DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1966 str. 69     <-- 69 -->        PDF

U svrhu sačuvanja prirodne raznolikosti genofonda preporučili bismo sličan kriterij
izbora i za grupno predstavnike populacija: individue treba birati iz svih u prirodi
zastupljenih klasa varijacijskog niza. proporcionalno njihovim frekvencijama, a
ne samo najboljega po svojstvima pozitivno ocijenjenog dijela. Međutim kod izbora
predstavnika za studije provenijencije preporučuje se birati dominantna i kodominantna
stabla. (C a 11 a h a m 1964) Izbor grupe stabala najboljeg fenotipskog izražanja
mogao bi doći u obzir i kod izbora genofonda za sačuvanje, ako se zapostavlja
genetska raznolikost populacije. Po mišljenju Stern a (1960) nije opravdan strah
od gubitka prirodnog genofonda zbog umjetne selekcije i uzimanja samo određenih
predstavnika. Razumnom selekcijom postiže se novi genofond koji se, međutim, može
ocijeniti kao i onaj koji je prošao prirodnu selekciju. Smatramo da svaka umjetna
selekcija, upravljana prema određenim aktuelnim kriterijima ,može u tom smislu
melicrizirati genetski sastav populacije, ali da svakako ide na štetu prirodne raznolikosti,
bez sumnje važnom vrelu eventualnih potreba.


Problem kako i što birati, pojavljuje se ponovno kod izbora grupnih predstavnika,
ukoliko se pojavi potreba reprodukcije u prirodi nađenog genofonda. Kod izbora
pojedinačnih predstavnika vegetativna reprodukcija ne- predstavlja problem.
Međutim, vegetativna reprodukcija većeg broja individua jedne populacije teže je
izvodljiva (poteškoće u sakupljanju plemki, cijepljenju itd.). Kod reprodukcije grupnih
predstavnika generativnim putem sjeme bi trebalo sakupljati pridržavajući se
slijedećih principa:


a) sakupljati sjeme sa stabala koja su najvjerojatnije oplođena stablima iste populacije;


b) sjeme sakupljati sa stabala koja su odabirana kao predstavnici svih stupnjeva
varijacijskog niza u razmjeru s njihovim frekvencijama (ukoliko se želi sačuvati prirodna
varijabilnost populacije) ili samo sa plus stabala. Iz već navedenih razloga
preporučujemo prvi kriterij;


c) sjeme sakupljati s dovoljno stabala za sačuvanje varijabilnosti populacije u
potomstvu. Nedostaju nam konkretni podaci za donošenje zaključka o najmanjem
potrebnom broju stabala. Imajući u vidu heterozigotan karakter većine genotipova
populacija šumskoga drveća mogli bismo zaključiti da je gensko bogatstvo pojedinačnih
stabala veliko, da se velike varijabilnosti pojavljuju već i u potomstvu pojedinačnih
stabala populacije te da će se gensko bogatstvo populacije moći sačuvati
već i u generativnom potomstvu razmjerno malog broja roditeljskih stabala. Na takvo
zaključivanje navodi nas i podatak (Falcone r 1960) da kod familija half-siba
stupanj »inbreedinga« dostiže vrijednost F = 1 tek kroz dvadeset generacija te da je
razmjerno najveće opadanje varijabilnosti u prvim generacijama (10—&ln). Ipak
u nedostatku konkretnih eksperimentalnih podataka trebalo bi se držati prakse da
se sjeme sakuplja s najmanje 10—15 stabala — odabranih predstavnika jedne populacije.
Napominjemo da se za proučavanje provenijencija sjerne sakuplja obično s
10—25 stabala jedne populacije (C a 11 a h a m 1964).


Za izbor biljaka koje su nikle iz sjemena, sakupljenog u jednoj populaciji mogie
bi se primijeniti dvije koncepcije:


a) birati najbolje biljke;


b) birati jedinke po načelu slučajnosti.


Prva koncepcija trebala bi nam omogućiti sačuvanje »boljeg« dijela populacije.
Takvo se načelo primjenjuje obično kod testova provenijencija, ali koje je kod izbora
mladih biljaka veoma nesigurno. Po drugoj koncepciji trebalo bi birati biljke
držeći se načela slučajnosti te ih uzimati u potrebnom broju iz svih stupnjeva varijabilnosti
u razmjeru s njihovim frekvencijama. Takvu preporuku dajemo naročito
za što potpunije sačuvanje genetske raznolikosti populacije što smatramo, naročito
ako se radi o izboru posve mladih biljaka, za jedinu pravilnu koncepciju.


Izbor individua ili grupa individua predstavnika genofonda prirodnih populacija
šumskog drveća bio bi moguć nakon upoznavanja genetske varijabilnosti populacija
(rasa) na osnovi fenotipskog izražaja genetski vezanih ekonomski važnih svojstava.
Iako su botaničko-sistematske studije varijeteta i genetske studije rasa (uglavnom
na bazi studija provenijencija — izvora sjemena) u mnogim zemljama s naprednim
šumarstvom i istraživanjima na polju šumarske genetike već toliko uznapredovale,
da daju dobar uvid u varijabilnost nekih važnijih vrsta šumskog drveća (naročito
ćetinarskih vrsta), ipak su raspoloživi podaci o varijabilnosti za većinu vrsta šumskog
drveća i zemalja još veoma malobrojni da bi nam omogućili izbor genskog materijala
značajnih rasa. Kompletno upoznavanje genetske varijabilnosti populacija