DIGITALNA ARHIVA ŠUMARSKOG LISTA
prilagođeno pretraživanje po punom tekstu




ŠUMARSKI LIST 7-8/1970 str. 61     <-- 61 -->        PDF

PROBLEMI VISOKOŠKOLSKE NASTAVE NA ŠUMARSKIM FAKULTETIMA
JUGOSLAVIJE


Dr PANDE POPOVSKI, Skopje


Unapređivanje nastave na šumarskim fakultetima u našoj zemlji oduvek
je bila stalna briga ovih fakulteta. Međutim, težnja za reformu univerziteta i
intenzifikaciju visokoškolske nastave poslednjih godina kao da je dalo nov impuls
u toj težnji za što veću intenzifikacriu nastave, za njeno potpunije osavremenjavanje
i približavanje stvarnim potrebama našeg društva. Kao rezultat
toga, na svim našim fakultetima došlo je do pokretanja svih aktivnih snaga,
došlo je do predloga za korekcije i izmene u nastavnim planovima i nastavnim
programima, do veće težnje za stvaranje stručnih kadrova onakvih profila za
kakve se smatra da su najpotrebniji šumarskoj privredi i drvnoi industriii naše
zemlje, odnosno za usavršavanje čitavog sistema studija. Međutim, pogrešno bi
bilo da se iz toga izvuče zaključak, da je u tom pogledu postignuto sve što je
trebalo postići, u istoj meri kao što je teško oceniti dokle se došlo sa reformom
visokoškolske nastave i posebno nastave na šumarskim fakultetima i šta još
treba učiniti da se dođe do kraja te reforme. Nasuprot tome, smatramo da je
učinjeno sve što je bilo moguće učiniti u postojećim uslovima, ali da je to zadatak
permanentne prirode i da će svi naši fakulteti i dalje nastojati da usavršavaju
metode nastave u granicama svojih realnih mogućnosti i da će odoljevati
svim poteškoćama koje su neminovni pratioci takvog zadatka.


Međutim, slobodni smo odmah da zamerimo da u tom periodu nije postojala,
bar ne u dovoljnoj meri, koordinirana delatnost u iznalaženju i sprovođenju
adekvatnijih mera i metoda među pojedinim fakultetima i pored nastojanja
ove Zajednice. Glavna saradnja i međusoban dogovor trebali su da budu interkatedarski
sastanci. Smatralo se, Zajednica je tako preporučila svim fakultetima,
da će razmena nršljenja i iskustva, te donošenje odgovarajućih zaključaka
po pojedinim naučno-nastavnim oblastima i d:sciplinama biti najbolii metod
saradnje i da će doneti zaključci biti najmerodavniji za politiku koju treba da
sprovode organi upravljanja fakulteta. Ovakvu predpostavku potvrdili su održani
interkatedarski sastanci kao napr. iz zaštite šuma u širem smislu (fitopatologija,
entomologija i zaštita šuma), iz šumskih transportnih sredstava, iz uređenja
šuma i dr. Ali na žalost, njih je bilo malo. Svakako interkatedarska saradnja
treba i u buduće da ostane jedan od glavnih metoda saradnje.


Drugi način da se dođe do razmjene mišljenja i iskustava pa i do usaglašavanja
stavova po nastavnim i drugim problemima b;o ie tretiranje nastavnih
problema u Plenumu i Predsedništvu Zajednice. Predsedništvo i Odbor za nastavu
ove Zajednice smatrali su da je od posebnog značaja usaglašavanje stavova
po pitanju intenzifikacije nastave, po pitanju nastavnih planova i nastavnih
programa i režima studija uopšte, a posebno studija trećeg stepena, na šumarskim
fakultetima i fakultetima za drvnu industriju. Jer dok je za studije
drugog stupnja bila postignuta saglasnost o minimumu nastavnih planova i
programa, studije trećeg stepena takoreći nisu ni bile predmet razmatranja


259




ŠUMARSKI LIST 7-8/1970 str. 62     <-- 62 -->        PDF

među fakultetima. Međutim, do takve analize nije došlo, jer većina fakulteta
nije poslala traženi materijal za tu analizu.


