DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1961 str. 16 <-- 16 --> PDF |
KO DA GRADI ŠUMSKE SAOBEACAJNICE I KAKO DA SE ŠKOLUJE? Prof. in*. IVAN KLEMENClC, Ljubljana a) Uvod VEĆ NEKOLIKO GODINA vrši se na naučnim univerzitetima vrlo živa reorganizacija. Zbog raznih faktora studij na univerzitetima produžavao se, broj apsolvenata zabrinjavajuće rastao, a zajednica nije dobivala onoliko diploma- nata koliko ih je trebala. Vršile su se brojne rasprave u zakonodavnim tijelima i na fakultetima u cilju boljeg prilagođivanja nastave novim potrebama. Postavio se princip da studij mora, skoro na svim fakultetima, trajati samo osam semestara. Prijašnji savezni Opći zakon o univerzitetima izašao je 1954., a onda i republički zakoni, kao i nastavni planovi i nastavni programi, svi sa zadatkom, da se studij reducira na propisno vrijeme. Jasno je bilo, da će novi propisi biti realizirani samo onda, ako studentima olakšamo studij (odgovarajuće stipendije, stanovi, menze, učione, asistenti, knjige, medicinska njega) i sa reduciranjem manje važnih predmeta i još nekim drugim mjerama. Prošle godine početkom juna primila je Savezna narodna skupština novi Opći zakon o fakultetima i univerzitetima, koji nastavu vrlo diferencira uvađanjem triju stepena stručnosti. Pa ne samo to. Zakon predviđa znatno proširenje vanrednog studija. Uvađa se inverzni studij. Nekoja dosadašnja veća područja nauke i nastave dijele se u horizontalnom pravcu na manja, stvara se nove odsjeke. Zakon hoće novom organizacijom ubrzati nastavu, da bi dobila zemlja brže i više raznovrsnih stručnjaka. Kod ovih revolucionarnih promjena, koje je donio zakon o univerzitetima od 1954, a još više novi zakon od 1960. godine, predlažu šum. stručnjaci najraznovrsnije načine kako uskladiti potrebe šumarstva s novim propisima. Dosadašnji nastavni planovi na šumarskim fakultetima obuhvaćaju vise ili manje skraćenu materiju biološkog, ekonomskog i tehničkog fakulteta. Zbog te raznolikosti materije moguće su mnoge varijacije nastave. Prvi predloži išli su zatim, da se više manje linearno skraćuju predavanja i vježbe svih predmeta. Padaju predloži, da se svi tehnički predmeti prenesu u postdiplomski studij ili čak da se ovo područje prepusti isključivo građevinarima. Ima i predloga, da ekonomske probleme šumarstva ne rješavaju šumari nego ekonomisti. Još ekstremniji diskutanti vele neka bude rukovodilac šumarske proizvodnje samo dobar organizator, eventuelno i jurista. Njemu će biti dodijeljeni biološki, građevinski i drugi stručnjaci, a šumarskih fakulteta u tome slučaju ne treba. I podjela jednog fakulteta na više odsjeka — na pr. šumarski odsjek, odsjek za eroziju i bujice itd. — znatno olakšava i ubrzava nastavu. Kako vidi » |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1961 str. 17 <-- 17 --> PDF |
mo, brojna diferencijacija znatno će olakšati rad studentima, kada se uredi i pitanje nastavnog osoblja, predavaonica, laboratorija i opreme. Najteži problem je ispravno zaposljenje novih stručnjaka sve dok bude slobodan upis na razne odsjeke i stepene, broj studenata neograničen, a potrebe operative više manje određene. Ova neplaniranost, zbog koje će na pr. stručnjak bujičar u praksi vršiti eksploataciju, a eksploatator pošumljavati itd., javljati će se češće tamo gdje ima manje šuma koje neki fakultet u glavnom snabdijeva stručnjacima. Poznato je da nijedan jugoslovenski fakultet nema za snabdjevanje sa kadrovima velikih šumskih područja. Jasno je, da se moraju fakulteti uvijek prilagođavati novim trajnijim potrebama operative. Momentanoj, kratkotrajnoj potrebi međutim nemogu se prilagoditi.. b) Kako rješava ovo pitanje ljubljanski fakultet. Na