DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 11-12/1968 str. 18 <-- 18 --> PDF |
2.3 Pepeljarenje Proizvodnja pepeljike (potaša, kalijev kabonat, K2CO3) najprimitivniji je način prerade drva. U doba kad su glavne saobraćajnice bile loše trasirane i nevaljano izgrađene i kad je jedva postojala mreža javnih putova nižeg rada i šumskih putova, spaljivanje drva u pepeo bio je, u određenim granicama, racionalan posao i jedna od prvih grana eksploatacije šuma. Postupak dobivanja pepeljike bio je vrlo jednostavan: drvo se posjeklo, nagomilalo u jame i spalilo, pepeo se u kotlovima izlužio i poslije isparivanja i kalciniranja dobivala se potaša. Taj se proizvod upotrebljavao uglavnom u tvornicama stakla i predmeta od stakla. Poslije pepeljarenja ostale su u šumi jame, ili su zatrpane pa su ostala uzvišenja koja se ponegdje još i danas mogu opaziti. Za proizvodnju tadašnjeg centa pepeljike bilo je potrebno 9—10 hvati bukovog drva, odnosno za 100 kg potaše spalilo se oko 35—40 m3 bukovine. Takvom eksploatacijom šuma se mnogo uništavala, stabla su se oštećivala vatrom, vrućinom i dimom. Na području Hrvatske takva je eksploatacija bila najviše razvijena od polovice XVIII stoljeća do početka XIX stoljeća, zatim se smanjivala do oko polovice XIX stoljeća kad su se, pod utjecajem sve boljih saobraćajnica, šume racionalnije iskorišćivale i kad se potaša počela proizvoditi po Solvayevoj metodi. Na Dinaridima pepeljarenje se obavljalo najprije vjerojatno u primorju, a poslije izgradnje prilaznih staza i putova sve više u Gordskom kotaru i Lici; najviše u području gotovo čitave Vojne Krajine. Zabilježeno je za g. 1793. da su lužionice u Rijeci proizvodile od pepela dobavljenog iz obližnjih šuma godišnje oko 1500 vagana potaše (1 vagan = oko 62 lit.). Pepeljika se malo upotrebljavala u zemlji, npr. u staklanama Gorskog kotara. Iz područja Dinarida pepeljika se izvozila u sjedište velikih staklana Venecije a posredstvom venecijskih trgovaca i u druge gradove zapadne Evrope. Šumski red iz g. 1767. ne spominje potašu. Pretpostavlja se da se proizvodnja pepeljike više razvila potkraj XVIII stoljeća i u prvim decenijima XIX stoljeća. Zabilježeno je naime da se prerada bukovine u pepeljiku na zapadnom dijelu Gorskog kotara tada obavljala u okolici Fužina, Mrzle Vodice, Lokava i Ravne Gore. Dokazivalo se počesto da je spaljivanje drva, prvenstveno bukovine, za dobivanje potaše veoma rentabilan posao: država tako dobiva zakupninu iz inače mrtvih šumskih kapitala i ujedno se utječe da se šuma bolje podmlađuje. 3. Omjer- smjese jele i bukve (povećanje % jele) Na temelju naprijed iznesenih podataka može se smatrati da se na zapadnom dijelu Gorskog kotara nekad više sjekla bukva nego jela, pogotovo u XVIII stoljeću i u prvoj polovici XIX stoljeća. Nastojali smo sakupiti podatke o razvitku omjera jele i bukve — sve u vezi s postavljenim zadatkom da se barem pokušaju utvrditi primarni povodi fiziološkom slabljenju, sušenju i nedovoljnom podmlađivanju jele. 3.1 Historiografski podaci U materijalu za raspravu Međunarodnog arbitražnog sudišta u Haagu g. 1934. donesenom u povodu eksproprijacije šuma domene Thurn i Taxis iznesen je i prikaz stanja šuma većeg dijela Gorskog kotara, zatečenog prije prve 444 |