DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1963 str. 73     <-- 73 -->        PDF

Moglo bi se gotovo sa sigurnošću reći
da ovo danas nije bosanska prašuma Perućica.
U vezi sa određivanjem statusa ove
šume prašumskog oblika održano je kod
nas više stručnih sastanaka, diskusija i
objavljeno niz stručnih, pa i naučnih rasprava,
što je sve skupa imalo za cilj da se
ona izdvoji kao poseban rezervat, da joj
se dade iposeban tretman i da služi na
naučno istraživački rad naučnim radnicima
i .stručnjacima određenih specijalnosti.
Ona bi po svome prirodnom položaju, po
svojoj jedinstveno prirodno izdvojenoj i
planinskim masivima oivičenoj cjelini, po
vrstama drveća (dominiraju bukva, jela i
smreka sa svojim pratiocima prizemnog
rašća), po velebnom izgledu stabala, po
dirvljafii i drugim životinjskim svijetom
koji je sastavni dio šume i po još uvijek
malo izraženom utjecaju čovjeka mogla to
da bude, ali dokle?


U jednom našem nedeljnom listu se
moiglo pročitati da u prašumu Perućicu
»ljudska noga nije nikada stupila«. Ovo ne
stoji!


Najsudbonosnija bitka jugoslavenskih
partizana u junu 1943. godine odigrala se
na ovom području, a prašuma Perućica
pripada užem području rijeke Sutjeske i
po tom je osnovu ušla u sastav Nacionalnog
parka »Sutjeska«, te joj je po ovome
i zakonom reguliran status kojega 1. član
glasi: »U cilju zaštite brojnih spomenika
nastalih u vrijeme historijske bitke na
Sutjesci, izaštite prirodnih ljepota i znamenitosti
ovoga područja, kao i radi odmora
i rekreacije radnih ljudi, a naročito
omladine, koji bi se tu inspirisalj borbenim
tradicijama vezanim za ovaj najpresudniji
događaj narođnooslobođilačkog rata
naših naroda, područje Sutjeske proglašava
se nacionalnim parkom«.


Režim nacionalnog parka je sasvim drugačiji
od režima prašume, a napose ovog
nacionalnog parka u kome je već do sada
obilježeno oko 30 historijskih značajnih
mjesta vezanih za junske dane 1943. godine,
a od toga 24 mjesta na području
Vučevo — Perućica — Šuški potok, ili u
najužem području same prašume Perućice
označeno je 10 historijskih značajnih mjesta
(Suha Gora, Lokve — Dernečište, Mrkalj,
— Klade, Dragoš Sedlo, Prijevor,
Tunjemir i Ploče), kojima se treba i mora
omogućiti pristup brojnim turistima, planinarima
i školskim ekskurzijama što iz
godine u godinu sve više posjećuju ove
krajeve.


Samo iz ovog razloga nužno je napraviti
staze, prilazne puteve, pogodne vidikovce,
klupe za odmor, česme i druge potrebne
objekte za ovako brojne posjetioce što sve


skupa razbija (i u buduće će sve više razbijati)
prirodni mir, sintezu i jedinstvenu
kompoziciju ovog rezervata.


Zakon o_zaštiti prirode u Čl. 15 doslovno
kaže: »Strogi prirodni rezervati su prostorno
ograničena prirodna područja u ikojima
je zabranjena svaka privredna djelatnost
i vršenje bilo kakvih radova koji
bi mogli narušiti slobodnu evoluciju prirode
«.


Samo ono što je dosada u privrednom
smislu učinjeno na ovom području je u
suprotnosti s duhom gornje zakonske formulacije,
a u skladu sa zakonskom definicijom
nacionalnih parkova koja glasi:
»Nacionalni parkovi su veća prostorno ograničena
područja velike prirodne privlačnosti
u kojima zaštićena priroda mož e
biti podvrgnuta promjenama i u kojima se
stvaraju mogućnosti za rekreaciju i turizam.
«


Izgrađena cesta od Tjentišta do Dragoš
Sedla u dužini od 11 km je već, kako se
neko izrazio, otvorila prozor cijelom svijetu
u ovaj jedinstveni objekat prirode. I
samim tim on nije više jedinstven. U njemu
se mogu sresti brojne ekskurzije i pojedinci.
Na mnogim mjestima se vide ostaci
vatre što su je ložili izletnici. Skoro je
cijela šuma išarana planinarskim stazama
i znacima za orijentaciju. Pored toga još
od davnina kroz prašumu vode seoski pute
vi za Mrkalj-Klade, Lokve — Dernećišta
— Vučevo i Prijevor — Trnovačko iŠuško jezero. Na ovim mjestima i oko njih
se nalaze katuni tamošnjih i hercegovačkih
stanovnika, ikoji su, po pričanju starih
mještana, i u Perućici napasali stoku. Pored
ovoga i u samoj prašumi nalaze se brojne
enklave ziratnog zemljišta koje su služile
kao sjeno´kosi i uzgajališta krumpira
privatnim posjednicima prije eksproprijacije,
čak su na ovim enklavama postojale
i staje za stoku, a u njihovoj bližoj okolini
i privatne šume koje su redovito sječene
za potrebe domaćinstava.


Sve ovo upućuje na pomisao da ni onda
kada je Perućica proglašena prašumom nije
bila prava, primarna, nego više sekundarn
a prašuma, a na mnogim mjestima
i zapuštena seljačka šuma. Drevne
kolibe ovih seljaka — katunjana — su
izgrađene od drveta posječenog u Peručici,
a mnogi seljaci i iz mjesta udaljenih
po 5—6 sati hoda pričaju da su najbolje
dužice za kace i badnjeve iz Perućice. Ovo
su bili, po svoj prilici, lovokradice, pa su
uzgred osmatrali i pogodna stabla za dužice,
kako se ne bi »ako lov iznevjeri« vraćali
praznih ruku kućama.


Od 1946. do 1949. godine u Perućici je
posječeno na ime lovnih stabala oko 20.000


485