osnovi novih uvjeta Šumarski odsjek fakulteta za agronomiju, šumarstvo i veterinu ljubljanskog univerziteta (skraćeno: šumarski fakultet) rješava probleme nastave u pogledu katedre za šumske gradnje kako sledi: Sačuvao je dosadanji kompleksni studij šumarstva sa biološkim, tehničkim i ekonomskim predmetima. Smanjio je, više manje linearno, satove nastave i vježbi na prosječno 30 sati nedjeljno. Podjelu na nove odsjeke nije usvojio. Specijalisti, koji će trebati operativi, lako će se odgojiti pomoću postdiplomskog studija kojeg je zakon sankcionirao. Povremena putovanja i kraći kursevi u inostranstvu omogućit će specijalistima da budu ažurni u dostignućima struke. Svima je jasno da šumarski stručnjak mora da zna analizirati i sintetizirati, da zna logično misliti i da mora voljeti svoju struku u kojoj će se usavršavati čitav život. Svaka statičnost bila bi znak njegovog propadanja. Dosada nerješiv problem je organiziranje studija u prvom stepenu fakultetske nastave. U prvi semestar upisuju se s jedne strane studenti sa svršenom gimnazijom, u glavnom djeca građana, koja poznaju razmjerno malo prirodu, a s druge strane tehničari sa svršenom četiri-godišnjom šumarskom školom, sa izvjesnom praksom, uglavnom sinovi sa sela, kojima su razne prirodne pojave vrlo bliske. Prvi očekuju od fakulteta sve što moraju o šumi znati, dok drugi samo produbljenje onog što već znaju. Prvi vide, da svoje drugove tehničare ne će moći dostići (dvije prema šest godina stručne nastave). Jasno im je da ne će dostići ni one tehničare bez prvog stepena fakultetske nastave, a očekuju uz to viši rang i više prinadležnosti od ovih, jer će pohađati školu od njih ipak dvije godine duže. Prije osnivanja stepenskog studija nastavni plan ljubljanskog Šumarskog fakulteta odredio je, da se predavanja i vježbe iz predmeta »-šumske komunikacije « u petom i šestom semestru održavaju nedeljno po 4 + 2 sata, u svemu 30 nedelja, što iznosi ukupno 120 + 60 sati. Osim toga studenti su obavljali deset dana terenske vježbe za vrijeme velikih ferija. Za predmet «-šumske gradnje« određeno je u osmom semestru 2 + 2 sata, ili u svemu 30 + 30 sati i dva dana terenskih vježbi. Dok ljubljanski Šumarski fakultet još nije prihvatio preporučeni mu prvi dvogodišnji stepen studija, izradio je novi reducirani nastavni plan, u kojem je određeno za šumske komunikacije 3 + 2 i 3 + 2 sata, a za šumske zgrade 2 + 2 sata. 263 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1961 str. 18 <-- 18 --> PDF |
Nakon uvođenja trostepenske nastave, u studijskoj godini 1960/61., predavat će se šumske komunikacije, kad dođe nova generacija na red, u 4. semestru sa 2 -4- 1 sata + 2 dana terenskih vježbi (za I. stepen) 7. semestru sa 2 + 2 sata + 0 dana terenskih vježbi (za II. stepen) 8. semestru sa 2 + 2 sata + 12 dana terenskih vježbi (za II. stepen) Kod podjele materije, koja neka se predaje u prvom, a koja u drugom ste penu, a da se sačuva princip, po kojem mora dati već prvi stepen zaokruženo znanje, a drugi omogućiti normalni prelaz i produživanje nastave prvog, došlo je do velikih poteškoća. Imajući u vidu i gimnazijalce i tehničare, kao i potrebe operative, moći ćemo prilično udovoljiti iznešenom principu, ako u prvom stepenu student uči gradnju cesta, ručno i strojno, u drugom projektiranje cesta, mostova i žičara. Osim gradnje da sluša student u prvom stepenu i teoriju šumskih saobraćajnica, kako bi student sa srednjom šumarskom školom, ako ne će studirati i drugi stepen fakulteta, ovom materijom svoje znanje produbio. Po ovoj zamisli izrađeni su nastavni planovi i programi. Šumske zgrade predavat će se po novom u 6. semestru sa 2 + 2 sata, samo za II. stepen. Tim