DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1966 str. 3     <-- 3 -->        PDF

ŠUMARSKI LIST


SAVE Z INŽENJER A I TEHNIČAR A ŠUMARSTV A I
DRVN E INDUSTRIJ E HRVATSK E
GODIŠTE 90 SRPANJ—KOLOVOZ GODINA 1966.


GENETIKA I UZGOJ ŠUMA*
MIRKO VIDAKOVIĆ


Genetika i uzgoj šuma su čvrsto povezani (pogotovu u modernom uzgoju
šuma ili kcd oplemenjivanja šumskog drveća). Oplemenjivanje šumskog drveća
zadnjih godina je krenulo rapidno naprijed. Na bazi genetike i genetskih istraživanja
došli smo do jednog novog stadija u nauci o oplemenjivanju šumskog
drveća. Kada govorimo o oplemenjivanju onda moramo govoriti o proizvodnji,
a kada govorimo o proizvodnji dotičemo se i uzgoja šuma. Namjera ovog izlaganja
nije da se donesu neki prijedlozi ili mišljenja o metodama uzgoja šuma.
To prepuštamo uzgajivačima. Ovdje želimo samo prikazati neka nova dostignuća
iz područja oplemenjivanja šumskog drveća. Kod toga se pojavljuju i
problemi, jer nova dostignuća donose uvijek sa sobom i nove probleme. Mislim,
da je rješavanje tih problema kao i primjena novih dostignuća iz oblasti oplemenjivanja
šumskog drveća moguća jedino zajedničkim radom šumara uzgajivača
i šumara genetičara.


Prije nego što pređemo na izlaganje problema potrebno je da načinimo
mali uvod u pogledu terminologije i da ukratko objasnimo nasljeđivanje. Geni
ili nasljedne osnove su nosioci nasljednih svojstava. Kod svakog živog organizma
svako svojstvo koje promatramo odraz je nasljednih osnova ili gena, a
isto tako u većoj ili manjoj mjeri i okoline. Genetika se bavi genima. Ona izučava
probleme nasljeđivanja. Zbog lakšeg izučavanja problema nasljeđivanja
gene smo obilježili sa simbolima. Obilježavamo ih sa velikim i malim slovima
abecede, a zavisno od toga kako se pojedino svojstvo nasljeđuje. Ako se svoj


stvo pojavljuje u potomstvu u onom obliku kako je kod roditelja onda kažemo
da je to svojstvo dominantno, odnosno da je taj gen dominantan. U obrnutom
siučaju kažemo da je svojstvo recesivno. Osim dominantnog i recesivnog postoji
i intermedijarno nasljeđivanje. Prema tome, ako je svojstvo dominantno, gen
označujemo velikim a ako je svojstvo recesivno malim slovom. Geni su uvijek
smješteni u parovima. Tako npr. križanjem dviju biljaka jedne s crvenim,
druge s bijelim cvjetovima dobit ćemo potomstvo (Fi generaciju). Ukoliko su
biljke Fi generacije crvene boje onda je crvena boja dominantna nad bijelom
bojom koja je recesivna. U tom. slučaju gen za crvenu boju ima oznaku C a
gen za bijelu boju c. Budući da su geni kod organizama uvijek smješteni u parovima
onda je genetska konstitucija biljke crvenih cvjetova CC a biljke bijelih
cvjetova cc. Fi generacija je nastala kopulacijom gameta jedne i druge biljke.


