DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1965 str. 66     <-- 66 -->        PDF

USLOVI KOJI POVEĆAVAJU MOGUĆNOST NASTANKA
ŠUMSKIH POŽARA


Ing. MILE KAMILOVSKI


... da bi naš šumski fond bio ne samo dobro
održavan i očuvan nego i stalno povećavan.
Tito


Šume, naše nacionalno bogatstvo, vjekovima su bile svjesno ili nesvijesno
oštećivane i uništavane od čovjeka, pa se ukupni fond stalno smanjivao.


One ne trpe štete samo od čovjeka. Veliki je broj abiotskih i biotskih faktora
koji nepovoljno utječu na njihov razvoj te stvaraju mogućnost smanjivanja
šumskog fonda.


Nije lako ustanoviti početak jedne lančane reakcije, samo je jasno to da
nakon šumskog požara nastaje niz drugih oštećenja, koja su lančano povezana
i zajednički djeluju na pogoršanje šumske sastojine i tla.


Uzimajući u obzir da šumski požar predstavlja najveće šumsko zlo kome
je u većini slučajeva krivac čovjek, mi ćemo nastojati prikazati pojedine uslove
koji povećavaju mogućnost nastanka šumskih požara i analizirati neke metode
s kojima možemo prognozirati požar u našim šumama.


Gorenje ili oksidacija materije uz pristup zraka zahtijeva: materiju koja
gori, kisik koji podržava gorenje i određeni stepen topline koja omogućava da
se materija upali.


Posmatramo li ova tri elementa sa aspekta ugroženosti šume od požara,
dolazimo do zaključka: da svakoj vrsti šume, svakom tipu sastojine prijeti opasnost
od požara.


Međutim postoji niz faktora, koji neposredno ili posredno utječu da je jedna
te ista šuma u jednom slučaju više, a u drugom manje ugrožena od požara.
Dobro poznavanje tih faktora neophodno je, jer o njihovu kvalitetu i kvantitetu
ovisi niz preventivnih mjera koje smo u cilju zaštite šuma od požara dužni
poduzeti.


Po našem mišljenju najznačajniji faktori su slijedeći:


1. Antropogeni faktor (čovjek)
2. Vrsta drveta
3. Način obnove i način uzgoja šume
4. Starost sastojine
5. Abiotski faktori (toplina, vjetar, vlaga)
6. Kritično godišnje doba i dr.
1. ANTROPOGENI FAKTOR (ČOVJEK)
Osvrnut ćemo se na ovom mjestu samo na stepen ugroženosti šume u odnosu
na kulturni i ekonomski razvoj naših naroda.
Napredujući postepeno u svome ekonomskom razvoju čovjek je mijenjao
i svoj odnos prema šumi. Već kao nomad-stočar, čovjek je došao u sukob sa




ŠUMARSKI LIST 1-2/1965 str. 67     <-- 67 -->        PDF

šumom. Potreba za pašnjacima izazvala je prve namjerne požare šuma koje je
čovjek podmetao i održavao. Prijelaz na poljoprivrednu proizvodnju kao i porast
broja stanovništva ,još je u većoj mjeri povećavao broj namjerno izazvanih
šumskih požara. U toj fazi, krčenje šuma bila je određena privredna djelatnost
čovjeka, koja je imala za cilj da potisne šumu sa plodnog zemljišta i
privede ga poljoprivrednoj proizvodnji. Ta] put karakteriše ekonomski razvoj
ljudskog društva uopće, pa je jednako značajan i za narode SFRJ.


Gledano historijski, naši narodi bili su gubitkom nacionalne slobode i ekonomski
porobljavani, pa su, i u periodu velikog ekonomskog uspona većine
zapadnoevropskih zemalja zadržali tip zaostale naturalne proizvodnje.


S jedne strane feudalni odnos, a s druge sve veći broj poljoprivrednog stanovništva,
još tješnje je povezalo naše narode sa šumom. Ta povezanost i ekonomska
zavisnost o šumi negativno se odrazila u nizu pravaca. Mnoge od tih
negativnih pojava u našoj zemlji već danas imaju samo historijski značaj, a
ostale, kao izolirane pojave, više ne predstavljaju neku ozbiljnu kočnicu razvoju
šumske privrede u cjelini.


Ukratko mcžemo reći, da su požari, koji su u prošlosti namjerno podmetani
u našim šumama, sa ciljem da se osvoje nove površine poljoprivrednog zemljišta
i pašnjaka, uništili daleko više šuma nego pilji i sjekira.


