DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 3 <-- 3 --> PDF |
ŠUMARSKI LIST SAVEZ INŽENJERA I TEHNIČARA ŠUMARSTVA I DRVNE INDUSTRIJE HRVATSKE GODIŠTE 94 SIJEČANJ—VELJAČA GODIN 1970 UDK 634.0.174.7 BRUCIJSKI BOR (PINUS BRUTIA TEN.) I. prilog: areal i staništa J. ŠAFAR Na temelju orijentacijskih ispitivanja, koja smo iz biološko-ekološkog i ekonomskog gledišta izvršili u Istri, iznesena je pretpostavka da je na području našeg eumediterana i velikog dijela submediterana u šumskoj privredi i u oblikovanju pejzaža brucijski bor upotrebljiviji nego njegov najbliži srodnik alepski bor (S a f a r, 1964.). U našoj stručnoj literaturi, brucijski bor je razmatran već ranije (Pano v u BiH 1957. i E m u Makedoniji I960.). Imajući u vidu prvenstveno potrebe za osnivanjem tzv. turističkih šuma na jadranskom području, osobito camp-šuma i sastojina uz kupališne plaže, mi smo, zahvaljujući Saveznom fondu za financiranje naučnih djelatnosti i Poslovnom udruženju šumsko-privrednih organizacija u Zagrebu, izradili g. 1966. u Institutu za šumarska istraživanja u Zagrebu o brucijskom boru opsežan studijski elaborat, koji se nije mogao- odštampati. U izradi navedene studije istraživan je areal, biološke kvalitativne i kvantitativne karakteristike brucijskog bora komparativno u odnosu na svojstva alepskog bora (Pinus halepensis Mili.) i crnog bora (Pinus nigra Ar.) kojima se na našem dijelu Mediterana dosad najviše pošumljivalo. U vezi sa današnjom aktualnošću i problemima pošumljivanja primorskog krša, u prethodnom izvještaju iznesena je preporuka da se na određenim makrostaništima što više unosi brucijski bor (Š a f a r, 1968.). Na temelju navedene studije, u ovom prilogu dajemo sažetak o prirodnoj, rasprostranjenosti navedene vrste bora i o njegovom umjetnom arealu na području Hrvatske te uopćeni opis njegovih staništa. Budući da je brucijski bor u nas nedovoljno poznat a ima i mnogo različitih hibrida i svojta, dajemo najprije posve kratak pregled njegove botaničke pripadnosti i dendroloških karakteristika. BOTANIČKA PRIPADNOST I DENDROLOŠKE ZNAČAJKE Brucijski bor morfološki veoma je sličan alepskom boru. Zato su ga neki istraživači smatrali svojtom alepskog bora: Pinus halepensis Mili. var. brutia (Ten.) Elw. et Hen., Pinus pseudohulepensis Denh. Današnji naziv Pinus brutia dao je Tenov e (g. 1811.) omaškom po starom nazivu Kalabrije u Italiji gdje ta vrsta bora, kako je kasnije utvrđeno, nema svojih prirodnih nalazišta. Pro blem sistematske botaničke pripadnosti brucijskog bora konačno je riješio N a h a 1 (1962.) na temelju taksonomskih, anatomskih, palinoloških, morfoloških i fitogeografskih istraživanja mediteranskih borava grupe halepensis. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 4 <-- 4 --> PDF |
Budući da je brucijski bor, po izgledu, često sličan alepskom boru, pogotovo križancima između te dvije vrste bora, u prethodno publiciranom radu na komparativnoj tabeli opširno su dane dendrološke razlike između navedene dvije vrste roda Pinus i neke značajnosti njihovih svojta i hibrida (Š a f a r, SI. br. 1. Skupina stabala brucijskog bora na obali kupališta Novi Vinodolski kod Crikvenice, u submediteranu. Iako izložena jakoj buri i morskoj iposolici, stabla tog bora na skeletoidnom tlu odlično se održavaju; razvila su široke, guste i lijepe krošnje. U odnosu na primiješan crni bor koji vjerojatno ima istu