* Predavanje koje je autor °držao 15. III 1966. u Šumarskom društvu Zagreb.
333




ŠUMARSKI LIST 7-8/1966 str. 4     <-- 4 -->        PDF

Gamete biljke crvenih cvjetova su C a biljke bijelih cvjetova c. Prema tome
genetska konstitucija Fi generacije je Cc a boja cvjetova je crvena, jer je to
dominantno svojstvo. Međutim genetska konstitucija bit će drugačija nego dominantni
roditelj, tj. Cc. Gamete Fi generacije su i C i c. Njihovom kopulaci


jom dobit ćemo biljke F2 generacije s 3 različite konstitucije CC, Cc = cC i
cc. Prikaz ovog križanja je slijedeći:
žen. muš.
Pi CC X cc
gamete: C c
Fi Cc
gamete: žen. i muš. C i c


F2 C CC Cc
c cC cc


Prema tome, u ovom slučaju 75% biljaka je crvene boje, a 25% biljaka bijele
boje. Ali, biljke crvene boje cvijeta nisu uvijek jednake genetske konstitucije.
Jedan genotip je CC a drugi je Cc odnosno cC. Treći genotip su biljke bijelih
cvjetova konstitucije cc. Prema tome ovdje dolazi 3 genotipa i samo 2 fenotipa
Fenotipovi su biljke bijelih cvjetova i biljke crvenih cvjetova. Genotip predstavlja
genetsku konstituciju organizma i on predstavlja skup svih gena koji se
nalaze u organizmu, dok fenotip predstavlja vanjski izgled organizma. Prikazani
slučaj predstavlja najjednostavniji primjer nasljeđivanja kod kojega se
roditelji razlikuju u jednom paru alelomorfnih gena. Takvo nasljeđivanje zovemo
monohibridno nasljeđivanje. Mnogo je češći slučaj da se roditelji razlikuju
u više pari alelomorfnih gena i tada govorimo o dihibridnom, trihibridnom i polihibridnom
nasljeđivanju, koja su mnogo kompliciranija i predstavljena su s
više genotipova i fenotipova. Osim toga kod organizama postoji još kompliciraniji
način nasljeđivanja, a to je onda kada više pari gena utječe na jedno svojstvo.
To je tzv. poligenija. Onda dolazi do još kompliciranijih procesa kod samog
nasljeđivanja. U tom slučaju potomstvo će biti još šarolikije. To su osnovni
uzroci zašto u potomstvu imamo takvu šarolikost, zašto imamo one varijacije
počevši od plus pa sve do minus uključivši sve prelaze. To je najčešći slučaj za
mnoge važne karakteristike. Ekonomski važna svojstva nasljeđuju se u tim
gradacijama.


Svojstva, koja se na taj način nasljeđuju nazivamo kvantitativnim svojstvima
za razliku od onih koja se ne pojavljuju u velikom broju prijelaza i koja
nazivamo kvalitativnim svojstvima. Kvalitativna svojstva su mnogo bolje istražena,
što je razumljivo jer se mnogo jednostavnije nasljeđuju. Kod šumskog
drveća važnija ekonomska svojstva su uglavnom kvantitativna. Kada znamo šta
je to genotip i fenotip potrebno je da objasnimo i termin populacija. Pod populacijom
razumijevamo spolnim putem dobivenu skupinu individua koje predstavljaju
smjesu genotipova. Ta skupina individua predstavlja jednu cjelinu
koja vodi na zajedničko porijeklo. Prema tome naše prirodne šume su populacije.
Pitanje izučavanja nasljeđivanja populacija je jedno novo poglavlje u genetici
koje se zadnjih godina jako razvilo i koje se sve više i više obogaćuje novim
saznanjima. To se područje genetike zove populaciona genetika. Ova izlaganja
bazirat ćemo na principima populacione genetike.




