DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1963 str. 10 <-- 10 --> PDF |
Od Tjentišta preko Krekova i Miljin klada uz potok Hrčavku i dalje preko Lučkih koliba naše divizije su uspjele da iako uz ogromne gubitke izađu iz kanjona Sutjeske i da na Balinovcu predu u ofenzivu protiv neprijateljskih snaga. Kanjoni Sutjeske i Hrčavke, Usovički potok, Tjentište, Krekovi, Dragoš Sedlo, Borovno, Košur, Milin klade, Suha, Donje bare, Gornje bare, Ozren, Piece, Vilenjak, Lučke kolibe, Vrbničke kolibe, Ljubin grob, Velika košuta i dr. mjesta na ovom području su spomenik herojizma boraca Titove vojske. U klisurama Sutjeske neprijatelj je spoznao šta znači naš čovjek, ratnik, proleter koji prezire smrt kada je u pitanju Otadžbina. Upoznao je ljude za koje najbolje odgovara stih pjesnika Mažuranića: »Boj se onog tko je viko, bez golema mri jet jada«. I kad god sam prolazio strmim i besputnim terenima Sutjeske padali su mi na pamet Njegoševi stihovi: »Neka bude borba neprestana, neka bude što biti ne može«. I zaista na prostorima Sutjeske juna 1943. godine bila je nemoguća borba. U tridesetdnevnoj neprestanoj borbi vojska naše revolucije pobjedila je 7 puta jačeg neprijatelja. Nacionalni park Sutjeska obuhvata visove, zaravni, tjesnace, potoke i jezera koji oduševljavaju ljepotom pejzaža. Sve je u ovom ambijentu veličanstveno, divno, lijepo. Vrhovi masiva Volujaka i Maglica, Vilinjaka i Treskavca zadivljuju i očaravaju prirodnim ljepotama. Impresije sa ovim krajem u susretu su snažne za cio život. Naši ljudi Krajišnici, Beograđani, Dalmatinci, Crnogorci, Sandžaklije, Banijci i svi ostali koji su se borili u bitci na Sutjesci dokazali su veličinu i ljepotu našeg čovjeka. Da ovdje u prostorima Sutjeske kao da su se sjedinile veličina i ljepota prirode sa veličinom i ljepotom naših ljudi. Evo kako su pojedini učesnici bitke na Sutjesci doživjeli Sutjesku: Jevrem Popović polit, komesar IV bataljona II Proleterske piše: »Košur — prilično prostrano i pošumljeno brdo. Dio koji su Nijemci zauzeli utvrdili su bunkerima. Kad pada piša, reklo bi se," šuma iz koje nikada niko nije odsjekao stoljetnu bukvu da je proda, tužna je, plače. Kapi vode padaju sa zelenog i puckaju na suvo lišće. Kad duva vjetar — šuma stravično huči kao neka golema nadošla rijeka. Ljeti kad sunce na liticama priji ovdje je neobično lijepo. Prsti sunčevi mučno prodiru kroz zeleni ćilim, šumsko cvijeće miriše, ptice cvrkuću, svježina krijepi. I sada je svakako lijepo, ali mi tu ljepotu ne osjećamo. I mi smo kao ova šuma: radujemo se proljeću, ožiljci ostaju po nama, mnoga stabla su prestala da žive. Da li je tako? Naša rasuđivanja nisu pouzdana. Mjesto gje je uništena bukva kultivisano je njenim postojanjem. Na starim panjevima izrašće izdanci, još stasitiji i otporniji. Njih neće tresti ekrazit, one će biti očeličene sokovima iz žila predaka. Nije li tako i sa nama posustalim na krčevini života. Ovi krajevi će sačuvati mnogo tajni, ove bukve su jedini svjedoci mnogih ispovjesti ovih naših drugova koji su u ovoj divljini umirali, ranjeni, gladni, bolesni. Oni su se njoj, ovoj šumi jadali, ovu zemlju su pritiskivali i noktima kopali, povjeravali joj sve svoje.« |