DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1960 str. 39 <-- 39 --> PDF |
zauzimale raznolika staništa. Ali svojstva staništa nisu uvijek nešto stalnog, već se ona negdje mijenjanju pod raznim i promjenljivim utjecajima. Za svaku vrstu drveća postoje prilike koje njenom razvoju najbolje odgovaraju. Odnosno stanište se smatra njihovim optimumom. Čim se neka vrsta drveća nalazi na staništu po kvaliteti udaljenijem cd svog optimuma, tim se ona slabije razvija, prema tome je i proizvodnja njenog drva slabija i obrnuto, čim je bliža svom optimumu njen uzgoj će biti korisniji. Na tlima koja ne pripadaju ekstremno lošima, bilo u pogledu vlažnosti ili u pogledu oskudice na vlazi, dolaze razne vrste miješano i izvan svoga optimuma. Općenito vrijedi da na tlu boljeg boniteta veći dio vrsta drveća nalazi svoj optimum. Zato se na najboljim staništima nalaze najurednije mješovite sastojine, kako na nizinskim, tako i na brdskim položajima. Tu razne vrste u smjesi ne samo da bolje iskorišćavaju dobre ; tanišne uvjete, već je i njihovu njegu lakše provađati u pravcu veće i vrednije proizvodnje drvne mase, pa i veće otpornosti proti raznih nepogoda. Pcšumljavanje s vrstama kojima odnosni statusni uvjeti ne odgovaraju imat će slabiji uspjeh od onog, koji bi se postigao s vrstama za koje su ti uvjeti povoljniji. Već samo osnivanje ovakove sastojine nosi u sebi klicu degradacije, uslijed koje ne samo da je slabija produkcija drvne mase, već obično tlo slabi uslijed lošije zaštićenosti. Kao primjer može se navesti pošumljavanje ispranih mršavih površina sa hrastom kitnjakom ili sa kojom drugom vrednijom listačom, pogotovu vrstom svijetla. Na takove površine korisno je primijeniti crni bor; on će bolje štiti tlo svojim iglicama, koje vjetar ne odnosi, te ga time popravlja, a dat će i vredniju drvnu masu. Jaku klicu degradacije često nose u sebi sastojine koje se osnuju na povoljnim staništima kao monokulture, makar to bilo i sa vrlo vrijednim vrstama, pogotovu ako odnosna vrsta pripada vrstama svijetla. Dobar primjer su za to cni naši čisti hrastici lužnjaka u nizinskom području, u kojem manjkaju, za povoljan uzgoj hrasta kao glavne, vrlo korisne pomoćne vrste: grab, klen, brijest, a i vrlo vrijedan jasen i lipa, te na vlažnijim tlima još joha i vrba. U čistim hrasticima je tlo zakorovljeno, obraslo travom i raznim grmljem. Stabla njihova često obiluju adventivnim izbojcima, uslijed česa je njega vrlo otežana. Ako se usporedi ove hrastike s onima u kojima su obilno zastupane pomenute vrste, naročito sjene, vidi se da su u potonjima hrastova stabla lijepog uzrasta i čistog debla, bez živica. Tu je udovoljeno onom poznatom pravilu za uzgoj hrasta lužnjaka da je u povoljnom razvoju ako mu je žilje u svježem tlu, deblo u zasjeni, a krošnja u punom svijetlu. Znajući ove uslove, kao i sredstva kojima se oni stvaraju, nikad se ne bi smjelo osnivati čiste hrastove sastojine na staništima na kojima mogu uspijevati još razne druge vrste, naročito one koje podnese zasjenu hrasta. U cilju bar djelomičnog sprečavanja degradacije hrasta smatramo vrlo korisnim da se naknadno umjetno podsade postojeći mlađi čisti hrastici sa vrstama sjene, uglavnom sa grabom i klenom, naravno na staništima koja nisu mokra. Na najboljim brdskim staništima često nalazimo prirodno osnovane čiste bukove sastojine, osobito na svježim hladnijim ekspozicijama. Na tim površinama su i ranije bile takove čiste sastojine prašumskog tipa. Bukva je tu prirodno prevladala uslijed svojstva da debro podnosi zasjenu i, što je još važnije, da na svježem humoznom tlu postiže veću visinu nego li ostale autohtone vrste listača, naročito hrast kitnjak. Uslijed tih svojstava ona je u stanju da ne samo izdrži zasjenu, na pr. kitnjaka kao vrste svijetla, već i da ga tokom vremena — |