DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 88     <-- 88 -->        PDF

cJbc>fnaća Attueua lUecatuca


Šafa r J.: UZGAJANJE ŠUMA. Zagreb,
1963. Strana 600, priloga u slikama
i crtežima oko 200. Izdavač, Savez šumarskih
društava Hrvatske, objavio ie knjigu
po veoma niskoj ceni. Autor knjige je
naučni savetnik zagrebačkog Šumarskog
instituta i dugogodišnji profesor gajenja
šuma na ljubljanskom univerzitetu.


Dati prikaz takvog, za naše šumarstvo
ogromnog i svestranog stručnog dela nije
laka stvar, makoliko i stručnjak — specijalista
bio verziran u toj materiji. Još teže
se može dati kritika i ocena takvog kapitalnog
dela. Takav zadatak, zapravo, pripada
istoriji. Ipak. stavio sam sebi u zadatak
da pokušam dati kratak kritički
osvrt, jer sam i sam proveo u »zelenoj
struci« preko četiri decenije najviše u obiasti
gajenja šuma. Ako ne uspern obaviti
tu dužnost prema našoj struci, nadam
se da će ovaj prikaz Safarove knjige biti
izvestan doprinos za ocenjivanje knjige,
kao i potstrek našim mladim stručnjacima
da se življe zainteresuju za to značajno de-
lo naše struke.


Uobičajeno je da prikazivači novih velikih
dela daju kod nas i u inostranstvu
ocenu približno i na isti način. Čini mi se
da bi osvrt na deio kao što je Safarovo
»Uzgajanje šuma« trebalo započeti nekako
drukčije. Po mom mišljenju, za davanie
pravilnijeg kritičnog prikaza, potrebno je
da se novoizašlo delo, pre svega, ukratko
upoređi sa sličnim ranije izašlim delima.


Prostor mi ne dopušta da ovde iznesem
ni većinu dela o gajenju šuma izašlih samo
u srednjoj Evropi i da ih potpunije
međusobno uporedim. Stoga ću prikazati
samo načelne razlike. U ranijim delima
materija je obrađivana na temelju izvora
znanja iz botanike, geologije, pedologije,
dendrologije i dr. tako da čitalac stekne
samo opšte obrazovanje. Stereotipno iznesene
su krute metode gajenja, mladi
stručniak nije se lako mogao u njima snalaziti.
Stvaralačka sloboda, potrebna u radu
sa živim organizmima i njihovim zajednicama,
bila je zatvorena u veoma uske
okvire. Težište je bilo na tehnici gajenia,
kao da se ona može naučiti jedino iz knjiga.
U novijim delima ima sve manje stereotipno-
klasičnog izlaganja materije, a
sve više dolazi do izražaja ekologija, fitocenologija,
mikrobiologija, uvažuiu se specifične
osobine nacionalnog šumarstva,
materija se sve manje iznosi na osnovu
tuđih saznanja — već na osnovu domaćih
opažanja — pokusa i istraživanja.
Ponekad tu ima previše pojedinosti


a premalo sagledavanja širine i dubine
problema, pa je materija često i razvučena.


U Šafarovom »Uzgajanju šuma« sve je
drukčije. Cim pročitamo prve strane te
knjige, tj. Predgovor i Uvod, tačno se vidi
šta autor hoće postići: 1. biološko-ekonomsko
sagledavanje svakog problema, 2. isključivanje
svih šablona, shema i recepata,


