DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1962 str. 14 <-- 14 --> PDF |
Zelena duglazija raste od prirode u umjerenim područjima sjeverozapadne Amerike. Prirodno nalazište zelene duglazije se proteže cd Britanske Kolumbije do Meksika. U državama Oregon i Washington zelena duglazija dosegnula svoj maksimalni razvoj kako s obzirom na svoje dimenzije i brzinu prirašćivania, tako i s obzirom na kvalitetu drva. U tim državama oblast zelene duglazije zauzima površinu od 9,7 miliona hektara. Karakteristike te oblasti jesu ispresjecani brdoviti tereni sa širokim plodnim dolinama. Tla su šljunkovita, pjeskovita, glinasta, ilovasta sa svim mogućim kombinacijama tih individualnih kategorija. U pravilu tla u brdima su uglavnom glinasta i ilovasta, dok su tla u dolinama većinom šljunkovita i pjeskovita s različitim primjesama gline i ilovače. Klima u državama Oregon i Washington vrlo je povoljna za rast četinjača. Izuzevši pojedine planinske vrhunce, zime u toj oblasti su kratke i rijetko su kad oštre. Na taj je način vegetacijska perioda duga i obično bez ljetnih i zimskih ekstrema. Prosječna temperatura za vrijeme vegetacijske periode se kreće oko 13,5°C. Godišnje oborine variraju cd 500—2.500 mm. Najveći dio oblasti zelene duglazije ima godišnje oborine oko 1.000—1.500 mm, ali u .crpnju, kolovozu i rujnu oborine su oskudne. Premda zelena duglazija dominira u spomenutoj oblasti i raste u najrazličitijim okolnostima, ipak se šume zapadnog Oregona i Washingtona sastoje i od drugih vrsta drveća. Na Pacifičkoj obali, gdje ima mnogo vlage usljed čestih magla i obilne kiše sa Tihog Oceana, rastu Tsuga heterophylla, Picea sitchensis. a južnije Chamaecyparis Lawsoniana. U višim predjelima, istočno od Pacifika, nalazimo Thuju plicatu, Pinus monticolu i Abies nobilis. Sume zelene duglazije su čiste ili mješovite s malenom primjesom ostalih vrsta od kojih su najčešće Tsuga heterophylla, Thuja plicata i Abies grandis. Sastojine zelene duglazije u dobi od 10 godina imaju oko 2.200 stabala po hektaru. Taj broj stabala padne najmanje na jednu polovinu u 30. godini. U toj doti veći dio tih stabala ima prsni promjer cd 30 cm. U dobi od 80 godina broj stabala po* hektaru se kreće oko 200; većina stabala ima 60—90 cm prsne debljine. Najjača stabla dosežu visinu od 60 metara; debla su čista od grana do polovine visine stabla. Na sjeverozapadnom Pacifiku zelena duglazija je visoko, punodrvno- stablo, koje u starijoj dobi ima goleme dimenzije. Izuzevši Kalifornijske sekvoje, zelena duglazija je najviše stablo u sjevernoameričkim šumama. Stabla prsnog promjera od 150—180 cm i totalne visine cd 75 metara se mogu naći u zrelim šumama. Danas su već rjeđa stabla prsnog promjera cd 240—270 cm s totalnom visinom cd 80 metara. U dobro obraslim sastojinama zelene duglazije postrane grane na deblu se suše i otpadaju, tako da debela stabla imaju obično lijepa debla, čista od grana. Mlade sastojine zelene duglazije su u svem prirodnom nalazištu prilično otporne protiv bolesti i insekata. Zelena duglazija se regenerira jedino sjemenom; nema izbojne snage iz panja. Sjeme dozrijeva u augustu i septembru. U pravilu svake treće ili četvrte godine obilno fruktificira. Korijenje zelene duglazije je duboko, no- dubina korijenja zavisi od vlage u tlu, tako da je na vlažnim tlima korijenje pliće pa ondje izolirana stabla vjetar lako izvaljuje. 12 |