DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 9-10/1966 str. 50 <-- 50 --> PDF |
DVJESTOGODIŠNJICA ŠUMARIJE KRASNO (Referat održan 11. IX 1966. u Krasnu) In&. VLADIMIR SEVERINSKI Kod proslave ove obljetnice morat ćemo se osvrnuti na ondašnje političke prilike, zatim ćemo razmotriti stanje šumarstva ne samo u ovim krajevima nego i u ostalim dijelovima naše zemlje i na koncu podrobnije analizirati ona dokumenta, iz kojih možemo izvući zaključak da je šumarija Krasno formirana prije 200 godina. Kod političkih prilika imamo u vidu Vojnu Krajinu nastalu nakon propasti nacionalnih država na Balkanu seobom pučanstva, koje je bježalo ispred turskog zuluma. To pučanstvo se naseljavalo u rijetko napučene krajeve, te je uz zatečeno domaće žiteljstvo pružalo ogorčen otpor daljnjoj turskoj najezdi. Bečki dvor i austrijski vojni zapovjednici brzo su uočili neobičnu hrabrost tih žitelja, pa su krajeve uz tursku granicu izuzeli ispod vlasti hrv. bana i sabora te od njih formirali Vojnu Krajinu, koja se protezala od Jadranskog mora do Rumunjske obuhvativši dio Primorja, Liku, Kordun, Baniju, Slavoniju, Srem i Južnu Vojvodinu. Granica Vojne Krajine prema Turskom carstvu bila je kroz stoljeća vrlo nestabilna, već prema tome kako je kojoj strani bila sklona ratna sreća. O počecima Vojne Krajine nisu historičari jedinstveni, dok jedni smatraju početkom Vojne Krajine osnivanje kapetanata u Koprivnici, Križevcima i Ivanić Gradu 1538. godine, to drugi vide početak Vojne Krajine u zauzimanju Senja 1469. godine po Blažu Majeru jednom od vojskovođa ugarsko-hrvatskog kralja Matije Koorvina. Međutim organizacija Vojne Krajine provedena je tek 1630. godine, kada je izdan statut Vojne Krajine u Regensburgu. Ostaje historijska činjenica, da se na teritoriju Vojne Krajine s vremenom razvila vojska visokih vojničkih sposobnosti, koja je za interese habsburške dinastije bila kroz 3 i po stoljeća upotrebljavana ne samo u borbama protiv Turaka, nego i po ostalim bojištima Evrope. Na tom teritoriju sve je bilo sprovođeno u život putem vojničkih zapovjedi: kako da se zemlja obrađuje, kada se sije i žanje, gdje i kada će biti sajamski dan, gdje da se sagradi crkva i škola, pa je čak i za ženidbu trebalo odobrenje zapovjednika kompanije. Disciplina je bila vrlo stroga i za najmanje prekršaje primjenjivana je tjelesna kazna, a u težim slučajevima i smrtna. Da bi vojnika bilo što više omladini je bio zabranjen polazak škola i učenje obrta, zemljište koje graničar uživa pripadalo je caru, a graničar ga nije smio napuštati. Tačno je međutim da graničar nikada nije bio kmet u u smislu feudalnog odnosa u banskoj Hrvatskoj. Izvjesna odstupanja od takvog strogog vojničkog života bila su jedino u takozvanim vojno-krajišaim odnosno trgovačkim komunitetima. Naime neka |