DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1963 str. 79 <-- 79 --> PDF |
Do mac , R.: Šume dalmatinskog crnog bora (Pinus dalrnatica Vis. S. L.) na Biokovu. Acta botanica Croatica. XiXXXI. pp. 203—223. Zagreb, 1962. Šume dalmatinskog crnog bora već odavna su predmet istraživanja botaničara i šumara. U ovom radu su prvi puta iscrpno izneseni rezultati istraživanja šuma dalmatinskog crnog bora sa područja Blokova. Ove šume u horizontalnom smjeru zapremaju sjeverozapadno istraživano po-´ dručje (Borac, Borovik, Bukovac, Pakline i Nevistina stina). U vertikalnom pogledu dijle se u dva pojasa: a) Viši pojas HOOi— —1500 m (Borovac, Bukovifc, Borovik) i b) Niži pojas 500—900 m (Pakline i Nevistina stina). Šume višeg pojasa su između submediteranskog pojasa i pojasa primorske bukve. Viši pojas šume dalmatinskog crnog bora odgovara području planinskih vriština. Šume nižeg pojasa su locirane u submediteranskoj zoni crnog graba i šašike (Seslerio-Ostryetum). Šume višeg pojasa su u stvari subasocijacija zajednica planinskih vriština, te im autor daje naziv: Seslerio-Juniperetum sibiricae pinetosuim dalmaticae Domac. Planinske vrištine Seslerio-Juniperetum sibiricae (Horvat) Domac (Vošac, Razdol, Kuranik. Ovce polje) imaju slijedeće karakteristične vrste: Juniperus sibirica, Fraximus ornus. J. sabina, Rosae sp.. Sesleria robusta (nitida). Šuma dalm. crnog bora u višem pojasu tj. Seslerio-Juniperetum sibiricae pinetosum dalmaticae Domac ima karakteristične vrste: Juniperus sibirica i Sesleria robusta, kao i vriština. No od nje se razlikuje s diferencijalnim vrstama: Pinus dalmatica, Sanguisorba muricata, Obranila eimeroides i Botrychium lunariae. Šuma nižeg pojasa: Seslerio-Ostryetum pinosum dalmaticae Hor-ić (Pakline i Nivistina stina) ima karakterističnu vrstu crnograba (Ostrva carpiinifolia). Navedene šume dalmatinskog crnog bora su vezane za krečnjake. Krstić , O.: Grđelička Klisura i Vranjska Kotlina. Institut za ekonomiku poljoprivrede. Str. 127. Beograd, 1961. Ovaj rad je u stvari dio generalne osnove za uređenje Grdeličke Klisure i Vranjske Kotline sa pojljoprivređno-šumarskog gledišta. Autor pod navedenim nazivom podrazumijeva slijedeće oblasti: Krajište, Vranjska Pčinja, Inogošte, Vranjsko Pomoravlje i Grđelička Klisura. Cijelo područje zaprema cea 167.686 ha. Ispitivana oblast pripada Rodopskom planin skom sistemu. Planine s desne obale Južne Morave su: Rujan, Bejavica planina, Motina, Kočura, Doganica, Besna Kobila, Strešer, Čemernik. Kačer. Oštrozub i Jastrebac, a s lijeve strane su: Kukavica. Lisac, Oblik, Pljačkovica, Krstilovica, Sveti Ilija, Karpina i Trnovačka Planina. Karakter reljefa Grdeličke KlisureVranjske Kotline je izrazito planinski, "kaotično je ispresjecan i duboko raščlanjen. Reljef po obliku i geološkoj građi vrlo je pogodan za djelovanje erozija. Makroreljefni oblici kao rezultati djelovanja erozija su planinske kose i doline. Karakteristični su oblici reljefa sa gledišta izloženosti (ekspozicije). Istočni reljef ima zapadnu ekspoziciju, a zapadni istočnu. Na istočnu ekspoziciju otpada cea 620 km( 37il/o)> a na zapadnu 1056 km8 (63%). Osnovne geološke formacije, od kojih je reljef izgrađen jesu: iskonski kristalasti škriljci (metamorfne stijene), dacitsko-andezitske stijene, sedimentne stijene i kvartar. Hidrografija u ovoj oblasti je vrlo razvijena, ali i vrlo peremećena radom fluvialne erozije. U pogledu klime Grdeličke Klisure i Vranjska Kotlina spada u kontinentalnu klimu. Ovo je oblast sa najtoplijom klimom u Srbiji i s vrlo niskim oborinama, koje su nejednoliko raspoređene. Erozija je alfa i omega problema za ovu oblast. Erozioni ciklusi su dvostrukog porijekla: geografski i brdski erozioni ciklusi. Geografski erozioni ciklusi se podudaraju s geološkim epohama, te obuhvataju velika genetska, geomorfološka tektonska orografska stvaranja i razaranja, a što spada u tektoniku i geomorfologiju (postinak i razvoj oblika reljefa). To su denudacioni ciklusi stvaranja, razaranja, snižavanja i aplanacije velikih tektonskih l´nija zemljanog reljefa, planinskih vrhova i grebena. Ovo je rad kroz dugi niz geoloških epoha. Biotički erozioni ciklus započinje čovjek zad;rući^u prirodu, odnosno u prirodni pokrivač u vezi dobivanja zemljišta za pašu ili oranicu. Ovo djelovanje čovjeka dijelimo u nekoliko agrarnih epoha: 1. Neolitska ili predhistorijska epoha. Ovdje čovjek krči šumu na račun travnjaka (pašnjaka). 2. Ilirsko-tračka epoha. Ovdje čovjek već jače krči šumu i to ne samo radi dobivanja ispasišta za stoku, nego i za oranice; 3. Bizantsko-romanska epoha — traje od pada Ilira pod Rimljane pa do X. vijeka naše ere. Ovdje već dolazi do đeva 241 š |