovrhim hrastovim stablima, pogotovu ako su jače proređena. Degradacija hrastika ove vrste — podržavanjem sastojine u pregustom sklopu, bez njege krošnje — česta je u srednjodobnim i starijim hrasticima u kojima se čuvalo sklop. Sa njegom krošnje se u ovom slučaju jako zakasnilo, sa uzgojem se zapravo došlo u ćor-sokak. Razmicanjem krošanja treba rano početi tako, da odabrana lijepa glavna stabla sastojine — u potrebnom razmaku — već do 60. godine starosti postepeno razviju dobru i pravilnu krošnju. Takva su stabla lijepog debla i čista od živica, što ujedno znači, da je normalan odnos između veličine krošnje i razvoja žilja odabranih kvalitetnih stabala, a time i normalna transpiracija, pa nema potrebe za buđenje adventivnih pupova. Čim se javljaju adventivni izbojci po deblu, znak je, da nešto nije u redu: krošnja je premalena ili je bolesna. Naravski, između glavnih stabala lijepog uzrasta važno je, da stalno ima i pomoćnih stabala ne samo hrasta već naročito i vrsta koje podnose njegovu zasjenu, ako im odgovaraju stanišni uvjeti. Sto je rečeno za hrast još više vrijedi za jasen, koji daje vrijedne sortimente samo, ako može razvijati snažnu krošnju. To se postiže jedino ranom njegom |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1960 str. 45 <-- 45 --> PDF |
jasena. Lijepim, glavnim stablima treba već od rane mladosti osigurati dosta svijetla tako, da im krošnja u mješovitim sastojinama bude više od krošanja susjednih stabala ili, ako se radi o čistim grupama jasena, da se jasenova stabla, u korist odabranog glavnog, postepeno sve više razmiču. Krošnja tih odabranih stabala sa visinom će biti sve veća. Njega jasena je ranije bila naročito slaba uslijed t. r. stalnog podržavanja u pregustom sklopu. Za navedeni valjan postupak najbolji su dokaz dala pojedince zastupana ona jasenova stabla koja su visinom dominirala nad ostalim vrstama. Ona su se isticala naročito vrijednim i jakim deblom, a i krošnjom, dok su preguste jasenove grupe velikih visina, tankog debla i crnog srca bile u takovom stanju, da o daljoj uspješnoj njezi obično nije moglo biti ni govora. Degradacija neke sastojine može nastati, i prejakim zahvatom u nju. Ona time stradava uslijed neprirodnog stanja u kakovo je prenaglo stavljana. To naročito vrijedi za sastojine koje su ranije njegovane niskom proredom, čime su bile lišene donje etaže. Kad bi ta taža postojala, ona bi ispunjavala nastale praznine, djelomice bi urasla među dominantna stabla, te bi se njega lako i dalje obavljala. 4. ŠIKARE Težaj slučaj degradacije šuma predstavljaju šikare. One su kod nas naročito rasprostranjene u Lici, ali ih ima i u drugim područjima naše republike. Šikare se obično nalaze u blizini naselja, osobito u onim bivšim z. z., u kojima nije šuma imala nikakovu zaštitu, a kamoli njegu. Na mjestu današnjih šikara nekad su postojale prirodne visoke šume, koje su prekomjernim iskorišćavajem pretvorene u paniače, a ove dalje u šikare, koje su često obrasle raznim grmljem i kržljavim ostacima šumskog drveća. Ne samo da je šuma bila stalno degradirana neurednom sječom, već i neograničenim pašarenjem, a i požarima. Takovim postupkom šikare su često postepeno prelazile u pašnjake, zatim u goleti, na kojima je nestalo ne samo tragova drveća i grmlja, već je i tlo postajalo sve siromašnije, isprano. Ispiranjem nezaštićenog tla. na primjer u Lici, zemlje je bilo sve manje, a kamenja na površini sve više. Na taj način su se mncge ranije obradive površine pretvorile skoro u čiste kamenjare. Prema intenzivnosti faktora koji su vršili degradaciju stepan degradacije šikara vrlo je raznolik. Uglavnom može se razlikovati dva tipa i to: šikare u kojima su vrste drveća još povoljno zastupane i u kojima nisu potrebna veća popunjavanja i šikare obrasle znatnim dijelom uz vrste drveća i grmljem, naročito trnjem, isprekidano s većim i manjim plješinama. sa prelazom u čistinu. Čim je neka šikara bliže naselja, tim je ona više stradavala i uzmicala. Uklanjanjem štetnih faktora, uglavnom nerazumne sječe, pašarenja i paljenja, u mnogo slučajeva su stvoreni povoljni uvjeti za melioraciju. U šikarama ili dijelovima njihovim na kojima su zastupane vrste drveća kao niska šuma glavni je zadatak njege, da im se — u svrhu lakše konverzije — osigura nesmetan razvoj. Njegom svake grupe panjače razmicat će se dominantni izbojci iz panja sječom onih između jačih lošijeg uzrasta koji smetaju ljepšima ili i jednakima. Tokom razumne njege sastojina će se povoljnije razvijati i broj izbojaka iz svake grupe sve više će se smanjivati. Nakon stanovitog vremena, a negdje i odmah, moći će se pristupiti postepenoj likvidaciji šikare, te osnivanju nove sastojine iz sjemena: visoke šume s raznim vrstama kojima stanišni 315 |
