DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1963 str. 21 <-- 21 --> PDF |
ODNOS NEKIH NAŠIH VRSTA DRVEĆA I SASTOJINA PREMA TIPOVIMA TALA Ing. MIRJANA KALINIC Uvod Na život i razvoj šume utječe tlo čitavim nizom uzajamno uslovljenih faktora fizikalne, kemijske, biološke prirode, čiji integralni izraz je tip tla. »-Uzajamna životna ovisnost šume i tla je često tako uska da su utjecaj šume na tlo i utjecaj tla na šumu nedjeljivo međusobno povezani« (A a 11 o n e n). Stoga utvrđivanje pojedinačnih pokazatelja svojstava tla (npr. sama kemijska reakcija ili dr.) nije dovoljno za ocenu proizvodne vriednosti tla, već treba uzeti tip tla. Tipovi tla i niže sistematske jedinice karakterizirane su nizom kemijskih, fizikalnih, morfoloških i drugih svojstava. Tla šuma razlikuju se od poljoprivrednih tala po prirodnom sklopu horizonata profila, ponekad izmijenjenih utjecajem raznih faktora. Posebne značajke šumskog tla ovise o prirodnoj vegetaciji šume prilagođene svojstvima i plodnosti tla i reguliranju plodnosti prirodom same šume ili uzgojnim zahvatima (privođenjem svjetla i topline u sastojinu, uvođenjem raznih načina sječe, unošenjem vrsta drveća koje popravljaju tlo, stvaranjem mješovitih sastojina i dr.). Velik dio hraniva vraća se tlu šušnjem, a stabla dozore za sječu u mnogo duljem periodu nego biljke u poljoprivredi. I mjerila za ocjenu plodnosti šumskog tla su različita od onih u poljoprivredi. Tip tla koji je za poljoprivredne kulture neplodan, za mnoge vrste šumskog drveća je povoljan, npr. podzol, kao siromašno tlo, bez meliorativnih zahvata nepodesno je za poljoprivredne vrste biljaka, a povoljno za smreku i bor, iako i ove dvije vrste drveća mogu bolje rasti na plodnijem tlu. Šume rastu na dubokim tlima, ali veoma često i na plitkim, genetički mladim tlima, u pukotinama golih stijena, na skeletnom detritusu, odronima, permanentno poplavljenim površinama, tresetnim naslagama i dr. Sve ovo, kao i velika mikrovarijabilnost osnovnih svojstava šumskih tala, ukazuju da je pojam proizvodnog tla u šumarstvu širi nego u poljoprivredi. Vrste drveća i sastojine u odnosu na tlo Savremene metode intenziviranja šumske, proizvodnje i gospodarenja upućuju sve više uzgajivače šuma na poznavanje tipova tla i njihovih svojstava kao i odnosa tih svojstava na razvoj, sastav i proizvodnu vrijednost sastojina. Radi boljeg upoznavanja ovih odnosa donosimo prikaz najvažnijih vrsta drveća i njihovih sastojina prema tlu. Bukva . U različitim klimatskim područjima uspijeva bukva na raznovrsnim geološkim podlogama i tipovima tala. Najbolje joj odgovaraju tla koja 111 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1963 str. 22 <-- 22 --> PDF |
nisu plića od 60 cm. Bukva dobro raste u tlima razvijenim na kristalastim škriljevcima ili vapnencima, makar bila i plitka, jer joj korijenje lako prodire kroz pukotine ove podloge. Sušanj bukve raspada se brzo te popravlja tlo. Nagomilavanje bukovog šušnja češće je na kvarcnim stijenama i na sjevernim ekspozicijama. Bukove i bukovo-jelove sastojine (zajednice Fagetum montanum i Abieto- Fagetum) uspijevaju na planinskim varijantama parapodzolastih (ilimeriziranih) tala, na njima se dobro razvijaju i prirašćuju. Na višim vapnenačkim planinama dobro uspijevaju sastojine bukve i jele na rendzinama, naročito rendzinama razvijenim na morenama. Ovdje se razvijaju