DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 3-4/1963 str. 66 <-- 66 --> PDF |
Pouka iz prošlosti Želimo li izgraditi jedan ispravan pogled na područja, koja au ili ugrožena ili izgubljena za proizvodnju, onda će nam se ukazati vrlo poučna slika, prema kojoj su se s ove i s one strane ekvatora u toku vjekova razvila dva orijaška pustinj ska pojasa. Jedan počima kod Australije i prelazi preko južne Afrike te dopire sve do Južne Amerike. Drugi počima od sjeverne Kine i prolazi kroz čitavu Aziju te svršava u Meksiku i južnim predjelima Sjeverne Amerike. Ovaj drugi pustinjski pojas obuhvata prema tome zemlje, koje su nekada, kako nas uči povijest, imale vodeći privredni položaj u svijetu. Iz geografije pak znamo, da su ta prostrana područja nekada moćnih država danas posve neplodna. Grčki geograf Her odo t piše prije 2.000 godina o Ktesifonu i Bagdadu sli jedeće: »Ovdje od svih zemalja, koje poznajem, najbolje uspijeva žito. Ova je zemlja toliko plodna, da u naročito povoljnim mjestima jedno zasijano zrno donosi 200 a što više i 300 zrna žita. Debljina stabljike kod pšenice i ječma dosegne četiri prsta. O visini pak stabljike kod heljde i prosa neću ni govoriti, makar ih dobro poznajem, jer mi neće vjerovati nitko, tko sam nije boravio u Babilonu«. Babilon je bio za Herodota pojam plodnosti. Ali i o zemlji Cinyps (predjel Cirenaike u sjevernoj Africi) ovaj grčki putopisac govori u visokom tonu: »Raž, koju ova zemlja proizvodi, najbolja je od svih, koje sam ikada vidio, jer je tlo sastavljeno od zemlje crnice i ima dovoljno izvorne vode. Prihod je jednak onom u Babilonu i iznosi (po stabljici) do 300 zrna u naročito povoljnim uvjetima zemljišta«. Nema sumnje, da su vojnici, koji su se u toku Drugog svjetskog rata borili upravo u ovom kraju, mogli samo uz pomoć jake fantazije predstaviti, da je ova danas samotna pustinja bila prije dvije tisuće godina jedna od najplodnijih zemalja starih naroda. U toku je daljnje povijesti čovječanstvo ponovno izgubilo novi značajan prostor obrađenog zemljišta. Nekad bogati narodi dospjeli su u bijedu i siromaštvo. Danas na zemaljskoj kugli možemo utvrditi tr i pojasa, na kojima su se u izvjesnim razdobljima razvile visoke kulture, ali na kojima je zemljište postepeno postalo neproduktivno. Prvi pojas predstavlja pustinja Sahara , za koju stotine i stotine arheoloških nalaza i slika u pećinama jasno svjedoče da je njezina površina bila nekad vrlo plodna te da je obilovala vodotocima i jezerima. Pronađen i jedan crtež u pećini, koji prikazuje plivača. Takav se crtež u današnjem stanju Sahare uopće ne može zamisliti. Drugi pojas čini neprekinuti slijed kamenih, pješčanih i slanih pustinja. On se prostire od zapadne Kin e pa prelazeći Turkestan, Afganistan, Iran, Irak, Jordaniju dopire do poluotoka Sina j i prelazi što više na afričko tlo. Ove su krajeve nekad nastavali brojni narodi među njima Sumerani, Babilonci, Asirci, Perzijanci i Feničani. Već sama su njihova imena vezana uz pojam ´bogatstva i moći. Treći pojas ide od Palestin e pa prolazeći preko /Sirije, Male Azije, Grčke i Italije zalazi u Š p a ni ju. U ovom pojasu južno-evropska poluostrva (balkansko, apeninsko i pirenejsko) doduše još ne pokazuju iizraziti pustinjski odnosno stepski karakter. Ali njihovi ogoljeli bregovi vidljivo potvrđuju riječi bivšeg američkog ministra poljoprivrede Henry E. W a 1 a c e - a: »Narodni žive dok ima plodne zemlje«. Stoljećima su strani narodi dolazili u ove zemlje tražeći plodne krajeve. Danas su upravo stanovnici ovih zemalja ti, koji se iseljuju u strane kontinente tražeći bolje uvjete opstanka. Navedena se tri pojasa polagano šire prema sjeveru i prema jugu. Izgleda, da je epidemija devastiranja postala zarazna. Nedvojbeno je, da bi pokušaji ponovnog pošumljavanja u mediteranskom prostoru Evrope imali više uspjeha, kada bi afričke obale s druge strane Sredozemnog mora bile kao nekad oivičene širokim trakom plodnog tla. Pustinja je međutim već na širokom frontu doprla do samog mora, pa i njezin pijesak već odnose vjetrovi preko na evropske obale. Glasovito »talijansko plavo nebo« nije bilo oduvijek takovo. Ono je prije dvije tisuće godina bilo većinom sivo i zastrto oblacima kao što je to danas u sjevernoj Evropi. Žalbe su starih Rimljana na mrazove i snjegove,- makar koliko nam izgledaju nepojmljive, bile sigurno opravdane. |