Međutim, naslijeđena shvatanja i navike, a naročito nemaran odnos prema
šumi još i danas u velikoj mjeri svakodnevno ugrožavaju naš, i inače, smanjeni
šumski fond.


Za ovo govori i činjenica, da se u pravilu javlja mnogo veći broj požara na
šumskim kompleksima, koji su više otvoreni šumskim komunikacijama, pa prema
tome i više pristupačni čovjeku.


To potvrđuju i podaci tabele u kojoj smo prema podacima zvanične statistike
iznijeli šumom obrasle površine i broj požara registriranih od 1955—1962.
godine.


SFRJ SRS SRH SRS SRBiH SRM SRCG


A. Šumska površina u 1000 ha 8832 2322 1981 919 2183 851 578
B.
Ukupan br. požara od 1955-1962. 7613 1327 2849 1233 1317 460 377
C. Godišnji srednjak od 1955-1962. i 952 166 356 160 165 58 47
D.
Srednjak za SFRJ na 1000 ha
(C : A) 100 = D)
3.108
E. Broj požara
izračunat na bazi
srednjaka (A. D = E) 953 251 214 99 236 92 62
Ako prosječan broj požara za period 1955—1962. g. (C) stavimo u odnos sa
ukupnim fondom šumske površine (A) te ga pomnožimo sa 1000 dobijemo broj
požara na 1000 ha i taj broj uzmemo kao indeks (C : A) 1000 = D. Pretpostavimo
da je tako utvrđeni indeks u suglasnosti sa sadanjim stanjem naših šuma,
reljefom, vrstom drveta, odnosom čovjeka prema šumi kao i nizom raznih
abiotskih faktora, koji u većoj ili manjoj mjeri povećavaju opasnost od požara
za šumu.


Kao što pokazuje tabela normalno bi trebalo na području SRFJ očekivati
0,108 požara na 1000 ha.


Međutim, ako na bazi tog indeksa (D) izračunamo normalu po republikama,
te ga sravnimo sa godišnjim srednjakom (C) dobijemo da je na području Srbije,
Makedonije, Bosne i Hercegovine kao i Crne Gore, broj požara daleko ispod
tako izračunate normale.




ŠUMARSKI LIST 1-2/1965 str. 68     <-- 68 -->        PDF

Ne računajući na apsolutnu tačnost gornjih podataka, kao i na punu ispravnost
primijenjene metodike, smatramo da ipak možemo donijeti zaključak: »Što
je čovjek bliže šumi, što je šuma čovjeku pristupačnija, to je i njena ugroženost
od požara veća«, ili drugim riječima, najveći broj šumskih požara uzrokuje
čovjek.


Ako se složimo da je onaj objektivni faktor, normalno podmetanje požara
u prošlosti, u Socijalističkoj Jugoslaviji izgubio svaki ozbiljniji značaj, onda u
sadanjim uslovima ostaje onaj drugi — subjektivni — tj. navike, nemaran
odnos prema šumi i si. Po našem mišljenju njega može suzbiti samo promjena
navika, shvatanja i odnosa prema šumi našeg čovjeka putem aktivne agitacije.


2. VRST DRVETA
Kao materija koja gori svaka vrsta drveta nije jednako intenzivno podložna
ovome procesu. Poznato je da u tom pogledu postoji velika razlika između četinara
i lišćara. Naročito četinari, koji obiluju smolom kao P. nigra, P. silvestris,


P. halepensis i dr. ne samo da su zbog relativno velike zapaljivosti, gotovo postojano
ugroženi od požara, nego je u tim šumama, zbog intenzivnog sagorjevanja
njihovog drveta, požar vrlo teško, a često puta i posve nemoguće lokalizirati.
Na stepen ugroženosti šume od požara, u odnosu na vrstu drveta, ukazuju
i podaci tabele o normalnom broju požara na 1000 ha. Poznato je da četinari
nisu podjednako zastupljeni u svim našim republikama, pa manji broj požara
u Srbiji, Makedoniji i Crnoj Gori dolazi svakako djelomično i od činjenice da
su u šumama dotičnih republika manje zastupljene četinarske vrste. Ovo ne bi
mogli prihvatiti jedino za Bosansko-Hercegovačke šume u kojima prevladavaju
četinari, a u kojima je kao što pokazuje tabela požar daleko ispod tako izračunate
normale.