planom smanjila se nastava iz šumskih komunikacija za 8%, dok je iz šumskih zgrada ostala nepromijenjena. Po novom stepenskom studiju predviđena je nastava u prve četiri godine xa sve predmete: a) za predavanja i vježbe na šum. fakultetima 3.465 dana, ili 100% b) za terenske vježbe 185 dana, ili 100% Od toga otpada na šumske komunikacije: a) predavanja i vježbe 165 sati, ili 4,8% b) terenske vježbe 14 dana, ili 7,6 %. Kako vidimo od ukupnog nastavnog veremena predviđenog za odgoj jednog šumarskog inženjera trošit će se za šumske komunikacije, za jednog od glavnih predmeta struke, manje od 5% sati za predavanje te vježbe i manje od 8% dana za terenske vježbe. Ovdje nismo uzeli u račun još postotak potrošenog vremena, koji je potreban za propedeutske predmete (matematika, geodezija, mehanika itd.), koji omogućavaju studentu razumijevanje predavanja šumskih komunikacija. Ali pošto su ti predmeti potrebni više ili manje i nekojim biološkim i ekonomskim predmetima, to ih nije moguće objektivno podijeliti na pojedine šumarske stručne predmete. c) U čemu je specifičnost šumskih saobraćajnica? Vidimo da ljubljanski Šumarski fakultet planira nastavu iz »Šumskih komunikacija- « u prvom i drugom, po potrebi i trećem stepenu. Svjestan je potrebe ove nastave, kao i njezine šumske specifičnosti. Sjetimo se samo, da su šumske saobraćajnice primijenjen e saobraćajnice sa naročitim zadacima. Slične su primjenjene rudarske, industrijske ih poljoprivredne saobraćajnice. Tako dijeli na pr. šumar ove svoje saobraćajnice na tri kategorije: a) spo j ne, koje vežu šumu sa javnom mrežom, odnosno sa potrošnicima, b) produktivn e saobraćajnice koje leže u šumi samoj i vrše dva zadatka: transport, i pojeftinjenje izvlačenja drveta, |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1961 str. 19 <-- 19 --> PDF |
c) mrtv e saobraćaj nice, koje leže isto u šumi, ali na nju nije moguće izvlačenje drveta. Koncentrirane serpentine brojimo isto u ovu kategoriju. Za izvlačenje drveta i utovarivanje od velike je važnosti visina ili dubina crt e vezilice 1 ) produtkivne ceste. Šumar nastoji, da formira cestu tako,, da ne bi ležale te crte previše iznad, odnosno ispod njezine nivelete. Šumar mora kod trasiranja i gradnje produktivnih cesta voditi naročitu pažnju o formiranju konkavni h krivina i to u pogledu njihovog polumjera i njihovog proširenja, kao i izgradnje utovarišta. Produktivne šumske ceste normalno su jednotračne , zato je njihovo formiranje različito od javnih dvo ili više tračnih. Specifičnost šumskih produktivnih saobraćajnica je njihovo opterećenje, koji se bitno razlikuje od opterećenja na javnim cestama. Kao posljedica tog opterećenja proizlazi načelo o sužavanju i skraćivanju saobraćajnica. Produktivne ceste su bitno manje opterećen e od javnih, samo od 0—100 tona na dan, ili u prosjeku 10 tona/dan. Javne ceste opterećene su od kakvih 100—50.000 tona na dan, ili u prosjeku oko 1.000 tona, što znači 100 puta više. Na javnim cestama raste saobraćaj i opterećenje iz godine u godinu, na šumskim saobraćaj je sve rjeđi što veća vozila dolaze u šumu, a opterećenje je uglavnom konstantno. Zbog toga mnogi tehnički i ekonomski zaključci, koji važe za javne, ne važe za šumske ceste. Na javnim cestama transport je putnika vrlo velik, na šumskim međutim ostaje drvo glavno opterećenje. Zato mora biti i na prvim i na drugim i različit koeficijenat sigurnosti, što se opet odrazuje na njihovoj ekonomskoj i tehničkoj problematici. Najvažnije je pitanje koliko žila, kakvog kvaliteta i gdje ih treba položit i na nekoj datoj šumskoj površini. Kod toga važe jedni principi u ravnici, drugi na blagim, treći na strmim, a četvrti na vrlo