ŠUMARSKI LIST 7-8/1966 str. 5     <-- 5 -->        PDF

Kod šumskog drveća postoji velika varijabilnost. Poznato je da unutar jedne
vrste postoji varijabilnost u mnogim morfološkim, anatomskim i fiziološkim
karakteristikama. Ta varijabilnost može biti izražena i u taksonomskom smislu.
Ona je definirana kao forma, varijetet ili podvrsta. Često puta varijabilnost je
izražena samo kao rasa ili ekotip. Nas u ovom slučaju uglavnom interesiraju te
najniže, najsuptilnije varijacije koje postoje kod jedne vrste. Rekli smo da prirodna
sastojina predstavlja jednu populaciju ili dio populacije, koja se sastoji od
više genotipova. Uzmimo npr. da promatramo samo jedno svojstvo u sastojini,
npr. broj grana. Neka stabla imaju mali broj grana, a druga veoma veliki broj.
Pretpostavimo da je svojstvo s malim brojem grana dominantno i označimo ga
s A. Genotip je prema tome AA. Biljke koje imaju veliki broj grana imaju genetsku
konstituciju aa. Interesantno je znati kolika je frekvencija gena A i a
u toj sastojini tj. populaciji. Uzmimo da je frekvencija gena A jednaka p, a gena
a jednaka q. Tada je frekvencija genotipova AA p2, od Aa genotipova 2 pq, a
od aa genotipova q2. U tom slučaju kažemo da je populacija u ravnoteži (Hardy-
Weinbergov zakon). Taj slučaj bi bio onda kada ne bi bilo evolucionih procesa i
kada čovjek ne bi djelovao u sastojini. Zamislimo da se svi i A i a geni nalaze
u jednom bazenu i da se kopulacija (oplodnja) gameta (gena) vrši slučajnim rasporedom.
Tada je frekvencija genotipova stalna i iznosi p- : 2pq : q2. Nas interesira
kako bi tu sastojinu poboljšali odnosno kako bi u slijedećoj generaciji dobili
izvjesno genetsko poboljšanje. To je moguće postići ako postojeću frekvenciju
genotipova poremetimo u prilog onih genotipova koji su za nas interesantni.
Tim problemima se bavi populaciona genetika.


Evolucioni procesi se stalno odvijaju u prirodi. Faktori evolucije su: selekcija,
migracija, izolacija i mutacija. Važno je kako ćemo mi usmjeriti te procese
da bismo dobili izvjesno genetsko poboljšanje u slijedećim generacijama. U
kojem pravcu možemo djelovati? Najprije moramo ustanoviti šta imsmo. Potrebno
je ustanoviti kakva je varijabilnost u jednoj ili više sastojina. To znači
da treba ustanoviti frekvenciju pojedinog svojstva. Ako se radi o granatosti onda
trebamo znati koliko je stabala jako granatih, koliko je stabala sa veoma
malo grana i koliko je onih između jednih i drugih da kažemo intermedijarnih.
To se mora utvrditi ako želimo ustanoviti kakvo poboljšanje možemo postići
u slijedećoj generaciji. Na osnovi utvrđivanja varijacija koje postoje u jednoj
sastojini možemo ustanoviti: 1. Da li se radi o kontinuiranoj ili o isprekidanoj
(diskontinuiranoj) varijabilnosti. 2. Da li se radi o rasama il ne. Ako postoji diskontinuiranost
varijacija to je indikacija da bi mogle postojat rase. Ako su te
varijacije prostorno jasno ograničene, onda je to jedan čvrsti dokaz o postojanju
rasa. 3. Na osnovi utvrđene varijabilnosti možemo dobiti jednu predodžbu


o nasljeđivanju ispitivanog svojstva. Ako je varijabilnost diskontinuiranog karaktera
onda može biti ili da je stupanj nasljednosti toga svojstva visok ili pak
da je karakteristika uslovljena s manjim brojem gena. Ukoliko je krivulja za distribuciju
frekvencija ispitivanog svojstva asimetrična, to nam pokazuje da se
svojstvo nasljeđuje u dominantnom obliku ili pak da je utjecaj okoline na različite
genotipove nejednak. Na grafikonu 1 prema AUardu (1) vidimo kakva je
varijabilnost ako je svojstvo dominantno i ako nije dominantno, a uvjetovano
je jednim parom alelomorfnih gena. Ako nema dominantnog nasljeđivanja onda
je krivulja normalna binomska. Ako je pak nasljeđivanje dominantno onda
krivulja nije binomska. Osim toga na oblik krivulje utječe i stupanj nasljednosti.
Što je stupanj nasljednosti viši krivulja je više diskontinuirana i obrnuto.