starost kao brucijski bor, razvojnost stabala tih vrsta bora je prosječno ovakva: d cm h m brucijski bor 46 13,5 crni bor 28 11,0 Foto: šafar Hortikultura Split 1968.). Iz te publi kaci je dajemo kratak izvadak važnijjh đendroloških razlika između tipičnog alepskog i brucijskog bora: Pinus brutia Pinus halepensis krošnj a valovita, tamno zelene krošnj a ne jednolična, svjetlije zeboje, gušća, vrlo lijepa; lena, rjeđa, počesto nelijepa; iglice su duže od češera; iglice su kraće od češera; češeri sjede okomito na grani a češeri vise gotovo uz granu a s tapka im je kratka i krta; stapka im je duga i žilava; češer se lahko otkida, često samim češer se otkida teško, tek nakon čeudarcem šake. šćeg savijanja. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 5 <-- 5 --> PDF |
U našoj zemlji ima vrlo malo nalazišta sa stablima posve »čiste linije« brucijskog bora. Ponajviše su ovdje intermedijarni križanci i križanci bliži ili alepskom boru ili brucijskom boru; na primjer, stabla po spomenutim značajkama češera pripadaju brucijskom boru a po izgledu krošnje alepskom boru. Zato u izboru sjemenskih baza treba imati u vidu sve navedene značajke — najviše zbog toga što se te dvije vrste bora međusobno razlikuju ne samo dendrološki, nego, kako ćemo kasnije opisati, i po ekološkim zahtjevima odnosno po otpornosti nekim lošim utjecajima kompleksa klimatskih faktora, pogotovo onih na području submediterana. I sama vrsta brutia ima različitih genetskih svojta, od kojih neke vjerojatno mogu biti bolje za potrebe šumske privrede (dinamika rastenja, oblik stabla, debljina kore) a druge su vrlo dobre za potrebe turističke privrede (prvenstveno po ovim kriterijima: lijep oblik, velika gustoća, veća širina i tamnija boja krošnje). PRIRODNI AREAL U Sredozemlju je brucijski bor spontano rasprostranjen uglavnom na istoku, alepski bor pretežno na zapadu, a crni bor na sjeveru. Brucijski bor nalazi se najviše u Maloj Aziji i Bližem Istoku. Areal mu nije kontinuiran, nego je više-manje disjunktan. Po Boissier u (cit. po Nahalu), taj bor raste u ovim zemljama: Grčka (Tracija, Kreta Rodos), Turska (okoliš Crnog mora, Mramornog mora, Egejskog mora, Mediteranskog mora), Cipar, Sirija i Libanon; izolirano na Krimu, u Iranu, Iraku, Afganistanu i dr. I drugi pisci navode neka od tih i još druga nalazišta. Značajan je, za naše geografske okolnosti, podatak koji je dao Rikl i (1943.) da se na nižim položajima Cipra nalazi Pinus halepensis, a na srednjima raste Pirnas brutia. Po starijim navodima (Hempel-Wilhelm, 1889.), ta se vrsta bora u Maloj Aziji održava na nadmorskoj visini do 1.500 m; na vrhuncima Kionije i Paputsa do oko 1.550 m n. v. (H o m b r e, 1914.). U hladnijim krajevima visinska granica mu je do 250 m n. v. i mnogo niža. Po Tschermakovim opažanjima (1950.), taj bor raste u zoni makije i iznad nje gdje čini čiste sastojine i mješovite sastojine s podstojnim tvrdolisnim listačama. Na temelju svojih ispitivanja, Pourte t (1966.) spominje da Pinus brutia zauzima u Turskoj mediteransku zonu do oko 800 m n. v.; na Taurusu do 1.000 m n. v., ponegdje do 1.200 rn. Brucijskom boru srodan alepski bor zauzima gotovo čitavo područje Mediterana, osim Egipta. Glavno područje rasprostranjenja alepskog bora je zapadni Mediteran, osobito sjeverna Afrika. Areal te vrste bora nalazi se u ovim zemljama: Alžir, Tunis, Maroko, Španjolska, Francuska, Italija, Jugoslavija, Albanija, Grčka, Cipar, Turska, Liban, Sirija, Jordan, Palestina i Libija. Drukčiji je areal crnog bora: južna Evropa i jugozapadna Azija, tj. uglavnom istočni dio Španjolske, južna Francuska, Italija, južna Austrija, Jugoslavija, Grčka, Bugarska, Rumunjska, Mala Azija, Krim. Ima veoma mnogo podvrsta, varijeteta i rasa. Po Fukarekovo j studiji (1958.), Pinus nigra je skupna vrsta, cijepa se u »male vrste«. Vi d ako vi ć (1957.) je za područje Jugoslavije crni bor raščlanio u pet svojta: subspeciesi dalmatica, Pallasifina, austriaca, gočensis i gočensis var. illyrica; dalmatinski je kserofitan, ilirski više mezofilan, austrijski je negdje u sredini, gočki bor je prilagođen na klimu istočnog područja. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 6 <-- 6 --> PDF |
AREAL NA PODRUČJU HRVATSKE U Jugoslaviji nema prirodnog areala brucijskog bora. Umjetni, veoma diskontuiran, areal nalazi se na sjeverozapadnom dijelu naše zemlje, tj. na području Hrvatske: u Istri i na kvarnerskim otocima; veoma malo skupina ili sastojina može se naći u južnim krajevima. Zato smo istraživanja izvršili na području Istre i Kvarnera. SI. br. 2. Brucijski bor u vrlo plitkom, suhom, skeletnom tlu submediterana, na udaru vrlo snažnih vjetrova i jake insolacije, na autoputu iznad zaljeva Plomin između Opatije i Labina. To drvo je unekoliko križanac, tj. bliži brucijskom boru nego alepskom. Ima veće dimenzije stabla, širu i gušću krošnju nego obližnja stabla crnog bora. Foto: Šafar »Cista linija« brucijskog bora nema mnogo nalazišta. Naime, u kulturama tog bora nalaze se mješovite populacije hibrida između alepskog i brucijskog bora, tipična stabla brucijskog bora i razne njegove svojte. Velik dio podataka o nalazištima tog bora u Istri i Kvarneru sakupio je P. Ruper t i zatim šumarije Poreč, Buje, Rovinj i Krk. Zahvaljujemo im, na suradnji. Dio podataka o nalazištima i nadopune sakupio je pisac prigodom izvršavanja drugih zadataka i u toku obavljanja ovih istraživačkih radova. Nalazišta registrirana tabelarno u navedenoj neobjavljenoj studiji odnose se samo na kulture starosti |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 7 <-- 7 --> PDF |
uglavnom od 25 do 70 godina i površine veće od oko 0,5 ha, jer su za istraživanja o prilagodljivosti ili reaktivnosti na stanište i za komparativna ispitivanja o proizvodnosti (u odnosu na crni i alepski bor) upotrebljive prvenstveno starije kulture. Po navedenom tabelarnom iskazu, na području Istre i Kvarnera imamo oko 40 većih nalazišta odraslog brucijskog bora i njegovih križanaca u čistim sastojinama i u mješovitim zajedno sa crnim i alepskim borom. Oko 4/5 nalazišta ove četinjače pronađeno je na širem priobalnom pojasu, najviše na zapadnom dijelu Istre; pretežno u okolišu ovih naselja: Umag, Novigrad, Poreč, Rovinj, Pula, Labin, Rabac, Krk i Lošinj. Osim tih nalazišta mnogo ih je koja zauzimaju posve malene površine, ili je u kulturama drugih vrsta bora brucijski bor grupasto i pojedinačno utresen. RASPROSTRANJENOST PO VEGETACIJSKIM ZONAMA Prije nego prijeđemo na iznošenje podataka o zonskoj rasprostranjenosti brucijskog bora kod nas, na temelju veoma oskudnih podataka koje smo u danim okolnostima mogli sakupiti iz inozemne literature dajemo prikaz važnijih biljnih pratilaca u autohtonom arealu navedene četinjače. Za zapadno područje Turske Pou r te t (1965.) napominje da su stalni