DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu
ŠUMARSKI LIST 3-4/1970 str. 46 <-- 46 --> PDF |
oQktuelne teine NEKI PROBLEMI FORMIRANJA DOHOTKA I USPOSTAVLJANJA SAMOUPRAVNIH ODNOSA U GRANI ŠUMARSTVA ZBOG POSTOJANJA RENTE* MESIĆ ing. STJEPAN, Šumarija Otočac U vezi formiranja dohodtka u grani privrede šumarstva, a s time i uspostavljanja samoupravnih odnosa, nameće se konstantno pitanje uvjeta privređivanja zbog postojanja rente i htijenja da se osigura egzistencija šumarstva u cjelini za određeno područje putem samog šumarstva. Uobičajeni su pokušaji i shvaćnja da se ta problematika jednostavno riješi prelijevanjem dohotka i da je to u šumarstvu sasvim normalna i nužna stvar. Kako se to može vršiti jedino putem administrativnih odluka nekih centralnih organa, neminovno se nameće s Hm i administrativno-etatističko upravljanje, što grubo remeti samoupravni mehanizam i negira prava radnih ljudi da samostalno raspolažu sa rezultatima svog rad. To uveliko destimulira zalaganje kolektiva u radu, sputava njegove stvaralačke snage i inicijative, te stvara loše untrašnje odnose i napetosti unutar kolektiva. Smatram da je to pogrešan put i da rješenje problema treba tražiti tamo gdje on je, a to je da se riješi pitanje rente putem uspostavljanja određenih odnosa i instrumentarija, a ne da se administrativnim putem prelijeva dohodak i na najgrublji način krše samoupravna prava, što ovoj grani privrede nanosi mnogostruke štete. Prije prelaska na razmatranje rente potrebno je definirati odnos amortizacije šuma i rente. S obzirom na način njenog utvrđivanja, amortizacija šuma je sveukupna renta koja sadrži u sebi apsolutnu i diferencijalnu rentu. Kako je raspolagalac rente obavezan u cijelosti i namjenski investirati cjelokupnu rentu (amortizaciju), to ova u pravilu regulira uvjete sticanja dohotka. Jer upravo za onaj iznos za koji netko ima mnje objektivne troškove poslovanja toliko više mora izdvajati u amortizaciju, koju u cijelosti mora investirati i ne može je upotrebiti za povećanje dohotka. No, međutim, raspolagalac sa većom * Rado donosimo ovo razmatranje jednog našeg stručnjaka iz prakse, bez obzira na to što redakcija smatra da je konkretan prijedlog obuhvatio samo jednu stranu problema — izjednačavanje uvjeta daljnjeg ulaganja prema kriteriju posječenogkubnog metra. Posebno je zanimljiv stav ing. Mesića, da ». . . unutar jedne regije i šumarstva kao cjeline nema uvjeta za normalnu reprodukciju i razvoj ukoliko je amortizacija šuma manja od 15´/« ukupnog prihoda.« A evo kako se kretao taj posotak za šumarstvo kao cjelinu u Hrvatskoj od 1961— 1969. god., uzevši u obzir samo kontinentalna Šumska gospodarstva, dakle tzv. ekonomske šume: 1961. 1962. 1963. 1964. 1965. 1966. 1967. 1968. 1969. 11,3 9,7 10,7 10,7 10,4 11,4 9,9 8,8 7,9 Ako bi to bilo točno, a mislimo da taj stav ing. Mesića nije daleko od istine, onda to znači da za normalnu reprodukciju šuma i razvoj u Hrvatskoj ne bi mogla biti osnova samofinanciranje bez dodatnih sredstava. Pogotovo ako se ima u vidu oštra tendencija pada postotka amortizacije u ukupnom prihodu nakon 1969. god. (Komentar i podaci: dr. Zvonimir Potočić) 112 |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1970 str. 47 <-- 47 --> PDF |