strmim kosama. Drukčije polažemo u istoj šumi žile za okolne potrošače, drukčije za daljne potrošače. U posljednjih dvadeset godina razvila se nova nauka o optimalno j gustoć i šumskih saobraćajnica i o njihovoj teoriji.2) Trasiranje šumskih cesta vrši se isključivo direktno m metodom, dok javnih indirektnom. Traser šumskih saobraćajnica izabere pozitivne terenske linije , po kojima polaže trasu tako, da tvore međusobno što bolju saobraćajnu mrežu, ili saobraćajno žilje. Zadatak je trasera javnih cesta, da međusobno spaja samo izvjesne pozitivne tačke. Sve više postaje aktuelna i kod nas gradnja šumskih cesta strojevima. Samo šumar može izabrati najbolje metode, te ih uspješno primjenjivati, kako bi zaštitio šumu od ozlijeda kamenjem kojeg strojevi ruše kosama tokom gradnje. Ovo kamenje može šumu, u kvalitetnom pogledu, sasvim devastirati. Zna se, da su pogledi šumara na naklone nivelete, na izjednačenje kubatura, na gradnju gornjega ustroja itd. specijalni i opravdani. Kako vidimo samo iz nekoliko ukratko prikazanih specifičnosti šumskih cesta, razlikuju se one bitno od javnih. Ne samo gravitacione i lokomotivske željeznice, čekrci, uspinjače, vodna i suha točila, vodeni putevi itd., koje danas u pojedinim područjima Jugoslavije uglavnom samo još uzdržavamo, i za koje i) Klemendić I.: Iz teorije Šumskih saobraćajnica, »Narodni šumar«, Sarajevo IMS. broj i—6, strana 255. *) Klemenčić I.: Ekonomika, »Šumska enciklopedija«, Zagreb 1959, strana 751. |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1961 str. 20 <-- 20 --> PDF |
je i svakom stručnjaku jasno da spadaju u domenu šumara, nego isto tako moderne šumske žičare i ceste isključiva su domen a šumara. d) Da li mogu građevinari pomoći šumarima. Za izradu nastavnog plana isto tako važno je kakvi zadaci čekaju buduće šumare kod izgradnje modernih šumskih puteva. Odgovor na pitanje je težak, jer nemamo tačnih podataka o sadašnjoj mreži jugoslovenskih šuma a isto tako nedostaju nam kalkulacije kakva prosječna gustoća mreža i njihova kvaliteta odgovara našim šumama. U šumama Švajcarske imaju ponegdje koncentraciju po 1 ha i po 100 m cesta, pa i više. Uzmimo, da imamo u Jugoslaviji izgrađenih oko 10 m/ha, a da je za nsše prilike optimum 30 m/ha. U tom slučaju trebamo izgraditi još 20 m/ha, ili za 8 milijuna hektara jugoslovenskih šuma ukupno 160.000 km. (Ovom dužinom možemo četiri puta opasati ekvator zemlje). Recimo, da su naše procjene vrlo aproksimativne, da imademo za 50% manje, ili čak više izgrađenih produktivnih puteva i da potreba ne iznosi 30 m/ha, već samo 20 m/ha. I u tom slučaju treba još graditi od 40.000 do 120.000 km cesta. Ovo predstavlja, ako 1 km puta skromno kalkuliramo po 4 miliona, svotu od 160 do 500 milijardi dinara. Ako jedan šumarski stručnjak-traser izmjeri i izgradi godišnje prosječno 10 km cesta, to za 160.000 km, koje bismo gradili recimo 20 godina, trebamo 800 trasera. Strojnom gradnjom puteva smanjili bismo potrebu stručnjaka. Svakako trebali bismo ih i za taj slučaj nekoliko stotina. Da li da mi šumari takav ogroman zadatak, koji smo jučer i danas obavljali, sutra prepustimo trećim licima? Kakvu garanciju imademo da će to biti bolje? Da li nije takvo gledište opasno za struku i za zemlju? Nije li takvo gledište krajnje neodgovorno? Sta možemo očekivati od pomoći građevinaru? Oni bi mogli ukoliko bi imali vremena, sarađivatj sa šumarom kod trasiranja i izgradnje cesta. Naravno da bi šumar pregledao teren, odredio pozitivne linije trase, trasu uglavnom položio i dao direktive građevinaru o detaljnom trasiranju i izgradnji s obzirom na specifičnosti dotičnog terena i dotične šume. Ovaj početni i najvažniji zadatak može naime