pratioci brucijskog bora Juniperus oxycedrus, Quercus cocciferfa i Styrax officir^alis, na manjim visinama Arbutus andrachne i Myrtus communis; Pinus brutia i Pinus nigrv, održavaju se u vegetacijskom području biljaka Phillyrea media, Carpinus Ofri&ntalis, Paliurus australis, Pvstßcia lentiscus i Juniperus oxycedrus. Makar je pred oko pola stoljeća ekologija šumske vegetacije bila malo razvijena, a fitocenologija bila tek u zametku, ipak su tada i prije šumarski stručnjaci, na temelju opažanja, uspjeli da na području Istre i Kvarnera razmjerno dobro odrede stništa odn. vegetacijske zone za unošenje inozemne vrste drveća, brucijskog bora. Jer, gotovo u svima današnjim nalazištima njegovih starijih sastojina i većih skupina ta se četinjača ne samo održala, nego se i dobro raz-vija i stvara razmjerno dobre priraste. Iz podataka dobivenih pregledima pretpostavljamo da se brucijski bor na hladnije položaje unosio zbog eksperimenta; u nekim kulturama crnog bora mogu se na tim položajima naći pojedinačna stabla i manje grupe brucijskog bora. Zato smatramo svojom dužnošću da se tim negdašnjim šumarima i na ovom mjestu dade potrebno priznanje i zahvalnost za uspješno obavljen posao. Da nema tih kultura, danas bismo bili u nedoumici da li i gdje možemo pouzdano unositi navedenu inozemnu četinjaču. Eumed´iteran . Za naša istraživanja sretna je okolnost da se u Istri i Kvarneru na području vazdazelenih listača već sedam decenija pošumljivalo alepskim i bruci jskim borom; malo je rasprostranjen crni bor, vrlo malo ima drugih vrsta četinjača (čempresi, cedrovi, tuje, mediteranske jele i dr.). Brucijski bor dobro uspijeva u čitavoj biljnoj zajednici Orno-Quercetum ilicis H-ić, tj. u njenim subasocijacijama: typicum H-ić (i facijesima odn. varijantama s Quercus lanuginosa, Arbutus wrttedo i Carpinus orientalis) i myrte\tosum H-ić koja je antropogeno umjereno degradirana s obilno mirte, Juniperus phaeniceai Cistus vilosus. U obim subasocijacijama i njihovim facijesima crni bor i sve vrste autohtonih listača mnogo manje prirašćuju nego alepski i brucijski bor. Brucijski bor ovdje podnosi ekstreme klime bolje nego alepski bor, na primjer, jače vjetrove i niske temperature. Prosuđujući po pojedinim primjercima na |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 8 <-- 8 --> PDF |
otoku Lošinju, za brucijski bor su pogodna staništa i u fitocenozi Orno-Coeciferetum H-ić. Ta se četinjača može dobro održati i u degradacijskim stadijima tla i vegetacije, na primjer, u nekim grmovitim garigima sveze Cisto-Ericion H-ić. Brucijski bor dobro uspijeva i na prelazima između zone eumediteranskih vazdazelenih listača i submediteranskih listopadnih listača. Na prosječno plitkim tlima eumediterana, brucijski bor ne može razviti velike visine, ili, poslije izvjesnog razvojnog stadija, tj. kad korijenjem naiđe na suvisliju litosferu, visinski prirast stagnira a stablo se kvalitativno loše razvija. SI. br. 3. Na dobrom staništu graničnog pojasa eumediterana i submediterana, u predjelu Sv. Duh (špirit), nedaleko gradića Poreč u Istri: tri vrste roda Pinus. Smatra se da njihova stabla imaju podjednaku starost. Dimenzije tri prva susjedna stabla su ovakve: d h D krošnje cm m m brucijski bor (u sredini) alepski bor (lijevo) crni bor (desno) 47 40 27 12 14 10 8 6 4 Foto: Šafar Submediteran . Na području termokserofitne listopadne vegetacije primorskih obronaka Dinarida i otoka, razmjerno niske zimske temperature |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 9 <-- 9 --> PDF |