sastojine bukve i bukve i jele dobrog boniteta, jer se duboko zakorjenjuju i snabdijevaju vodom i hranjivima iz morene. Subalpinska bukova šuma (Fagetum subalpinum) često raste u našim Dinarskim planinama i na suhim dubokim rendzinama točila, organogenoj ili organomineralnoj rendzini, u disjunktnom pojasu 900 —1500 m n. v. Na nižim položajima bukove sastojine uspijevaju i na sjevernim ekspozicijama dolomitnih rendzina. Tla na silikatnim supstratima (sirozemi, humusnosilikatna tla, kisela smeđa tla i dr.) veoma su često obrasla bukovim šumama. Na srednjim i dubokim varijetetima ovih tala bukove sastojine dobro prirašćuju. Značajna je ekološka varijanta bukovih staništa dobrog boniteta na humusno-silikatnim tlima na perjdotitima. To su trajno vlažne uvale donjih dijelova padina. . * SI. 1. Kiselo smeđe tlo na gnajsu ispod sast, bukve i jele. Sum. Kamensko — Papuk Foto: ing. M. Kalinić |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1963 str. 23 <-- 23 --> PDF |
U nizinskim predjelima Podravine i Posavine, bukva ponegdje dolazi s hrastom lužnjakom na višim (»grede«) mjestima parapodzola (pseudogleja), jer ne podnosi poplave. Hras t raste na različitim tlima. Lužnjak treba duboko, mineralnim hranivima bogato tlo, svježije nego hrast kitnjak. Kitnjak je vrlo osjetljiv na ljetne poplave i visoke izdanske vode, lužnjak uspijeva na vlažnom tlu sa visokom razinom podzemne vode i lako podnosi povremene poplave ako ne traju dugo. Sistem korijena hrasta jako je razvijen, a dubina prodiranja zavisi o karakteru, vlažnosti i svojstvima tla. Žila srčanica prodire do 2 m i dublje, a glavna masa korijenja razvija se na dubini 50 — 70 cm. Na Veliko — Anadolskim černozemima SSSR-a, prema Z o n n - u, prodire korijen hrasta i do 7 — 8 m. U odsustvu vlage podzemnih voda, u aridnim uslovima, korijen prodire samo do dubine od 2 — 3 m. Dubina prodiranja ovisna je o dubini vlaženja tla. Rezultati istraživanja Zonn-a pokazuju da hrastove šume rastu na najraznovrsnijim tlima i u različitim klimatskim uslovima; to uvjetuje raznovrsnost tipova ovih šuma i njihove proizvodne sposobnosti. Opadanje produktivnosti šuma hrasta ovisno je većim dijelom o rezervama vlage tla ,a ne hranivima tla; što je manje vlage u tlu, slabiji je rast hrastovih šuma i niža njihova produktivnost. Hrastove šume na soloncastim tlima, soloncima i na tlima više ili manje zaslanjenim, kao i na plitkim tlima, kratkog su vijeka i male produktivnosti. Ova istraživanja odnose se na hrastove šume u šumostepi i stepi SSSR-a, koje se dijele u tri prirodno historijske grupe: brdske, nizinske ili lužnjačke i aluvijalne hrastove šume. Naše šume kitnjaka, kitnjaka i graba, kao i hrastove sastojine drugog sastava veoma su često vegetacija parapodzola koji u ekološkom pogledu pokazuje znatnu varijabilnost. To su zajednice: Querceto-Carpinetum croat. Horv., subasocijacija Querceto-Carpinetum erythronietosum, zatim Querceto-Castanetum croat. Horv. u Hrvatskoj, Bosni i Sloveniji. Izvanredna energija korijena hrasta i graba omogućuje prodiranje i u glinoviti B horizont parapodzola. Hrast i grab mogu da podnose smjenjivanje vlažne i suhe faze parapodzola u toku godine. Transpiracijom i sklopom korijenja ova se tla dreniraju i tako se smanjuje stagniranje gornjih voda i sprečava površinsko oglejavanje. U sušim oblastima Srbije, a po najnovijim ispitivanjima (Ćirić-Fukarek ) i Hercegovine, zajednica cera i sladuna (Quercetum confertae cerris Rud.), razvija se na parapodzolima; zajednica cera i sladuna razvija se i na podzolastim vrištinsko-bujadičnim tlima sušnih oblasti, a u nižim položajima i na kiselim smeđim tlima silikatnih supstrata. Na kiselim smeđim tlima lijepo uspijevaju i sastojine hrasta kitnjaka (Papuk, Moslavačka gora, Psunj i dr.). Sastojine hrasta lužnjaka nizinskih predjela istočne Slavonije dobro uspijevaju na povišenim mjestima, gredama; tu su se razvila isprana smeđa tla, parapodzolasta tla — na lesu i parapodzoli. U poplavnim područjima Posavine, Podravine i dr., šuma lužnjaka (Querceto-Genistetum elatae Horv.) uspijeva na mineralno močvarnim tlima niza (depresija), vlažnim varijetetima parapodzola i prelazima parapodzola prema mineralno močvarnim tlima, zatim aluvijalnim tlima. Cesto u zajednici sa bukvom sastojine hrasta, pretežno kitnjaka, razvijaju se na parapodzolastim tlima sjeverozapadnih i drugih dijelova naše zemlje. Parapodzolasta tla najčešće se iskorišćuju kao oranice, jer su duboka, dosta plodna i umjereno vlažna. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1963 str. 24 <-- 24 --> PDF |
U planinskim predjelima, rendzine na točilima nižih položaja, obrasle su često kserotermnim zajednicama s hrastom meduncem, crnim grabom, crnim jasenom, itd. Dolomitne rendzine južnih padina obrasle su također kserotermnim zajednicama hrasta, a na sjevernim ekspozicijama je često bukva. SI. 2. Rendzine na laporastom vapnencu jisžnih padina Kalnika Foto: ing. M. Kalinić Zajednica Querceto-Carpinetmn staphyletosum Horv., i zajednica cera i sladuna uspijevaju uglavnom na varijetetima smeđih i žućkastosivih eluviranih karbonatnih tala. Erodirana smeđa tla južnih padina najčešće pokriva šikara medunca sa crnim grabom i crnim jasenom. Prirodna staništa šuma hrasta kitnjaka i graba humidnijih predjela su i podzolasta vrištinsko-bujadična tla. B ri j e s t nizinski (Ulmus campestris L.) uspijeva u mješovitim sastojinama lužnjak-brijest-jasen nizinskih i poplavnih područja naših najvećih rijeka. Tu dobro raste na gredama u ispranim smeđim šumskim tlima, parapodzolastim tlima i varijetetima parapodzola; u nizama uspijeva na vlažnim varijetetima parapodzola i prelazima parapodzola prema mineralno močvarnim tlima. Veoma dobro se razvija i na dubokim, svježim aluvijalnim tlima. Uspijeva i na parapodzolastim tlima u zajednici sa hrastom kitnjakom, i drugdje. 114 |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1963 str. 25 <-- 25 --> PDF |
Jase n poljski (Fraxinus angustifolia Vahl.) zahtijeva bolje tlo od lužnjaka, gdje je poplava češća i traje dulje vremena. U poplavnim područjima Posavine, Podravine i drugih rijeka poljski jasen i obični jasen (Fraxinus excelsior L.) uspijevaju najčešće na vlažnim varijetetima parapodzola, mineralno-močvarnim, aluvijalnim i drugim tlima. Obični jasen uspijeva i sa bukvom na boljim staništima kao što su humozna, velikim dijelom deluvijalna tla na karbonatnoj podlozi. Ako je tlo suše, obično jasen traži veću zračnu vlagu. Javor i su većinom u zajednicama drugih vrsta drveća. Gorski javor (Acer pseudoplatanus) u zajednici s jasenom (Acereto-Fraxinetum Horv.) uspijeva na svježim tlima ili humoznim nanosima brdskih i gorskih predjela, gdje dobro prirašćuje. Javor mliječ (Acer platanoides) razvija