S obzirom na aktuelnost problematike nastave u uslovima intenzifikacije i
reforme nastave na šumarskim fakultetima u našoj zemlji i promenama u režimu
studija i na drugom stupnju, Predsedništvo Zajednice s pravom je odlučilo
da nam ovom Plenumu Zajednice postavi na dnevni red i probleme visokoškolske
nastave na našim fakultetima.


REŽIM STUDIJA


Jedan od gorućih problema skoro svih fakulteta bio je a ostaje i nadalje,
problem kaknv režim prop´sati, odnosno pod kojim uslovima kandidati mogu
upisati prvu godinu studija. Ograničavanje broja i provera znanja kandidata
putem kvalifikacionih ispita, koliko i da je nepopularan metod, počeo je ponovo
da se primenjuje na nek´m fakultet´ma. Široko otvaranje vrata bez ikakve predhodne
selekcije, imalo je svoje pozitivne strane, ali istovremeno prouzrokovalo
je i niz poteškoća i negativnosti, a smatra se da je imalo svog negativnog odraza
i na kvalitet nastave. Nedovoljan prostor za izvođenje nastave, nedovoljno
opremljene laboratorije, nedovoljan broj nastavnog i pomoćno nastavnog kadra,
upis svega onoga što se nije moglo upisati na ostale fakultete tj. upis slabijih
đaka i red drug´h poteškoća, a u prvom redu veliko osipanje upisanih studenata
još u prvom semestru, opravdan su razlog za razmišljanje i napuštanje
takvog načina upisa. Zbog toga, način široko otvaranje vrata fakulteta ustupa
mesto predhodnoj selekciji i ograničavanju broja na nekim fakultetima tj. da
se odreknu slobodnog upisa i pristupe ponovnom zavođenju proveravanja znanja.
Tako na Šumarskom fakultetu u Beogradu odabiranje kandidata za upis
u prvu godinu studija vrši se na osnovu pokazanog uspeha u gimnaziji ili odgovarajućoj
srednjoj stručnoj školi i kvalifikacionog ispita kojeg su oslobođeni
odlični i vrlo dobri đaci, a koji se za ostale izvodi iz dva predmeta i to:


na odseku za šumarstvo i na odseku za eroziju i melioracije iz matematike


i biologije


na odseku za drvnu industriju iz matemat´ke i fizike i


na odseku za hortikulturu iz biologije i likovnog obrazovanja sa istorijom


umetnosti,


a broj za upis u 1970/71. godinu ograničen je na 260 studenata u prvu godinu


za sve odseke.


Postoji međutim shvatanje, koje svakako zaslužuje osobitu pažnju, da slobodan
upis studenata u prvu godinu ne bi imao negativne posledice ako se upis
vrši tokom meseca juna i jula uz obavezno podnošenje originalne maturske
svedodžbu čime bi se onemogućilo istovremeno konkuriranje na dva ili više fakulteta
i da bi se na šumarstvu upisivali oni koji zaista žele da studiraju te
nauke. Takvo mišljenje preovlađuje na biotehničkom fakultetu u Ljubljani.


Na Šumarskom fakultetu u Zagrebu, prema Statutu iz 1967. godine upis u
prvu godinu je slobodan za sve osobe koje su sa uspehom završile gimnaziju ili
njoj ravnu odgovarajuću srednju stručnu školu. Isti su uslovi propisani i Statutima
Šumarskog fakulteta u Sarajevu i Zemjodelsko šumarskog fakulteta u
Skoplju.


Prema tome, kvalifikacioni ispiti, kao vrsta predhodne selekcije, i ograničen
broj za upis studenata u prvu godinu, za sada je jedino zaveden na Šumarskom
fakultetu u Beogradu, dok je na svim ostalim fakultetima upis još
uvek slobodan.




ŠUMARSKI LIST 7-8/1970 str. 63     <-- 63 -->        PDF

Očigledno je da slab kvalitet upisanih studenata na prvoj godini ima svoje
reperkusije i na uspeh studija. Ilustracije radi da navedemo da u školskoj
1969/70 godini na šumarstvu biotehničke fakultete u Ljubljani sa odličnim, odnosno
vrlo dobrim uspehom bio je up´san samo jedan kandidat što iznosi 4´%
od ukupnog broja upisanih na prvoj godini, a na drvnoj industriji istog fakulteta
sa odličnim i vrlo dobrim uspehom upisano je 7 kandidata, odnosno 16%
od ukupnog broja up´-sanih na prvoj godini na tom odseku.


