DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1962 str. 22 <-- 22 --> PDF |
ekološke prilike kao Jugoslavija. To je razlog, da ovdje citiramo Fourchyevaistraživanja o zelenoj duglaziji u Francuskoj. Evo ukratko Fourchyevihzaključaka. 1. Zelena duglazija je vrsta drveća brzog rasta, koja može dati godišnje po hektaru 30 do 40 m3 tečajnog prirasta, no tako veliki prirast zelene duglazije mcže se očekivati samo u vrlo povoljnim ekološkim prilikama. 2. Klimatska amplituda unutar koje zelena duglazija dobro uspijeva je velika. 3. Zelena duglazija je vrlo osjetljiva na edafske prilike, tako da se veliki prirast može postići samo na plodnim i svježim tlima, bogatim vodom. 4. Njezino je korijenje vrlo plitko zbog čega kulture zelene duglazije često stradavaju od vjetrova. 5. Zelenu duglaziju treba saditi rijetko. 3.000 sadnica po hektaru je dovoljno. Gušća sadnja ne samo da je skuplja, nego je i štetna. 6. Prorede treba obavljati često, barem svakih 5 godina. Veći turnusi prorjeđivanja i slabe prorede jako smanjuju prirast. 7. Podržavanje mladih, gustih sastojina, da bi se postignulo prirodno čišćenje debla od postranih grana je zabluda, jer se zelena duglazija vrk> slabo prirodno čisti. Preporuča se umjetno čišćenje debla od grana (piljenje!), što omogućuje dobivanje kvalitetnih sortimenata. 8. Visina srednjeg stabla ne zavisi od gustoće sastojine, što znači, da se u rijetkim kulturama ne gubi visinski prirast nego se povećava prirašćivanje u debljinu. 9. Proučavanje rasa duglazije značajno je za povećanje prirasta i za čišćenje debla cd grana. 10. Za kubiciranje zelene duglazije mogu se upotrebi ti Schaefferove tarife »tarifs lents«. 11. Stablimična smjesa zelene duglazije s ostalim autohtonim vrstama drveća nije povoljna. Preporuča se samo grupimična smjesa. U Njemačkoj je Wagenknecht došao do sličnih zaključaka te kaže da su duboka, rahla, svježa i topla tla preduvjet, za dobro uspijevanje duglazije. On preporuča, da se duglazija ne uzgaja na teškim i hladnim ilovastim tlima ni na jako degradiranim tlima. Prilikom naših istraživanja utvrdili smo, da većina naprijed navedenih zaključaka vrijedi u cijelosti za naše prilike s tom napomenom, da zelena duglazija u našoj zemlji strada od Rhabdocline pseudotsuge i Adelopus gäumanni o čemu su kod nas pisali Anić, Tregubov, Kišpatić i drugi. U toku naših istraživanja mi smo položili nekoliko pokusnih ploha u kulturama zelene duglazije, koje su svojevremeno podignute u Hrvatskoj. Godišnji volumni prirast mjerili smo po metodama uzoraka (Meyerova diferencijalna metoda, formule L. Schaeffera, autorova metoda, itd.). Rezultate tog mjerenja donosimo u tabeli 5. Iz te tabele vidimo, da se izmjereni tečajni prirast istraživanih kultura zelene duglazije kreće od 8,3—18,5 m3 godišnje po hektaru. Naša mjerenja potvrđuju već ranije Fourchyeve zaključke, da zelena duglazija samo u određenim ekološkim prilikama — a naročito na dubokom i vlažnom tlu — daje veće priraste od domaćih vrsta. Na sjevernoj ekspoziciji Zagrebačke Gore — na više manje kamenitom terenu nadmorske visine od oko 800 metara — zelena duglazija se pokazala slabo. Bolje prirašćuje zelena duglazija u arbo |