DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 11-12/1963 str. 73 <-- 73 --> PDF |
Moglo bi se gotovo sa sigurnošću reći da ovo danas nije bosanska prašuma Perućica. U vezi sa određivanjem statusa ove šume prašumskog oblika održano je kod nas više stručnih sastanaka, diskusija i objavljeno niz stručnih, pa i naučnih rasprava, što je sve skupa imalo za cilj da se ona izdvoji kao poseban rezervat, da joj se dade iposeban tretman i da služi na naučno istraživački rad naučnim radnicima i .stručnjacima određenih specijalnosti. Ona bi po svome prirodnom položaju, po svojoj jedinstveno prirodno izdvojenoj i planinskim masivima oivičenoj cjelini, po vrstama drveća (dominiraju bukva, jela i smreka sa svojim pratiocima prizemnog rašća), po velebnom izgledu stabala, po dirvljafii i drugim životinjskim svijetom koji je sastavni dio šume i po još uvijek malo izraženom utjecaju čovjeka mogla to da bude, ali dokle? U jednom našem nedeljnom listu se moiglo pročitati da u prašumu Perućicu »ljudska noga nije nikada stupila«. Ovo ne stoji! Najsudbonosnija bitka jugoslavenskih partizana u junu 1943. godine odigrala se na ovom području, a prašuma Perućica pripada užem području rijeke Sutjeske i po tom je osnovu ušla u sastav Nacionalnog parka »Sutjeska«, te joj je po ovome i zakonom reguliran status kojega 1. član glasi: »U cilju zaštite brojnih spomenika nastalih u vrijeme historijske bitke na Sutjesci, izaštite prirodnih ljepota i znamenitosti ovoga područja, kao i radi odmora i rekreacije radnih ljudi, a naročito omladine, koji bi se tu inspirisalj borbenim tradicijama vezanim za ovaj najpresudniji događaj narođnooslobođilačkog rata naših naroda, područje Sutjeske proglašava se nacionalnim parkom«. Režim nacionalnog parka je sasvim drugačiji od režima prašume, a napose ovog nacionalnog parka u kome je već do sada obilježeno oko 30 historijskih značajnih mjesta vezanih za junske dane 1943. godine, a od toga 24 mjesta na području Vučevo — Perućica — Šuški potok, ili u najužem području same prašume Perućice označeno je 10 historijskih značajnih mjesta (Suha Gora, Lokve — Dernečište, Mrkalj, — Klade, Dragoš Sedlo, Prijevor, Tunjemir i Ploče), kojima se treba i mora omogućiti pristup brojnim turistima, planinarima i školskim ekskurzijama što iz godine u godinu sve više posjećuju ove krajeve. Samo iz ovog razloga nužno je napraviti staze, prilazne puteve, pogodne vidikovce, klupe za odmor, česme i druge potrebne objekte za ovako brojne posjetioce što sve skupa razbija (i u buduće će sve više razbijati) prirodni mir, sintezu i jedinstvenu kompoziciju ovog rezervata. Zakon o_zaštiti prirode u Čl. 15 doslovno kaže: »Strogi prirodni rezervati su prostorno ograničena prirodna područja u ikojima je zabranjena svaka privredna djelatnost i vršenje bilo kakvih radova koji bi mogli narušiti slobodnu evoluciju prirode «. Samo ono što je dosada u privrednom smislu učinjeno na ovom području je u suprotnosti s duhom gornje zakonske formulacije, a u skladu sa zakonskom definicijom nacionalnih parkova koja glasi: »Nacionalni parkovi su veća prostorno ograničena područja velike prirodne privlačnosti u kojima zaštićena priroda mož e biti podvrgnuta promjenama i u kojima se stvaraju mogućnosti za rekreaciju i turizam. « Izgrađena cesta od Tjentišta do Dragoš Sedla u dužini od 11 km je već, kako se neko izrazio, otvorila prozor cijelom svijetu u ovaj jedinstveni objekat prirode. I samim tim on nije više jedinstven. U njemu se mogu sresti brojne ekskurzije i pojedinci. Na mnogim mjestima se vide ostaci vatre što su je ložili izletnici. Skoro je cijela šuma išarana planinarskim stazama i znacima za orijentaciju. Pored toga još od davnina kroz prašumu vode seoski pute vi za Mrkalj-Klade, Lokve — Dernećišta — Vučevo i Prijevor — Trnovačko iŠuško jezero. Na ovim mjestima i oko njih se nalaze katuni tamošnjih i hercegovačkih stanovnika, ikoji su, po pričanju starih mještana, i u Perućici napasali stoku. Pored ovoga i u samoj prašumi nalaze se brojne enklave ziratnog zemljišta koje su služile kao sjeno´kosi i uzgajališta krumpira privatnim posjednicima prije eksproprijacije, čak su na ovim enklavama postojale i staje za stoku, a u njihovoj bližoj okolini i privatne šume koje su redovito sječene za potrebe domaćinstava. Sve ovo upućuje na pomisao da ni onda kada je Perućica proglašena prašumom nije bila prava, primarna, nego više sekundarn a prašuma, a na mnogim mjestima i zapuštena seljačka šuma. Drevne kolibe ovih seljaka — katunjana — su izgrađene od drveta posječenog u Peručici, a mnogi seljaci i iz mjesta udaljenih po 5—6 sati hoda pričaju da su najbolje dužice za kace i badnjeve iz Perućice. Ovo su bili, po svoj prilici, lovokradice, pa su uzgred osmatrali i pogodna stabla za dužice, kako se ne bi »ako lov iznevjeri« vraćali praznih ruku kućama. Od 1946. do 1949. godine u Perućici je posječeno na ime lovnih stabala oko 20.000 485 |