Koji su razlozi doveli do ovoga, donekle povoljnog broja požara u SRBiH
nije moguće bez detaljne analize određeno odgovoriti. Vjerojatno, da je na to
stanje utjecao čitav niz raznih činilaca, a nije isključeno da je ono rezultat slučajnosti.


U čistim četinarskim jelovim i čistim lišćarskim bukovim šumama u normalnim
uslovima imamo gust sklop, krune tih stabala međusobno su tijesno
povezane i zbog toga u takvim šumama gotovo i nema razne zeljaste i drvenaste
flore, koja je u suhom stanju (jesen, proljeće, izuzetno sušno ljeto) onaj
značajni faktor koji u odnosu na pojavu požara u šumi, vrši istu funkciju koju
vrši i kapisla u odnosu na barut.


Sasma suprotno stoji stvar u šumama, koje su sastavljene od heliofilnih
vrsta. U takvim šumama — naravno — ako se radi o istoj starost) sastojine,
Imamo znatno manji broj stabala po jedinici površine, pa su i krune tih stabala,
međusobno mnogo više razmaknute. Takav njihov raspored svakako dozvoljava
da do zemljišta prodre znatno veća količina svijetla, pa se u takvim
šumama bujno razvija razni šumski korov kao prizemna dendroflora.


U uslovima povoljnim za pojavu požara, dovoljna je samo jedna neugašena
šibica, pa da se za kratko vrijeme razbukti požar takvih razmjera, koga ne može
suzbiti ni brigada od nekoliko stotina ljudi.


ÜÖ




ŠUMARSKI LIST 1-2/1965 str. 69     <-- 69 -->        PDF

3. NAČIN UZGOJA
Naše ekonomski značajne šume pretežno su prirodno uzgojene i danas ih
iskorišćujemo primjenjujući određene načine sječe, koje u isto vrijeme garantiraju
njihovu prirodnu obnovu.


Kao posljedica raznih načina sječe javljaju se i razni tipovi mladih sastojina,
koje u odnosu na šumski požar nisu sve jednako ugrožene.


Sastojine obnovljene čistom i oplodnom sječom u pravilu su jednodobne,
njihov sklop je relativno gust, na zemljište prodire mala količina sunčeve svjetlosti,
pa u takvim sastojinama redovno nema ni onog lako zapaljivog materijala,
u vidu suhe prizemne vegetacije. U isto vrijeme i krune tih stabala zbog slabijeg
pristupa svjetla, redovno su kraće, a debla čista od grana. Naravno, da
stvari stoje tako samo u jednodobnim sastojinama u kojima se redovno provodi
sve mjere njege i uzgoja, koje imaju za cilj da u posve mladim kulturama na
vrijeme suzbijaju pojavu korova, a u starijoj dobi, putem proreda izvrše
umjetnu selekciju elitnih stabala buduće sastojine. Inače, ovakve sastojine, prepuštene
same sebi obiluju suhim, prirodno odumrlim stablima, živa stabla pokrivena
su odumrlim granama, pa tako zapuštene najlakše stradaju od tzv.
visokog šumskog požara ili požara krošanja koji se, kao što nam je poznato, ne
samo teško lokalizira već redovno uzrokuje i najveću štetu.


Kako zbog reljefa, tako i zbog učešća pojedinih vrsta drveća u našim šumama
(bukva, jela, smreka) prirodna obnova tih šuma provodi se pretežno tzv.
prebornom sječom. To znači, da na cijeloj površini šume imamo stalno zastupljene
sve dobne razrede stabala, pa su i njihove krune stepenasto raspoređene.
Takav vertikalni raspored kruna, svakako dozvoljava da do zemlje prodre veća
količina svijetla, pa je i prizemna vegetacija bujna i raznovrsna.


Uzmemo li, dakle, u obzir kako vrste drveća zastupljene u našim šumama,
tako i načine njihova iskorištavanja, dolazimo do zaključka da oba ta faktora,
kao objektivni činioci, u znatnoj mjeri povećavaju ugroženost naših šuma od
požara. Ta nas konstatacija upućuje, da samo pravilnom njegom, pravilnim i
pravovremenim mjerama uzgoja, možemo u određenoj mjeri umanjiti tu postojeću
opasnost čije dalekosežne posljedice rijetko možemo do kraja i sagledati.