ŠUMARSKI LIST 7-8/1966 str. 6     <-- 6 -->        PDF

Na grafikonu 2 prema istom autoru je prikazana varijabilnost jednog svojstva
kada se radi o jednom, dva, četiri, šest i dvanaest pari gena. Što je veći broj
parova alelomorfnih gena koji utječu na formiranje svojstva dobije se sve izraženija
binomska krivulja. To je česti slučaj kod našeg šumskog drveća. Ta binomska
krivulja može biti simetrična ili asimetrična. Asimetričnost nam ukazuje
da se radi o dominantnom nasljeđivanju. Prema tome, na osnovi analiza
podataka o varijabilnosti u jednoj sastojini kcd jedne vrste može se već mnogo


GRAF. 4


Bez dominance NNASLJEDNOST Dominance


75


1 1 1 1
50


2b 1 ,


r-i 1 i


1
30 40 50 60 70


I 1


"*
e


-


87.5%


Ä
«


i -S i


30 40 50 60 70 3( 30 40 50 60 70 80


1 l 1 1


20 f\


10 -


/ \
0 i >/, \\,


80 30 40


Jftdinice Svojitva


zaključivati s aspekta oplemenjivanja. Ako uzmemo u obzir i činjenicu da već
dosta znamo o pojedinim svojstvima u kojoj mjeri, u kojem stupnju su nasljedna
zaključivanje je još sigurnije. Kcd šumskog drveća ekonomski važnija svojstva
podijeljena su u tri grupe. U prvu grupu dolaze svojstva koja su vrlo visoke
genetske kontrole tj. nasljednost im je visoka. Ovamo ulaze: mala količina




ŠUMARSKI LIST 7-8/1966 str. 7     <-- 7 -->        PDF

grana, eliminiranje napuklina nastalih utjecajem mraza, eliminiranje spavajućih
pupova, eliminiranje usukanosti žice, mali kut uvijanja fibrila, dužina vlakanaca,
i druge anatomske karakteristike. Druga grupa svojstava su ona s visokim
stupnjem genetske kontrole tj. visokog stupnja nasljednosti. To su slijedeća
svojstva: oblik stabla, punodrvnost, debljina grana, kut granjanja, uzročnici
deformacije stabla. Srednji stupanj genetske kontrole imaju svojstva: visin-


GRAF. 2


1


(HI


» 9 HS> si a t » n M s* si u a


L


a a 54 » sa to a


so s 54 M s» m a


i K





., I I,.


90 B 54 » 51 CO fl


so a M a a to a


ski rast, debljinski rast, duljina internodija, specifična težina drva, mehanički
svojstva drva. Ovdje nisu nabrojana sva svojstva za koja postoje podaci. Ovdje
nedostaju još mnoga važna fiziološka svojstva koja imaju osrednji ili visoki
stupanj nasljednosti. Ako naše znanje o genetskoj kontroli pojedinih svojstava
primjenimo na konkretne primjere ona možemo oplemenjivanje pa i uzgoj u
izvjesnoj mjeri usmjeriti u pravcu genetskog poboljšanja slijedećih generacija.
Na osnovi teoretskih postavki i dobivenih rezultata možemo zaključivati kakve
bi uzgojne zahvate trebalo poduzeti u jednoj prirodnoj sastojini.




ŠUMARSKI LIST 7-8/1966 str. 8     <-- 8 -->        PDF

Kao primjer uzmimo broj grana. Za to svojstvo smo rekli da ima visoki
stupanj genetske kontrole. Ako je u jednoj sastojini (populaciji) varijabilnost
broja grana kod stabala velika onda ćemo sa intenzivnim proredama ostvariti
poboljšanje u ovoj i u slijedećim generacijama. U ovoj generaciji (sastojini) poboljšanje
se dobije, kad se odstrane minus varijante, a u slijedećoj generaciji
dobit ćemo poboljšanje u genetskom pogledu. U drugom slučaju, kad je varijabilnost
mala, a broj grana je velik na stablu jake prorede neće dati genetsko
poboljšanje u narednoj generaciji. Slabe prorede neće u mnogome poboljšati postojeću
sastojinu jer je to svojstvo visokonasljedno.