se i na tlima sa manje vlage. Javor gluhač (Acer obtusatum) raste u gorju na kamenitom vapnenom tlu (rendzine, smeđa tla i dr.). Kle n (A. campestre) uspijeva na gajnjači, parapodzolima, parapodzolastim i drugim tlima. U nizinskim šumama na gredama raste u parapodzolu, ispranim smeđim šumskim tlima i dr. Breza . Sistem korijena breze je razvijen, ali ne prodire duboko u tlo; razrahljuje i popravlja strukturu tla i pospješuje akumulaciju humusa. Breza se smatra vrstom, koja najviše popravlja šumsko uzgojna svojstva podzolastih i drugih tala (Zonn). i Uspijeva na varijetetima parapodzola poslije degradacije šuma hrasta kitnjaka i drugih, kao prelazni stadij (ponekad sa jasikom ili običnim borom). Breza raste i na iskrčenim podzolastim vrištinsko-bujadičnim tlima, na kiselim smeđim tlima nakon devastacije bukovih i bukovo jelovih sastojina i na drugim tlima. Kako navodi Zon n »najbolje uspijeva na dobrim tlima, npr. opodzoljenim, sivim šumsko stepskim i černozemima«. Kesten pitomi (Castanea sativa Mili.) dobro uspijeva na rahlim, dubljim, svježijim tlima formiranim na silikatnoj i pješčanoj podlozi, ali i na dubokim ispranim tlima na vapnenačkoj podlozi. Smatra se da uspijevanje kestena u tlima na vapnenačkoj podlozi ovisi o obliku i količini kalijevih soli koje kesten može iskoristiti iz tla. Zajednica šume kitnjaka i kestena (Querceto-Castanetum croat. Horv.) naseljuje u Hrvatskoj ,a i drugdje parapodzole (jako podzolirana tla po M. Gračaninu) . Kesten kao i hrast obilno proizvodi trijeslovine, pa se pojačanom nagomilavanju trijeslovinskih kiselina pripisuje intenzivnija acidifikacija, destrukcija mineralnog kompleksa i eluvijacija ,a time i podzolizacija pod šumom zajednice Querceto-Castanetum (M. Gračanin). Lip a malolisna (Tilia parvifolia Ehr.). Najpovoljnija su za uspijevanje lipe duboka tla, sastava pjeskovito ilovastog, humusna, svježa. Dobro raste u parapodzolastim tlima nizinskih i brdskih područja, plodnijim varijetetima parapodzola i drugim. Tlo popravlja i zaštićuje šušnjem i zasjenom. Razvijen i dubok sistem korijenja lipe podržava dobru strukturnost, a time i povoljne odnose zraka i vode u tlu. Gra b obični (Carpinus betulus L.) u poplavnim ravnicama raste na sušim položajima »gredama«, a na brežuljcima i gorju, na mjestima gdje ima više zračne vlage. Grab obični najčešće u zajednicama s hrastom lužnjakom i kitnjakom (Querceto-Genistetum elatae Horv., Querceto-Carpinetum croat., Horv. sa subsocijacijama: Q.-C. caricetosum pilosae, zatim Querceto-Castanetum croat. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1963 str. 26 <-- 26 --> PDF |
Horv.) razvija se na parapodzolastim tlima i parapodzolu gdje podnosi smjenjivanje vlažne i suhe faze u toku godine, karakteristične za parapodzole. U nekim od navedenih zajednica uspijeva obični grab i u kiselim parapodzolima silikatnih supstrata, srednje dubokim varijetetima smeđih tala na vapnencu i vrištinsko bujadičnim tlima humidnih oblasti. Na rendzinama, smeđim karbonatnim tlima, erodiranim smeđim tlima južnih padina i drugima, uspijeva obični grab, crni i bijeli grab u zajednicama hrasta kitnjaka, medunca i cera: Querceto-Carpinetum staphyletoswm Horv., Querceto-Ostryetum carpinifoliae Horv., Querceto-Ostryetum quercetosum sessiliflorae Horv., šumi bijeloga graba (Carpinetum orientalis croat. H-ić), itd. Joha crna (Alnus glutinosa Geaertn.) popravlja tlo šušnjem koji sadrži mnogo organskih tvari. Ima snažan sistem korijenja, razvijen uglavnom površinski koji dobro utječe na strukturnost tla. Djelovanjem aktinomiceta (Actinomyces alni) razvijaju se na njezinom korijenju kvržice pomoću kojih se tlo obogaćuje dušikom iz zraka. ?A . im --4V ** i-i#/ *?L´,. », m . -r SI. 3. Aluvijalno karbonatno tlo recentnih nanosa donjeg toka rijeke Save, pod sastojinom topole. Šumarija Kupinovo — Srem Foto: ing. M. Kalinić |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1963 str. 27 <-- 27 --> PDF |
Sume crne johe (Alnus glutinosa-Carex brisoides Horv.) naseljuju podvirna i hidrogena tla nizinskih poplavnih područja (razne varijetete aluvijalnih tala, cretna tla). U zajednici hrasta lužnjaka (Querceto-Genistetum elatae Horv.) uspijeva joha i na parapodzolima, posebno vlažnom tipu šume lužnjaka i običnog graba — na mokrim varijetetima parapodzola i prelazima parapodzola prema minerogeno močvarnim tlima. Bagrem (Robinia pseudacacia L.) ne podnosi teška, tvrda, plitka, suviše vlažna i poplavama izložena, kao ni alkalijska tla. Po iskustvima u Bosni (C i r i ć) može se razvijati na jako skeletnim tlima (na krečnjačkim točilima koja imaju nešto sitne zemlje). Dobro uspijeva na dubokim i laganim tlima s povoljnim odnosima zraka i vode (parapodzolasta tla). Bagrem dobro veže eolska tla (»živi« — pokretni pijesci); pomoću posebnih sitnih gomoljčića na korijenju (koje tvori Bacterium radicicola) prima bagrem elementarni dušik iz zraka; ne zaštićuje tlo, jer ima rijetku krošnju i maleno, lagano lišće koje se brzo rastvara i lako ga vjetar raznosi. Topola, crna i bijela (Populus nigra L. i P. alba L.) u prirodnim populacijama rastu na gredama poplavnih područja rijeka i ritskih šuma, gdje prevladavaju aluvijalna tla vrlo heterogene građe i hidrogene (ritske) crnice. To su položaji oko 4 — 5 m iznad normalnog vodostaja; u toku godine poplavljuje ih voda otprilike 1—4 nedjelje. Bijel a topol a voli nešto više položaje od crn e topole . Topole pridolaze i u šumi hrasta lužnjaka na ocjeditijem aluviju. Eurameričke topole najbolje uspijevaju na višim mjestima poplavnog područja aluvijalnih tala. Ne podnose vodu koja dulje vremena stagnira. Recentni duboki ilovasti aluvijalni nanosi (si. 3.) veoma su pogodna tla za uzgoj topola. Ovi su nanosi naročito povoljni ako je razina podzemne vode optimalna, a slojevitost profila ujednačena. Kad se provede potrebna agrotehnika eurameričke topole mogu se uzgajati na livadskom i zabarenom černozemu, te livadskim tlima centralnog dijela poloja. Topole se uzgajaju s uspjehom na močvarnim oglejenim tlima i ritskim crnicama nakon izvedbe hidrotehničkih melioracija radi spuštanja razine podzemne vode. Za neke vrste topola povoljan je i meliorirani parapodzol, te parapodzolasta tla ako se obavi potrebna agrotehnika i gnojidba. Trepetljika (Populus tremula L.) je u odnosu na tlo veoma plastična. Raste na različitim tlima od nizinskih do planinskih predjela. Jela obična (Abies alba Mill.) raste u tlima različitih svojstava; prodire dublje u tlo nego smreka, ali može da se prilagodi i plitkom tlu, jer je korijen plastičan. U mješovitim sastojinama s bukvom (zajednice Fagetum abietetosum, Fagetum montanum i dr.) pridolazi na planinskim varijantama parapodzolastih tala, na rendzinama viših