3. primena dijalektičkog načina mišljenia
u rešavanju problema, 4. knjiga treba da
je samo pomoć i vodič. 5. na temelju opšte
teorije i vlastitog iskustva stručnjak treba
da stvara svoju teoriju i tako se razvije
u intelektualca-stručnjaka. Koliko je Šafar
u tome uspeo, pokazaće budućnost. Ako
u tome nije uspeo baš na svakoj stranici
knjige, u cel´ini kad se pročita ćelo delo,
i osobito zaglavak, jasno se opaža nastojanje
i tendenciia novovekovnog shvatanja
kakvo se, naročito u đinamičkoi privredi
Jugoslavije, želi i hoće. Ako ništa drugo
već samo to da se gajenje šuma postavilo
na biološko-ekonomsku osnovicu kroz
profil čitave knjige, dovoljno je i mnogo;
biće podsticaj mladima da na tim temeljima
rade i grade bolje i savršenije nego
do sada. On, Šafar, je svoj životni zadatak
u struci izvršio potpuno i pošteno, uporno
i dosledno, ne štedeći truda i vremena uprkos
svima neugodnostima i povredama
koje je i mnogi od nas preživeo.
Uvodni deo i odeljak A (Osnovne značajke
sastava šume i razvitka drveća) čine,
zapravo osnovicu onog što student i mladi
šumarski stručnjak treba da zna kad se
hoće ukratko a ipak temeljito upoznati sa
šumom kao prirodnim i privrednim objektom.
Materija je iznesena na naučnoj bazi,
pregledno i koncizno ne samo na temelju
literature nego i autorovih bogatih iskustava,
na način kakav nije uobičajen u
drugim delima istog ili sličnog naslova.


Odjeljak B (Opšti ekološki temelji uzgajanja),
iznesen i u delima raznih autora,
originalno je obrađen, veoma sažet. Teoretsko
izlaganje ekoloških faktora lišeno
je predugačkih, često puta filozofskih prepričavanja,
pa i deklaracija. Teoretski
pojmovi izloženi su na bazi poslednjih
dostignuća šumarske nauke, ali s
potrebnom jasnoćom. Naročito su značajna
poglavlja o skupnom delovanju ekoloških
faktora. Autor je dobro učinio što je u taj
odeljak uveo poglavlje o fitocenozi, biocenozi
i biogeocenozi te o genetici, pa tako
učinio korak više u izlaganju složene materije
o ekološkim osnovama gajenja šuma.
Time je omogućeno da mladi stručnjaci ne
moraju dangubiti po specijalnim delima da




ŠUMARSKI LIST 3-4/1965 str. 89     <-- 89 -->        PDF

bi našli definicije i saznanja potrebna savremenom
šumarstvu.


U odjeljku C (Biološke i uzgojne značajke
vrsta drveća) Šafar je napustio klasični
način izlaganja materije. Za razAku od
nekih ranijih dela koja su na velikom broju
strana prikazivala gotovo ćelu dendrologiju,
Satar daje prikaz fitogeografskih,
organoloških, bioloških, tipičnih, ekoloških,
uzgojnih i privrednih karakteristika naših
važnijih vrsta drveća, obilno se služeći
vlastitim saznanjima i studijama. Vrlo opsežno
su opisane glavne vrste drveća naših
planinskih i brdskih šuma. Značajno je
posebno skupno poglavlje o tzv. uzgrednim
vrstama drveća, koje se još uvek inače
nazivaju sporednim vrstama pa se često
s njima tako i postupa. Mora se priznati
da je u veliki deo tog odeljka uložen
ogroman trud. Na osnovu iznesene materije,
mladi će se drugovi lakše snalaziti u
rešavanju raznih složenih biološko-ekoloških
problema naročita u mešovitim sastojinama
čije su karakteristike originalno
koncizno opisane. Šafarov način prikazivanja
bioloških privrednih osobina šumskog
drveća daleko je pregledniji i upotrebljiviji
nego slična prikazivanja u drugim de-
lima.


Međutim, po našem mišljenju, u ovom
odeljku trebalo je dati i prikaz o biološkoorganološkim
osobinama šumskog žbunja,
bar najglavnijih vrsta koje prate naše šume,
kao što su leska, dren, kalina, divlja
kruška, trn, kleka, borovica, divlja ruža i
još neke. Te vrste su od značajnog uticaja
na gajenje u ekonomskim šumama, jer
njihova zastupljenost mnogo utiče na gospodarenje,
kao npr. na izvođenje podmlađivanja,
zaštitu tla, otvaranje sklopa. Važna
su njihova svojstva kao simbionata
određenog tipa tla. Tako je npr. utvrđena
činjenica da su gotovo sve vrste šumskog
žbunja nosioci nasledne mikotrofnosti
(naročito mikorize) i, dalje, da su te osobine
u simbionatskoj povezanosti s glavnim
vrstama šumskog drveća koje formiraju
dotične sastojine. Šafar je, doduše, u
poglavlju o biotskim odnosima razmatrao
simbioze i mikorize (sr. 168), ali to je premalo
sa gledišta današnjih potreba u pošumnjavanju.


