DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 5-6/1964 str. 104 <-- 104 --> PDF |
blemi koji se javljaju u svjetskim razmjerima snabdjevanja drvom kao sirovinom za potrebe industrije, rudarstva i građevinarstva, otvorilo je niz problema, koje je nauka trebala riješiti. No rješenje ovih problema zahtijevalo je kompliciranije metode i ove opet bolju savremeniju i obimniju opremu i laboratorije a naučni rad bio je određeniji, nema više individualni karakter i što je najvažnije ne ovisi o sklonosti pojedinaca, kakav će sadržaj naučnog rada biti. Privreda sada diktira probleme, traži rješenje i veliki dio naučnog kadra, rješava zadatke čije će rješenje u vidu novih tehnoloških procesa unaprediti proizvodnju, povećati produktivnost rada, dati nove kvalitete a i kvantitete pojedinih proizvoda. Dakako da se je jedan manji dio naučnih radnika prema svojoj sklonosti i dalje bavio naučnim radom više ili manje individualnim prema svojoj sklonosti, jer se teško može reći ne će li jednom i ti rezultati naći svoju korisnu primjenu. No iako se mnoge korisne stvari otkrilo slučajno ipak je pravi napredak i razvoj naučnog rada ovisan o svjesnom usmjeravanju i planskoj razradi zadataka. Upravo to usmjeravanje i određivanje zadataka pralelno sa ogromnim napretkom fundamentalnih nauka dovodi do promjene u samom stilu naučnog rada, što se očitovalo prije svega u osnivanju naučnih institucija sa modernom laboratorijskom opremom, u potrebi za većim brojem naučnih i stručnih radnika specijalista za pojedina naučna područja i discipline. U najnovije vrijeme u naučnom radu postaje dominantan i u prvi plan dolazi predmet ili objekt koji se proučava i na kojem se nalaze zajedno sve zainteresirane naučne discipline, sa odgovarajućim stručnjacima, specijalistima i naučnim radnicima. Tako na pr. problem krompira ili pšenice okuplja na zajedničkom poslu, genetičare, selekcionere, uzgajivače, pedologe, fitopatologe i entomologe i dr. Isti je slučaj u šumarstvu sa brzorastućim vrstama: topolama ili četinjačama. Individualni rad dakle ustupa mjesto timskom radu. Timski rad ujedinjuje, dakle, na jednom istraživačkom problemu veći broj naučnih radnika, pa stoga taj rad iziskiva i svjesnu podjelu i postaje planski rad. Do rezultata se dolazi brže i problem se rješava bolje ukoliko svaki član tima ispuni brzo i kvalitetno onaj dio istraživanja koja se odnose na njegovu naučnu disciplinu. Uzmimo primjer: uvođenje novog klona topole nije samo stvar genetičara, već pedologa, entomo*loga, fitopatologa, uzgajivača i na koncu tehnologa. Zakaže li bilo koji od naučnih radnika ili specijalista ovih disciplina može to ugroziti rezultate koje su postigli ostali naučni radnici, a u praksi izazivati neželjene konsekvence. Upravo ova činjenica navodi nas na razmišljanje o potrebi koordiniranja naučnog rada. Rijetko će se naime u našim uslovima dogoditi da u jednom institutu postoje uvijek odlični specijalisti i naučni radnici iz svih disciplina koje zahtijevaju naučnu obradu jedne materije ili da će svaki institut ili naučna institucija imati na raspolaganju i sav instrumentarij i opremu koja može biti više manje skupa, ali potrebna za naučni rad. Zasada su još kadrovsku materijalni uslovi takovi da se timovi neće moći u mnogo slučajeva kompletirati u jednoj naučnoj ustanovi već će biti potrebna saradnja i druigh naučnih ustanova u zemlji. Koordinacija, dakle, naučnih radnika je postulat koji u današnjim prilikama na sadanjem nivou i naše i svjetske nauke jedino može da osigura donošenje brzih solidno riješenih naučnih rezultata na širem planu. U šumarstvu govori još jedan razlog više za koordinaciju naučno istraživačkog rada, što ne znači da taj razlog nije aktuelan i za neka druga naučna područja. Raznoliki uslovi pod kojima treba ispitati jednu vrstu drveća zahtijevaju pokusne plohe na širokom prostranstvu. Kontinuiranu naučnu obradu na tako 266 |