DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1963 str. 28 <-- 28 --> PDF |
staništa pokriva smreka i bijeli bor. Ove vrste doprinose stvaranju sirovog humusa i zakiseljavanju tla. Kisela smeđa, smeđa podzolasta tla i podzole humidnih i perhumidnih predjela, formiranih na silikatnim supstratima (kiselim silikatnim stijenama i stijenama bogatim kvarcom), nastavaju acidofilne zajednice Abieto-Blechnetum, Bazzanieto-Abietum (Gorski Kotar, Slovenija) i druge. Kisela smeđa tla su osrednje duboka i duboka, povoljnog mehaničkog sastava i vodnih prilika i stoga ekološki značajna za jelove šume. Siromašnije pjeskovite varijetete ovih tala naseljuje jela sa smrekom. Na humoznom skeletnom tlu vapnenačkih stijena i kamenitih strmina pretplaninskih područja dominira jela u zajednici Calamagrosteto-Abietum. U Panonskom sredogorju i drugdje jela pridolazi najčešće na kiselim smeđim tlima na silikatnoj podlozi, parapodzolastim tlima, parapodzolu. Smreka (Picea excelsa Lk.) uspijeva dobro na plodnim tlima suglinastog i glinastog mehaničkog sastava i dovoljno vlažnosti, ali i na podzolima. Sistem korijenja je većinom plitko građen. Ako u tlu nema dovoljno hranjivih tvari ili suvišna vlaga dulje vremena stagnira, prirast smreke znatno se smanjuje ili se smreka suši. U nekim našim vapnenačkim planinama smreka (sa Vaccinium myrtülus i dr.) raste u hladnijim depresijama, mrazištima i kraškim poljima; tu smreka uspijeva na rendzinama sa sirovim humusom. U humidnim subalpinskim područjima smreka se razvija i na organogenim rendzinama. Nakon degradacije šume bukve i jele (pašom i požarom) na ovim staništima, u planinskim se vlažnijim predjelima razvijaju smreka i bor. Smreka raste s jelom na mnogim staništima. U dubljim depresijama, vrtačama viših predjela, najčešće na parapodzolastom smeđem tlu, izgrađuje smreka svoju zajednicu (Piceetum montanum), jer tu zbog stalnih pozeba druge vrste teže uspijevaju. Smrekove šume uspijevaju na humusno- silikatnim tlima planinskih predjela hladne i vlažne klime; u nižim pojasevima uspijevaju u ovim tlima bukove šume (Pohorje, Kozjak, itd.) Također kisela smeđa tla i u ekološkom pogledu njima slična kisela ilimerizirana tla viših predjela, česta su staništa smrekovih šuma, kao i šuma bukve i jele . Glinovitiji varijeteti kiselih smeđih tala prelaze često u parapodzole, i u višim regionima su to pogodna staništa smreke ukoliko B-horizont ne leži plitko. Podzoli i smeđa podzolasta tla na stijenama bogatim kvarcom u višim planinskim predjelima a prirodna su staništa smrekovih i borovih šuma, gdje one dobro uspijevaju. Željezni podzoli dolaze pod asocijacijom Rhodoreto-V accinietum i Piceetum subalpinum (Br. Blanquet);po Pallmannu, čine pedoklimaks subalpinskog pojasa. Na podzolima smreke se zakorjenjuje plitko u površinskom humoznom sloju, jer je A2 podhorizont gotovo sterilni kvarcrii pijesak. Manje zakorjenjuje u bogatijem iluvijalnom horizontu. Prema nekim orijentacionim istraživanjima (Poledica-Stankević) na području planine Tare, Pančićev a omorik a (Picea omorica Panč.) uspijeva na rendzini. Bo r običn i (bijeli; Pinus sylvestris L.) u mineralno oskudnim i sušnim tlima razvija razgranjen površinski sistem korijenja i žilu srčanicu. Z o n 11 navodi podatke A. G. G a e 1 a o razvoju sistema korijena bora u nepovoljnim uslovima Urdinskih pijesaka Prikaspijske nizije SSSR-a. Korijen bora razgranjava se na ovim pijescima u prosjeku i do 10—11 metara. Na pjeskovitim tlima |