DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1964 str. 75 <-- 75 --> PDF |
cJ^aM pak&jnici Sjećanja na ADOLFA DUMENGJICA (5. I 1871 — 22. V 1958), druga i čovjeka Umro je čovjek bez podobnjaka medu nama. Nestao je nepovratno, skromno i tiho, jer mu je i cio život bio prožet nenamještenom čovječnošću bez razmetljivih glumačkih gestova. Pa ipak, našem je javašluku uspjelo da ga pet godina nakon smrti ni crnim slovom ne pomenemo. Taj. neoprostivi previd tereti savjest njegovih znanaca, naročito malobrojnih prijatelja. A ovo neka bude opoznjela deligatura na njegovu i našu savjest. Nemajući čast da se ubrojim medu prijatelje, drugare i vrsnike kolege Dumengjića, ipak osjećam dug da saopćim i ono mrvu zapamćenja iz par službenih susreta s njim. Nekako polovinom dvadesetih godina spominjem se kako smo nas trojicašumara dojašili na Papuk i nakon dugog krstarenja planinskim bespućem i tumaranja pregledavanjem pošumljenih (i još više nepošumljenih) sječina, legosmo umorni i gladni da dočekamo »ćelap« kog su lugari vrtjeli i pekli podrevnim pravilima. Dumengjić nam je, zasukav svoj dugi slavonski brk ispodkoga je redovno bio skriven blag smiješak, pričao o svom šumarskom debitirunju u Novom Marofu, tamo na padinama Kalnika i visoke Ivanščice.. Tu je bilo vlasteostvo Erdödyja i još četiri kuće: sud, kotar, žandari i birtija. Ništa više.. Selendra bogu za leđima. A kad se još sjetimo da je 1891. g. (kad jeDumengjić apsolvirao) prokasao Zagrebom prvi »konjski-« tramvaj, a 1907. tek sinule prve žarulje, onda si donekle mi sadanjici možemo predočiti civilizacijskii kulturni stepen tadašnje provincije. Tri, četiri mladića: pristav suda, kotara, šumar, i možda koji vlasteoski činovnik, udruženim su snagama ubijali vrijeme kako su znali: kartama, čašicom, janjetinom i ostalim blagodatima za uspješno stimuliranje jilistarstvai blesavosti. Ponekad je ipak i u tu nedodiju zabasao po koji nadzornik šumar i nakon obavljena posla — pričao je Dumangjić — redovno bih ga zamolio da me se premjesti bilo kuda. Odgovor je lakonski: strpite se još malo! A kad je već rustikacija, zasićenost čamotinjom i bezidejnom prazninom segnula do grla i očaja, i kad skromnost, savjesnost, marljivost i molbe ne pomogoše, mi se prognanici u svom beznađu latismo posljednjeg sredstva. Prolumpasmo čitavu noć u krčmi sve do bijela dana. Otpjevali smo sve naše ograničene vinske pjesme, održali zdravice svima od mile domovine do budućih družica uz zveku čaša i dreku iz petnih žila, a onda zapaljenim svijećama u rukama podosmonašom palankom jedan za drugim da onako mamurni porazbijamo kamenicama prozore kotarskog suda. Iza prvih dana napetog iščekivanja posljedica našeg junačkog podviga, dogodilo se najgore — tj. nije se dogodilo ništa. Prešlo se mirno na dnevni red. I kad je opet banuo jedan šef, na moju je jadikovku odgovorio logično: Vidite, dragi kolega, vi ste tu već četiri godine, navikli ste na tu sredinu, pa ostanite još neko vrijeme, jer tko bi drugi toliko izdržao? Eto, zaključio je kolegaDumengjić, bilo je i duhovitih šefova. 541 |
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1964 str. 76 <-- 76 --> PDF |
Pokojni Dumengjić bio je 1927. g. županijski šumarski izvjestitelj. To jebilo doba, kad predsjednik vlade nije ništa znao, već da vojničkim korakom stupi i duboko se pokloni pred bahatim kraljem i ne govori mu drugo do: »razumem gospodaru!«. Provincijom su gazdovali politički korteši i korupcionaši na repu termidorskih stranaka i raspaljivali šovenske strasti svojih neandertalaca do paroksizma i krvavog obračunavanja. U takvim prilikama nije mogao ćutati onaj, kome je ljudsko dostojanstvo . bilo vrednije od dinara i trbuha. To je i bio razlog otpuštanja iz službe jed. nog našeg kolege, kog sam dobro poznavao i drugovao s njim. I sada, naravno, Ministarstvo šuma pita Dumengjića koga da postavi na upražnjeno mjesto. Razumije se da je vrhovna vlast izbuljila oči kad je D. preporučio upravo tog nepoćudnog odmetnika, jer, kako reče: »to je moj najbolji šumar!« Malo je sličnih primjera odvažnosti. Mi danas iskorišćujemo rezulto.te nauke, koje su nam ostavili u baštinu veliki pokojnici. I svaka generacija, sigurno, na tu zgradu dogradi bar jedan kat. Tako smo dotjerali dotle, da i mala raspuklina može dovesti do rušenja čitave zgrade u rukama nesavjesnih upravljača. Međutim, ljudi su izmislili etiku i humanitet da omoguće život u zajednici, a ta načela nikad ne mogu poslužiti razaranju i samouništenju. Rezultat nauke treba kontrolirati čovječnost kao vrhovni sudac. Ovom posljednjem načelu služio je i kolega Dumengjić, nepokolebljiva ljudina, borac za istinu i pravicu, predstavnik starih poštenih Graničara im pregniranih samodisciplinom i čovječnošću. Uza sve nedaće u životu, proživio je dug vijek, jer je bio » od tvrdog kaosa slupan«. U jednom pismu (markizi du Deffand) piše Voltaire: »Koliko volim ljudekoji kažu ono što misle! Usuditi se misliti samo napola, znači samo napolaživjeti.« To je, eto, smisao poruke koju nam ostavlja dragi naš drug, čestiti Adolf Dumengjić. U Zagrebu 22. V. 1963. Đuro Knežević |