DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 17     <-- 17 -->        PDF

ga između Jadranskog mora i panonskih nizina, razvijeniji tokovi privrede
utjecali su da se povećalo pučanstvo, povećala se potrošnja ogrjevnog drva, pa
se bukva više sjekla. Otvorena ognjišta trošila su velike količine bukovine.
Zbog teškoća iznošenja drva ljudskom snagom, tovarnom i teglećom stokom i
zbog nedovoljnog ili nikakvog šumskog reda, bukva se najviše sjekla blizu naselja.


Tako se povećavao omjer jele u arealu bukve pokraj nastamba, većih saobraćajnica
i putova, najprije u nižim predjelima oko iskrčenih kraških polja
a zatim na višim položajima.


2.2 Ugljenarenje
Da se u šumama Gorskog kotara mnogo proizvodio drveni ugljen, svjedoče
pisani dokumenti, usmena predaja i ostaci starih kopišta u nekim, sastojinama.
Okruglasta udubljenja sa zatamnjenom zemljom našli smo na tlima silikatne
podloge, npr. u predjelu Brloško pokraj Fužina. Takvih starih kopišta ima i na
zapadnim položajima Risnjaka. Po zapisima može se pretpostaviti da se na području
Platka (iznad Grobničkog polja, nedaleko Rijeke), znatno sjekla i jela,
a na području Suhog, odakle se nije mogla lako otpremati duga i teška građa,
više se iskorišćavala bukva.


Prerada drva u ugljen bila je toliko razvijena da se, npr. godine 1853., iz riječke
luke izvezlo 38.506 centi drvenog ugljena, a u toku 20-godišnjeg razdoblja
1839—1859. iznosila je godišnja količina utovarenog ugljena 40—77 hiljada košara.
Skladišta drvenog ugljena izgrađena su u Bakarcu već u XVIII stoljeću, a u Bakru
u XIX stoljeću. Makar se ugljen vjerovatno proizvodio i u primorskom pojasu,
tolike količine nisu se mogle dobaviti samo iz mediteranskog područja (na 800—
1000 m n. v. iznad Crikvenice velik predjel u kojemu se nalaze sastojine jele-bukve
vjerojatno je po tom proizvodu dobio toponim Ugljevarica). Potražnja za drvenim
ugljenom povećala se u vezi s bržim razvitkom metalurgije, osobito talionica
i ljevaonica željeza.


Utvrđeno postojanje rudarstva i prerade željeza u Gorskom kotaru upućuje
na činjenicu da se drveni ugljen ne samo izvozio, nego se upotrebljavao
i u domaćoj radinosti i metalurgiji: u kovačnicama, osobito uzduž Karolinške
i Lujzinske ceste (za kolarstvo, stočnu spregu, alat za poljoprivredne, obrtničke,
šumske, rudničke i druge potrebe), za taljenje željezne rudače i izradu željez
zarskih proizvoda.


Sječa bukve za proizvodnju ugljena bila je toliko rasprostranjena da su te
zahvate morali regulirati i propisi. Već g. 1767. Šumskim redom je određeno:
bez posebnog odobrenja Direktorija u Bakru (pod kojim je bio i dio teritorija
Gorskog kotara, u Fužinama bio je kaštelanat) i bez rješenja šumarskih organa
ne smiju se podizati kopišta i vapnenice Velike sječe obavljale su se baš u fužinskom
bazenu tako te se morala provesti reorganizacija šumarske službe i
izdane su stroge odredbe za utjerivanje šumskih šteta i globa. Kad su radovi
u rudarstvu, proizvodnji i preradi željeza u Gorskom kotaru prekinuti, ugljen
se otpremao uglavnom u morske luke.


Može se pretpostaviti da je proizvodnja ugljena iz bukovine za izvoz u primorje
i dalje bila i u XVIII/XIX stoljeću veoma razvijena u okolici Fužina i
Mrkoplja jer kroz ta naselja prolazi stara Karolinška cesta i kroz nedaleke
predjele Lujzinska cesta. O tome svjedoče i dokumenti iz g. 1857. i 1810. o kojima
će biti riječ kasnije.


443