DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1963 str. 26     <-- 26 -->        PDF

Od ovih vrsta najmanje je -kod nas poznata kavkaska jela. Od ostalih navedenih
vrsta četinara u našoj zemlji imamo veslačkih kultura i po nekoliko hektara;
na primer vajmutov bor i duglazija u Hrvatskoj kod Varaždina (Vinica i Opeka),
crni bor u Srbiji na više mesta. U svim republikama pešumljavalo se i drugim
vrstama četinara. Prema tome postoji i izvesno iskustvo, s nekim vrstama više a
s drugima manje; tako naprimer s arišem u Sloveniji postoji veliko iskustvo, u
Hrvatskoj nešto manje, a u Srbiji jcš manje.


Međutim, s kavkaskom jelom nemamo gotovo nikakvog iskustva sem prakse
u našim parkovima i botaničkim baštama, ali i ta mala iskustva mogu nam
poslužiti kao izvesan putokaz potenciranom pošumljavanju i gajenju tj. proširivanju
kavkaske jele kod nas u širim razmerima. U tom pogledu prof. M.
Ani ć u dendrološkom opisivanju starih parkova kod Varaždina navodi ovo:
»Kavkaska jela takođe dobro uspeva. . . Dobro uspele vrste, kako četinara
tako i lišćara, interesantne su, pored ostalog i zbog šumsko-uzgojnog gledišta,
jer možemo donositi zaključke o tome: koje od kultiviranog drveća zaslužuje
da se u odgovarajućim prilikama forsira u našim šumskim kulturama« (2).


Areal i biološko — morfološke osobine


a) Kakvkaska jela pripada porodici Pinaceae i rodu Abies. Areal njenog


prirodnog rasprostranjeni a je zapadni deo Kavkaza i severni deo Male Azije,


na nadmorskim visinama 800—1900 m. Paleontološka istraživanja u SSSR su


pokazala da se u geološkom periodu donjeg sarmata kavkaska jela spuštala


i u niže predjele, jer su njeni fosili nađeni u dolini reke Suže (7,16).


Iz geografske rasprostranjenosti i iz radova nekih sovjetskih i francuskih istraživača,
vidi se da je autohtono (indigeno) raspostranjenje ove vrste drveta na
Kavkazu i severnom delu Male Azije usmereno cd 40" do 47" severne geografske
širine. Prema izlaganju jedne grupe francuskih šumarskih stručnjaka-naučnika, koji
su kavkasku jelu proučavali u njenoj postojbini (na Kavkaskim planinama), čini
se da ovaj četinar najbolje raste tamo na nadmorskoj visini oko 1200—1400 m. Na
ovoj visini u donjem delu sastojine nalazi se bukva, a na malo nižim položajima
stalni pratilac je kavkaska smrča (P cea arientalis Linč). Prizemni biljni živi
pokrivač sastavljen je uglavnom cd planinske vlasulje (Festuca montana) i jedne
vrste roda Gentiana koja je srodna s G. ciliata. Interesantno je da se kavkaska
jela nalazi i na srednjim nadmorskim visinama (600 m) planina severnog Kavkaza,
ali ovde se loše oblikuje. Međutim, u optimumu njenog areala, ima stabala i do
60 m visine.


b) U morfološkom pogledu kavkaska jela znatno se razlikuje od obične
jele. Iglice domaće jele (Abies pectinata D. C.) raspoređene su uglavnom.češljaste
i na vrhu su srcasto urezane, kod kavkaske jele iglice su gusto poredane
i na gornjoj strani graničice nisu rasčešljane pa gusto pokrivaju grančice
sa gornje strane; vrhovi iglica su zaokruženi ili blago urezani. Iglice kavkaske
jele na donjoj strani imaju dve veoma bele pruge, svaka pruga ima 8—11
redića pora (stoma), a obična jela ima manji broj redića stoma. Pupoljci kavkaske
jele su jajoliki i crvenkasto smeđi, u obične jele jajoliko su usiljeni
i svetio smeđi. Kavkaska jela se odlikuje od obične (evropske) i time što su
njene iglice na gornjem delu pobočnih grančica povijene napred (7).


c) Kavkaska jela zahteva veoma plodna zemljišta jer je ukupna dužina
korenovog sistema malena. Optimalni uslovi rasta ove vrste na Kavkazu su
na nadmorskoj visini 1200 — 1800: m; ovdje pojedine sastojine imaju po ha
1000—1200 m´5 drvne mase (7,8). Prema A. I. L e s k o v u, kavkaska jela je
uspela najbolje u asocijacijama: Abies Nordmanniana + Festuca montana na
južnoj ekspoziciji; Abies Nordmanniana + Dryopteris filix mas -\-Festuca