DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1961 str. 9 <-- 9 --> PDF |
je. da je čovjek smreku mnogo proširio u području bukve i hrasta kitnjaka; u našoj zemlji najviše na području Slovenije. Stvaranje monokultura, često po nekoliko generacija na alohtonim staništima, nikakav ili loš izbor rasa, velik broj neprijatelja među kukcima i parazitamim gljivama utjecalo je, da su mnoge kulture zaražene, pa se »fihtomanija« u Evropi mnogo ohladila, napose nakon II svjetskog rata kad se, na greškama, bolje upoznala važnost biogeocenologije i genetike. Smreku unositi prvenstveno u hladnija područja jele; pod smrekom se jela naletom sjemena prosječno bolje podmlađuje nego pod jelom ili pod jelom i bukvom, pa tako posredno proširujemo´ jelu. Smreka još manje nego jela pod-, nosi topla-suha staništa, tople i suhe vjetrove; bolje joj odgovara surova kontinentalna klima, pa dobro podnosi veću studen i mrazove, kraću vegetacijsku periodu. Ipak ona je ekološki plastičnija nego jela; ali ako se slučajno (a »-slučajevi- « su u pošumljavanjima često bili pravilo) unese loša ili neodgovarajuća rasa. tada je u mlađoj ili srednoj dobi mogu uništiti ili bar onesposobiti razni abiotski i biotski štetnici. U toplijem klimatskom području s dugim vegetacijskim razdobljem razvija široke godove, ali upravo* zato gdjekad može biti vrlo neotporna lošim utjecajima insekata i gljiva (crvena trulež), pogotovu u većim monokulturama. Tlo mora biti prozračno´ i svježe, aktivnost bakterija jaka, a vrijednost pH ne bi smjela prosječno biti ispod 4. Izvan njenog areala smreku možemo proširiti na najhladnije položaje s dubljim, svježim i hladnim tlom; najbolje u neizložena staništa s hladnim zrakom i plodnim tlom i gdje se na drveću ne razvija mnogo´ lišaja. Omjer smjese može biti prosječno 10 do- 30%; manji na karbonatnim tlima i otvorenijim položajima, više na silikatnim tlima i zatvoremjim položajima. Druge vrste četinjača U područje bukovih šuma možemo unositi bijeli i crni bor, borovac i ariš, sve u skladu s njihovim ekološkim zahtjevima i staništem, ali prosječno za sve: na otvorenije čistine u koje ne možemo* uspješnije unositi jelu. Bijel i bo r na području Hrvatske ima posve neznatan prirodni areal. Nalazi se na Dinaridima, i to uglavnom na Maloj Kapeli u Lici, nedaleko Plitvičkih jezera, i u dolini Kupe, na položajima koji su na rubu ekoloških zahtjeva bijelog i crnog bora (po tim staništima jedva se i mogu razlikovati njihove tipične ekološke karakteristike). Bijeli bor ne podnosi toliko suha i topla staništa kao crni bor: u posve istoj lokalnoj klimi i na podjednakom petrografskom supstratu u dubljim tlima i zatvorenijim položajima nalazi se bijeli bor a na toplijim položajima prosječno s plićim tlom je crni bo>r. — Prema dosadašnjim opažanjima, najbolje mu u Hrvatskoj mogu odgovarati osrednje plodna silikatna tla na položajima gdje nisu česti mokri snjegovi. Crn i bo r je termokserofilniji i u Hrvatskoj mnogo´ više prirodno rasprostranjen nego bijeli bor. Zato ima velik broj rasa, ali one su često i na podjednakom staništu međusobno izmiješane. On od svih borova razmjerno najviše podnosi zasjenu, bar na boljim staništima; kad popravi tlo, slabo se prirodno podmlađuje i na njegova staništa nadiru skiofiti, polaganije i manje prodorno nego u sastojinama bijelog bora. — Možemo ga unositi na toplija i suša staništa bukovih šuma (napose tamo gdje su se naselili crni grab i crni jasen, tupolisni javor i mukinja); on prosječno nešto´ polaganije raste nego bijeli bor ali |