vapnenačkih planina i rendzinama formiranim na morenama. U višim područjima naših vapnenačkih planina ovo su optimalna tla bukve i jele. Dobar bonitet uslovljen je dubljim zakorjenjavanjem i obilnijim snabdjevanjem vodom i mineralnim tvarima iz morene. U humidnim predjelima Dinarskih planina sastojine jele uspijevaju na smeđim tlima na karbonatnim supstratima, smeđoj i organomineralnoj rendzini, u visinskom pojasu od 900 — 1500 m n. v. To su najčešća staništa zjednice bukve i jele (Fagetum-abietetosum). Iza devastacije šuma bukve i jele ovdje, gola i mrazovima izložena |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1963 str. 28 <-- 28 --> PDF |
staništa pokriva smreka i bijeli bor. Ove vrste doprinose stvaranju sirovog humusa i zakiseljavanju tla. Kisela smeđa, smeđa podzolasta tla i podzole humidnih i perhumidnih predjela, formiranih na silikatnim supstratima (kiselim silikatnim stijenama i stijenama bogatim kvarcom), nastavaju acidofilne zajednice Abieto-Blechnetum, Bazzanieto-Abietum (Gorski Kotar, Slovenija) i druge. Kisela smeđa tla su osrednje duboka i duboka, povoljnog mehaničkog sastava i vodnih prilika i stoga ekološki značajna za jelove šume. Siromašnije pjeskovite varijetete ovih tala naseljuje jela sa smrekom. Na humoznom skeletnom tlu vapnenačkih stijena i kamenitih strmina pretplaninskih područja dominira jela u zajednici Calamagrosteto-Abietum. U Panonskom sredogorju i drugdje jela pridolazi najčešće na kiselim smeđim tlima na silikatnoj podlozi, parapodzolastim tlima, parapodzolu. Smreka (Picea excelsa Lk.) uspijeva dobro na plodnim tlima suglinastog i glinastog mehaničkog sastava i dovoljno vlažnosti, ali i na podzolima. Sistem korijenja je većinom plitko građen. Ako u tlu nema dovoljno hranjivih tvari ili suvišna vlaga dulje vremena stagnira, prirast smreke znatno se smanjuje ili se smreka suši. U nekim našim vapnenačkim planinama smreka (sa Vaccinium myrtülus i dr.) raste u hladnijim depresijama, mrazištima i kraškim poljima; tu smreka uspijeva na rendzinama sa sirovim humusom. U humidnim subalpinskim područjima smreka se razvija i na organogenim rendzinama. Nakon degradacije šume bukve i jele (pašom i požarom) na ovim staništima, u planinskim se vlažnijim predjelima razvijaju smreka i bor. Smreka raste s jelom na mnogim staništima. U dubljim depresijama, vrtačama viših predjela, najčešće na parapodzolastom smeđem tlu, izgrađuje smreka svoju zajednicu (Piceetum montanum), jer tu zbog stalnih pozeba druge vrste teže uspijevaju. Smrekove šume uspijevaju na humusno- silikatnim tlima planinskih predjela hladne i vlažne klime; u nižim pojasevima uspijevaju u ovim tlima bukove šume (Pohorje, Kozjak, itd.) Također kisela smeđa tla i u ekološkom pogledu njima slična kisela ilimerizirana tla viših predjela, česta su staništa smrekovih šuma, kao i šuma bukve i jele . Glinovitiji varijeteti kiselih smeđih tala prelaze često u parapodzole, i u višim regionima su to pogodna staništa smreke ukoliko B-horizont ne leži plitko. Podzoli i smeđa podzolasta tla na stijenama bogatim kvarcom u višim planinskim predjelima a prirodna su staništa smrekovih i borovih šuma, gdje one dobro uspijevaju. Željezni podzoli dolaze pod asocijacijom Rhodoreto-V accinietum i Piceetum subalpinum (Br. Blanquet);po Pallmannu, čine pedoklimaks subalpinskog pojasa. Na podzolima smreke se zakorjenjuje