Za slijedeći primjer uzmimo visinski rast Ako u jednoj sastojini imamo malu
varijabilnost u visinama, a visine stabala su u prosjeku niske, poboljšanje će
čak i kod intenzivnog proređivanja u toj sastojini kao i v narednoj generaciji
biti malo. Ako u nekoj drugoj sastojini imamo veliku varijabilnost, a stabla su
u prosjeku mnogo viša nego u prvoj sastojini, i ako vršimo slabi zahvat (ako
imamo slabe prorede), dobit ćemo i u ovoj a još više u narednoj generaciji dobre
rezultate U tom slučaju možemo očekivati genetsko poboljšanje u narednoj
generaciji.


Na osnovi varijabilnosti i iznesenih postavki zaključujemo kakvo poboljšanje
možemo očekivati u sadašnjoj i u budućoj sastojini (slijedećoj generaciji).
U tom slučaju to su samo rezultati istraživanja o postojećem fondu odnosno postojećoj
sastojini. To je ustanov. njezine varijabilnosti ili genetski rečeno ustanovljivanje
frekvencije gena i genotipova. Proredama (odabiranjem) mijenjamo
postojeću frekvenciju. Kod toga nastojimo da frekvenciju genotipova promijenimo
u korist poželjnih. Populaciona genetika bazira svoje postavke na selekciji,
a oplemenjivanje koje se tim putem sprovodi zove se selektivno oplemenjivanje.
Početni stadij rada kod selektivnog oplemenjivanja je selekcija odnosno


izbor stabala. Odabiranje stabala vršimo na osnovi fenotipova tj. na osnovi vanjskog
izgleda stabala. Kod toga se često pravi jedna principijelna greška, jer se
kod selekcije traži da stablo ima npr. najbolji visinski i debljinski prirast, fine
grane, mali broj grana i da je otporno na biotske i abiotske faktore. Razumljivo
je da bi u takvom slučaju morali obići velike površine i pregledati možda
stotine hiljada sabala da bi našli jedno takvo idealno stablo, ukoliko bi ga uopće
i našli. Zbog tega se na osnovi istraživanja došlo do zaključka da ovakvo pristupanje
problemu ne daje dovoljno garancije za uspjeh i da je mnogo bolje
vršiti selekciju na jedno, dva ili tri svojstva. U tom slučaju ćemo lakše pronaći
jedno dobro stablo. Ako promatramo npr. samo visine stabala, onda ćemo naći
stablo koje je iznad prosjeka za 3, 4 ili 5 metara ali je vrlo teško naći stablo koje
će biti više za 5 metara od prosjeka sastojine i da ima još i sve druge karakteristike
iznad prosjeka. Prema tome, neophodno je u početnoj fazi rada na oplemenjivanju,
pa i kod selektivnih proreda (u uzgojnom pogledu), uzeti u razmartanje
jedno, dva ili najviše tri svojstva koja su sa ekonomskog stajališta vrlo
važna. Mnoga od tih svojstava su u korelaciji s drugim svojstvima, pa se na taj
način stvarno obuhvati ipak više svojstava. Tako npr. kod četinjača visina stabla
je u korelaciji s duljinom internodija a oblik krošnje je u korelaciji s finoćom
grana. Ako uzmemo u obzir još i to da nas negativne varijante ne interesiraju,
onda ćemo i takvom metodom rada kada uzimamo u obzir samo jedno do
tri najvažnija svojstva odabrati najbolja stabla, dakle najbolja stabla koja postoje
za to svojstvo a da će ta ista stabla s obzirom na ostala svojstva biti barem
u prosjeku. Takva stabla je moguće odabrati. Na stakva stabla interesiraju i ne