diferencijalnom rentom koju investira, brže se razvija, unapređuje svoju proizvodnju i poboljšava uvjete privređivanja. Iz ovog proizlazi da amortizacija šuma ne regulira onaj dio dohotka na koji ima indirektan utjecaj investiranje diferencijalne rente. Osim toga nisu, upravo zbog postojanja veće i manje diferencijalne rente, ujednačeni uvjeti reprodukcije i razvoja, zbog čega je potrebno izjednačavanje rente kako bi se na taj način izjednačili i ovi uvjeti. Ovdje je važno napomenuti da diferencijalna renta postoji zbog opravdanog stanovišta, da upravo treba najviše investirati i razvijati privredne objekte na mjestima gdje za to postoje najbolji uvjeti i gdje će uložena sredstva dati najveće financijske efekte. Opravdanost prelijevanja i izjednačavanja diferencijalne rente u grani šumarstva postoji samo u toliko, u koliko j opravdano stanovište da se ovim putem osigura egzistencija i ujednačeni razvoj šumarstva kao cjeline za određenu regiju, i to putem samog šumarstva. Jer sasvim je jasno da izjednačavanje diferencijalne rente neće dati u globalu maksimalne efekte. Cak u slučaju kada na dio ekonomskih šuma pripadne veći dio neekonomskih, degradiranih šuma i šikara, izjednačvanje diferencijalne rente može dovesti u pitanje normalan razvoj i regeneraciju ekonomskih šuma, te da se na taj način postigne obratan efekat od željenog. Smatram da unutar jedne regije i šumarstva kao cjeline nema uvjeta za normalnu reprodukciju i razvoj u koliko je amortizacija šuma manja od 15% ukupnog prihoda. Zato je u takvim slučajevima neophodno potrebno unutar takvih regija i šumarstva kao cjeline izdvajati takve šume koje ugrožavaju regeneraciju i normalan razvoj šumarstva unutar pojedine regije ili šumarstva kao cjeline u poseban tretman. U tom smislu citiram mišljenje iz ekspozea dr. Slavka Komara podnesenog na zajedničkoj sjednici Saveznog vijeća i Vijeća proizvođača Savezne Narodne skupštine 18. aprila 1961. godine: »Velike povezane površine šikara, degradiranih šuma i goleti treba isključiti iz šumsko privrednih područja. Za djelatnosti koje su vezane za takve šume treba osnovati posebna uslužna poduzeća ili ustanove koje bi poslovali sa dugoročnim kreditima ili dotacijama.« Kada se govori o amortizaciji šuma kao renti, postavlja se pitanje njene pripadnosti, tj. da li pripada široj društvenoj zajednici ili kolektivu. U pravilu renta pripada vlasniku, a taj vlasnik u našim uslovima je društvena zajednica. Na osnovu toga proizlazi da renta pripada u cijelosti društvenoj zajednici. Daljnji postupak sa rentom i njezina sudbina ovisi o volji i ekonomskoj politici vlasnika. Kako se u našim socijalističkim uslovima i karakteru vlasnika eliminira plaćanje poreza i troškovi uzdržavanja vlasnika, a ekonomska politika postavlja za cilj da se onolika vrijednost kolika je uzeta iz šume, tj. vrijednost posječenog drveta na panju i vrati šumi putem investicija, a za unapređenje šumarstva, proizlazi da se cjelokupna renta mora upotrebiti za investicije koje imaju isključivo karakter unapređenja šumarstva. Dakle renta pripada društvenoj zajednici, a ako ona hoće ostvariti postavljenu ekonomsku politiku mora u cjelosti investirati cjelokupnu rentu u unapređenje šumarstva. U takvom odnosu društva prema kolektivu u pogledu rente proizlazio bi i određeni drugačiji odnos kolektiva prema šumi. Jer u takvom odnosu kolek 113 |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1970 str. 48 <-- 48 --> PDF |