plitko u površinskom humoznom sloju, jer je A2 podhorizont gotovo sterilni kvarcrii pijesak. Manje zakorjenjuje u bogatijem iluvijalnom horizontu. Prema nekim orijentacionim istraživanjima (Poledica-Stankević) na području planine Tare, Pančićev a omorik a (Picea omorica Panč.) uspijeva na rendzini. Bo r običn i (bijeli; Pinus sylvestris L.) u mineralno oskudnim i sušnim tlima razvija razgranjen površinski sistem korijenja i žilu srčanicu. Z o n 11 navodi podatke A. G. G a e 1 a o razvoju sistema korijena bora u nepovoljnim uslovima Urdinskih pijesaka Prikaspijske nizije SSSR-a. Korijen bora razgranjava se na ovim pijescima u prosjeku i do 10—11 metara. Na pjeskovitim tlima |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1963 str. 29 <-- 29 --> PDF |
sa proslojcima glinovitijeg sastava ili zbijenim tlima sa većim sadržajem, mangana, žila srčanica prestaje rasti i na vrhu se razvije metlasto (Z o n n i 5 i- m a n j o k). SI. 4. Devastirana kseroteraina zajednica hrasta´ kitnjaka na đolomitnim rendzinama šum. predjela Krndije, popunjavana c. i b. borom Foto: ing. M. Kalinić Obični bor se razvija na podzolastim vrištinsko-bujadičnim tlima, parapodzolima ,naročito poslije degradacije hrastovih šuma, rendzinama i drugima; u brdskim i planinskim oblastima dobro raste u smeđim podzolastim tlima kiselih supstrata. Obični bor se ovdje obilno podmlađuje i dobro prirašćuje. Povećanom adsorpcionom površinom dubokog i dobro razvijenog korijenovog sistema bor nadoknađuje inače nisku koncentraciju hranjivih tvari ovog tla. Bor dobro raste i u podzolu, jer snažnim korijen ovim sistemom prodire A2 podhorizont, i sekundarno razgranjen u B horizontu koristi iluvirane hranjive tvari. Obični bor stvara često manje sastojine ili mješovite sastojine s ostalim četinarima, naročito crnim borom (P. nigra Arn.). Uspijeva tada na skeletnim i drugim tlima, nepovoljnim za lišćare. Sume običnog i crnog bora uspijevaju i na riječnim prudovima (Drava i dr.) koji su izvan dohvata poplave. Crni bor je termokserofilniji nego bijeli bor; raste najčešće na sušnim plićim tlima. U Velebitu i Kapeli nalazimo rendzine |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1963 str. 30 <-- 30 --> PDF |
(»borovine«) pod šumom crnog bora. Dolomitne rendzine južnih, a ponekad i sjevernih padina, nakon devastacije kserotermnih hrastovih zajednica ih bukve (sjeverne strane) naseljava crni bor. Plitka skeletna, humusno silikatna tla na serpentinima i peridotitima najčešće su staništa crnog bora. U subalpinskoj zoni na rendzinama sa sirovim humusom i na organogenoj rendzini Dinarskih vapnenačkih planina razvija se zajednica Pinetum mughi. Karakteristične biljke (Pinus mugho, Juniperus nana, Erica carnea, Rhododendron hirsutum i dr.) tvore organske ostatke koji se teško rastvaraju; u hladnoj subalpinskoj klimi pogoduju formiranju sirovog humusa. Ariš (Larix europaea Lam.) uspijeva na srednje visokim i visokim položajima. U prirodnom arealu, razvijaju se šume ariša na različitim tlima, ali najbolje na dubljim i svježijim. Ariš kao listopadno drvo kojem Cetine veoma brzo trunu, utječe bolje nego drugi četinari na procese humifikacije i plodnosti tla. Osim toga jakim korjenovim sistemom i žilom srčanicom održava dobro strukturu tla. Na raznim tipovima rahlih i svježih tala u Alpama, Karpatima i drugdje, uspijeva sa