Ovakvo stanje je manjeviše isto i na ostalim šumarskim fakultetima. Ovo
jasno potvrđuje konstataciju, koja je svima nama dobro poznata, da nam dolaze
u najvećoj meri kandidati sa slabijim uspehom, često oni koji nisu imali
volje za ovu struku, da su mnogima naši fakulteti odskočna daska ili usputna
stanica, kako se to obično kaže, da ne bi išli u armiju, da ne izgube dečji dodatak
ili penziju, dok ne uspeju da upišu željeni fakultet, ili se ne odreknu studija
uopšte. Međutim, sve to fakultetima stvara ogromne poteškoće i angažuje
financijska i druga sredstva, pa se nameće pitanje kako eliminirati slučajne
prolaznike od onih koji žele svoj životni poziv da posvete šumarstvu, odnosno
drvnoj industriji. Ali smatra se da među upisanim kandidatima ima i takvih
koji nisu upoznati sa suštinom i težinom šumarskih studija i šumarskog poziva,
pa kada dođu do takvog saznanja doživljavaju razočarenje. Zbog toga često
se čuju predloži da bi trebalo i kod nas da se uvede predhodna praksa, kako
je to u nekim zemljama, ili slično tako da kandidati u momentu upisa imaju
sasvim raščišćene pojmove o samim studijama i radu koji ih kasnije čeka. Postoje
i druga mišljenja i predloži i svakako da svi zaslužuju ozbiljnu pažnju.
Sve to navodi na ozbiljna razmišljanja kako koordinirati sve to i obezbediti
što bolje uslove i za što uspešnije studiranje omh koji su se posvetili šumarstvu
i drvnoj industriji, i kako i kada vršiti selekciju kandidata.


Svakako da je nemoguće na jednom ovakvom skupu odrediti jedinstveni
način i da će svaki fakultet prema svojim realnim mogućnostima i drugim prilikama
u kojima se nalazi, odlučiti o broju i uslovima za upis u prvu godinu.
Međutim, jasno je da se mora učiniti sve što je moguće da se poboljša kvalitetan
sastav upisanih studenata u prvu godinu i obezbede normalniji uslovi za
izvođenje nastave, uključujući vežbe i terensku nastavu, kao i odrediti najpogodniji
način selekcije u toku upisa na prvu godinu i kasnije tokom čitavog
studija, a naročito tokom prve godine studija. Ako se već ne može postići apsolutna
ujednačenost tih kriterija, onda svakako treba težiti da razlike između
fakulteta budu što manje, odnosno odrediti jedan minimum uslova koje treba
poštovati svaki fakultet.


Određivanje uslova za upis u drugu i naredne godine je svojevrstan problem
na svim fakultetima, ali tu ne postoje neke bitne razlike među fakultetima.
Naime, na svim šumarskim fakultetima drugu godinu mogu da upišu samo
oni studenti koji su položili deo ispita iz prve godine. Tako na Ljubljanskom
fakultetu, do kraja septembra, treba da polože matematiku, herniju i biologiju
(za šumarstvo), odnosno matematiku, herniju i fiziku (za drvnu industriju). Na
šumarskom fakultetu u Sarajevu za upis u drugu godinu studenti moraju imati
položene ispite iz botanike sa fiziologijom biljaka, matematike i hernije (na
šumsko-gospodarskom odseku), odnosno iz fizike, nacrtne geometrije i matematike
(na odseku za iskorišćavanje šuma). Na Šumarskom fakultetu u Beogradu
studenti za upis u drugu i treću godinu mogu da prenesu po dva nepoložena
ispita iz predhodne godine stim da ih polože u slobodnim rokovima do
završetka nastave tekuće školske godine, a za upis u četvrtu godinu da je po




ŠUMARSKI LIST 7-8/1970 str. 64     <-- 64 -->        PDF

ložio najmanje pet ispita iz treće godine. Na Šumarskom fakultetu u Zagrebu
uslovi za upis u naredne godine nisu propisani statutom, već je nastavničko
Veće ovlašćeno da donosi odluke o tome.


