DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1960 str. 44     <-- 44 -->        PDF

Posljedice takvog rada jasno se vide u mnogim bukovim i hrastovim


srednjcdobnim sastojinama kao i u onima koje se primiču sječnoj zrelosti. U
tima se često jedva može naći koje vrednije stablo, jer pretežan dio stabala.
naročito u bukovim sastojinama, pripada nekadanjem lošem predrastu. koji
ranim razvojem jake krošnje nije mogao razviti kvalitetno deblo; ono je obično
kratko i sljepičavo. Odnosna stabla su, jakom zasjenom krošnje, tokom svog
razvoja uništavala zasjenjena stabla između kojih su se, valjanom njegom,
bila mogla uzgojiti kvalitetno vrednija stabla. Takovo stanje je naročito karakteristično
za ocjenu štetnosti niskih proreda.
Degradacija je napredovala i u onim hrastovi m sastojinama, naročito
lužnjakcvim, koje nisu imale krošnjatih stabala, štetnog predrasta, ili ga ie
bilo malo, već su se razvile iz lijepog prirodnog mladika, ali su sve do 60-ih
godina starosti, pa i dalje, često držane u pregustom sklopu, u nadi, da će se
time polučiti što vredniji tehnički sortimenti: dugačko i čisto deblo. Predpostavka
da će odnosne sastojine, sa vrlo visokim i razmjerno tankim deblima.
te sa slabo razvijenim uskim krošnjama, dati naročito vrijedne sortimente, nije
u skladu sa biološkom potrebom hrasta. Naime vrste svijetla, među koje spada
i hrast, trebaju mnogo direktnog svijetla, prema tome i više prostora da mogu
razviti veću krošnju. S obzirom na to potrebno je osiguravati više svijetla
onim članovima sastojine, koji su što ljepšeg uzrasta. Krošnja je u pomenutom
gustom sklopu — dugotrajno jako stiješnjena — abnormalno malena, zapravo
zakržljala. Bez dobro razvijene krošnje ne može biti povoljne transpiracije.
pa ni asimilacije, takove kojom bi se proizvela dovoljna količina organske materije
za izgradnju snažnog kvalitetnog debla, makar ono bilo ravno i bez sljepica;
eno ostaje tanko. Vrlo je teško dalje uopće njegovati čiste sastojine hrasta,
ako se nalaze u navedenom stadiju razvoja: sa visokim tankim deblima,
abnormalno malene krošnje, kad se prirast u vis već znatno usporava i približuje
maksimalnoj visini. Debla takovih stabala, makar su u gustom sklopu,
redovito su jako osuta adventivnim izbojcima. Razmicanjem njihovih krošanja
proredom razvijaju krošnju prema dolje, jačim razvojem adventivnih
izbojaka, što je i sasvim prirodno. Time izbojci postaju sve snažniji, kvaliteta
debla slabija. Uslijed jačeg razvoja živica vrh proređenih stabala dobiva manje
vede, jer tu vedu sve više koriste adventivni izbojci. U doba suše vlagom se
često mogu snabdjeti samo živici, jer su bliže žilju. Posljedica takvog stanja se
katkad vidi na suhovrhim hrastovim stablima, pogotovu ako su jače proređena.
Degradacija hrastika ove vrste — podržavanjem sastojine u pregustom sklopu,
bez njege krošnje — česta je u srednjodobnim i starijim hrasticima u kojima
se čuvalo sklop. Sa njegom krošnje se u ovom slučaju jako zakasnilo, sa uzgojem
se zapravo došlo u ćor-sokak. Razmicanjem krošanja treba rano početi tako,
da odabrana lijepa glavna stabla sastojine — u potrebnom razmaku — već do


60. godine starosti postepeno razviju dobru i pravilnu krošnju. Takva su stabla
lijepog debla i čista od živica, što ujedno znači, da je normalan odnos između
veličine krošnje i razvoja žilja odabranih kvalitetnih stabala, a time i normalna
transpiracija, pa nema potrebe za buđenje adventivnih pupova. Čim se javljaju
adventivni izbojci po deblu, znak je, da nešto nije u redu: krošnja je premalena
ili je bolesna. Naravski, između glavnih stabala lijepog uzrasta važno je, da
stalno ima i pomoćnih stabala ne samo hrasta već naročito i vrsta koje podnose
njegovu zasjenu, ako im odgovaraju stanišni uvjeti.
Sto je rečeno za hrast još više vrijedi za jasen, koji daje vrijedne sortimente
samo, ako može razvijati snažnu krošnju. To se postiže jedino ranom njegom