riješiti samo šumar. Jedino on studira ovu materiju i iz nje polaže ispite. , Razumljivo, da bi istu materiju mogao student studirati i na građevinarskom fakultetu. Trebalo bi samo dosadašnji njihov nastavni plan, koji je već natrpan raznolikom i opširnom materijom, proširiti sa predavanjima iz šumarstva enciklopedistično, te iz teorije šumskih komunikacija, o čem smo već govorili. Po našem mišljenju, ako postavimo ova predavanja u sedmi i osmi semestar, po 2 sata nedjeljno, ili ukupno za 60 sati, te dodamo kakvih šest dana terenskih vježbi, dobili bismo iz takvog fakulteta odlične trasere šumskih saobraćajnica. Bez dodatnog studija ne može građevinar, kako smo dokazali, uspješno trasirati i graditi specijalnih šumskih saobraćajnica isto tako, kako što ne može graditi specijalne komunikacije u rudnicima. Danas traže građevinari podjelu prevelike materije na manje odsjeke, zato nije nimalo vjerojatno, da bi njihov nastavni plan proširivah u korist šumarstva. Građevinari su i svojim dosadašnjim poslom preopterećeni. Pomislimo samo, kakvim tempom grade željeznice — lokomotiva je stara 135 godina — i ceste za novo vozilo auto, koje je staro tek 75 godina, i piste za još mlađe avione i pristaništa za rječne i pomorske brodove ;:td., te toliko zadataka ih čeka joä u budućnosti. Jugoslavija je na pr. investirala u sve građevinske radove od 266 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1961 str. 21 <-- 21 --> PDF |
1953. do 1958. ukupno 1.394 milijarde dinara, ili prosječno godišnje preko 232 milijarde. (Statistički godišnjak FNRJ 1959.). Kod ovih projektiranja i gradnje, nosili su glavni teret građevinari. U tim godinama građevinari sagradili su prosječno godišnje 756 km savremenih cesta i po 201 km željeznica. Treba voditi računa, da je mnogo građevinara zaposleno i kod uzdržavanja javnih cesta i željeznica. Po podacima Statističkog godišnjaka FNEJ iz godine 1959. ima naime Jugoslavija, na svojoj površini od 25,6 miliona hektara: Treba voditi računa, da je mnogo građevinara zaposleno i kod uzdržavanja javnih cesta i željeznica. Po podacima Statističkog godišnjaka FNRJ iz godine 1959. ima naime Jugoslavija, na svojoj površini od 25,6 miliona hektara: Kategoriziranih cesta od I — IV reda 83.022 km, ili 3,24 m/ha i željeznica, raznih kolosjeka, 11, 787 km, ili 0,46 m/ha. Kod ovakvih intenzivnih investicija i velikih uzdržavanja u građevinarstvu, mi šumari ne možemo od građevinara očekivati da preuzmu i brigu o ogromnoj i vrlo dislociranoj izgradnji šumskih komunikacija. Šumske saobraćajnice grade se jednostavnije od javnih, njihovi su objekti skromniji, naročito u šumama na kršu. Zato ne traže kod projektiranja i gradnje od šumara toliko tehničkog, koliko ekonomskog i biološkog znanja. Ukoliko pak dođe komplikovaniji objekt, da li ne može šumar da pozove u pomoć građevinara ili bilo kojeg drugog stručnjaka? Tako praktikuju svi drugi organizatori proizvodnje. Ko će imati veće razumijevanje za prosperitet šuma od šumara? Ko bolje zna od šumara, da šuma ne može davati zemlji nikakvih direktnih koristi sve dok nema izgrađenih saobraćajnica? Tek ove omogućavaju da se iskoristi prirast, kvantitetni i kvalitetni, te povećavaju toliko više novčane prihode, što ih gušće gradimo. Bez njih ne može ništa učiniti u Šumi ni biolog, ni ekonomista. I ako je tako, s kojim opravdanjem bi brojni šumarski fakulteti Jugoslavije prepuštali onaj dio građevne discipline koji omogućuje izgradnju teme lj a šumske proizvodnje, drugim fakultetima? Da li je možda već dosta gusta i solidno izgrađena mreža naših šumskih saobraćajnica, sposobnih za savremeni saobraćaj, razlog za predloge o izbacivanju šumskih komunikacija iz