Na Zemjodelsko-šumarskom fakultetu u Skoplju — šumarski odsek, drugu
godinu mogu upisati oni studenti koji do kraja novembra imaju najviše tri
nepoložena ispita iz prve godine s time da su obavezno položili ispite iz matematike,
hernije i botanike. Zaostale nepoložene ispite dužni su da polože do
kraja februarskog ispitnog roka. Treću godinu mogu upisati studenti koji su
položili sve ispite iz prve godine i najmanje pet ispita iz druge godine, a četvrtu
godinu mogu upisati oni studenti koji su položili sve ispite iz druge godine i
najmanje pet ispita iz treće godine do kraja novembra, s tim da se zaostali ispiti
polože do kraja februarskog ispitnog roka.


Iz ovoga se lako da zaključiti da stav godina za godinu nije bio realan u
sadašnjim uslovima, da se režim studija morao ublažiti i prilagoditi našim realnim
mogućnostima. Zbog toga je kao takav bio napušten na svim šumarskim
fakultetima u našoj zemlji. Sta više, na nekim fakultetima moralo se ići ka još
većoj liberalizaciji, ka većem ublažavanju kriterija za upis u naredne godine
nego što je bilo Statutom propisano, uslovni rokovi su produžavani, davane su
vanredne ispitne sesije i slično, kako se ne bi izgubilo na kvalitetu, i da se istovremeno
pomogne studentima da ne gube godinu. Ovo je imalo svoje i dobre i
loše strane. Dobar deo studenata uspevali su da polože zaostale ispite i ispune
uslove te su time i opravdavali poverenje nastavničkog Veća, ali često su te pojave
izazivale poremećaje u nastavi, neredovnost posete predavanja, pa i vežbi,
neredovno ovladavanje materijom iz tekuće godine koje je uslovljeno psihičkom
preokupacijom zaostalih ispita, stalno prisutna nada da će uslovni rok biti
opet produžen, administrativne poteškoće i drugo.


Izuzimajući pojedinosti, koje nisu tako bitne, za određen režim za upis u
naredne godine, dolazi se do zaključka, da je na svim fakultetima za šumarstvo
kriterijum za upis u naredne godine manje-više ujednačen. Šta više, može
se reći da postoji ujednačen kriterijum u odnosu i na pojedine ispite koje student
treba da položi da bi mogao da upiše drugu, pa i naredne godine.


Prema tome, problemi su zajednički, pa smatramo da nije teško doći do
nekog zajedničkog zaključka, vodeći pri tome računa o specifičnim uslovima
svakog fakulteta ponaosob.


POSTDIPLOMSKE STUDIJE
Poslediplomske studije su novijeg datuma na našim fakultetima. Na Beogradskom
šumarskom fakultetu od 1962/63, u Zagrebu i Sarajevu 1965/66, u
Skoplju 1968/69 školske godine. Na svim fakultetima one se izvode kao jednogodišnje
(za specijaliste) i dvogodišnje (za magistre).
Upis kandidata na ove studije imao je sve većeg porasta. Međutim, poslednjih
godina oseća se izvesna stagnacija, jer je teško udaljiti stručnjaka dve
godine od svog radnog mesta u operativi da bi se iscelo posvetio ovim studijama.
To je glavni razlog zbog čega studenti ovih studija su u najvećoj meri asistenti
samih fakulteta, koji moraju magistrirati da bi stekli pravo na prijavu
doktorske disertacije, a neznatan je broj iz operative, i to su uglavnom stručnjaci
na rukovodećim dužnostima.
Upravo zbog toga što su ove studije mlađeg datuma, postoje i veće razlike
u režimu studija, u nastavnim planovima i programima, u načinu izvođenja
nastave i slično među pojedine fakultete šumarstva. Pa ipak, među sve te razlike,
čini nam se da najveću pažnju zaslužuju dve: 1. koje uslove treba da is




ŠUMARSKI LIST 7-8/1970 str. 65     <-- 65 -->        PDF

punjava kandidat pa da može da bude upisan na postdiplomske studije i 2. određivanje
minimalnog zajedničkog plana i programa po pojedinim naučnim disciplinama,
kako je to urađeno za studije drugog stupnja.


