DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 9-10/1966 str. 66     <-- 66 -->        PDF

koristiti prirodno pomlađivanje ali uz »čuvanje
sječine i podmiatka od svakog korova
«. Na slabijem staništu prednost ima
vještačko pomlađivanje, koje, uz sadnju
500 do 800 stabala po jutru, stoji 3 forinta
i 20 novčića (uz nadnicu radnika 80 novčića),
jer na takvim staništima podmladno
razdoblje kod prirodnog pcdmlađivanja
traje i do 20 godina. S druge strane kod
vještačkog pomlađivanja stanoviti prihodi
mogu se imati odmah: »Puka je predsuda,
a opet je mnogim gospodarima pamet pomutilo
krivo mnenje, da posadjena šuma
daje korist stoprv unukom našim. Već prve
godine možeš upotriebiti travu, koja
ondje naraste, ako ti se hoće požeti ju, dakako
oprezno, da nepožanješ i šumski nasad.
Za koje ljeto već davat će ti mlada
guštara granje za grašak« itd.


3
Preko četvrtine knjige sadrži materijal


o Krasu. Uostalom Šulek »puste golieti...
s južne strane naše domovine« i »primorske
krševe« posebno navodi u Predgovoru,
a u uvodu dijela koji nosi naziv »Naš
Kras« doslovno piše: »Kako da se taj naš
pusti Kras opet zaodjene zelenom goricom
(upitomi), to je glavni cilj ove knjižice...«
To je i razumljivo, jer je sredina XIX vijeka
doba zamaha pošumljavanja goleti u
Francuskoj, prvih uspješnih pošumljavanja
na našem Kršikom području (na Istarskom
kršu odnosno u okolici Trsta) i prvih
temeljitijih istraživanja Krških makrorajona
— gornjeg, provincijalnog, dijela
Hrvatskog Primorja (dr J. R. Loronza —
lit. 4.), nekih drugih štampanih radova (lit.
5.) i, konačno, godišnja skupština »Austrijskog
državnog šumarskog društva« namijenjena
razmatranju pošumljavanju Krša
(održana u Trstu i okolici u jesen 1865.).
Dakako da Šulek koristi »skupštinu sumaran
na Krasu« i to kao završni dio o pošumljavanju
Krša: »Završujuć svoje razlaganje
o zaprekah i sredstvih pošumljivanja
pustih golietih našega Primorja: pođuprieti
ćemo svoj nauk mnenjem vještakah,
koji su stvar na licu mjesta temeljito
i svestrano´ razmatrali« te »ponajprije pronašli,
da Kras nije u istinu onako strahotan,
kao što se govori; jer svagdje ima barem
za nevolju onih tvarih, kojih treba,
da se može iznova šuma saditi, a gdješto je
već i mnogo za taj posao pripremljeno«.
U popisu vrsta za obnovu šuma na krškom
području nalaze se sve autohtone
vrste (odnosno njegovog sjeverozapadnog
dijela), ali opširnije su prikazani samo crni
bor i pajasen.


Crni bor (Pinus nigricans, P. Pinaster,


P. austriaca — dok se na Hvaru nalazi
gluhi bor, P. Laricio) je vrijedan posebne
pažnje, jer, prema Löwenfeldu, »crnom
boru sudjeno je zastrti i obrasti puste i
gole vrhove Krasa«* te jer je »grad Trst
na svom posjedu bjelodano i uz najbolji
uspjeh dokazao, da crni bor na Krasu u
svakoj leži i zemlji, u vapnencu i pješčancu,
ne samo raste nego baš veselo uspieva
i da je najzgodnije drvo ne samo za velike
šume n?go i za stvaranje šumskog tla«.
Ali crni bor, tekst je Šuleka, je vrijedan i
radi svog drveta i smole: »Drvo od crnog
bora teže je nego u prostog, gusto ... a bolje
i življe gori od proste borovine«. U soku
crnog bora ima više terpentina nego u
ikojem drugom drvu«.


O pajasenu*, kaže da su prve sadnje pokazale
njegovu otpornost na sušu i dobro
uspijevanje, a u velike je u ono doba korišten
u Francuskoj, u Italiji pa i u Madžarskoj.
Dobra su svojstva pajasena, navodi
se, i to, što ga steka, pa ni koza, ne
brsti, a posve suho drvo može se koristiti
i u koiarstvu, stolarstvu te tokarstvu jer
»s vremenom bude tvrdo kao i orahovina«
(od stabala starijih od 10 godina). Lišće
pajasena može koristiti za ishranu pajasenovog
svilca (kojeg nit može zamijeniti nit
dudovog svilca). Korištenje pajasena za
pošumljavanje Krša posebno, za Neretvansku
krajinu, preporuča dr Molin. Međutim
ta vrst nije opravdala nade koje su
u nju polagane. Danas se doduše pajasen
nalazi na cijelom degradiranom (primorskom)
dijelu Krškog područja, ali zapravo
samo kao botanička a ne i gospodarska
vrsta, ali vrsta jake vitalnosti. Nalazi ga
se i na terenima ljutog krša (npr. na Vlaškoj
kod Trogira) ali u obliku niskih, grmolikih
stabalaca (grmova). Zašto ga nema
i na boljim staništima, gdje bi postigao i
znatnije dimenzije, trebalo bi istražiti, jer
na takvim staništima (npr. u krugu bivše
Šumarske škole za Krš u Splitu) jednogodišnji
izdanci postižu visinu i preko 2 m.
Pretpostavljam, da je to posljedica svojedobne
»politike« podizanja samo zaštitnih
a ne i proizvodnih šuma odnosno samo pošumljavanja
na težem Kršu, na slabijem
staništu.


Na pitanje »tko da pošumi Kras« Šulek
veli: »Odgovor je kratak: njihovi vlastnici,


* Ovo je npr. u većem opsegu bilo ostvareno
hrptom lanca od Učke do Kremenjaka
(u Istri) na potezu dužine oko 15
km, ali je u toku rata požarom cjelina razbita
i, do danas, 1966. g., još nije uspostavljena.
* Naziv pajasen, veli Šulek, preuzeli smo
od Ceha.