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1960 str. 46 <-- 46 --> PDF |
uvjeti odgovaraju. Takovom njegom dobivena drvna masa dobro će doći uglavnom za podmirivanje lokalne potrebe na ogrevu. Na povoljnim i svježim položajima moći će se vršiti očetinjavanje na pr. podsijavanje sa jelom, smrekom, ali i podsadnjom biljaka ovih vrsta, a na slučajnim prazninama, naročito suvljih položaja, borovim biljkama. Na površinama jače degradiranih šikara praznine, uz proredu gušćih dijelova šikare, popuniti biljkama naročito crnim i običnim borom. Pri konverziji šikara može uz pomenute vrste na povoljnom tlu doći u obzir i bukva podsijavanjem sjemena u šikari, koja je prema potrebi umjerenom proredom pripremljena za podsijavanje, no mogu se na dubljem i svježijem tlu primijeniti i višegodišnje bukove biljke iz prirodnog pomlatka. Prema stanišnim uvjetima, koji mogu biti vrlo raznoliki, naravski, mogu doći u obzir još i razne druge vrijedne vrste, kao strobus, duglazija, ariš . . . , a od listača k. topola, joha, kitnjak, lužnjak, lipa, kesten . . . Sve odnosne vrste svijetla i sjene, naročito u povoljnoj smjesi, dobro će uspijevati na bogatom, dubokom tlu, te doprinijeti stvaranju otpornijih vrsta i vrednijih sastojina. Navedeni uzroci degradacije sastojina uglavnom su posljedica nedostatka stručnog rada na otklanjanju zapreka za postizanje što većih vrednosti. To naročito zbog pomanjkanja dovoljnog broja praktički dobro obrazovanog osoblja, onog koje odnosne vrlo važne radove obavlja, a to je uglavnom tehničko pomoćno i lugarsko osoblje. Izvjesno je da se velikim naporem uspjelo već do sada postići znatne rezultate, naročito u pitanju njege sastojina, dok je pitanje pošumljavanja i obnove šuma, stvaranjem što vrednijih mješovitih sastojina, još razmjerno malo gdje došlo ozbiljnije do izražaja. Čsto se zadovoljavamo samo sa prirodnim zasijavanjem domaćih vrsta, i sa monokulturama, to čak i na vrlo. dobrim staništima, koja time nisu povoljno iskorištavana ni u pogledu mase, a i kvalitete, kako bi to moglo da bude. CAUSES OF ŠTAND DEGRADATION Suramary Discussed were those main causes of štand degradation which can be removed or at least considerably alleviated by means of proper cultivation. Only by the kncwledge cf these causes it will be possible to apply the means for their removal and for raising stands of special quality. These causes are the following: 1. Incorrect establishment of stands such as: a) pocr execution of seed cutting; b) establishment of stands by means of species which the site conditions do not ccrrespcnd as well as establishment of monocultures; c) establishment of stands with a low number od plants per unit of area; d) afforestation by means of weak, poorly raised seedlings as well as a poor planting technique; e) establishment of coppices. 2. Pelated tending of stands. 3. Poor tending of stands. 4. Scrubwoods. The mentioned causes of štand degradation are mainly the consequence of lack of expert work on the removal of obstacles impeding the raising of high-quality stands. It is certain that so far through great efforts it has been possible to achieve censigerable results in the field of tending stands, while the question of reforestation and re-establishment of stands — by creating as regular mixed stands as possible — has manifested itself so far only here and there. Often we are satisfied with natural seeding of indigenous tree species, and even with monocultures occurring even on high-prcductive sites, which are thus not utilized in a satisfactory manner either as to volume or quality of the standing crep. 316 |