DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 3-4/1968 str. 28     <-- 28 -->        PDF

vrenih i šumskih kultura na površinsko oticanje vode i intenzitet erozije« Prag
1961. godine. Ispitivanja su izvršena u cilju stvaranja naučne osnove donošenja
smernica za delimitaciju poljoprivrednog i šumskog zemljišnog fonda.


Utvrđeno je da u geomorfološkim, geološkim i stanišnim uslovima Čehoslovačke
mogu da se smatraju erozijom neugroženim samo ona zemljišta koja
imaju manji nagib od 15%, slabo ugrožena zemljišta imaju nagib 15—20%,
srednje ugrožena 20—30%, a jako ugroženim, treba smatrati zemljišta koja
imaju veći nagib od 30%. Stoga je preporučeno da se kao krajnja granica nagiba
za oranice uzme 30% nagiba, pri čemu se može vršiti obrada bez posebnih
mera do 15%, a od 15—30%, preporučuju se posebni agrotehnički protiverozioni
načini obrade. Preko 30% do 50% preporučuje se samo busenasto poljoprivredno
bilje, a preko 50% samo šuma. Delimitacija prema naznačenom
kriterijumu sada je u toku u Cehoslovačkoj.


Bilo bi krajnje vreme da se i kod nas izvrše slična ispitivanja ili, u nedostatku
njih, da se usvoje navedene preporuke koje izgledaju vrlo primenljive
i u našim uslovima. Tako bi oranice zahvatile, prema podeli koju daje Bunuševac
u »Gajenju šuma« blage nagibe do 30%, na umereno strmim od 30—50%
gajilo bi se busenasto poljoprivredno bilje i zatravljeni voćnjaci, a na vrlo
strmim i vrletnim zemljištima, sa nagibom preko 50% gajile bi se šume, jer
jedino one u takvim uslovima mogu da daju trajnu produkciju, osiguravajući
istovremeno kvalitetnu vodu iz sliva.


U vezi s tim smatramo za potrebno da na ovom mestu istaknemo krajnje
urgentnu potrebu kako naše poljoprivrede tako isto i šumarstva. Ta potreba je
reonizacija. Najzad, posle više od 20 godina razvoja socijalizma, u uslovima
mira, trebalo bi da znamo u svakom kraju posebno, kakvim zemljištima raspolažemo
i koje su kulture na pojedinim od njih najrentabilnije, pa da te kulture
na njima i uvedemo, jer samo tako ćemo postati sposobni za konkurenciju
na stranom tržištu. Sve dotle dok budemo proizvodili 3—400 kg ovsa po
hektaru tamo gde bismo, uz uvođenje plodoreda i visoke agrotehnike, mogli
da proizvedemo nekoliko hiljada kg. krompira po hektaru, mi nećemo biti sposobni
za ozbiljnu konkurenciju.


Zbog toga je sprečavanje erozije u našim brdovitim i planinskim krajevima,
u današnjim uslovima proizvodnje, tesno povezano sa reonizacijom. Naša
poljoprivreda i šumarstvo moraju se razgraničiti na principu rentabilnosti, ali
ne rentabilnosti po svaku cenu. Princip rentabilnosti mora biti ograničen principom
trajnosti proizvodnje na zemljištima, što istovremeno znači svođenje
erozije na normalnu meru.


Svakako je jasno, kako kaže Marston u svojoj studiji: »Eksperimentalni
sliv oblasti Davis« 1958. godine, da tretmanima, koji ogolićavaju tlo i pokreću
moćne erozijone sile, nema mesta u dobrom gazdovanju«. Marston navodi reći
poznatog američkog istraživača Croft-a za koje smatramo da odgovaraju i našim
prilikama i kojima ćemo završiti: »Tanak sloj zemljišta u većini slivova
stvaran je vekovima. Dozvoliti da se godišnje izgubi i najmanji sloj zemljišta
u korist vode je nepojmljivo. Naš zemljišni fond na planinskim padinama je
tako mali da, čak i sa malim godišnjim gubitkom, za nekoliko godina svo
zemljište će se izgubiti, a s njim i mogućnost naših slivova da proizvode drvo,
stočnu hranu, da regulišu tokove i da sprečavaju stvaranje nanosa«.


110