nastavnog plana? Vjerojatno nije, jer ko ne zna kako je naša saobraćajna mreža još skromna. Trebat će još više decenija, da je intenzivno izgrađujemo. Nisu li onda rasprave o izbacivanju građevinskih disciplina preuranjene? Ne kvare li izradu današnjeg nastavnog plana, po kojem će završiti studije inženjer nakon četiri godine i ne će moći sarađivati pri izgradnji gušće mreže? Nisu li zato štetne? Oni građevinari, koji zaboravljaju specifičnost šumskim saobraćajnica, misle, da su sposobni i pozvani, ukoliko stignu, da projektiraju u tehničkom pogledu tako jednostavne šumske ceste. Tu i tamo ih grade, obično s obzirom na njihovu praksu na javnim cestama, skuplje od šumara. Ipak građevinari kao cjelina ne traže da šumske saobraćajnice idu u njihovo radno područje. Kako bi bilo nelogično, da danas kada imademo — ne dva, kao prije rata, — nego pet šumarskih fakulteta, prebacimo ovu našu tešku dužnost na građevi nare? U nuždi tu i tamo i šumari uspješno trasiraju i grade javne ceste, ali dobro znaju, da to nije njihovo normalno područje rada. Sasvim je nerazumljivo, da su prvi glasovi protiv nastave građevinskih disciplina dolazili od šumara iz onih krajeva gdje imaju najređu javnu i šum sku saobraćajnu mrežu. 267; |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1961 str. 22 <-- 22 --> PDF |
I za uređivanje bujica mislili su prije desetak godina nekoji, među njima i — šumari, da spada građevinarima te ga dodijelili Ministarstvu za građevinarstvo. Brzo se pokazala loša strana ove organizacije: Opet je bilo vraćeno Ministarstvu za šumarstvo. Da je takvo eksperimentiranje štetno i skupo, ne treba dokazivati. Već stogodišnja praksa iz mnogih zemalja mogla bi nam biti garancija, da uređivanje bujica spada »najbolje« u resor šumarstva, i ako ne »sasvim«, nešto još uvijek strši sa Prokrustovog kreveta. f) Kako rade naši susjedi. Nastavni planovi ne mo´gu se svake godine mijenjati. Zato nije dovoljno da analiziramo samo specifičnost šumskih komunikacija i mogućnost zamjene trasera- šumara sa građevinarima. Potrebno je uočiti i nastavu i prilike u susjednim zemljama, da bismo se lakše odlučili za jedno ili drugo, pošto ne postoji nikakva formula, kojom bismo mogli izračunati, da li su naše prilike već toliko sazrele da šumari prestanu gradnjom svojih komunikacija. Naročito nas zanimaju susjedna Austrija i Svajcarska, zemlje, koje imaju kakvih 50% alpskih površina, slično kao i Slovenačka, prema tome i sličnu problematiku šumskih komunikacija. Gospodarstvo u Austriji više je od našeg dok u Svajcarskoj spada u najviše u Evropi. Sličan je i životni nivo . Promatrajući ove dvije zemlje, možemo naslućivati i razvoj našeg šumarstva. Vidimo na pr. da Austrija gradi pet puta jeftinije šumske komunikacije strojevima nego ručnom snagom. Još jeftinije gradi Svajcarska. Ali i naše gospodarstvo stiglo je tako daleko, da gradi 1,5 do 2 puta jeftinije strojevima nego ručno. Sto se gustoće šumskih saobraćajnica tiče, nemamo ni svih naših podataka, kao ni onih iz Austrije i Svajcarske. Iz parcijalnih podataka ipak možemo zaključiti, da ima Austrija od nas dva do četiri puta gušću mrežu, sposobnu za savremena vozila, a Svajcarska čak i deset puta. Iz knjige prof. F. Hafnera : »Gradnja šumskih puteva i cesta« str. 9—11 vidimo, da na strmim Tirolskim Alpama predviđaju kao optimalnu koncentraciju šumskih cesta 17 do 25 m/ha. U Svajcarskoj planira prof. Bagdasarjanz , koji predaje šumske komunikacije na E. T. H. u Zürichu za tamošnje fakultetsko dobro prosječnu koncentraciju saobraćajnica od 50 do 55 m/ha. U Svajcarskoj izgradili su u nekojim šumama-već i pregustu mrežu i uništili previše plodno tlo, zato su je morali skratiti. Tako