4. STAROST SASTOJINE
U svim dobama starosti šuma nije jednako ugrožena od požara. U tom
pogledu najviše je ugrožena u periodu podmlađivanja. To naročito važi za šume,
koje se obnavljaju oplodnom i čistom, sječom, a da i ne govorimo o mladim, tek
podignutim vještačkim kulturama. Baš te kulture koje podižemo uz velike napore
najviše su ugrožene i najviše stradaju od požara.


Tu ugroženost karakterizira pretežno subjektivni faktor, koji proistječe od
naslijeđenih shvaćanja, da jednom podignutoj šumskoj kulturi nisu potrebna
nikakve agrotehničke, ni neke druge mjere njege. Takva shvaćanja, ne samo da
dovode do propadanja, pretežno od požara, stotine hektara mladih šumskih kultura,
nego dovode i do velikog sniženja pa i stagnacije njihova godišnjeg prirasta.


Slično stoji stvar i u već odraslim, pa i sređnjodobnim sastojinama, naročito
u sastojinama, koje uzgajamo na I i II bonitetu. Zbog intenzivnog prirašćivanja,
međusobna borba stabala za prostor i svijetlo je zaoštrena, pa je i
prirodno odabiranje intenzivno. Kao što smo već naglasiil u takvim sastojinama,




ŠUMARSKI LIST 1-2/1965 str. 70     <-- 70 -->        PDF

zbog velikog broja tzv. sušaca, najlakše dolazi do visokog požara, što znači potpunu
propast cijele sastojine.


Prije nego se osvrnemo na još nekoliko činilaca abiotskog porijekla, čija
pojava u raznom stepenu intenziteta, može u većoj ili manjoj mjeri ugroziti
šumu od požara, a na koje čovjek za sad malo može utjecati, želimo istaći, da
ovih nekoliko pomenutih faktora, pretežno šumsko-uzgojnog karaktera, spadaju
u grupu subjektivnih činilaca vezanih za šumarsku struku i privredu.


Te, kao što smo vidjeli, značajne činioce, koji se stalno javljaju, kao posredni
uzročnik velikog broja šumskih požara, moraju riješiti sami šumarski
stručnjaci, u okviru svoje stručne i privredne djelatnosti. Daleko bi nas odvelo,
da analiziramo sve objektivne i subjektivne činioce, koji djelimično i opravdavaju
dosadanje slabosti, ali mislim, da bi se mogli složiti, da u sadanjoj fazi
razvoja i uspona naše cjelokupne privrede, tim subjektivnim slabostima u šumskoj
privredi više nije mjesto.


5. ABIOTSKI FAKTORI
(toplina, vjetar, vlaga i kritična godišnja doba)
Ovih nekoliko značajnih abiotskih faktora, o čijem intenzitetu neposredno
ovisi veća ili manja ugroženost šume od požara, osnovni su elementi klime određenog
užeg ili šireg područja. Prema tome i šume na raznim geografskim
dužinama i širinama, posmatrane sa aspekta njihove ugroženosti od požara ne
možemo jednako tretirati. To nam potvrđuju i slijedeći podaci:


Prema podacima literature, u Srednjoj Evropi šume su najviše ugrožene od
požara u proljetnom periodu (mjeseci: april i maj). Kao posljedica relativno
suhog i vjetrovitog proljetnog perioda, dolazi na tim područjima do isušivanja
zimske vlage, pa je i sav prošlogodišnji zeljasti biljni pokrivač relativno suh i
lako zapaljiv. Zbog toga su višegodišnja opažanja, npr. u Njemačkoj, pokazala
da preko 60% svih šumskih požara pada u proljetni period. Taj period zbog toga
je u Njemačkoj i nazvan »glavni period šumskih požara«.


Krajem maja i u toku juna nastupa period obiljnijih kiša. Vegetacija, a
naročito šumski korov počinje bujno da se razvija, pokrije sasušenu prošlogodišnju
zeljastu vegetaciju i opasnost od požara znatno opada. Svakako da ona
i dalje postoji, jer nastupa ljetni sušni period, ali se na tim područjima ni izdaleka
ne ispoljava u tako oštroj formi kao npr. na područjima, kao što je južniji
dio Balkanskog poluostrva, koji u znatnoj mjeri stoji pod utjecajem mediteranske
klime.


Zbog toga na području naše kao i susjednih zemalja, možemo ljetni period
nazvati »glavni period šumskih požara« što potvrđuju i podaci prof. 2 i v o j in
o v i ć a (4) za Jugoslaviju i prof. Stefanova za Bugarsku (2).


