DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1961 str. 82 <-- 82 --> PDF |
trebamo 200 — uskoro će možda trebati i 400. Prije prvog svjetskog rata dvomilijunskom gradu Beču bila su dovoljna dva vodovoda, a danas, uprkos dopunskim gradnjama i sa smanjenim brojem stanovništva (1,6 miliona) ponekad se kuburi vodom. Još mnogo više raste potreba vode u industriji. Računa se da za hektolitar piva treba 35 hektolitara vode; za tonu ugljena 3,5 kubna metra vode; za proizvodnju tone čelika 20 kutonih metara vode — a za istu količinu sintetičnog benzina 60 do 90; svile čak 800 kubnih metara. Industrijalizirani Ruhr troši danas 80 puta više vode nego početkom stoljeća. Već odavna se mora rabiti riječna voda za piće, ali pri tome se nailazi na poteškoće: sve je više prljave vode pune gnjileži, a često i otrova iz raznih ispiranja provođenih cijevima ispod kojih je vodovod. Dok se prljavština kreće u snošljivim granicama, nema značajnih poteškoća, ali ipak se na obalama rijeka povremeno talože žarišta opasnih epidemija iz tih gradskih spirina. Nažalost, prljavost je kanala sve veća, a tako i zagađivanje podzemne vode npr. uslijed nepromišljenog navoženja svakovrsnih otpadaka i ostavljena na otvorenom, pa se nečistoća taloži sve do vode temeljnice. Čak i gorske rijeke nose sve više nečisti. Tako je prof. dr Stund l iz Graca ustanovio da Mura kod Leobena prima dnevno do tog mjesta 250 tona raznog đubra, a potok Pols, koji nije duži od 35 km sadržaje 120 tona svakog dana. Pri tome se ne radi uvijek o bezazlenom mulju, nego i o veoma jakim otrovima. Tako npr. rječica Miirz koja utječe kod Brucka u Muru, prema istom autoru, prima dnevno 600 do 800, a nekad i 1500 kg fenola, koji ne samo da je otrovan (ribe ugibaju već kod 10 miligrama fenola u litri vode) nego tekuću vodu tako onečisti da je godinama neupotrebljiva. Već odavna, tamo gdje su prilike nepodnošljive, počelo se izgradnjom naprava za prečišćavanje, da bi se riječna voda mogla upotrebiti za piće\ U najgušće naseljenim predjelima Engleske, Francuske, Belgije, Holandije, Njemačke i SAD potreba se na vodi većinom podmiruje »prerađivanjem« riječne vode u »tvorni~ čama vođe« koje su izgradile grupe gradova i drugih interesenata i rade po tačno određenim pravilima, tako da se ista voda može više puta iskoristiti. Iza vodojaža u gornjem dijelu toka sabrana proljetna voda, da bi koliko je moguće popravila kvalitet vode, dodaje se pomalo prečišćenoj vodi tokom čitave godine. To su velika postrojenja od životne važnosti za stanovništvo koje živi na prostranim područjima koja se protežu i po više država. Tako »Ruhrski savez« koji opskrbljuje vodom sve gradove, rudnike i poduzeća na mrskom području, gdje živi na hektaru 10 ljudi, ima 82 postrojenja za prečišćavanje vode, a samo ono u Duisburg- Kasslerfeldu prečisti u sekundi 2575 do 5000 litara zamuljene vode; nadalje 4 umjetna jezera, 26 pumpi i bezbroj zagata. Naročiti su uređaji u Holandiji, gdje se pomoću izgradnje dugih nasipa na jugozapadu zemlje ne dobiva samo plodna zemlja, nego se također sprečava slanost podzemne vode. Svi su ti uređaji samo vanredna nastojanja da se zadovolji potreba ljudi na vodi, što je dosada uspjelo, ali s obzirom na porast ljudskih potreba na vodi i s druge strane na smanjivanje zaliha, neće biti moguće ubuduće da se Zapadna Evropa opskrbljuje sa dovoljno pijace vode. Na mnogo se mjesta zapaža rđav odnos koji se mora uzeti ozbiljno kao glasnik opasnosti na velikim područjima Zapadne Evrope. Naša je dužnost spriječiti dalje pogoršavanje današnjeg stanja i onemoguiiti prijeteću katastrofu. Prvi i najhitniji je zadatak održanje šuma, te majke svih izvora od kojih ovisi bar donekle jednomjeran pritjecaj vode. Samo u područjima sa trećinom površine obrasle šumom, ne postoji opasnost po opskrbu vodom, jer šuma stvara vremensko izjednačenje oborina na takav način, kako je ljudima najpovoljnije, a i obratno, opskrba vodom najgora je tamo gdje nema šume (što je slučaj u gotovo svim zemljama južno od alpskog lanca) ili gdje je raztoacana po sporadičnim skupinama. U tom smislu spomena je vrijedno istaći prvu pretpostavku koju je učinila Jugoslavija, što je zabranila brst koza. Italija pošumljava, a još više Portugal i Španija. U Spaniji je od 1939 do 1945 pošumljeno 700.000 ha, a samo jedne, 1955 godine — 115 000 ha. Zato je naša dužnost da se učini sve što je moguće, kako bi se sadašnji šumski fond ne samo održao, nego i povećao kultiviranjem tla koje je nesposobno za poljoprivredu ili leži pusto. Tačna je konstatacija prof. dr Abetz-a: Kao š´to je nekad krčenje šuma bilo najvažniji kulturni posao, tako je danas njihovo uzgajanje. Po Allg. Forstztg. 7/8 1961. Dr H. Kalibrunner, Wien f>. K. |