Na nek:m fakultetima, kandidat koji želi da upiše postdiplomski studij za
magistra mora imati najmanje srednju ocenu osam završenog drugog stupnja
studija i da vlada jednim stranim jezikom. Na drugim fakultetima ovi su uslovi
blaži, ili u odnosu na srednju ocenu, ili u odnosu na poznavanje stranog jezika.
Na nekim fakultetima se uzima srednja ocena ispita iz oblasti koju želi da studira,
a na nekim uspeh u naučnom radu itd. Svakako da i tu postoje određene
specifičnosti pojedinih fakulteta, ali čini nam se da bi se i tu moglo mnogo što
šta ujednačiti, a time i poboljšati same studije.


Posebno su pitanje nastavni planovi i nastavni programi za ove studije.
Koliko nam je poznato ovim se pitanjem nismo do sada pozabavili, pa verovatno
otuda i potiču razlike u njima. Ima čak i prigovora da su oni neusaglašeni
u tolikoj meri, što su nastavni planovi i programi za specijalistički studij na
jednom fakultetu ravni nastavnim planovima i programima za magistre na drugom
fakultetu. Iako se ovakvim prigovaranjima ne može u potpunosti verovati,
a još manje uopštavati, ipak nas upućuju na potrebe da je neophodno ovu problematiku
detaljnije proanalazirati i zauzeti određene stavove. Taj je zadatak
bio uzeo na sebe Odbor za nastavu Zajednice ovog saziva, ali isti nije mogao da
izvrši zbog toga što nastavne planove i programe koje je tražio od svih fakulteta,
jedino je dobio od beogradskog šumarskog fakulteta i skopskog zemjodelsko-
šumarskog fakulteta. Zbog svega toga, ovom pitanju u buduće treba svakako
posvetiti više pažnje.


Postoje i drugi problemi na postdiplomskim studijama o kojima valja porazgovarati,
kao način izvođenja nastave, da li postdiplomske studije mogu upisati
lica koja nisu završila šumarski, odnosno drvnoindustrijski, već neki drugi
srodan fakultet i slično.


Međutim, postdiplomske studije za magistre i specijaliste nisu jedinstveni


način za obogaćivanje znanja diplomiranih inženjera na našim fakultetima, na


ročito onih iz operative. Održavanje raznih, tzv. »osvežavajućih« kurseva i se


minara, pa i predavanja iz pojedinih oblasti i te kako su vredni pažnje. Pozitiv


na iskustva organizovanja ovakvih seminara u Ljubljani govore da su struč


njaci iz operative za njih više zainteresovani i da su dali više nego zadovolja


vajuće rezultate. U nekim republikama kao organizatori ovakvih seminara po


javljuju se komore, što nije za kritiku, ali postavlja se pitanje zašto da neko


drugi, a ne fakulteti, kada ih i inače održavaju ljudi sa fakulteta. Može biti nije


na odmet i ovakva saradnja sa komorom. Svakako da bi trebalo u buduće i


ovom pitanju posvetiti više pažnje, tim pre što se stalno naglašava potreba veće


saradnje između fakulteta i operative.


INTENZIVIRANJE I REFORMA NASTAVE


Stiče se utisak da se za poslednje tri godine ni o jednom problemu nije


tako mnogo diskutovalo, kao o problemu intenzifikacije i reforme visokoškolske


nastave. Intenzivni razvoj nauke pretpostavlja i intenzivnu visokoškolsku na


stavu, u kojoj student nije pasivan posmatrač i prima sve što mu se kaže na


predavanjima »EX CATHEDRA«, već aktivni učesnik u izvođenju te nastave.