u jednom slučaju snizuju mrežu od 106 m/ha na 71 m/ha, na drugom od 170 m/ha na 118 m/ha. Kod njih ima velik utjecaj na komunikacije i vanredno razvijen turizam. Postavlja se pitanje, ko danas u Austriji i Svajcarskoj uzdržava i eventualno još gradi ovakvu odličnu mrežu šumskih komunikacija? Odgovaramo: samo šumari. Po riječima prof. F. Hafner a iz Beča, projektiraju i grade sve šumske komunikacije u Austriji isključivo samo šumari. Po riječima dr ing. A. Hubera , eksperta FAO 1954. godine, grade u Svajcarskoj šumske komunikacije šumari, a u nuždi pomažu im, pod vodstvom šumara, građevinari i geometri. Po riječima prof. Bagdasarjanz a troše švajcarski šumari prosječno 40% svog radnog vremena na tehničke radove! Možda su baš zato mogli njihovi šumari-biolozi stvoriti tako uzorne šume. Da li se u ovim zemljama još vrši na šumskim visokim školama nastava iz šumskih komunikacija? I te kako intenzivno! Predavanje i vježbe zauzimaju kakvih 25% više vremena nego na ljubljanskom fakultetu. 268 |
| ŠUMARSKI LIST 7-8/1961 str. 23 <-- 23 --> PDF |
I ova kratka analiza prilika u Austriji i Svajcarskoj dokaz je, da je svrsishodno predavati šumske komunikacije na našim fakultetima u zemlji, da ne bi zapela kod nas tako nužna izgradnja šumskih komunikacija zbog oskudice stručnjaka. Da završimo. Već stari Rimljani poznavali su odlično vanredan značaj puteva i cesta. Zato su stvorili izreku: »via vita-«, »cesta je život-«. Ova sentencija važi još danas. Cesta ne znači život samo za svaku proizvodnju, za trgovinu, narodnu odbranu, kulturu i civilizaciju nego i za gajenje i zaštitu šuma. Zato se svaki svjestan šumar-biolog bori prvestveno za osnovu svog rada, za — cestu. WHO IS TO BUILD THE FOREST TRAFFIC COMMUNICATIONS AND HOW TO EDUCATE HIM? SUMMARY The author discusses in the beginning two Laws on Universities (dating back) to 1954 and 1960), which aim at speeding up the education through new organization in order to give the country as many various specialists as possible within the shortest time span. He describes the manner in which the Forestry Department (of the Veterinary, Agricultural and Forestry Faculty) at Ljubljana has solved these problems. There was kept the previous complex forest curriculum comprising biological, engineering and economic subjects, while the number of lectures and exercices was reduced to an average of 30 hours per week. The author considers that specialists, who will be needed by the Forestry and Timber Industry could easily be trained in the postgraduate studies foreseen in the Law itself. Temporary study trips abroad as well as shorter courses will enable the specialists to go abreast with the latest developments in this branch. Then are discussed the specifities of the forest traffic communications, which distinguish themselves essentially as to the load conditions of the public roads, and in consenquence of that — the principle for their narrowing and shortening. For this and other reasons a great number of technical and economic conclusions valid for public roads do not apply to the forest ones. The author considers that only a forest engineer can choose the best methods and apply them successfully in the construction of forest communications. This construction should not be given over to the civil engineers also for the reason that they are overburdened with their own study and thus could not be additionally occupied with this special field. The author is of the opinion that the construction of forest communications belongs exclusively to the domain of forest engineers, and that tihs course of instruction should be maintained as a special subject in the forestry faculties. |