DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 1-2/1970 str. 5     <-- 5 -->        PDF

U našoj zemlji ima vrlo malo nalazišta sa stablima posve »čiste linije«
brucijskog bora. Ponajviše su ovdje intermedijarni križanci i križanci bliži ili
alepskom boru ili brucijskom boru; na primjer, stabla po spomenutim značajkama
češera pripadaju brucijskom boru a po izgledu krošnje alepskom boru.
Zato u izboru sjemenskih baza treba imati u vidu sve navedene značajke —
najviše zbog toga što se te dvije vrste bora međusobno razlikuju ne samo dendrološki,
nego, kako ćemo kasnije opisati, i po ekološkim zahtjevima odnosno
po otpornosti nekim lošim utjecajima kompleksa klimatskih faktora, pogotovo
onih na području submediterana. I sama vrsta brutia ima različitih genetskih
svojta, od kojih neke vjerojatno mogu biti bolje za potrebe šumske privrede
(dinamika rastenja, oblik stabla, debljina kore) a druge su vrlo dobre za potrebe
turističke privrede (prvenstveno po ovim kriterijima: lijep oblik, velika
gustoća, veća širina i tamnija boja krošnje).


PRIRODNI AREAL


U Sredozemlju je brucijski bor spontano rasprostranjen uglavnom na
istoku, alepski bor pretežno na zapadu, a crni bor na sjeveru.


Brucijski bor nalazi se najviše u Maloj Aziji i Bližem Istoku. Areal mu nije
kontinuiran, nego je više-manje disjunktan. Po Boissier u (cit. po Nahalu),
taj bor raste u ovim zemljama: Grčka (Tracija, Kreta Rodos), Turska (okoliš
Crnog mora, Mramornog mora, Egejskog mora, Mediteranskog mora), Cipar,
Sirija i Libanon; izolirano na Krimu, u Iranu, Iraku, Afganistanu i dr. I drugi
pisci navode neka od tih i još druga nalazišta. Značajan je, za naše geografske
okolnosti, podatak koji je dao Rikl i (1943.) da se na nižim položajima Cipra
nalazi Pinus halepensis, a na srednjima raste Pirnas brutia. Po starijim navodima
(Hempel-Wilhelm, 1889.), ta se vrsta bora u Maloj Aziji održava
na nadmorskoj visini do 1.500 m; na vrhuncima Kionije i Paputsa do oko 1.550
m n. v. (H o m b r e, 1914.). U hladnijim krajevima visinska granica mu je do
250 m n. v. i mnogo niža. Po Tschermakovim opažanjima (1950.), taj bor
raste u zoni makije i iznad nje gdje čini čiste sastojine i mješovite sastojine
s podstojnim tvrdolisnim listačama. Na temelju svojih ispitivanja, Pourte t
(1966.) spominje da Pinus brutia zauzima u Turskoj mediteransku zonu do oko
800 m n. v.; na Taurusu do 1.000 m n. v., ponegdje do 1.200 rn.


Brucijskom boru srodan alepski bor zauzima gotovo čitavo područje Mediterana,
osim Egipta. Glavno područje rasprostranjenja alepskog bora je zapadni
Mediteran, osobito sjeverna Afrika. Areal te vrste bora nalazi se u ovim
zemljama: Alžir, Tunis, Maroko, Španjolska, Francuska, Italija, Jugoslavija,
Albanija, Grčka, Cipar, Turska, Liban, Sirija, Jordan, Palestina i Libija.


Drukčiji je areal crnog bora: južna Evropa i jugozapadna Azija, tj. uglavnom
istočni dio Španjolske, južna Francuska, Italija, južna Austrija, Jugoslavija,
Grčka, Bugarska, Rumunjska, Mala Azija, Krim. Ima veoma mnogo podvrsta,
varijeteta i rasa. Po Fukarekovo j studiji (1958.), Pinus nigra je
skupna vrsta, cijepa se u »male vrste«. Vi d ako vi ć (1957.) je za područje
Jugoslavije crni bor raščlanio u pet svojta: subspeciesi dalmatica, Pallasifina,
austriaca, gočensis i gočensis var. illyrica; dalmatinski je kserofitan, ilirski više
mezofilan, austrijski je negdje u sredini, gočki bor je prilagođen na klimu istočnog
područja.