Zbog toga pitanje intenzifikacije i reforme nastave zauzelo je dominirajuće


mesto u radu organa upravljanja na fakultetima, a naročito u radu Veća na


stavnika. Na nekim fakultetima formirane su posebne komisije za reformu na


stave, na drugim komisije za izmenu statuta itd. Međutim definitivni stavovi




ŠUMARSKI LIST 7-8/1970 str. 66     <-- 66 -->        PDF

još uvek nisu zauzeti o merama koje treba preduzeti, jer se s pravom čeka da
se prvo donese Zakon o visokom školstvu, pa tek onda u skladu sa njim da
budu zauzeti i konačni stavovi. Sve dotle, vode se dikusije nesmanjenom žestinom,
aktivnost se nastavlja, pa čak ima i konkretnih predloga za to. Tako
npr. u Sarajevu, imamo utisak da su oni najbolje organizovali rad na ovoj materiji,
postoji obimno obrađen materijal o reformi nastave na tom fakultetu od
specijalno formirane komisije, kao i predlog da se uvede jedinstveni profil šumarskog
studija, mesto dosadašnja dva odseka. U Skoplju je doneta statutarna
odluka po kojoj mesto dosadašnjeg jedinstvenog studija da postoje dva: jedan
za šumarstvo i drugi za drvnu industriju. I na ostalim fakultetima manje-više
vode se plodne diskusije, zauzimaju određeni stavovi, vrše analize i traganja za
boljim, savremenijim i svrsishodnijim resenjima i putevima ka intenzifikaciji
nastave, pa i radikalnoj izmeni dosadašnjeg načina izvođenja iste.


Svakako da na ovome putu stoje brojne prepreke i poteškoće, u prvom redu
materijalno-finansijske prirode. Međutim, nastoji se da sve to bude u granicama
naših realnih mogućnosti. Pa ipak stiče se utisak kao da ima izvesnih nejasnoća,
ili možda i nesuglasica oko toga šta sve treba podrazumevati pod pojmom
intenzifikacija nastave i šta treba obuhvatiti reformom iste. Da li bi se cilj
postigao proširenjem nastavne baze, nabavkom savremenih učila uz oslobađanje
nastavnih programa izvesnog balasta i nasuprot tome uvođenju nove materije.
Da li osloboditi se tzv. zastarelih metoda i koje su to zastarele metode
i uvoditi savremene metode nastave i koje su te savremene metode. Da li studentu
dati (ako je to ikako moguće) svo potrebno znanje na predavanjima i time
smatrati da je osposobljen za određeno područje rada u doba kada tehnološki
procesi zastarevaju za 5—6 godina, ili pak mu dati opšte teoretsko-stručne osnove
koje će mu omogućiti brzu i laku, nazovimo je prekvalifikaciju i dokvalifikaciju,
odnosno da li umesto poznavanja konkretnog tehnološkog procesa
što se lako savlada u praksi, dati mu solidnu teoretsku spremu i time omogućiti
da brzo savlada, usavršava i menja taj tehnološki proces. Ili, da li zadržati i dalje
dosadašnji način predavanja »EX CATHEDRA« u ovakvom obimu kakav
su do sada imala, ili joj dati podređenu ulogu, a umesto toga dati prednost onim
oblicima nastave koji aktiviraju studentove sposobnosti, koji od pasivnog posmatrača
postaje aktivan izvođač nastave kroz vežbe, seminare, konsultacije,
organizovane diskusije itd. Nadalje, da li dosadašnji fond časova namenjen predavanjima
zadržati i dalje ili pak njihov broj radikalno reducirati i predavati
ih u obliku tema, s tim što bi se specijalni deo nastavne discipline detaljno i
primerima obradio na vežbama, seminarima i slično, i kako sve to usaglasiti sa
postojećim načinom nagrađivanja nastavnika i pomoćno-nastavnog osoblja.


Ovakve i slične misli i pretpostavke prožimaju diskusiju na svim našim
fakultetima, šta više rekli bi da je to samo deo tih diskusija. Njih ima daleko
više i najverovatnije one će biti predmet i današnje naše diskusije, bez obzira
nato da li ćemo biti u stanju da bilo šta konkretnije odlučimo. Međutim, upravo
zbog toga, one dovoljno ukazuju na složenost materije i istovremeno upozoravaju
da se ne srne rešavati na brzinu, bar ne u ovom vremenu kada se očekuje
da reforma visokoškolske nastave donese nešto kvalitetnije, kako u odnosu na
režim studija, tako i u odnosu na metode izvođenja te nastave.


Upravo razmena mišljenja i iskustava na ovom skupu treba da omogući
što šire i što bolje sagledavanje svih tih problema i mogućnost primene tih metoda
u uslovima svakog fakulteta, odnosno u zauzimanju najboljih definitivnih
stavova. To je i glavni cilj ovog referata, a čini mi se i današnjeg sastanka.