Na sličnu zakonitost pokazuju i naši podaci za SRM, prema kojima od 142
požara, koji su se na području ove republike pojavili u 1961. god. otpada 90 ili
63,24% na ljetne mjesece. Tu zakonitost za područje Makedonije pokazuje i
grafički prikaz broja požara po mjesecima, iz kojega vidimo da u odnosu na
pojavu šumskih požara, zimski period predstavlja period mirovanja, proljetni
period relativno malog broja šumskih požara, ljetni period kulminacije i jesenji
period opadanja broja požara.


Do pomicanja glavnog perioda šumskih požara u našim šumama dolazi zbog
toga što su naša ljeta suha i sa malim oborinama. No to ne znači da je kod nas
u proljeće i jesen opasnost od požara otklonjena. Kao što je poznato, opasnost
od požara ovisi najviše od stupnja vlažnosti šumskog zemljišta, zemljišnog po




ŠUMARSKI LIST 1-2/1965 str. 71     <-- 71 -->        PDF

VI VII


Mjeseci


Grafikon


krivaca i gorivog materijala, kao i od temperature zraka. Bez određenog stupnja
suhoće materijala koji gori (25% vlažnosti) i bez određenog stupnja vanjske
topline požar se širi nerado i sporo. To potvrđuje i činjenica, da je požar daleko
intenzivniji u toku dana, kada imamo direktnu insolaciju nego u toku noći,
kada je i temperatura zraka daleko niža. Međutim, u pojedinim godinama može
i kod nas nastupiti obrnut slučaj, što se ponekad događa, ako faktori godišnje
klime (temperatura i vlaga) znatno odstupe od višegodišnjeg prosjeka.


Vjetar u odnosu na pojavu požara utječe dvojako: s jedne strane isušuje
vlagu u tlu i materijalu koji gori, a s druge strane pomaže širenje i brzinu kretanja
požara. Dobro poznavanje intenziteta, kao i relativnog ustaljenog pravca
kretanja lokalnih vjetrova, može u znatnoj mjeri olakšati pravilno poduzimanje
niza preventivnih mjera, koje mogu ublažiti opasnost od požara.


Kao što smo vidjeli, faktori temperatura i stupanj vlažnosti materijala
imaju najpresudniji utjecaj na postanak šumskih požara. Zbog toga se u zemljama,
koje obiluju velikim šumskim prostranstvima, kao npr. SSSR, pokušalo
pronaći metode, na osnovu kojih bi se mogla orijentacijski prognozirati
veća ili manja ugroženost šume od požara. Poznata je npr. metoda N es torov
a (citat Stefanova, 2) koja se zasniva na utvrđivanju sume temperatura
ili sume deficita vlažnosti ili sume proizvoda oba ova faktora za period od posljednjeg
kišovitog dana, pa do momenta kada želimo utvrditi stepen ugroženosti
šume od požara.


Označimo li temperaturu sa »t« deficit vlažnosti sa »D«


možemo prema


Nestorovu postaviti slijedeće pravilo: ako je 2 t < 25; odnosno 2 D < 13;


li i


ili 2 (tD) < 300; ugroženost šume od požara je minimalna. Obrnuto ako je


2 t > 70; odnosno 2 D > 45; ili 2 (tD) > 1000; ugroženost šume od po~


i i i


žara je vrlo velika.


69




ŠUMARSKI LIST 1-2/1965 str. 72     <-- 72 -->        PDF

Da bi se došlo do podataka, u kojoj mjeri možemo ovu metodu primijeniti
i na naše uslove, potrebna su određena ispitivanja. No u svakom slučaju ona
ukazuje na mogućnost i put, kojim bi trebali poći, ako želimo što pravilnije
ocijeniti, kada i kakve preventivne mjere treba primijeniti, da bi barem donekle
ublažili ogromne štete, koje svake godine uzrokuju šumski požari.


LITERATURA


1.
Georgijević : O šumskim požarima, referat podnesen na Prvom Jugoslavenvenskom
savjetovanju o zaštiti šuma, Zagreb, 1959.
2.
Stefanov : Lesoopozvanie, Sofija, 1956.
3.
Vajda : Zaštita šuma, Šumarski priručnik II, Zagreb, 1948.
4.
Zivojinović: Zaštita šuma, Beograd, 1958.
5.
Wagner : Lehrbuch des Forstschutzes, Berlin, 1930.