ŠUMARSKI LIST 7-8/1966 str. 9     <-- 9 -->        PDF

obično su nam važna iz jednostavnog razloga jer samo na tim stablima odnosno
putem njih možemo dobiti bolje potomstvo od postojeće sastojine. To poboljšanje
zove se genetska dobit. Genetsku dobit obilježavamo sa slovom G. Formula
za genetsku dobit je ih2 (i = selekcioni diferencijal, h2 = nasljednost).
Selekcioni diferencijal predstavlja razliku između selekcioniranog stabla i prosječnog
stabla npr. ako gledamo visine stabala, to je razlika između prosječne
visine i visine onoga stabla kojega smo odabrali. Recimo ako je prosječna visina
stabala 25 m, a mi smo odabrali jedno stablo od 28 m, selekcioni diferencijal je


GRAF. 3


PROSJEČNA, VISINA STABALA
OBIČNOG BORA
SJEVERNA ŠVEDSKA


24


23


11


21


20


19


18


17


14


15


H


13


12


11
-PLUS STASIA
10 - KOWAJUTIVNA. STASIA


1„


t*


80 120 1*0 200 240 280
godina


3 m. Nasljednost se kreće od 0,01 do l,0i tj. od 1% do 100%. Vrlo rijetko imamo
100% nasljednost, jer na razvoj svojstava utječe i okolina. Kod nekih svojstava
utjecaj okoline je veći, a kod nekih manji npr. boja cvijeta je obično 100%
nasljedna bez obzira da li biljka raste na vlažnijem ili sušem tlu ili u višim ili
u nižim predjelima. Drugi je slučaj ako promatramo visine ili debljine biljaka.
Prema tome genetska dobit zavisi o selekcionom diferencijalu i o stupnju nasljednosti
toga svojstva kojeg promatramo. Selekcioni diferencijal je vrlo važan
faktor za nas, jer ga možemo mijenjati, dok stupanju nasljednosti ne možemo
mijenjati. Zbog toga je važno da kao polazni materijal odaberemo najbolji, bez
obzira da li se radi o oplemenjivanju ili o uzgoju. Na grafikonima 3 i 4 je prikazano
kakve zahtjeve Šveđani postavljaju za plus stabla odnosno koliki je
selekcioni diferencijal. Izračunavanje selekcionog diferencijala važno je i kod
uzgoja šuma, a što se u nekoj formi i radi, jer se ostavljaju najbolja stabla za
sjemenjake. Pitanje je samo da li je kriterij dovoljno strog i da li u takvom slu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1966 str. 10     <-- 10 -->        PDF

čaju, ako kriterij nije dovoljno strog, možemo očekivati genetsku dobit u narednoj
generaciji.


Genetsku dobit možemo izračunati i ustanoviti kolika će biti u slijedećoj
generaciji. Pomoću priložene tabele 1 prema Wrightu (5) možemo izračunati
genetsku dobit. Uzmimo npr. da ispitujemo genetsku dobit za visine stabala.
Predpostavimo da imamo jednu sastojinu kod koje prosjek visina stabala iznosi
25 m, a da smo našli jedno stablo čija je visina 32,5 m. Znači, selekcioni diferencijal
je 7,5 m (i = 7,5 m). Ako smo izmjerili visine u sastojini možemo izračunati
aritmetičku sredinu i standardnu devijaciju. Pretpostavimo da nam standardna
devijacija iznosi 2,5 m. Rekli smo da je naš selekcioni diferencijal 7,5 m,
a to je nešto više od 2,9 standardne devijacije. Iz tabele za 2,9 standardne devijacije
možemo očitati genetsku dobit za određenu nasljednost. Uzmimo da je
nasljednost u ovom slučaju niska i da iznosi 0,25 odnosno 25%. Tada genetska
dobit iznosi 0,72 standardne devijacije, a to je 0,72 X 2,5 = 1,8 m. Genetsku
dobit možemo izračunati i direktno iz formule G = ih2 = 7,5 X 2,5 = 1,87 m.
To znači ako bi ovako superiorna stabla koristili za sjemenjake da bi u slijedećoj
generaciji imali poboljšanje u visinama u prosjeku za 1,8 m, što iznosi oko
7,5%