smrekom, borom, bukvom, klekovinom, limbom, a i crnim grabom. Ne podnosi tla teškog mehaničkog sastava, dobro se prirodno podmlađuje na mlađim tlima. LITERATURA: Aaltonen, V. T., 1948, Boden und Wald, Berlin und Hamburg. Anić, M., 1961, Uzgajanje šuma, skripta, Zagreb. Anić, M., 1940, Pitomi kesten u Zagrebačkoj gori, Zagreb. Bunuševac, T., 1951, Gajenje šurna I., Beograd. Ćirić, M., 1959, Pedologija, iskripta, Sarajevo. Čirić, M., 1961, Planinsko šumska zemljišta Jugoslavije, Beograd. Čirić, M., 1962, Zemljišta Jugoslavije sa gledišta iskorišćavanja u šumskoj proizvodnji, Beograd. Glavač, V.. 1961, O vlažnom tipu hrasta lužnjaka i običnog graba, Šumarski list, Zagreb. Gračanin, M., 1948, Tipovi šumskih tala Hrvatske, Zagreb. Gračanin, M., 1951, Pedologija, III. Zagreb. Horvat, I., 1950, Šumske zajednice Jugoslavije, Zagreb. Kalinić, M., 1957, O primjeni pedologije i svojstvima šumskih tala, Zagreb. Kalinić, M., 1960, Prilog poznavanju .šumskih tala Bosutskog područja, Šumarski list, Zagreb. Kalinić, M., 1961, Tla šuma kotara Virovitica, rukopis, Zagreb. Kalinić M., 1962, Tla (ekološki), Šumar, eciklop. II. u štampi, Zgb. Kodrič, M., Opis talnih oblik na Pohorju, Ljubljana. Mišić, V., 1957, Varijabilitet i ekologija bukve u Jugoslaviji, Beograd. Miiokenhausen, E. 1959, Die wichtigsten Böden der Bundesrepublik Deutschland, Frankfurt a. M. Nejigebauer, V. i Škorić, A., 1958, Prilog poznavanju pedogeneze u perhumidnim. pla ninskim predjelima Hrvatske, Beograd. Petračić, A., 1.955, Uzgajanje šuma, Zagreb. Šafar, J., 1961, Rasprostranjenost i proširenje četinjača u arealu bukovih Suma Hrvatske, Zagreb. Wilde, S. A., 1958, Forest soils, New York. Zonn, S. V., 1954, Vlijanie lesa na pocvy, Moskva. Zonn, S. V., 1959, Počvennaja vlaga i lesn!e nasaždenija, Moskva. |
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1963 str. 31 <-- 31 --> PDF |
THE RELATION OF SOME OF OUR TREE SPECIES AND STANDS TO THE TYPES OF SOIL Sumlmary Getting acquainted with soil types as well as with the interrelationships of stands and individual tree species with the soil is of great significance for contemporary forest production and management. Intensification of management of forests with reforestation, amelioration of degraded areas, underplanting, conversions etc., and in addition the raising of forest cultures and plantations, also the establishment of special plantings (shelterbelts, windbreaks) refer more and more the attention of silviculturists to the knowledge of soil and soil-forest interrelationships. In this article are discussed the most important tree species and forest stands in relation to the soil, i. e.: Beech, stands of Beech, stands of Beech and Fir {communities Fagetum montanum, Abieto-Fagetum, Fagetu´m subalpinum and the other), further Oak, stands of Sessile and Pedunculate Oaks, etc. (Querceto-Genistetum elatae Horv., then Quercetum confertae-cerris Hud., as well as others), which thrive on various soil types in flat, hilly and mountaineous regions. They often represent numerous variants of swampy soils, parapodzols, paraipodzols and other soils formed on various substrata. Besides Beech and Oak discussed are also Elm and mixed stands of Elm, then stands of Ash, Maple, Bircb, Chestnut, Lime, Hornbeam, Alder, Black Locust, Poplars, and of coniferous species stands viz. stands of Fir, Spruce, Pine and Larch. |