tiv je, u stvari, kupio od društva drvnu masu na panju, izvršio sječu i nema više nikakvih obaveza prema šumi. No, međutim, kako je društvo putem zakona prenijelo svoje ciljeve ekonomske politike kao obavezu na kolektive, iz čega proizlazi kao nužna posljedica da se kolektivu da na raspolaganje i renta. Dakle pripadnost rente kolektivima proizlazi iz odnosa i obaveza kolektiva prema provođenju ekonomske politike društvene zajednice, na koju ona obavezuje kolektiv putem propisa i zakona za ostvarenje postavljene ekonomske politike. Na osnovi dosadašnjih razmatranja proizlazi da kod formiranja privrednih područja treba imati u vidu veličinu rente kako bi ta područja imala podjednake uvjete, kako za sticanje dohotka tako i u pogledu razvoja i regeneracije šuma. I ovo je pitanje u dosadašnjoj praksi rješavano na jedan neprikladan način balansiranjem masa prilikom formiranja privrednih područja. Na tom principu izvršene su mnoge reorganizacije u šumarstvu balansiranjem masa i zacrtavanjem novih granica i nijedna od njih nije dala nikakve bolje mogućnosti niti stvorila uvjete za brži razvoj šumarstva. Takav pogrešan pristup oko formiranja privrednih područja, a s tim u vezi i poduzeća, osnovni je uzrok stagnacije šumarstva, nerazvijenih samoupravnih odnosa i ekstenzivnog gospodarenja. Kada se rješava pitanje organizacije šumarstva onda treba ići prvenstveno od gravitacijsko ekonomskih cjelina, optimalnosti proizvodne jedinice u šumarstvu, naročito njene teritorijalne veličine, koja omogućuje efikasno operativno-tehničko djelovanje i uspostavljanje samoupravnih odnosa. Smatram da je gornja granica za potpuno efikasno operativno tehničko djelovanje i intenzivno gospodarenje 60.000 hektara. Donja granica ovisi o veličini etata i kreće se negdje oko 120.000 m3. (Također treba voditi računa o tome da li je potrebno unutar regije ili šumarstva kao cjeline, izdvojiti dio degradiranih šuma i šikara u poseban tretman izvan šumarstva.) Takve proizvodne jedinice treba ujediniti u veća poduzeća na širem području u svrhu objedinjavanja i integriranja određenih poslova i koncentracije naučno istraživačkog i programskog rada sa spocejaliziranim kadrovima. Unutar toga formiranog poduzeća treba izjednačiti uvjete privređivanja na bazi rente i nakon toga u cijelosti primijeniti principe dohotka i samoupravnog mehanizma. Izjednačenje uvjeta na bazi rente može se izvršiti i među gospodarstvima, u koliko, gledajući sa čisto ekonomskog gledišta i globalnih efekata, ima prelijevanje rente svoga opravdanja. Izjednačavanje rente može se izvršiti na jednostavan način na bazi amortizacije šuma i veličine etata i to na slijedeći način. Utvrdi se prosječna amortizacija za poduzeće kao cjelinu ili regiju po 1 m:! totalne mase etata cijelog poduzeća ili regije. Zatim se također utvrdi amortizacija šume za pojedinu proizvodnu jedinicu (Šumariju) po 1 m:! totalne mase etata šumarije. Pozitivna ili negativna razlika daje pozitivnu ili negativnu diferencijalnu rentu po 1 m3 totalne mase i množeći je sa ukupnim etatom proizvodne jedinice dobijemo ukupnu diferencijalnu rentu za tu jedinicu. Pozitivna renta utvrđena na taj način prelazi drugim jedinicama, a negativna se nadopunjava od drugih jedinica. U prilogu primjer obračuna za poduzeće X koje ima u sastavu proizvodne jedinice prema tabeli. 114 |
ŠUMARSKI LIST 3-4/1970 str. 49 <-- 49 --> PDF |
115 |