U odeljku D (Uzgajanje) koji obuhvata
oko 200 strana iznete su koncizno, potpuno
i jasno te dovoljno za praksu sve faze gajenja.
Jasno su izneti principi i rezultati
savremenog šumarstva u pogledu selekcije.
Šafar je tu razmotrio jedan od naših
specifično bolnih problema: Uzgojne i eksploatacijske
seče, kao uvod u sva ostala
poglavlja tog odeljka. Značajni su skupovi
poglavlja, kakvih nema ili gotovo nema u


drugim udžbenicima i priručnicima: Uzgojni
obiiici sastojina, oblikovanje sastojina,
problemi izmene vrsta drveća, očetinjavanje,
problemi erozije i šumske paše, uticaj
gospodarenja na proizvodnost sastojina i
šumsko-uzgojno planiranje. Zadaci gajenja
originalno su razvrstani u deset tačaka,
vrlo pregledno i jasno.


S takvim razvrstavanjem možemo se delimično
složiti ili ne složiti, to je stvar
diskusije, ali to je prilično dobro fundirana
novost (koju je autor izneo već ranije,
Narodni šumar 1956), pa se takva postavka
može samo pozdraviti. U tom odeljku kao
i u nekim drugim, Šafar je zahvatio ne
samo biološke i ekonomske situacije, nego
i socijalne i estetsko-turističke. Sav taj
obim i originalno iznesen rad zaslužuje pažnju
specijalista za gajenje šuma. Uveren
sam da će on mnogo pomoći mladim stručnjacima
u praksi.


Materija izneta u odeljku E (značenje
trajne šume u sadašnjosti i prošlosti) na
oko 30 strana predstavlja u stvari diskusiju
o napuštanju starih, krutih ideja u
šumarstvu i prelaz na biološko-ekonomsko
razumevanje i tretiranje šume. U odeljku
je iznet kratak istorijat šumarstva, pa i
šumske politike i nauke, u kapitalističkim
i socijalističkim zemljama, posebno u Jugoslaviji.
Ovde, kao i u drugim odeljcima
knjige, Šafar upozorava da ne smemo naše
šume razvrstavati, bar što se tiče gajenja,
samo na prebirne i jednodobne, jer se npr.
u nekim sastojinama prebirno gospodari
pod uticajem šablona i tradicije, a da one
uopšte nemaju prebirni sastav. Ova materija
mogla je biti izložena i u uvodnom
delu knjige, jer njena sadržina pomaže dubljem
shvatanju našeg početnog izlaganja


o razlici starijih i novijih radova iz oblasti
gajenja šuma. U tom odeljku jasno se izlaže
put kojim su šumska privreda i šumarska
nauka prošle od klasičnih shvatanja,
često puta nazadnih, pa sve do tretiranja
šume po zakonima dijalektike na
naučnim osnovama, a što je vrlo sažeto, lepo
i dokumentovano pisac izneo u svom
zaključku (zaglavku) u 14 tačaka.
Tehnička strana knjige, u pogledu kompozicije,
sažetosti, preglednosti, jezika i
stila i povezivanja bezprekorna je. Ovde
treba posebno podvući činjenicu da je Šafar,
opet na svojstven mu način, dao vrlo
opsežne napise uz slike i crteže, tako da
se to sve razume kao ekskurziski prilozi
za lakše razumevanje teksta. Ta osobina
knjige i sa te strane je značajan doprinos,
jer lepo uređena knjiga — sa istim sadržajem
— radije se čita od loše opremljene,
a pored toga veća je i njena vrednost u


179