Tabela 1


Proporcija
roditeljske
populacije
uzete kao
Selekcioni
diferenci0,05
Ocijenjena ger
generaciji ako
0,10 0.25
letska dobit po
je nasljednost
0,50 0,75 1,00
roditelji jal
Postotak Standardne devijacije
50,0 0,80 0,04 0,0« 0,20 0,40 0,60 0,80
25,0 1,27 0,06 0,13 0,32 0,63 0,95 1,27
10,0 1,76 0,09 0,18 0,44 0,88 1,32 1,76
5,0 2,06 0,10 0,21 0,52 1,03 1,54 2,06
1.0 2,64 0.13 0,26 0,66 1,32 1,98 2,64
0.5 2,90 0,14 0,29 0,72 1,45 2,18 2,90
0.1 3,48 0,17 0,35 0,87 1,74 2,61 348


Na koji način kod uzgoja šuma možemo primijeniti ove metode? Potrebno
je sastojinu promatrati već od njezine najranije mladosti. Plus varijante treba
obilježiti i na njih obratiti najveću pažnju. Minus varijante treba uklanjati tako
da konačno ostanu samo plus varijante. To je dugotrajan put kojim treba ići u
budućnosti. Međutim, taj put se može i skratiti, ali u tom slučaju dobit će se
samo orijentacioni podaci. U tom slučaju treba komparirati više jednodobnih
sastojina razne starosti, koje su rasle pod sličnim ekološkim uvjetima, a da su
i uzgojni zahvati bili slični. Na osnovi takvih analiza o genetskom poboljšanju
možemo zaključivati kakve uzgojne zahvate treba sprovesti i da li je korisno
ispitivanu sastojinu prirodnim putem regenerirati. Potrebno je naglasiti da dobivene
analize vrijede za određeni slučaj i da se zaključci ne smiju generalizirati.
U jednodobnim sastojinama lakše je primijeniti ove postavke nego u prebornim.
U sastojinama prebornog oblika ove postavke možda nije moguće primijeniti
ako želimo regeneraciju vršiti prirodnim putem. Izgleda, da je jedina
mogućnost da u prebornim šumama vršimo čistu sječu na malim površinama,




ŠUMARSKI LIST 7-8/1966 str. 11     <-- 11 -->        PDF

a iza toga vršimo pošumljavanje sa kvalitetnim biljkama, tj. takvima za koje
pretpostavljamo, da će nam dati genetsku dobit.


Sto se tiče oplemenjivanja za buduće šumske kulture, tu postoje razne metode
za dobivanje potomstva odnosno uzgoja takvih biljaka u rasadniku koje
će biti bolje od biljaka proizvedenih iz sjemena sabranog u proizvodnim sastojinama.
Kao prvo kod ovog rada je pitanje uređenja sjemenskih baza. Neophodno
je važno znati, ukoliko želimo postići poboljšanje (genetsku dobit) u potomstvu,
da moramo u sjemenskim bazama vršiti veoma intenzivne prorede. Na
taj način povećavamo selekcioni diferencijal, a time ostvarujemo izvjesnu genetsku
dobit. Sjemenske baze nam u genetskom pogledu ne pružaju veliku perspektivu.
One su poželjne utoliko jer su bolje od mnogih drugih sastojina koje
su ispod prosjeka ili su prosječne (pretpostavljamo da su sjemenske baze iznad
prosjeka).


GRAF. A


PROSJEČNA VISINA STABALA OBIČNE SMRĆE
JUŽNA ŠVEDSKA


3

33


32


31


30


29


28


U


26


25


24


25


22


Z1


— PLUS STABLA
-- KOÜFARATIVNA STABL A


20


<^ , , , , ,


50 «0 70 80 w 100
godma


Mnogo bolje sjeme ćemo dobiti od sjemenskih plantaža,, jer su za roditeljska
stabla u plantaži odabrana superdominantna stabla, tj. ona koja imaju selekcioni
diferencijal a nasljednost im je normalna do visoka. Sigurno je da ćemo
dobiti na taj način potomstvo koje će imati itekako veliku genetsku dobit
tj. pojavit će se poboljšanje u usporedbi s postojećim prosječnim pa i boljim
sastojinama.