mnogih staništa i jaki hladni vjetrovi iz sjeveroistočnog kvadranta onemogućuju velikom broju vazdazelenih listača i četinjača da se održe, makar bi, što se tiče klime u doba vegetacije, mogle razmjerno dobro uspijevati. Zato je izbor vrsta drveća za pošumljivanje vrlo ograničen. Pošumljivalo se uglavnom crnim borom. Na području klimatski najumjerenije zone submediterana, u fitocenozi Carpinetum orientalis crouticum H-ić najinteresantnija su staništa za introdukciju brucijskog bora. Jer, u zoni vazdazelenih listača dobro uspijeva i alepski bor; na hladnijim staništima, tj. iznad zone spomenute fitocenoze odn. u području crnog graba, dobri su vitalnost i prirasni potencijal crnog bora; staništa između te dvije zone ne omogućuju dovoljno uspješan razvitak ni alepskom boru ni crnom boru, tj. onim vrstama drveća kojima se na našem području Sredozemlja najviše pošumljivalo. Na mnogim staništima fitocenoze Carpinetum orientalis croaticum crni bor u odraslijoj dobi vrlo malo prirašćuje; često je ovdje veći prirast i alepskog bora, makar je premalo vitalan, nego crnog bora. Brucijski bor dobro uspijeva na području čitave biljne asocijacije, tj. do donje visinske granice rasprostranjenja crnog graba. Najbolje se razvija u ovim subasocijacijama: lauretosum H-ić, koja ima posve neznatan areal, i typicum H-ić u nižoj, toplijoj varijanti sa Pistacia tevebinthus te u facijesima sa kestenom. Vjerojatno bi mogao dobro uspijevati i u zajednici Castaneetum sativae submediterraneum quarnaricum Anić (Castanetum quarnaricum). U degradacijskim stadijima navedene biljne asocijacije, kao što je Paliuretnim adriaticum carpinetosum orientalis H-ić, dobra bi bila smjesa brucijskog bora i crnog bora. Na području navedenih zajednica brucijski bor je razmjerno otporan lošim utjecajima činilaca klime, kao što su mehanički i fiziološki utjecaji bure i ekstremi zime. Takve utjecaje ta četinjača podnosi bolje nego alepski bor, manje nego crni bor, što se može razabrati po razvitku i obliku stabala, po toku prirodnog podmlađivanja, razvitku mladog naraštaja i dr. U području gotovo svih subasocijacija i varijanata fitocenoze Carpinetum orientalis brucijske bor više prirašćuje nego crni bor. Osobito na svježijim i dubljim tlima i buri manje izloženim položajima brucijski bor je mnogo bolja proizvodna vrsta drveća nego crni bor; razvija do 50´% veće debljine i do 30% veće visine. Značajna je i pojava da borov prelac manje napada brucijski bor nego crni bor. Na području klimazonalne biljne zajednice viših i hladnijih položaja, tj. u Seslerio-Ostryetum Horv. et H-ić, brucijski bor se gotovo nije introducirao. Zato nemamo dovoljno pouzdan oslonac za utvrđivanje mogućnosti odn. uspješnosti proširivanja te četinjače na hladnijim položajima submediterana. Na jednom nalazištu brucijski bor ima veće debljine i manje visine stabala nego crni bor, a kakvoća (koncentričnost horizontalnog presjeka debla, pravost, rašljavost, krošnjavost i vitalnost) je mnogo manja nego u crnog bora. Na drugom nalazištu crni bor je mnogo vitalniji, ali gotovo sav ima manje debljine stabala nego brucijski bor. Na temelju razmatranja te pojave može se ustvrditi da na takvim staništima klima u doba vegetacije prosječno dobro odgovara ekološkim zahtjevima brucijskog bora, ali jake zime i mrazovi onemogućuju da se on dobro održava. Zato možemo pretpostaviti da se na području ove klimazonalne biljne zajednice brucijski bor može uspješno unositi uglavnom u arealu subasocijacije Seslerio-Ostrpetum carpinetoskim orientalis Horv. |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 10 <-- 10 --> PDF |
