DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/1968 str. 28 <-- 28 --> PDF |
vrenih i šumskih kultura na površinsko oticanje vode i intenzitet erozije« Prag 1961. godine. Ispitivanja su izvršena u cilju stvaranja naučne osnove donošenja smernica za delimitaciju poljoprivrednog i šumskog zemljišnog fonda. Utvrđeno je da u geomorfološkim, geološkim i stanišnim uslovima Čehoslovačke mogu da se smatraju erozijom neugroženim samo ona zemljišta koja imaju manji nagib od 15%, slabo ugrožena zemljišta imaju nagib 15—20%, srednje ugrožena 20—30%, a jako ugroženim, treba smatrati zemljišta koja imaju veći nagib od 30%. Stoga je preporučeno da se kao krajnja granica nagiba za oranice uzme 30% nagiba, pri čemu se može vršiti obrada bez posebnih mera do 15%, a od 15—30%, preporučuju se posebni agrotehnički protiverozioni načini obrade. Preko 30% do 50% preporučuje se samo busenasto poljoprivredno bilje, a preko 50% samo šuma. Delimitacija prema naznačenom kriterijumu sada je u toku u Cehoslovačkoj. Bilo bi krajnje vreme da se i kod nas izvrše slična ispitivanja ili, u nedostatku njih, da se usvoje navedene preporuke koje izgledaju vrlo primenljive i u našim uslovima. Tako bi oranice zahvatile, prema podeli koju daje Bunuševac u »Gajenju šuma« blage nagibe do 30%, na umereno strmim od 30—50% gajilo bi se busenasto poljoprivredno bilje i zatravljeni voćnjaci, a na vrlo strmim i vrletnim zemljištima, sa nagibom preko 50% gajile bi se šume, jer jedino one u takvim uslovima mogu da daju trajnu produkciju, osiguravajući istovremeno kvalitetnu vodu iz sliva. U vezi s tim smatramo za potrebno da na ovom mestu istaknemo krajnje urgentnu potrebu kako naše poljoprivrede tako isto i šumarstva. Ta potreba je reonizacija. Najzad, posle više od 20 godina razvoja socijalizma, u uslovima mira, trebalo bi da znamo u svakom kraju posebno, kakvim zemljištima raspolažemo i koje su kulture na pojedinim od njih najrentabilnije, pa da te kulture na njima i uvedemo, jer samo tako ćemo postati sposobni za konkurenciju na stranom tržištu. Sve dotle dok budemo proizvodili 3—400 kg ovsa po hektaru tamo gde bismo, uz uvođenje plodoreda i visoke agrotehnike, mogli da proizvedemo nekoliko hiljada kg. krompira po hektaru, mi nećemo biti sposobni za ozbiljnu konkurenciju. Zbog toga je sprečavanje erozije u našim brdovitim i planinskim krajevima, u današnjim uslovima proizvodnje, tesno povezano sa reonizacijom. Naša poljoprivreda i šumarstvo moraju se razgraničiti na principu rentabilnosti, ali ne rentabilnosti po svaku cenu. Princip rentabilnosti mora biti ograničen principom trajnosti proizvodnje na zemljištima, što istovremeno znači svođenje erozije na normalnu meru. Svakako je jasno, kako kaže Marston u svojoj studiji: »Eksperimentalni sliv oblasti Davis« 1958. godine, da tretmanima, koji ogolićavaju tlo i pokreću moćne erozijone sile, nema mesta u dobrom gazdovanju«. Marston navodi reći poznatog američkog istraživača Croft-a za koje smatramo da odgovaraju i našim prilikama i kojima ćemo završiti: »Tanak sloj zemljišta u većini slivova stvaran je vekovima. Dozvoliti da se godišnje izgubi i najmanji sloj zemljišta u korist vode je nepojmljivo. Naš zemljišni fond na planinskim padinama je tako mali da, čak i sa malim godišnjim gubitkom, za nekoliko godina svo zemljište će se izgubiti, a s njim i mogućnost naših slivova da proizvode drvo, stočnu hranu, da regulišu tokove i da sprečavaju stvaranje nanosa«. 110 |