Za buduće kulture možemo dobiti bolje potomstvo putem hibridizacije. U
tom slučaju dobit ćemo nove tipove (hibride) koji će imati veću proizvodnu sposobnost
od postojećih vrsta i njihovih formi. Za ostvarenje tog cilja treba se služiti
unutarvrsnom i međuvrsnom hibridizacijom. Mogućnosti toga rada su velike.




ŠUMARSKI LIST 7-8/1966 str. 12     <-- 12 -->        PDF

Danas je poznat veći broj unutarvrsnih i meduvrsnih hibrida šumskog drveća
koji se koriste u proizvodnji. Dovoljno je da spomenemo samo tri reda: Larix,
Populus i Salix, koji svojim primjerima to potvrđuju.


Daljnja mogućnost za dobivanje novih tipova biljaka je i oplemenjivanje
putem mutacija i poliploidije. Spomenimo da je u Švedskoj pronađeno triploidna
trepetljika Populus tremula forma gigas, koja raste brže od tipičnog diploidnog
oblika. Ova forma raste oko 10—30% brže nego diploidna forma.
Oplemenjivanje tim putem zasada je u fazi istraživanja i još nema veću praktičnu
primjenu ali primjer trepetljike i neki drugi primjeri ukazuju na takve
mogućnosti. U svijetu već ima mnogo poliploidnih forma šumskog drveća koje
su proizvedene umjetnim putem (razne kemikalije i zračenje). Umjetno proizvedeni
poliploidi obično su za direktno korištenje u praktične svrhe negativni
mutanti ali se mnogi od njih mogu dalje oplemeniti, na čemu se sada i radi.


Konačno, jedan posebni pravac u radu na oplemenjivanju je usmjeren na
dobivanje heterozisa. To je posebno interesantno za šumare, jer znamo da heterozis
ustvari predstavlja potomstvo koje raste bujnije od roditelja. Takvih primjera
u šumarstvu imamo više. a neki se koriste i u praktične svrhe npr. hibridne
topole, koje se sada uzgajaju u čitavoj Evropi pa i u Jugoslaviji. Euroameričke
topole su hibridi s pojavom heterozisa (bujnog rasta). Heterozis postoji
i kod hibrida između evropske i američke trepetljike. između evropskog
i japanskog ariša itd. Korisni su i oni hibridi koji imaju bujniji rast od jednog
roditelja kao što su npr. hibridi između Pančićeve omorike i sitkanske smrče,
crnog bora i japanskog crvenog bora (P. densiflora). Isto tako međurasni hibridi
mogu imati bujan rast što je ustanovljeno kod križanja raznih provenijencija
trepetljike.


Iznesene postavke dovoljno jasno ukazuju na povezanost genetike i oplemenjivanja
šumskog drveća s jedne i uzgoja šuma s druge strane. Zbog toga je
potrebno da genetičari i uzgajivači što tjesnije surađuju na rješavanju mnogih
zajedničkih problema. Na taj način postignut će se veliki napredak u našem šumarstvu.


LITERATURA


1.
Ali a i"d W. R. (1964): Principles of plant breeding. John Wiley & Sons, inc., New
York — London. 485 str.
2.
AnderssonE . (1966): The selection of plus trees in Sweden. Šum. list br. 1—2
str. 21—40.
3.
Vidakovi ć M. (1966): Genetika i oplemenjivanje šumskog drveća. Skripta,
277 str.
4.
VidakovićM. -ZufaL. (1966): Preservation of the gene pool in natural stands
for genetical research. Sum. List br. 1—2, str. 55—71.
ü. Wrigh t J. W. (1962): Genetics of forest tree improvement. FAO, Rome, 399 str.