RASPROSTRANJENOST PO ELEVACIJI Prosuđujući kompleksno po gruboj prosječnosti makrostaništa, tj. neovisno o različitosti mikrostaništa, na području Istre brucijski bor, u odnosu na alepski i crni bor, kvantitativno i kvalitativno je u navedenim nadmorskim visinama ovakav: do 100 m bolji nego alepski bor, mnogo bolji nego crni bor 100—200 m mnogo bolji nego crni bor i sve autohtone listače 200—300 m na dobrim sastavima pedosfere, bolji nego crni bor 300—400 m na dobrim tlima i položajima, bolji nego crni bor 400—500 m prirast veći nego crnog bora, a vitalnost slabija 500—600 m prirast veći do isti, a vitalnost je vrlo slaba Održavanje brucijskog bora u Istri i Kvarneru na nadmorskim visinama iznad 400 m je veoma problematično. U zaštićenijim položajima na 300—400 m n. v. taj bor dobro uspijeva uglavnom na plodnijim tlima. Od obale do 300 m n. v. ta se četinjača razmjerno vrlo dobro razvija, osim na plitkim tlima i buri vrlo izloženim položajima. Iz gledišta utjecaja kompleksa klimatskih faktora, ta se četinjača može pouzdano unositi prosječno na staništa do 100 (200) m n. v. Podrobnije podatke o reaktivnosti odn. adaptivnosti brucijskog bora na staništa iznest ćemo kasnije na temelju analize činilaca klime. Na južnijim područjima našeg dijela Mediterana (Dalmacija i Crnogorsko primorje), gdje su zone eumediterana i toplijeg submediterana mnogo šire i zauzimaju veće nadmorske visine, mogućnosti za proširivanje brucijskog bora su mnogo veće. U Makedoniji (po Emu, 1960.) može se brucijskim borom pošumljivati u području zajednica Coccifereto-Carpinetum i Carpinetum Orientalis phillyreßtum, uz Ohriđsko jezero, vjerojatno i drugdje, u području Carpinetum orientalis pistacietosum. ZAKLJUČCI Na našem području Sredozemlja pošumljivalo se uglavnom crnim i alepskim borom, vrlo malo primorskim borom, neznatno drugim vrstama četinjača i listačama. Na temelju istraživanja brucijskog bora u području Hrvatske mogu se za njegov areal, makrostaništa i svojstvenosti, u odnosu na crni i alepski bor, dati uglavnom ovi zaključci: 1. Unatoč sličnosti s alepskim borom, brucijski bor je determinirana vrsta drveća, odnosno skupni species. Zbog velike međusobne srodnosti, te dvije vrste bora imaju mnogo različitih križanaca. Brucijski bor razvio je razne svojte, od kojih neke mogu biti dobre za potrebe šumske privrede a druge (iz gledišta oblika, gustoće, širine i boje krošnje) za osnivanje tzv. turističkih šuma. 2. Prirodan areal brucijskog bora na Mediteranu je na istoku, srodnog mu alepskog bora najviše na zapadu, a crnog bora na sjeveru. U Jugoslaviji brucijski bor je umjetno rasprostranjen; najviše na području Hrvatske, uglavnom u Istri i Kvarneru. 3. Sastojine, grupe i pojedinačna stabla u Istri, Hrv. primorju i kvarnerskim otocima stari su do oko 70 godina. Nalaze se u eumediteranu i toplijoj zoni submediterana. Najznačajnija vegetacijska zona za održavanje, razvitak i prirast te četinjače je Carpinetum oriientalis craaticum, gdje je mala proizvod |
| ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 11 <-- 11 --> PDF |
nost alepskog bora koji se bolje razvija u eumediteranu i crnog bora koji bolje raste u hladnijoj zoni submediterana. 4. Nalazišta brucijskog bora u Istri i Kvarneru rasprostranjena su od 0 do oko 400 m, najviše do oko 600 m n. v. Grubo uzevši, taj bor dobro uspijeva od obale mora do oko 200 (300) m n. v.; na boljim staništima može se dobro razvijati i do 400 m n. v. Na višim položajima, makar ponegdje može razviti veće dimenzije stabala nego orni bor, vitalnost i kakvoća su mu uglavnom mnogo slabiji. U narednom članku razmotrit ćemo ekološke, biološke i ekonomske značajke brucijskog bora na temelju istraživanja u makrostaništima i mikrostaništima. Iznest ćemo i indikatore koji potpunije i razmjerno jednostavno omogućuju izbor staništa za unošenje ove vrlo vrijedne četinjače. LITERATURA Popis publikacija upotrebljenih u ovom i drugom sastavku dat ćemo u narednom članku. PINUS BRUTIA TEN. — AREA AND SITES Summary In the Yugoslav area of the Mediterranean Basin the afforestations were made in general with Austrian and Aleppo Pines (Pinus nigra et P. halepensis), very little with Cluster Pine (P. pinaster), and only insignificantly with other coniferous and broadleaved species. On the ground of investigations on P. brutia in the S. R. of Croatia and with regard of ist characters, area and macrosites in comparison to those of Austrian and Aleppo Pines, the following general conclusions may be drawn: 1. Despite its similarity with Aleppo Pine, P. brutia is a definite tree species. Owing to their interelationships these two Pine species have a great number of different hybrids. Pinus brutia has developed different varities of which several may be suited for forest economy, and the other (from the standpoint of growth form, stocking density, crown breadth and colour) for the establishment of so- called tourist forests. 2. The natural area of P. brutia in the Mediterranean is in its Eastern part, of Aleppo Pine mostly in the Western part, and of Austrian Pine in the Northern part. In Yugoslavia Pinus brutia has been spread only artificially, mainly on the territory of Croatia, i. e. in the northern part of the Adriatic (mostly on Istrian peninsula) and on the Islands of the Kvarner. 3. The stands, groups and individual trees in the mentioned part of the Adriatic are about 70 years old. They are found in the Eumediterranean and the warmer subJMediterranean zones. The most significant vegetation zone for the maintenance, development and growth of the mentioned coniferous species is Carpinetum orientalis croaticum. In this zone the volume production of P. brutia is low, developing better in the warmer Eumediterranean, and also of Austrian Pine, which grows better in the colder areas of the sub-Mediterranean. 4. Localities of P. brutia in Istria and the Kvarner spread from 0 up to about 400 m. altitude, highest to about 600 m. above sea level. Roughly taken, this Pine species thrives well from the seashore up to about 200 (300) m. altitude; on more favourable sites it may develop well even up to 400 m. Although on higher sites it may sporadically produce larger stem sizes than Austrian Pine, its vitality and quality are generally poorer. The ecological, biological and economic characteristics of P. brutia and a list of the reference literature will be given in the next issue of this periodical. |